REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr- 818/2025-108

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga Jelici Pandurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I- tužiteljice VV, OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužitelja GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], III-tužitelja NV, OIB: [osobni identifikacijski broj] i IV-tužitelja KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], svi zastupani po pun. Lani Humljak Gugić, odvjetnici iz Zagreba, Pod zidom 5, protiv tuženika HUDEK- TRGOTRANS d.o.o., OIB:66717146008, Biljevec, 42243, Biljevec 77, zastupanog po punomoćniku Daliboru Gradinščaku, odvjetniku iz Varaždina, Pavlinska 5, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. ožujka 2025. u prisutnosti I-tužiteljice VV osobno, II -tužitelja GV osobno, III.- tužitelja NV osobno, IV-tužitelja KV, svi uz pun. svih tužitelja i pun. tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a dana 28. travnja 2025.

presudio je

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku HUDEK – TRGOTRANS d.o.o., OIB: 66718146008, Biljevec 77 isplatiti I tužiteljici VV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 46.320,26 Eur sve sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate; II tužitelju GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 43.798,53 Eur sve sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate; III – tužitelju NV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 43.798,53 Eur sve sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate; IV tužitelju KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 43.798,53 Eur sve sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate.

2. Nalaže se tuženiku HUDEK – TRGOTRANS d.o.o., OIB: 66718146008, Biljevec 77. da naknadi tužiteljima troškove ovog postupka u cijelosti sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.",

kao neosnovan.

II Nalaže se tužiteljima solidarno naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 49.274,35 €, u roku od 15 dana.

i

riješio je

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine zabranom otuđenja i opterećenja 155 motornih vozila u vlasništvu tuženika, pobliže navedenih u podnesku tužitelja od 21.01.2021. (str. 285 - 304 spisa), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da je pravni prednik tužitelja CV smrtno stradao 03.11.2015. u SR Njemačkoj za vrijeme obavljanja poslova radnog mjesta vozač teretnog vozila kod tuženika temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenog 01.07.2015. do 31.12.2015. Prometna nezgoda se dogodila na autocesti 6 u smjeru prema Kaiserlauternu u kojoj je prednik tužitelja smrtno stradao upravljajući teretnim vozilom u vlasništvu tuženika reg. ozn. [registarska oznaka]. I-tužiteljica VV se osobno, a i putem punomoćnika obratila Veleposlanstvu RH u Njemačkoj sa zahtjevom za dostavu dokumentacije o predmetnom štetnom događaju, no do dana podnošenja tužbe nije dobila odgovor. Tužitelji trpe povredu prava osobnosti zbog gubitka bliske osobe i to I-tužiteljica VV supruga, te II do IV tužitelja oca. Radi navedenog na ime neimovinske štete traže odštetu u iznosu od 220,000,00 kuna svaki. Na ime imovinske štete I-tužiteljica potražuje VV potražuje i 2.000,00 kuna za crninu, iznos od 2.000,00 kuna za vijence i cvijeća, iznos od 15.000,00 kuna za nadgrobni spomenik, odnosno ukupno potražuje na ime imovinske štete 19.000,00 kuna. Predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će naložiti tuženiku da I-tužiteljici VV isplati iznos od 239.000,00 kuna, II-tužitelju PV iznos od 220.000,00 kuna, III-tužitelju FV iznos od 220.000,00 kuna, te IV-tužitelju mldb. ĆV zastupanom po majci i z.z. VV iznos od 220.000,00 kuna, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Tužitelji zahtijevaju i naknadu parničnog troška prouzročenog tužiteljima sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Tužitelji su sukladno povećanju orijentacijskih kriterija i sukladno promjene i službene valute uskladili tužbeni zahtjev podneskom od 26. rujna 2024. (str. 386 i 387 spisa), a koji glasi kao u izreci ove presude pod I u navodnim znacima.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi i pravnoj osnovi i visini svih postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti. Točno je, kako je dana 03.11.2015. u SR Njemačkoj u prometnoj nezgodi kao vozač teretnog vozila smrtno stradao CV koji je sa tuženikom dana 01.07.2015,. sklopio Ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto vozača teretnog vozila, a koji ugovor je sklopljen na određeno vrijeme do 31. 12.2015. Prometna nezgoda dogodila se na način da je prednik tužitelja CV upravljao teretnim vozilom u vlasništvu tuženika reg. oznake [registarska oznaka] iz smjera Kircheima an der Weinstrase, Okrug Bad Durkheima, u smjeru Kaiserlaunterna kretao se desnom stranom, te isti nije vidio zaustavljena vozila, te se bez kočenja zaletio na vozilo ispred sebe uslijed koje prometne nezgode je isti smrtno stradao. Tuženik je zatražio od policijske postaje Rheinpflaz dostavu dokumentacije vezanu uz navedenu prometnu nezgodu, međutim tuženik je upućen na nadležno državno odvjetništvo koje je tuženika uputilo na Generalni konzulat posredstvom kojeg je tuženikom dostavljana tražena dokumentacija. Tuženik je umjesto tužiteljice VV podmirio u cijelosti troškove prijevoza prednika tužitelja iz Republike Hrvatske u Hrvatsku u iznosu od 14.049,504 kuna, troškove pokopa u iznosu od 11.239,60 kuna, te je I-tužiteljici VV predan i novčani iznos od 7.500,00 kuna. I-tužiteljica VV je izjavom od dana 27.11.2015. izjavila kako se gore navedenim plaćenim troškovima, te primljenim novčanim iznosom smatra namirena u cijelosti po osnovi naknade štete od tužitelja, te kako ista više nema nikakvih novčanih potraživanja u svezi naknade štete koja bi proizlazila iz gore navedenog štetnog događaja. Iz zapisnika prometne nezgode jasno i nedvosmisleno proizlazi kako je upravo oštećeni svojim postupcima, odnosno propuštanjem jer nije vidio zaustavljena vozila (vidljivost navedena u policijskom zapisniku oko 500 m) ispred vozila kojim je upravljao, te nije poduzeo radnju kočenja, uzrokovao prometnu nezgodu u kojoj je smrtno stradao. Prometna nezgoda je isključivo posljedica gore navedenih radnji propuštanja oštećenika, a koje poslodavac ni na koji način nije mogao predvidjeti niti spriječiti, stoga niti isti ne može snositi bilo kakvu odgovornost u svezi predmetnog događaja, kao ni obvezu nadoknade bilokakve štete sukladno pozitivnim zakonskim propisima koji se primjenjuju u ovom predmetu. Slijedom naprijed navedenog tužbeni zahtjevi svih tužitelja su neosnovani, pa tuženik predlaže da se kao isti kao neosnovani odbiju u cijelosti, a da sud naloži tužiteljima da solidarno nadoknade parnični trošak tuženika.

4. Podneskom od 14.10.2016. (list 64-82 spisa), tužitelji su predložili određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine na ime naknade štete zbog duševnih boli zbog gubitka bliske osobe zapljenom, procjenom, oduzimanjem, otpremanjem, povjeravanjem na čuvanje ovrhovoditelju, te prodajom motornih vozila u vlasništvu tuženika, te su u prijedlogu za određivanje privremene mjere precizno naveli 134 motorna vozila u vlasništvu tuženika nad kojima predlažu provesti privremenu mjeru. Podneskom od 21.03.2017. tužitelji su dopunili svoj zahtjev za određivanje privremene mjere povećavajući broj motornih vozila nad kojima predlažu određivanje privremene mjere, odnosno navodeći ukupno 298 vozila u vlasništvu tuženika nad kojima predlažu određivanje privremene mjere (list 125-139 spisa). Podneskom od 21.01.2021. pun. tužitelja je smanjila prvotno postavljeni zahtjev glede broja vozila tuženik na kojima se traži određivanje privremen mjere, tako da privremenu mjeru zapljenom, procjenom, oduzimanjem, otpremanjem, povjeravanjem na čuvanje ovrhovoditelju te prodajom motornih vozila u vlasništvu tuženika (ovršenika) traži nad 155 vozila (str. 285 – 304 spisa). Pun. tuženika se protivio određivanju privremene mjere navodeći da prijedlog tužitelja nije osnovan, jer tužitelji nisu dokazali postojanje svoje tražbine budući da isti nisu dokazali vjerojatnim postojanje pravne osnove na kojoj se temelji tužbeni zahtjev, niti su dokazali vjerojatnom visinu tužbenog zahtjeva, niti je na navedene okolnosti proveden ijedan dokaz. Tuženik je u spis dostavio materijalne dokaze (ovjerene preslike prometnog zapisnika) iz kojih nedvojbeno proizlazi kako je do prometne nezgode došlo isključivom krivnjom prednika tužitelja, pa je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Osim toga tužitelji nisu dokazali postojanje uvjeta za određivanje privremene mjere propisanih čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona, jer nisu učinili vjerojatnim postojanje svoje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati.

5. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u izvadak iz matice vjenčanih za pok. ČV i VV (list 5 spisa), izvatke iz matice rođenih za mlt ĆV, FV i PV (list 7-9 spisa), u ovjerenu presliku zapisnika prometne nezgode (ovjereni prijepis dopisa Državnog odvjetništva Rheinland-Pflaz Generalnom konzulatu RH u Frankfurtu, ovjerena preslika korespondencije Generalnog konzulata u Frankfurtu, te Policijske postaje sa autoceste Ruchheim (list 16-34 spis), u izjavu I- tužiteljice VV od 27.11.2015. (list 35 spisa), u preslike plaćenih računa Plantak j.d.o.o. (list 36-38 spisa), u rješenje HZZO od 10.08.2016. (list 50-53 spisa), u dopis i dokumentaciju Generalnog konzulata RH iz Frankfurta na Maini od 13.10.2016. (list 84-97 spisa), u uvjerenje MUP PU Varaždinska, PP Ivanec od 18.10.2016. (list 115- 123 spisa), u odluka Europskog suda za ljudska prava od 25.09.2012. u predmetu VVM i GVM protiv RH (list 151-156 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranaka i to: I-tužiteljice VV (str. 179 – 180 i 514 spisa), II-tužitelja GV (list 181 i str. 513 spisa), III-tužitelja NV (list 181 i str. 513 spisa), IV.-tužitelja KV (str. 513 i 514 spisa), izvršen je uvid u obavijest nadležnog tijela Savezne Republike Njemačke o mjerodavnom pravu Savezne Republike Njemačke (str. 396 – 407 spisa) i ovjereni prijevod s njemačkog jezika obavijesti nadležnog tijela SR Njemačke o ovjerenom pravu SR Njemačke (str. 427 – 444 spisa).

6. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).

7. U članu 219. st. 1. ZPP-a kaže se da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

8. U članu 221.a ZPP-a kaže se da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

9. Predmet spora je zahtjev pravnih slijednika pokojnog CV i to njegove supruge i djece za naknadom imovinske i neimovinske štete zbog smrti CV koji je u trenutku nastanka štetnog događaja (štetni događaj se zbio u SR Njemačkoj) bio radnik tuženika i da je smrtno stradao za vrijeme obavljanja rada u Republici Njemačkoj kao vozač kamiona na autocesti prilikom naleta na zaustavljenu kolonu vozila.

10. Među strankama nije sporno da je pravni prednik tužitelja smrtno stradao 03.11.2015. u prometnoj nezgodi u Saveznoj Republici Njemačkoj kod mjesta Kaiserlauterna upravljajući teretnim vozilom u vlasništvu tuženika, reg. ozn. [registarska oznaka].

11. Ovdje tužitelji-posredni oštećenici zbog smrti bliske osobe, odnosno svog pravnog prednika zahtijevaju naknadu neimovinske i imovinske štete od tuženika koji je u vrijeme prometne nezgode bio poslodavac pravnog prednika tužitelja, sada pok. ČV.

12. Među strankama je sporno radi li se u konkretnom slučaju o ugovornoj odgovornosti za štetu ili izvanugovornoj odgovornosti za štetu.

13. Među strankama je sporno koje pravo u konkretnom slučaju treba primijeniti, pa tužitelji smatraju da treba primijeniti materijalno pravo Republike Hrvatske, budući da se radi o naknadi štete zbog ozljede na radu. Tuženik smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti njemačko pravo kao mjerodavno pravo sukladno čl. 3. Haške konvencije, a koje je potpisnica i Republika Hrvatska. Radi se o tužbi tužitelja za naknadu štete u vezi sa smrću bliskog rođaka, koja se dogodila izvan Republike Hrvatske, na teritoriju Savezne Republike Njemačke.

14. Proučavajući materijalno-pravnu i kolizijsku regulativu vezanu za naknadu štete posrednim oštećenicima u slučaju smrti bliske osobe u prometnoj nezgodi sud je utvrdio da je temeljna kolizijska norma Haška konvencija koja je donesena 1971. godine, a koja je u Republici Hrvatskoj stupila na snagu 08.10.1991.g. (sukladno čl. 140. Ustava RH međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom, te objavljeni čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj snazi su iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili sukladno općim pravilima međunarodnog prava), je sadržana je u odredbi čl. 3. prema kojoj je za prometne nezgode mjerodavno unutrašnje pravo države u kojoj se nezgoda dogodila (lex loci delicti commissi). Osnovni princip od kojeg prolazi konvencija je primjena domaćeg prava države u kojoj se nezgoda dogodila bez obzira na mjesto gdje je posljedica nastupila. U čl. 4. Konvencije predviđene su iznimke od općeg načela lex loci delicti commissi za slučajeve u kojima se ne primjenjuje pravo mjesta nezgode, već se kao mjerodavno pravo uzima unutrašnje pravo države registracije vozila. U svom čl. 8. Konvencija regulira da mjerodavno pravo između ostalog određuje i osobe koje imaju pravo na naknadu štete koju su osobno pretrpjele. Pitanje je može li druga osoba koja nije direktna žrtva zahtijevati naknadu štete koju trpi kao posredni oštećenik po istim pravilima o mjerodavnom pravu. Konvencija ne daje direktan odgovor, ali se iz njezinih odredbi može zaključiti da su u potpunosti izjednačeni posredni oštećenici sa direktnim žrtvama u pogledu određivanja mjerodavnog prava. Kolizijska pravila o izvan ugovornoj odgovornosti za štetu u Europskoj uniji unificirana je Uredbom EU) broj 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11.07.2007. o pravu mjerodavnom za izvan ugovorne obveze (Uredba Rim II). Uredba se primjenjuje u svim državama članicama s iznimkom Danske od 11.01.2009. Prema Uredbi Rim II za građansko pravne delikte sa elementom inozemstvo mjerodavno je pravo države u kojoj je nastala šteta bez obzira na to gdje se štetni događaj zbio i gdje su nastupile indirektne štetne posljedice (čl. 4. st. 1.). Uredba Rim II ne definira koje mjesto treba smatrati mjestom gdje je nastala direktna šteta. Samo je navedeno da bi mjerodavno pravo trebalo biti određeno na temelju toga gdje je šteta nastala bez obzira na državu ili države u kojima može doći do posljednjih posljedica te u slučaju nanošenja povreda ili oštećenja stvari, mjesto gdje je povreda nanesena i mjesto gdje se stvar nalazila u trenutku oštećenja treba smatrati mjestom gdje je nastala direktna šteta. U istoj se ne nabraja krug ovlaštenika za postavljanje zahtjeva za naknadu štete. Međutim, u prijedlogu Uredbe Rim II stoji da i druga osoba osim direktne žrtve ima pravo na naknadu štete koju je pretrpjela direktna žrtva. ta šteta može biti i nematerijalna i materijalna, odnosno ili samo nematerijalna ili samo materijalna. Domaći propis koji regulira mjerodavno pravo za izvan ugovorne obaveze je Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima koji je donesen 15.07.1982 g. Kolizijska odredba Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja kojom je regulirano mjerodavno pravo za izvanugovornu odgovornost za štetu predviđa da je, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila ovisno od toga koje je o ta dva prava povoljnije za oštećenika. Pored navedenog, država može postati članicom sustava zelene karte preko svog nacionalnog ureda pod uvjetom da je država međunarodno priznata i da je članica ujedinjenih naroda. Republika Hrvatska je počela 1992. izdavati zelene karte. Haška konvencija određuje pravila međunarodnog privatnog prava koja će biti mjerodavna kada se dogodi prometna nezgoda vezano za dvije ili više zemalja. Sustav zelene karte regulira navedene nezgode kroz osiguranje odgovornosti prema trećim osoba koje je zaključeno u zemlji registracije vozila. Zelena karta je dokaz o postojanju osiguranja automobilske odgovornosti. Svako vozilo koje je registrirano u [adresa] kada prelazi granicu mora imati zelenu kartu. Ako vlasnik ili korisnik vozila nema zelenu kartu on mora na granici zemlje u koju ulazi zaključiti granično osiguranje. Odgovornost za prometnu nezgodu iz koje je proizašla šteta kao i visina štete će se procjenjivati po pravu mjesta gdje je šteta nastala. Odgovornost osiguranika se utvrđuje primjenom odredaba mjerodavnog pravnog poretka osiguranika kao štetnika u odnosu na odgovornost za štetu. Haška konvencija ima širu primjenu od Sustava zelene karte, jer se primjenjuje bez obzira radi li se o vozilu, sudionicima ili nekim trećim osoba, ali je bitno da se radi o prometnoj nezgodi u kojoj je bitan element inozemnosti. Ona ne zavisi od postojanja osiguranja kao zelena karta. Sustav zelene karte omogućava oštećeniku podnošenje zahtjeva za naknadu štete u zemlji svog prebivališta ili redovnog boravišta, a to je najčešće država registracije vozila. Konvencija se primjenjuje isključivo kod prometnih nezgoda sa elementom inozemnosti, ona rješava sukob zakona i određuje koje će se mjerodavno pravo primijeniti, dok sistem zelene karte rješava pitanje naknade štete. Građanska izvan ugovorna odgovornost za naknadu štete kod prometnih nezgoda koje su međunarodno obilježene rješava se primjenom odredbi Haške konvencije iz 1971. i primjenom sustava zelene karte.

15. Tužitelji sa tuženikom nisu nikada bili u ugovornom odnosu dok je pravni prednik tužitelja imao sa tuženikom sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme od 01.07.2015. g. do 31.12.2015.g. Tijekom postupka nije utvrđeno da bi prednik tužitelja sa tuženikom sklopio bilo kakav ugovor u kojem bi se tuženik obvezao njemu ili njegovim pravnim slijednicima isplatiti naknadu štete.

16. U rješenju Županijskog sud u Zagrebu Poslovni broj: Gž R 1568/2019-2 od 25. kolovoza 2020., navodi se pored ostalog da se na štetu koju trpe tužitelji u ovom predmetu ima primijeniti njemačko pravo kao pravo države na čijem je području došlo do štetnog događaja. Iako tužitelji i nakon navedenog rješenja Županijskog suda u Zagrebu i dalje tvrde da se u konkretnom slučaju ima primijeniti hrvatsko pravo, viši sud, Županijski sud u Zagrebu je zauzeo pravno stajalište da u konkretnom slučaju treba primijeniti strano pravo, odnosno pravo Republike Njemačke, što ovaj sud smatra relevantnim.

17. U konkretnom predmetu radi se o izvan ugovornoj odgovornosti za štetu sa inozemnim elementom.

18. U konkretnom predmetu treba primijeniti pravo Savezne Republike Njemačke. Materija međunarodnog privatnog prava u pretežnom je dijelu regulirana Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (dalje: ZRSZ). Iako naš ZRSZ sadržava opće odredbe o mjerodavnom pravu za izvanugovornu odgovornost za štetu u čl. 28. ZRSZ, u slučaju prometne nezgode sa elementom inozemnosti, kao lex specialis, u primjenu dolazi Haška konvencija. U čl. 3. Haške konvencije (Konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama) propisano je da je mjerodavno pravo unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda. Prometna nezgoda u konkretnom slučaju dogodila se u Saveznoj Republici Njemačkoj, pa je mjerodavno pravo za odlučivanje o zahtjevu tužitelj, u konkretnom slučaju, unutrašnje pravo Savezne Republike Njemačke.

19. Pitanje naknade štete, odgovornosti za naknadu štete i visine štete regulirano je Građanskim zakonikom Savezne Republike Njemačke, Zakonom o prometu na cestama i Zakonom o parničnom postupku Savezne Republike Njemačke.

20. Iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je dana 03.11.2015. u Saveznoj Republici Njemačkoj u prometnoj nezgodi kao vozač teretnog vozila smrtno stradao CV, koji je u tom trenutku imao sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme sa tuženikom. Prometna nezgoda se dogodila na način da je prednik tužitelja CV upravljao teretnim vozilom u vlasništvu tuženika reg. ozn. [registarska oznaka] iz smjera Kircheima der Weinstrase u smjeru Kaiserlauterna, pred njim je bila kolona koja je nastala zbog prometa, a koju CV nije opazio, zbog čega je, bez kočenja, naletio na kraj kolone na teretno vozilo reg. ozn. [registarska oznaka]. Uslijed naleta CV je zadobio smrtonosne ozljede i umro je na mjestu nezgode.

21. Iz navedene dokumentacije proizlazi kako je upravo oštećeni, odnosno CV, pravni prednik tužitelja svojim postupcima, odnosno propuštanjem, jer nije vidio zaustavljena vozila ispred sebe, bez kočenja, naletio na kolonu vozila ispred sebe, uzrokujući na taj način prometnu nezgodu u kojoj je smrtno stradao. U policijskom zapisniku koji prileži spisu navedeno je da je vidljivost bila oko 500 m.

22. U čl. 253 Građanskog zakonika (BGB) SR Njemačke (nematerijalna šteta), navodi se da za štetu koja nije imovinska, naknadu u novcu moguće je zahtijevati samo u zakonom predviđenim slučajevima. Ako zbog povrede tijela, zdravlja, slobode ili seksualnog samodređenja postoji obveza naknade štet, moguće je zahtijevati primjerenu naknadu u novcu i zbog štete koja nije imovinska.

23. U čl. 823 Građanskog zakonika (BGB) SR Njemačke (obveza naknade štete), navodi se da tko namjerno ili iz nehaja protupravno povrijedi život, tijelo, zdravlje, slobodu, vlasništvo ili neko drugo pravo druge osobe dužan je toj osobi naknaditi tako nastalu štetu. Istu dužnost ima onaj tko prekrši zakon kojem je cilj zaštita druge osobe. Ako je prema sadržaju zakona moguće prekršiti takav zakon i bez skrivljenog ponašanja, dužnost naknade štete nastaje samo u slučaju skrivljenog ponašanja.

24. U čl. 241 Građanskog zakonika (BGB) SR Njemačke (obveze iz obveznopravnog odnosa) navodi se da na temelju obveznog odnosa, vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika ispunjenje pojedine obveze. Ugovorenu je obvezu moguće ispuniti i suzdržavanjem od određenog postupanja. Obvezni odnos može, ovisno o sadržaju, obvezivati svaku stranu na pažnju prema pravilima i pravnim interesima druge strane.

25. U čl. 280 Građanskog zakonika (BGB) SR Njemačke (naknada štete zbog povrede dužnosti), propisano je da ako dužnik povrijedi obvezu iz obveznog odnosa vjerovnik može zahtijevati naknadu tako nastale štete. Ovo ne vrijedi ako dužnik nije skrivio povredu obveze. Naknadu štete zbog kašnjenja u ispunjenju obveze vjerovnik može zahtijevati samo ako su ispunjeni uvjeti propisani u čl. 286. Naknadu štete umjesto ispunjenja obveze vjerovnik može zahtijevati samo ako su ispunjeni dodatni uvjeti propisani u čl. 281., 282. i 283.

26. U Sedmoj knjizi Zakona o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju (SGB VII) obvezno osiguranje od nezgode, u čl. 104. koji se odnosi na ograničenje odgovornosti poduzeća navodi se da su poduzetnici prema osiguranicima koji rade za njihova poduzeća ili su s njim u drugom odnosu kojim se zasniva obveza osiguranja, kao i prema njihovim članovima obitelji i nadživjelim osobama prema drugim zakonskim propisima naknaditi tjelesnu ozljedu, odnosno smrt prouzročenu osiguranim slučajem, samo onda ako su osigurani slučaj namjerno izazvali, ili su ga prouzročili na način koji je osiguran u skladu s čl. 8. st. 2. točka 1 do 4. ST. 1. primjenjuje se na odgovarajući način na oso9be koje su kao nerođena djeca pretrpjela štetu uslijed osiguranog slučaja u smislu čl. 12. Preostala potraživanja za naknadu štete navedena u st. 1. ili 2. umanjuju se za naknade koje korisnici primaju na temelju zakona ili statuta kao posljedicu osiguranog slučaja.

27. Nadležno tijelo SR Njemačke, na zahtjev ovog suda dostavilo je ovom sudu obavijest o stranom pravu u konkretnom slučaju polazeći od činjenica da su i poslodavac i zaposlenik imali prebivalište odnosno sjedište u [adresa], da je zaposlenik CV redovito obavljao poslove vozača kamiona u Hrvatskoj i drugim državama članicama EU, te od pretpostavke da poslodavac nije prouzročio nesreću svojo krivnjom, niti je vozilo kojim je upravljao preminuli, a koje je poslodavac stavio na raspolaganje, bilo tehnički neispravno, i tako prouzročilo nesreću. Uzimajući u obzir navedeno, na pitanje odgovornosti poslodavca, na tjelesne ozljede, odnosno za smrt koja je nastala njihovim radnicima primjenjuju se sljedeći propisi njemačkog prava: odgovornost poslodavca za tjelesne ozljede, odnosno za smrt sa stajališta obveznog prava propisana je u čl. 280 st. 1., 241., st. 2., Građanskog Zakonika (BGB), odnosno sa stajališta odštetnog prava u čl. 823. st. 1. Građanskog zakonika (BGB) odnosno u č. 823. st. 2. u vezi s pojedinim zakonom koji služi zaštiti osoba (npr. odredbe o zaštiti na radu). Teret dokazivanja okolnosti na kojima se temelji podneseni zahtjev je na podnositelju zahtjeva. Preduvjet za utvrđivanje odgovornosti iz čl. 280., st. 1., 241. st. 2. Građanskog zakonika (BGB) je povreda ugovorne obveze poslodavca za zaštitu svojih radnika. Međutim odgovornost je isključena ako poslodavac nije kriv za spomenutu povredu. Prema čl. 823. st. 1. Građanskog zakonika (BGB), odgovornost snosi onaj tko namjerno ili iz nehaja nezakonito povredi život, tijelo, zdravlje, slobodu, imovinu ili drugo pravo druge osobe. Ova je odredba temelj za utvrđivanje odgovornosti zbog skrivljenog ponašanja. Prema čl. 823. st. 2. Građanskog zakonika (BGB) pravo na naknadu štete postoji onda kada je prekršten zakon koji štitit pojedine pravne interese. O zaštitnoj je odredbi onda riječ, kada ista služi tome da pojedine osobe zaštitit od povrede određenog pravnog interesa. Čak i pravo propisano u čl. 823. st. 1. Građanskog zakonika (BGB) povezano s propisima o zaštiti pojedinih interesa ovisi o skrivljenom ponašanju: ako iz sadržaja zakona kojim se štite pojedina prava proizlazi da je povreda takvog zakona moguća i bez skrivljenog ponašanja, tada obveza naknade štete prema čl. 823. st. 2. točka 2. Građanskog zakonika (BGB) postoji samo onda ako je povreda počinjena namjerno ili iz nehaja. U konkretnom slučaju na tužiteljima je teret dokaza vezano za odgovornost poslodavca. Nadživjele osobe mogu ostvarivati pravo na naknadu za pretrpljenu nematerijalnu bol prema čl. 823. i 253. st. 2. Građanskog zakonika (BGB), tzv. naknada za psihičko oštećenje izazvano stanjem šoka. Ovo pravo moguće je ostvarivati ako je nadživjela osoba sama pretrpjela tjelesno ili zdravstveno oštećenje zbog psihičke reakcije prouzročene smrću. Psihički poremećaj koji ima obilježje bolesti smatra se zdravstvenim oštećenjem u smislu čl. 823. st. 1. Građanskog zakonika (BGB) čak i onda, ako je kod oštečenika neizravno prouzročen povredom prava treće osobe. Ako je psihičko oštećenje patološki dokazivo, odnosno ako ima obilježja bolesti, za priznavanje zdravstvenog oštećenja nije potrebno da poremećaj nadilazi zdravstvene poteškoće kojima su pogođene osobe koje su uobićajno izložene povredi prava bliskog člana obitelji. Prema sudskoj praksi njemačkog Saveznog vrhovnog suda, kod utvrđivanja je li štetnik prouzročio psihičko oštećenje kao posljedicu šoka bitno je utvrditi je li psihičko oštećenje koje treća osoba prijavila posljedica sudjelovanja u nesreći ili je isto nastalo samo zbog primitka obavijesti o nesreći. Prema sudskoj praksi pravo na naknadu za psihičko oštećenje izazvano šokom načelno se priznaje samo bliskim članovima obitelji. Ako treća osoba čija je povreda prouzročila psihičko oštećenje druge osobe, nije u bliskom srodstvu s tom osobom tada je riječ o općem životnom riziku za koji ne može biti odgovoran štetnik. U načelu, za nematerijalnu štetu, dakle onu koja ne predstavlja imovinsku štetu , prema čl. 253. st. 2. Građanskog zakonika (BGB) može se zahtijevati primjerena naknada u novcu ako je došlo do povrede tijela, zdravlja, slobode ili spolnog samoodređenja. Kada je riječ o osobama koje su neizravno pogođene nesrećom, ovo se pravilo primjenjuje posebno onda kada su ispunjeni uvjeti za naknadu štete zbog šoka. Prema sudskoj praksi najviših sudova u Njemačkoj, a u skladu s čl. 254. Građanskog zakonika (BGB), odnosno prema pravnom shvaćanju čl. 846. Građanskog zakonika (BGB) prilikom podnošenja zahtjeva za naknadom za šok potrebno je uzeti u obzir i pitanje u kojoj je mjeri sam poginuli doprinjeo nastanku štete. Međutim, drugo je pravo na naknadu štete za nadživjele osobe prema čl. 844. st. 3. Građanskog zakonika (BGB) u ovom slučaju svakako isključeno. Naime, čl. 299., čl. 43. Zakona o uvođenju Građanskog zakonika (EGBGB) zahtjeva da je povreda koja je dovela do smrti nastupila nakon 22. srpnja 2017. a predmetna prometna nezgoda dogodila je dana 03.011.2015. Nadalje, prema njemačkom socijalnom zakonodavstvu, odgovornost poslodavca za ozljede na radu ograničena je prema Sedmoj knjizi Zakona o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju (SGB VII) kada je riječ o tjelesnim ozljedama odnosno smrti. Umjesto građansko pravne odgovornosti poslodavca pravo na odgovarajuću naknadu ostvaruje se prema nositelju obveznog osiguranja od nezgode koji se financira doprinosima poslodavca. Prema čl. 104. Sedme knjige Zakona o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju (SGB VII) poduzetnici su samo onda odgovorni za isplatu naknade za tjelesne ozljede zakonski osiguranim osobama koje rade za njihovo poduzeće, odnosno u slučaju smrti njihovim članovima obitelji i nadživjelim osobama, ako su slučaj osiguranja izazvali namjerno, odnosno ako je do istog došlo u osiguranom slučaju propisanom u čl. 8. st. 2. t. 1. do 4. Sedme knjige Zakona o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju (SGB VII). Ovo ograničenje odgovornosti primjenjuje se na sve osnove odgovornosti propisane u odredbama građanskog prava, uključujući i odgovornost za opasnost npr. prema odredbama Zakona o cestovnom prometu. Da bi se isključili građanskopravni zahtjevi za naknadu štete prema čl. 104. Sedme knjige Zakona o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju (SGB VII) moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: oštećena je osoba u trenutku nastanka osiguranog slučaja bila osigurana u sustavu obveznog osiguranja od nezgode, u trenutku nastanka osiguranog slučaja bila je zaposlena "za" poduzeće, poduzetnik nije namjerno izazvao osigurani slučaj. osigurani slučaj nije bio nesreća na putu. Ako su ispunjeni uvjeti za izuzeće od odgovornosti, građanskopravni zahtjevi za naknadu štete osiguranika, njegovih članova obitelji i nadživjelih osoba zbog tjelesnih ozljeda, odnosno smrti prema poslodavcu su isključeni. Međutim, odgovornost nije isključena u odnosu na zahtjeve za naknadu moguće materijalne štete. Ni zahtjevi za naknadu nematerijalne štete zbog psihičkih oštećenja prouzročenih stanjem šoka nisu isključeni odredbama čl. 104. Sedme knjige Zakona o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju (SGB VII). Budući da ograničenje odgovornosti iz čl. 104. Sedme knjige Zakona o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju (SGB VII) sprečava nastanak potpune odgovornosti, poduzetnik snosi teret dokazivanja činjenica koje isključuju odgovornost. Ako se oštećenici pozivaju na održavanje odgovornosti poslodavca, isti snose teret dokazivanja činjenica iz kojih proizlazi stvarna odgovornost poslodavca, npr. namjerno nanošenje štete. Međutim, pretpostavka za primjenu izuzeća od odgovornosti poslodavca je da se odredbe njemačkog sustava

1 0

socijalnog osiguranja uopće primjenjuju na pojedinu situaciju. Ovo se pitanje utvrđuje prema kolizijskih pravilima čl. 11. Uredbe (EZ) broj 883/20204. S trenutačno dostupnim informacijama nije moguće izvršiti konačnu provjeru kolizijskih pravila. Međutim, mogo toga ukazuje na to da bi se na radnika trebali primjenjivati hrvatski propisi o socijalnoj sigurnosti a ne njemački. Kod vozača motornih vozila obično je riječ koje su u smislu čl. 13. Uredbe (EZ) broj 883/2004 zaposlene u dvije ili više država članica. Ako radnik ima zasnovan samo jedan radni odnos tada bi se primjenjivalo pravo prema prebivalištu radnika ([adresa]) ili sjedištu poslodavca (također Hrvatska). Ako bi se u ovom slučaju zaista primjenjivali hrvatski propisi o socijalnoj sigurnosti i ako bi prema tome zahtjevi bili opravdani prema hrvatskom pravu, pitanje izuzeća od odgovornosti ili njezina ograničenja također bi se trebalo razmatrati prema hrvatskom pravu (vidi čl. 85. st. 2. Uredbe (EZ) broj 883/2004.

28. U skladu s članom 8. točka 1. do 4., točke 6. i 7. Konvencije potrebno je osobito odrediti: pretpostavke i opseg odgovornosti, razloge za oslobođenje od odgovornosti kao i svako ograničenje i podjelu odgovornosti, postojanje i narav štete koja se može naknaditi, vrstu i opseg naknade, osobe koje imaju pravo na naknadu štete koju su osobno pretrpjele, odgovornost poslodavca za njegova posloprimca.

29. Sukladno odredbama mjerodavnog njemačkog prava svaka strana je dužna dokazati svoje tvrdnje. Tužitelji su dužni dokazati tvrdnje na kojim temelje tužbene zahtjeve.

30. U dopisu Saveznog ministarstva pravosuđa iz Berlina navode se uvjeti koji isključuju građanskopravnu odgovornost sukladno čl.104. Zakona o mirovinskom i socijalnom osiguranju , a to su da je osoba bila osigurana u zdravstvenom i mirovinskom osiguranju, da je bila u radnom odnosu, da poduzetnik nije namjerno izazvao nesreću, te da navedeni događaj nije bio nesreća na putu sukladno čl.8.st.2.t.1-4. Pravni prednik tužitelja sada pokojni CV, je bio zaposlen kao vozač kod tuženika temeljem ugovora o radu, te je do nesreće došlo za vrijeme obavljanja poslova njegovog radnog mjesta odnosno prijevoza robe na području SR Njemačke. Sukladno čl.8.st.2.t.1-4 Sedme knjige Zakona o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju (SGB), prednik tužitelja je u Republici Hrvatskoj bio obvezno zdravstveno osiguran, po osnovi radnog odnosa kod tuženika, u razdoblju od 30.03 2015.do 03.11.2015.g. odnosno do dana svoje smrti, te je isti bio prijavljen i na mirovinsko osiguranje kod tuženika u razdoblju 30.03.2015. do 03.11.2015.g. Tužitelji tijekom ovog postupka nisu dokazali da je do nesreće u kojoj je smrtno stradao pravni prednik tužitelja CV, došlo krivnjom poslodavca ovdje tuženika. Tužitelji nisu dokazali da bi poslodavac prometnu nezgodu prouzročio namjerno, odnosno uopće prouzročio u smislu da bi vozilo kojim je u trenutku štetnog događaja upravljao pravni prednik tužitelja CV, bilo tehnički neispravno. Oštećenik - prednik tužitelja stradao je tijekom obavljanja poslova vozača odnosno prijevoza robe, te sasvim sigurno osigurani slučaj nije bio nesreća na putu sukladno čl. 8.st.2. t.1-4 navedenog zakona. Iz odredbi Građanskog zakonika (BGB), koje su naprijed navedene preduvjet za utvrđivanje odgovornosti je povreda ugovorne obveze poslodavca. Odgovornost je isključena ako poslodavac nije kriv za spomenutu povredu.

Teret dokazivanja je na tužiteljima.

31. Po mišljenju ovog suda tužitelji, na kojima je teret dokazivanja, nisu dokazali postojanje odgovornosti poslodavca za njegova posloprimca niti postojanje razloga za oslobođenje od odgovornosti i ograničenje i podjelu odgovornosti. Slijedom naprijed navedenog sud je u cijelosti odbio tužbene zahtjeve tužitelja, odnosno tužbeni zahtjev

1 1

tužitelja iz podneska od 27.02.2025., kao pravno neosnovan. Tužitelji nisu dokazali osnovne pretpostavke za nastanak štete.

32. Prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine pravno je neutemeljen, te je odbijen kao neosnovan u cijelosti. Tužitelji nisu dokazali pretpostavke za određivanje privremene mjere propisane čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24). Privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. U ovom postupku tužitelji – predlagatelji osiguranja nisu dokazali postojanje svoje tražbine.

33. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a koji regulira da je stranka koja izgubi spor dužna protivnoj stranci nadoknaditi prouzročene parnične troškove. Odluka o trošku temelji se i na odredbi čl. 155. ZPP-a koji kaže da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.

34. Tuženika je tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je do zaključenja glavne rasprave zatražio naknadu parničnog troška (str. 518 i 519 spisa).

35. Tuženik je uspio u sporu, pa su mu tužitelji dužni solidarno nadoknaditi prouzročene parnične troškove.

36. Odvjetnički trošak odmjeren je u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Tuženiku je priznat slijedeći parnični trošak: sastava odgovora na tužbu u visini od 1.796,34 eura za sastav obrazloženih podnesaka od 04.08.2016., 26.05.2017., 18.12.2020., 06.10.2021., za svaki po 1.796,34 eura; za zastupanje na ročištima od 09.06.2016., 05.10.2016., 04.07.2018., 17.09.2018., 12.10.2018., 19.10.2021. z svako po 1.796,34 eura; za sastav žalbe protiv rješenja od 30.01.2018. u visini od 898,17 eura; za sastav podneska protivnika osiguranja – žalba od 31.01.2018. iznos od 1.796,34 eura; za sastav odgovora na žalbu od 29.10.2018. iznos od 1.796,34 eura; za sastav podneska protivnika osiguranja od 12.02.2021. u visini od 1.796,34 eura; za sastav podnesaka od 14.10.2024., 14.02.2025. i 07.03.2025. za svaki po 2.674,51 eura; za zastupanje na ročištima od 24.02.2025. i 17.03.2025. za svako po 2.674,51 eura. To zbrojeno iznosi 39.419,48 eura. Na sve obavljane radnje, temeljem Tarifnog broja 46 važeće OT, odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost odnosno 25% PDV što iznosi daljnjih 9.854,87 €. Sveukupno je tuženiku priznat trošak ove parnice u iznosu od 49.274,35 €.

U Zagrebu, 28. travnja 2025. godine

Sutkinja:

Jelica Pandurić

1 2

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.

1. pun. tužitelja odvj Lana Humljak Gugić, odvj. iz Zagreba

2. pun. tuženika Dalibor Gradinščak, odvj. iz Varaždina,