Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-206/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mislavu Matijeviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 50, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-2409/2019-29 od 20. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-2409/2019-29 od 20. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu [broj kredita] između tužiteljice HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 sklopljenog dana 16. 3. 2007., a solemniziranog dana 27. 03. 2007. pod brojem 7850/07 kod javnog bilježnika Dubravke Filipović Kovačić te iste ne proizvode nikakve pravne učinke i to:

-čl. 4.1. u dijelu koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana"

-čl. 4.2. u dijelu koji glasi: "Visinu kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, ina dan 01.07 (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07 (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene," te u dijelu koji glasi: "u CHF".

-čl. 7.2. u dijelu koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja" te u dijelu koji glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljana smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] slijedeće iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje su u razdoblju od 1. 4. 2007. pa do 31. 12. 2007. iznosile 15% godišnje, u razdoblju od 1. 1. 2008. pa do 30. 6. 2011. iznosile 14% godišnje, u razdoblju od 1. 7. 2011. pa do 31. 7. 2015. iznosile 12%, u razdoblju od 1. 8. 2015. pa do 31. 12. 2015. iznosile 8,14%, u razdoblju od 1. 1. 2016. pa do 30. 6. 2016. iznosile 8,05%, od 1. 7. 2016. do 31. 12. 2022. zatezne kamate po stopi koja se računa uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, od 1. 1. 2023. pa do 31. 12. 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. 1. 2024. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim od dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate (kao u prvostupanjskoj presudi), sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se da tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 50, naknadi tužiteljici HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.262,24 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i rješenje na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak postupka, ili podredno da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 312,50 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjske odluke, kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

6. U provedenom postupku je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, te promjenjivosti kamatne stope koja se tijekom otplate mijenja sukladno internim aktima tuženika, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi.

9. Dokazima provedenim tijekom postupka sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice (članka 8. ZPP-a) i to:

- da je tužiteljica s tuženikom 16. ožujka 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj [broj kredita], kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 70.557,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,85 % godišnje, na rok otplate od 360 mjeseci, koji je odobren za rekonstrukciju, adaptaciju i popravak stana ili obiteljske kuće, a koji je solemniziran po javnom bilježniku,

- da se predmetnim Ugovorom o kreditu tužiteljica obvezala platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana,

- da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) te je sadržana u anuitetima i dospijevaju na naplatu zajedno s njima,

- da se interkalarna kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate,

- da se kamata na zakašnjela plaćanja obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate,

- da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,

- da u slučaju promjene kamatne stope korisnica kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmjenama i iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita,

- da je tužiteljica dana 23. prosinca 2015. s tuženikom sklopila I. (prvi) Dodatak Ugovora o kreditu broj [broj kredita], kojim je utvrđeno da je prijevremeno djelomično isplatila kredit te je tim Dodatkom sada tužiteljica preuzela obveze vraćanja ostatka kredita pod uvjetima kako je to navedeno u Dodatku Ugovora kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.),

- da iz iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke proizlazi da tuženik prije zaključenja spornog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o svim bitnim parametrima kredita, da je tužiteljici predmetni kredit bio ponuđen kao najpovoljnije rješenje, da je tužiteljica sporni ugovor o kreditu konvertirala jer joj je to bilo najprihvatljivije rješenje,

- da je vještak financijske struke Posrednik d.o.o. (koga sud prihvaća objektivnim i stručnim) u svom nalazu i mišljenju od 26. studenoga 2024. naveo da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljicom da pretplata na taj dan iznosi ukupno 25.025,87 kuna koji iznos pretplate će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi (članak peti Dodatka). Iz Nalaza nadalje proizlazi da je ukupna razlika u pretplati od početka otplate do dana 30. rujna 2015. (dan s kojim je provedena konverzija) u odnosu na početni otplatni plan 68.261,29 kn, s tim kad se od tog iznosa odbije pretplata koja je tužiteljici priznata prilikom konverzije u iznosu od 25.025,87 kn (članak peti Dodatka), proizlazi ukupna razlika u pretplati od 43.235,42 kn (68.261,29 kn - 25.025,87 kn). S obzirom da je u međuvremenu EUR postao službena valuta u RH, daljnjim preračunavanjem prema fiksnom tečaju od 7,53450 kn za 1 EUR dobije se ukupna razlika u pretplati od 5.738,33 EUR. Od tog ukupnog iznosa, dio u iznosu od 3.281,48 EUR odnosi se na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, a dio od 2.456,85 eura na preplatu po osnovi tečajne razlike zbog valutne klauzule. Navedene razlike koje su umanjene za iznos priznat konverzijom predstavljaju stvarni iznos više uplaćenog po predmetnom kreditu u odnosu na početni otplatni plan te su te razlike nastala uslijed promjene tečajne razlike zbog valutne klauzule i promjenjive kamatne stope,

- da jenalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, prvostupanjski sud u cijelosti pravilno prihvatio kao vjerodostojan, jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno,

- da je stoga prvostupanjski sud pravilno zaključio da je neosnovano tuženikovo prigovaranje da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, jer se taj prigovor svodi na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Vještak je nalaz i zaključak dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao prvostupanjski sud,

- da je također, vještak je u svom dodatnom očitovanju na tuženikove prigovore, koje je zaprimljeno 23. prosinca 2024. na jasan i nedvojben način pojasnio da utvrđeni iznos preplate od 5.738,33 EUR predstavlja iznos koji preostane kad se ukupna preplata koja je računata u korelaciji sa stvarno plaćenim anuitetima odbije od preplate priznate konverzijom.

10. Polazeći od gore utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja zahtjev tužiteljice pobliže opisan kao u izreci, prihvatio je kao osnovan, obzirom je utvrdio da je spornim ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovor - na čiji sadržaj pravni prednik tužiteljice nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o krediti kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane - tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu pravnog prednika tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje ZZP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne, a posljedično tome da postoji obveza tuženika isplatiti tužiteljici utuženi novčani iznos pozivom na članak 1111. i članka 1115. ZOO-a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno članku 29. ZOO-a. Pritom, sud se pozvao i na sadržaj odredbe članka 502.c. ZPP-a.

11. Tijekom postupka prvostupanjski sud je pored naprijed navedenog pravilno odbio tuženikov prigovor zastare kao neosnovan. Nije sporno da postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini pretplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 13. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužiteljica je podnijela 12. lipnja 2019.. Dakle, tražbina tužiteljice nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno kad je preinačen tužbeni zahtjev podneskom od 13. lipnja 2023. (u odnosu na valutnu klauzulu).

12. Također, sud je zaključio, cijeneći činjenicu da je predmetni kredit konvertiran, da ta okolnost ne utječe na osnovanost zahtjeva tužiteljice, jer da je razlog donošenja ZID ZPK/15 izjednačavanje položaja korisnika kredita u CHF sa položajem korisnika kredita u valuti eura, a samim sklapanjem toga Dodatka nije obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Sud zaključuje, da postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje predmetne tužbe, u kom pravcu se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

13. Takva odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud dao je jasno i dostatno obrazloženje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne imajući u vidu, između ostalog, i presude sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno pravna utvrđenja kojima je vezan.

15. Naime prema odredbi članka 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektive tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tužena zajedno sa ostalim tuženim bankama postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristila ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom se tužiteljica u tužbi i tijekom postupka poziva na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite, sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju pravilno je primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a, a na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužiteljica odnosno njen pravni prednik kao potrošač u potpunosti bila upoznata sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih bi mogla donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama spornog kredita. Kako iz stanja predmeta ne proizlazi da je tuženik dokazao da je postupio upravo na prethodno navedeni način, ne može sada s uspjehom tvrditi da su tužiteljici odnosno njenom pravnom predniku bile jasne sporne ugovorne odredbe.

16. Kraj činjenice da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne, tuženik neutemeljeno ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno odredbama ZOO-a, da je tužiteljica pristala na takvu ugovornu odredbu, da je i ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom članka 22. ZOO-a, pa da sporne ugovorne odredbe s pripadajućim općim uvjetima poslovanja, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nisu prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika vezano za izvršenu konverziju sa valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu, upirući pritom na članak 19.b i 19.c Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. - dalje: ZID ZPK) te stajalište izneseno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos1/2019 te u odlukama nekih županijskih sudova.

18. Ovo iz razloga jer sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora te je ranije spomenuta konverzija izvršena temeljem ZID ZPK-a, dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz članka 19.c točke 6. ZID ZPK-a, na način kako to nalaže Zakon.

19. Naime, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka, nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, odnosno nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to zaključuje i prvostupanjski sud. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

20. Neosnovane su žalbene tvrdnje da je pobijana odluka prvostupanjskog suda protivna stajalištima Suda Europske unije, u vezi čega se tuženik poziva na odluku C118/2017. U odnosu na shvaćanje izneseno u odluci broj C-118/2017, prvenstveno treba reći da je isto doneseno u činjenično, ne istovjetnom ali vrlo sličnom predmetu, čije razlike, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedeno shvaćanje ne čine neprimjenjivim u ovom predmetu. Naime, u predmetu broj C- 118/2017 radi se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje su utvrđene nepoštenima te onda i ništetnima, dok se u predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bila obveza obje ugovorne strane, odnosno nije bila obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca). Podredno, valja reći da, iako je u smislu odredbi ZID ZPK-a korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, da li je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti) jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv i sa isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora.

21. U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da potrošači

- korisnici kredita u slučajevima gdje su izvršene konverzije, odnosno sklopljeni Sporazumi o konverziji, nemaju pravo na potpuno obeštećenje, ukazujući na odluku Suda Europske unije broj C-452/2018, a upućuje se tuženik radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja i na razloge iznesene u točkama 21. i 22. obrazloženja prvostupanjske presude.

22. Podredno se napominje da analizirajući odredbe ZID ZPK-a proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i da niti jedna odredba tog Zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Ističe se da se korisnik kredita, odnosno tužiteljica, niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kredit u valuti CHF.

23. Obzirom na navedeno, suprotno tumačenju tuženika, proizlazi da korisnik kredita kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

24. Zbog prethodno iznesenih razloga, ovome sudu nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika i u dijelu u kojem drži pogrešnim stav prvostupanjskog suda da konverzija nema pravni učinak na ništavost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja tuženik upućuje na dosadašnji dio obrazloženja ove presude.

25. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, dakle unatrag od trenutka sklapanja Ugovora u smislu članka 323. stavka 1. ZOO-a, pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu, kao potrošača, i ne može imati učinak (presuda Europskog suda za ljudska prava F. G. N. i A. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. spojenim predmetnima broj C-154/2015, C-307/2015 i C-308/2015, u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

26. U odnosu na žalbene navode tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 H od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama članka 6. stavak 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

27. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

28. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

29. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

30. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu i temeljem toga pravilno je naložio isplatu tuženika tužiteljici, obzirom da svaka ugovorna strana temeljem odredbi ZOO-a uvijek ima pravo postavljati tužbu i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, kao i eventualnu isplatu temeljem tako utvrđene ništetnosti.

31. Suprotno žalbenim navodima tuženika i odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23.).

32. Ni ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmete odluke.

33. Obzirom na gore navedeno, kako žalbeni navodi tuženika nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude, valjalo je žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu, te temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

34. Kako tuženik nije uspio sa žalbom obijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Gospiću, 28. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić