Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-991/2023-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, u pravnoj stvari tužitelja PŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Mariji Radelji, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, uz javnu objavu od 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odrednica čl. 3. toč 3. Ugovora o kreditu broj 5140030250- 26000055904/2006. koji je zaključen dana 24. ožujka 2006. g. između tužitelja EŠ iz [adresa] (215), OIB: [osobni identifikacijski broj], i pravnog prednika tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 – Slavonske banke d.d. Osijek, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća, te u navedenom dijelu ista odrednica nema pravni učinak na obvezno – pravni odnos stranaka.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d. d. Zagreb da tužitelju EŠ iz [adresa], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, izvrši isplatu novčanog iznosa od 16.035,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi zz kamata od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. g. a na da-lje po stopi od 14 % godišnje te počev od 1. srpnja 2011. po stopi zz kamata od 12 % godišnje i u slučaju promijene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg da-na polugodišta koje prethodi tekućem polugodišta uvećane za pet postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015. g. pa na dalje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uveća-njem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose, kako slijedi:

Na iznos od 00,95 EUR počev od 1. lipnja 2006. g. do isplate,

Na iznos od 00,27 EUR počev od 1. rujna 2006. g. do isplate,

Na iznos od 00,06 EUR počev od 1. listopada 2006. g. do isplate,

Na iznos od 12,85 EUR počev od 1. studeni 2008. g. do isplate,

Na iznos od 14,52 EUR počev od 1. siječnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 16,80 EUR počev od 1. veljače 2009. g. do isplate,

Na iznos od 17,95 EUR počev od 1. ožujka 2009. g. do isplate,

Na iznos od 15,22 EUR počev od 1. travnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 14,82 EUR počev od 1. svibnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 10,54 EUR počev od 1. lipnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 06,78 EUR počev od 1. srpnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 08,10 EUR počev od 1. kolovoza 2009. g. do isplate,

Na iznos od 10,89 EUR počev od 1. rujna 2009. g. do isplate,

Na iznos od 09,29 EUR počev od 1. listopada 2009. g. do isplate,

Na iznos od 07,75 EUR počev od 1. studenoga 2009. g. do isplate,

Na iznos od 11,31 EUR počev od 1. prosinca 2009. g. do isplate,

Na iznos od 14,68 EUR počev od 1. siječnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 18,23 EUR počev od 1. veljače 2010. g. do isplate,

Na iznos od 17,30 EUR počev od 1. ožujka 2010. g. do isplate,

Na iznos od 23,28 EUR počev od 1. travnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 21,74 EUR počev od 1. svibnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 24,74 EUR počev od 1. lipnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 49,03 EUR počev od 1. srpnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 47,26 EUR počev od 1. kolovoza 2010. g. do isplate,

Na iznos od 65,32 EUR počev od 1. rujna 2010. g. do isplate,

Na iznos od 55,79 EUR počev od 1. listopada 2010. g. do isplate,

Na iznos od 48,63 EUR počev od 1. studenoga 2010. g. do isplate,

Na iznos od 70,42 EUR počev od 1. prosinca 2010. g. do isplate,

Na iznos od 82,25 EUR počev od 1. siječnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 72,68 EUR počev od 1. veljače 2011. g. do isplate

Na iznos od 74,08 EUR počev od 1. ožujka 2011. g. do isplate,

Na iznos od 67,20 EUR počev od 1. travnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 69,33 EUR počev od 1. svibnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 92,71 EUR počev od 1. lipnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 96,00 EUR počev od 1. srpnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 121,89 EUR počev od 1. kolovoza 2011. g. do isplate,

Na iznos od 112,49 EUR počev od 1. rujna 2011. g. do isplate,

Na iznos od 97,85 EUR počev od 1. listopada 2011. g. do isplate,

Na iznos od 95,95 EUR počev od 1. studenoga 2011. g. do isplate,

Na iznos od 88,23 EUR počev od 1. prosinca 2011. g. do isplate,

Na iznos od 93,12 EUR počev od 1. siječnja 2012. g. do isplate,

Na iznos od 98,51 EUR počev od 1. veljače 2012. g. do isplate,

Na iznos od 14.158,19 EUR počev od 29. veljače 2012. g. do isplate,

kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.025,00 EUR, sa zak. zat. kamatama na parnični trošak počev od donošenja Presude, odnosno od 28. travnja 2025., do isplate po istoj stopi kao prethodno glede glavnice tražbine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 24. ožujka 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000055904/2006, kojim ugovorom je valuta glavnice kredita vezana uz švicarski franak bez da je tužitelj mogao s tuženikom uopće pregovarati o navedenoj odredbi. Tužitelj navodi da je ovakva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita prebacujući na korisnika kredita na ovaj način rizik promjene tečaja valute. Kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorene odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnice vezane uz švicarski franak, to tužitelj predlaže donošenje presude pobliže opisane kao u izreci uz nadoknadu mu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljem dana 24. ožujka 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000055904/2006, međutim tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena u smislu odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18), te da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, te prigovor zastare, te predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u kompletnu priloženu dokumentaciju ovome spisu, te proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Financije LB d.o.o., UŠ, dipl. oec., [adresa], te saslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u potpunosti.

5. Saslušanjem tužitelja, ovaj sud utvrđuje da je tužitelj kredit podigao radi gradnje kuće, a prije realizacije kredita da se otišao informirati kod tuženika, da mu je kod tuženika savjetovano od strane osobne bankarice da uzme kredit u CHF jer da takav kredit ima manju kamatu na što je i pristao, da ga osobna bankarica nije informirala kako Republika Hrvatska ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na valutu EUR, da nikakvih pregovora u banci vezano uz ugovorne odredbe kredita nije bilo već da mu je predočen gotovi ugovor o kreditu sastavljen od strane banke koji je trebao tužitelj samo potpisati ukoliko takav kredit želi što je tužitelj i učinio. Tužitelj dalje iskazuje kako mu je prva otplatna rata bila 1.850,00 kn, a u kratkom vremenu narasla je na iznos od 3.000,00 kn, što je za tužitelja praktično bilo neizdrživo jer da mu je plaća bila 4.200,00 kn, pa je stoga otišao do tuženika razgovarati što se po tom pitanju može napraviti, međutim da mu je tuženik odgovorio kako je to tako, odnosno kako njemu tako je i drugima, te da se ništa ne može napraviti. Tužitelj iskazuje i to kako mu javni bilježnik nije ništa posebno protumačio ugovorne odredbe kredita, kuću koju je izgradio putem ovoga kredita nije iznajmljivao niti koristio u poslovne svrhe. Tužitelj također iskazuje da u vrijeme realizacije kredita u svome vlasništvu nije imao niti obrt niti nekakvo trgovačko društvo već je bio zaposlen u Hrvatskim željeznicama, a vezano za predmetni kredit nije koristio nikakvu poreznu olakšicu, te je kredit isključivo sam otplaćivao i to na način da je imao administrativnu zabranu na plaći.

6. Prije svega, ovaj sud je odlučivao o prigovoru promašene pasivne legitimacije te je takav prigovor tuženika također našao neosnovanim. Naime, uvidom u podatke sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu sud utvrđuje da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke i Hypo Alpe Adria bank d.d. budući da je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tuženika koje je tada imao naziv Hypo Alpe Adria bank. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni međutim prema presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 13. lipnja 2014. godine to nije tako pa se stoga zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

7. Uvidom u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Financije LB d.o.o., UŠ, dipl. oec., [adresa] od 13. lipnja 2024. godine, sud utvrđuje da je tuženik u spornom razdoblju tijekom otplate kredita mijenjao tečajnu razliku uslijed CHF valutne klauzule, te je u konačnici na taj način u spornom razdoblju tužitelju naplatio ukupno više iznos od 16.035,00 EUR.

8. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti jasan i određen, dan u skladu s pravilima struke i vještine.

9. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

12. Čl. 138.a. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Obzirom da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula), to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate kredita ni inicijalne kamatne stope od 4,30 % godišnje, dakle ni inicijalnog anuiteta koji u kunskoj protuvrijednosti trebao iznositi 1.862,58 kn.

15. Dakle, novčane iznose koje je tužitelj tuženiku svakomjesečno uplaćivao iznad 1.862,58 kn obuhvaćeni su ništetnošću, te ih je tuženik dužan zajedno s kamatama na te iznose vratiti tužitelju.

16. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).

17. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasne i razumljive. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

18. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetno, jer je isto nerazumljivo, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

20. Iznos od 16.035,00 EUR koji tužitelj potražuje od tuženika je iznos koji predstavlja razliku anuiteta u odnosu na tečajnu razliku u razdoblju od lipnja 2006. do zaključno do veljače 2012. godine, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.

21. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime razlike iznos od 16.035,00 EUR kn osnovanim u cijelosti, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u izreci presude.

22. Sud je dopustio preinaku tužbe tužitelju učinjenu podneskom od 10. ožujka 2025. godine s obzirom na pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine, a koje govori da je u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (ne prava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

23. Tijekom postupka tuženik je odustao od prijedloga na saslušanje djelatnice banke GŠ, pa je stoga obzirom na prednje sud nije niti saslušao u nastavku postupka.

24. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan.

25. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03.,88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.), a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, a čine ju izdaci koje je tužitelj imao za pristup ročištu za objavu presude 100,00 eura (Tbr. 9. t. 3. OT-a), zastupanje na ročištima od 16. travnja 2025., 18. ožujka 2025., 18. ožujka 2024. i 19. prosinca 2023. svako po 500,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT-a), sastav tužbe 500,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT-a), sastav obrazloženih podnesaka od 17. ožujka 2025. i 29. prosinca 2023. svaki po 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT-a), sastav podneska od 29. prosinca 2023. 100,00 eura (Tbr. 8. t. 3. OT-a), što uz PDV na odvjetničke usluge od 25%, te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, daje konačni iznos troška od 5.025,00 eura.

Osijek, 28. travnja 2025.

Sudac

Davor Liščić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika