REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pr-500/2024-15

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VG, OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, [adresa], OIB:51401063283, zastupanog po punomoćnici mr.sc. VGĆ, dipl.iur., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnicu, objavljene dana 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 9.01.2020.g. do 30.04.2024.g. u ukupnom iznosu od 2.228,20 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 62,82 EUR teče od 15. veljača 2020.

- 80,48 EUR teče od 15. ožujak 2020.

- 71,62 EUR teče od 15. travanj 2020.

- 61,08 EUR teče od 15. svibanj 2020.

- 80,48 EUR teče od 15. lipanj 2020.

- 64,64 EUR teče od 15. srpanj 2020.

- 52,25 EUR teče od 15. kolovoz 2020.

- 20,51 EUR teče od 15. rujan 2020.

- 82,26 EUR teče od 15. listopad 2020.

- 38,17 EUR teče od 15. studeni 2020.

- 125,02 EUR teče od 15. kolovoz 2022.

- 89,26 EUR teče od 15. rujan 2022.

- 83,97 EUR teče od 15. listopad 2022.

- 83,97 EUR teče od 15. studeni 2022.

- 94,54 EUR teče od 15. prosinac 2022.

- 82,62 EUR teče od 15. siječanj 2023.

- 45,61 EUR teče od 15. veljača 2023.

- 57,48 EUR teče od 15. ožujak 2023.

- 82,62 EUR teče od 15. travanj 2023.

- 94,54 EUR teče od 15. svibanj 2023.

- 82,62 EUR teče od 15. lipanj 2023.

- 82,62 EUR teče od 15. kolovoz 2023.

- 21,88 EUR teče od 15. rujan 2023.

- 126,96 EUR teče od 15. listopad 2023.

- 92,62 EUR teče od 15. studeni 2023.

- 49,56 EUR teče od 15. prosinac 2023.

- 57,56 EUR teče od 15. siječanj 2024.

- 70,70 EUR teče od 15. veljača 2024.

- 82,62 EUR teče od 15. ožujak 2024.

- 57,52 EUR teče od 15. travanj 2024.

- 49,60 EUR teče od 15. svibanj 2024.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.500,00 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj pred sudom 26.7.2024. tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika i da ima prebivalište na adresi [adresa], koja je udaljena 33,25 km od mjesta rada [adresa]. Tužiteljica da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru na temelju odredbe čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno na temelju odredbe čl. 65. st. 11. TKU/22 i to u visini prema odredbama čl. 66. st. 12. TKU/17 i čl. 65. st. 14. TKU/22. Naime, obzirom da radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije, u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz, ne omogućava tužiteljici svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, tužiteljica da ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Radi navedenog, tužiteljica da je prisiljena koristiti osobni automobil pa da prema prethodno citiranim odredbama TKU-a, ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) prema prijeđenim kilometrima.

1.1. Nadalje, tuženik da je tužiteljici umanjivao naknadu troškova prijevoza protivno odredbi čl. 66. st. 16.TKU/17, odnosno odredbi čl.65.st.21.TKU/22 prema kojoj se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Prema tim odredbama TKU-a naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru da se može manjiti samo za određene dane i to kada tužiteljica nije uzastopce bila u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Međutim, tuženik da je protivno prethodno citiranim odredbama TKU-a, pogrešno obračunavao i isplaćivao tužiteljici umanjenu naknadu troškova prijevoza.

1.2. Tužiteljica u tužbi napominje, da u razdoblju od 21.03.2020. do 11.05.2020. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID-19, radi čega da tužiteljica u navedenom razdoblju ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru.

1.3. Kako je tuženik protivno odredbama TKU-a pogrešno obračunavao i isplaćivao tužiteljici umanjenu naknadu troškova prijevoza tužiteljica ovom tužbom potražuje razliku između onog što joj je plaćeno i onog što joj je trebalo biti plaćeno sukladno odredbama TKU-a. Tužiteljica napominje da će po pribavi dokumentacije kojom raspolaže tuženik (platne liste, evidencija rada i raspored rada) i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja određeno postaviti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudu kojom će se tuženiku naložiti da na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza isplati tužiteljici određeni neto iznos za razdoblje od 9.1.2020. do 30.4.2024., sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 30.10.2024. navodi kako osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 25.11.2024. tužiteljica je određeno postavila tužbeni zahtjev pa je tako za razdoblje od 9.1.2020. do 30.4.2024. zatražila isplatu razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 2.228,20 eura neto, sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos, kako je to navedeno u izreci presude, teče od 15. u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate.

3.1. Tuženik je nakon toga u podnesku od 31.12.2024. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali da se protivi tome da se trošak postupka isplati na račun punomoćnika tužiteljice. Nadalje, tuženik u tom podnesku navodi da se odriče protutužbenog zahtjeva, očito pogreškom jer protutužbeni zahtjev nije ni podnesen.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom HAK mape, Ugovora o radu, Odluka tuženika od 18.8.2022. i 24.5.2022., Odluke tuženika od 16.1.2020., Google maps planera putovanja, Plana rada i evidencije o radnom vremenu za tužiteljicu, rasporeda vožni Autobusnih linija (list 149-150 spisa) te spisu druge priložene dokumentacije te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 9.1.2020. do 30.4.2024. u ukupnom neto iznosu od 2.228,20 eura.

7. Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

7.1. Odredbom čl. 66. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike inamještenike u javnim službama („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosno čl. 65. st. 1.TKU/22 („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

7.2. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta.

7.3. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur.

7.4. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

7.5. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

8. Tužiteljica je u spis dostavila Odluku tuženika od 16.1.2020. kojom je tužiteljici priznata naknada troškova međumjesnog prijevoza za relaciju od adrese prebivališta do adrese međumjesne stanice u Splitu, Obala kneza Domagoja 12 u cijeni pokazne karte javnog prijevoznika sukladno broju dolazaka na posao, počev od 16.1.2020. pa na dalje.

9. Tužiteljica saslušana u svojstvu parnične stranke, iskazala je da je u utuženom razdoblju radila 12-12-24 te da bi nakon toga dobila slobodan dan, da j eradila i subotom i nedjeljom, da je na posao odlazila autom jer da joj je tako „bilo zgodnije“ jer da je koristila javnog prijevoznika da bi trebala znatno ranije izaći iz kuće da bi stigla redovito na radno mjesto. Tužiteljica nakon što joj je predočen raspored autobusnih linija priložen spisu kao list 149 navodi, da bi tako u jutro redovnim danom trebala koristiti liniju u 5,00 sati da redovito stigne na radno mjesto u 7,00 sati i u tom slučaju da bi došla prije početka radnog vremena na radno mjesto nekih 45 minuta do sat vremena prije. Kada bi joj radno vrijeme radnim danom završilo u 19,00 sati navečer, tada da bi na poslu zbog primopredaje bila do 19,30. Pa da bi stigla tek na liniju autobusa u 21,00 sat. Što se tiče rada subotom, da joj nije bilo dovoljno da ujutro ide na raspoloživu liniju u 6,00 sati da bi stigla na radno vrijeme u 7,00 sati. Dakle, tada da nije bilo autobusne linije s kojom bi išla na posao. Isto tako, navečer kada bi joj završilo radno vrijeme u 19,00 sati, da bi ponovno imala primopredaju do 19,30 te da bi bilo upitno može li uopće stići na onaj autobus u 20,00 sati. Navedeno stoga, što autobusna stanica nije odmah kraj sjedišta poslodavca već da treba ići u centar grada na autobusni kolodvor gdje da bi se ukrcala na autobus za polazak kući (međumjesna stanica), a do koje joj treba 20-30 minuta hoda jer ta udaljenost iznosi oko 1,98 km, dakle nije joj plaćen trošak prijevoza za tu udaljenost, a kako to proizlazi i iz spomenute Odluke poslodavca jer se radi o udaljenosti do 2,00 km. Dakle, zbog svih tih razloga tužiteljica navodi da koristi osobno vozilo kako bi mogla redovito dolaziti na posao i kako bi se mogla vratiti s posla kući. Nadalje, ističe tužiteljica, tuženik da joj je trebao isplaćivati putni trošak prema cijeni mjesečne pokazne karte, međutim taj trošak da je svaki mjesec iznosio drugačije, a ovisno o tome je li tužiteljica koristi godišnji odmor, je li na bolovanju, je li koristi slobodan dan, jer u tim situacijama trošak prijevoza da joj ne bi bio plaćen. Što se tiče godišnjeg odmora, da ga nikada nije koristila u jednom dijelu tijekom jedne kalendarske godine već da bi to bilo u više dijelova, ali da joj tada trošak prijevoza ne bi bio plaćen.

10. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica za redoviti dolazak na poso i povratak s posla mogla koristit samo one vozne linije kod kojih bi vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena ili od završetka radnog vremena do polaska vozne linije, prelazilo 45 minuta. Proizlazi, kada bi tužiteljica radila subotom da uopće nije bilo adekvatne autobusne linije kojom bi redovito došla na posao. Stoga tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru na temelju čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22, obračunat u visini kako to propisuje čl. 66. st. 12. TKU-a/17 i čl. 52. st. 14., 16. i 18. TKU/22. Nadalje, proizlazi da tužiteljici uopće nije isplaćivana naknada prijevoza za one dane kada bi bila opravdano odsutna s posla jedan dan, primjerice slobodni dan, a što je protivno odredbi čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22.

11. Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i da joj je isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa je isti prihvaćen kao osnovan. Kako tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, u izreci presude pod točkom I, odlučeno je da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 9.1.2020. do 30.4.2024. neto iznos od 2.228,20 eura.

11.1. Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO)koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, 15-og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR).

12. Tužiteljici je s obzirom na uspjeh u postupku primjenom odredbi članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, u tekstu ZPP), prema popisanom trošku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br.138/23, dalje Tarifa), određen slijedeći parnični trošak: za sastav dopisa od 9.5.2024. za dostavu dokumentacije – 50 bodova (Tbr. 35. t. 2. Tarife), za sastav tužbe - 100 bodova, za sastav podnesaka od 25.11.2024., 21.1.2025. – za svaki 100 bodova (Tbr. 9. t. 5. Tarife), za zastupanje na ročištima od 10.3.2025., 10.4.2025. - za svako 100 bodova (Tbr. 9. T. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude – 50 bodova (Tbr. 9. T. 3. Tarife), što zbrojeno daje 600 bodova, pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 Eur (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 1.500,00 eura koliko je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade parničnog troška.

12.1. Tužiteljici pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

12.2. Pregledom spisa sud je utvrdio da je tužiteljica izdala punomoć odvjetnici Martini Radić Šunjić za vođenje parnice te je na osnovi takve punomoći navedena odvjetnica, između ostalog, "ovlaštena primiti novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde ". Čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, da je odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Kako u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi, a iz opsega priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik tužiteljice „ovlašten primati novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde“, proizlazi da je punomoćnik tužiteljice na temelju ovlaštenja iz punomoći ovlašten primiti parnični trošak, i tim više, što je tužiteljica na ročištu od 10.4.2025. izjavila da je odvjetnicu Martini Radić Šunjić ovlastila da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun, sud je odlučio kao u izreci presude pod točkom II, odnosno da je dužan tuženik troškove postupka isplatiti tužiteljici na račun njene punomoćnice.

Split, 28. travnja 2025.

sutkinja

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

-pun. tužitelja

-tuženik

-u spis