REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P-1412/2019-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja HE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnicima Ivanu Šalina i Boži Vrkiću, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. ožujka 2025. godine u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja UE odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru i zamjenice punomoćnika tuženika Maje Boško, odvjetnice u Zadru, te nakon objave dana 28. travanja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I.Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj:07010536421 SP, zaključen između tužitelja i tuženika dana 05. siječnja 2007. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 68.016,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na − iznos od 653,19 EUR sa kamatom od 20.02.2007. godine

− iznos od 659,45 EUR sa kamatom od 20.03.2007. godine

− iznos od 653,02 EUR sa kamatom od 20.04.2007. godine

− iznos od 638,48 EUR sa kamatom od 20.05.2007. godine

− iznos od 636,08 EUR sa kamatom od 20.06.2007. godine

− iznos od 632,94 EUR sa kamatom od 20.07.2007. godine

− iznos od 649,48 EUR sa kamatom od 20.08.2007. godine

− iznos od 639,22 EUR sa kamatom od 20.09.2007. godine

− iznos od 631,21 EUR sa kamatom od 20.10.2007. godine

− iznos od 647,48 EUR sa kamatom od 20.11.2007. godine

− iznos od 633,74 EUR sa kamatom od 20.12.2007. godine

− iznos od 654,10 EUR sa kamatom od 21.01.2008. godine

− iznos od 670,83 EUR sa kamatom od 20.02.2008. godine

− iznos od 688,59 EUR sa kamatom od 20.03.2008. godine

− iznos od 670,60 EUR sa kamatom od 20.04.2008. godine

− iznos od 660,35 EUR sa kamatom od 20.05.2008. godine

− iznos od 661,57 EUR sa kamatom od 20.06.2008. godine

− iznos od 669,02 EUR sa kamatom od 20.07.2008. godine

− iznos od 668,65 EUR sa kamatom od 20.08.2008. godine

− iznos od 667,86 EUR sa kamatom od 20.09.2008. godine

− iznos od 703,26 EUR sa kamatom od 20.10.2008. godine

− iznos od 699,16 EUR sa kamatom od 20.11.2008. godine

− iznos od 706,96 EUR sa kamatom od 20.12.2008. godine

− iznos od 751,71 EUR sa kamatom od 20.01.2009. godine

− iznos od 757,07 EUR sa kamatom od 20.02.2009. godine

− iznos od 733,94 EUR sa kamatom od 20.03.2009. godine

− iznos od 735,31 EUR sa kamatom od 20.04.2009. godine

− iznos od 738,75 EUR sa kamatom od 20.05.2009. godine

− iznos od 730,52 EUR sa kamatom od 20.06.2009. godine

− iznos od 736,00 EUR sa kamatom od 20.07.2009. godine

− iznos od 733,44 EUR sa kamatom od 20.08.2009. godine

− iznos od 734,07 EUR sa kamatom od 21.09.2009. godine

− iznos od 729,58 EUR sa kamatom od 20.10.2009. godine

− iznos od 737,16 EUR sa kamatom od 20.11.2009. godine

− iznos od 741,39 EUR sa kamatom od 20.12.2009. godine

− iznos od 753,05 EUR sa kamatom od 20.01.2010. godine

− iznos od 758,85 EUR sa kamatom od 20.02.2010. godine

− iznos od 772,35 EUR sa kamatom od 20.03.2010. godine

− iznos od 771,69 EUR sa kamatom od 20.04.2010. godine

− iznos od 790,12 EUR sa kamatom od 20.05.2010. godine

− iznos od 800,48 EUR sa kamatom od 20.06.2010. godine

− iznos od 808,16 EUR sa kamatom od 20.07.2010. godine

− iznos od 830,51 EUR sa kamatom od 20.08.2010. godine

− iznos od 832,89 EUR sa kamatom od 20.09.2010. godine

− iznos od 838,05 EUR sa kamatom od 20.10.2010. godine

− iznos od 831,79 EUR sa kamatom od 20.11.2010. godine

− iznos od 881,99 EUR sa kamatom od 20.12.2010. godine

− iznos od 871,58 EUR sa kamatom od 20.01.2011. godine

− iznos od 870,29 EUR sa kamatom od 20.02.2011. godine

− iznos od 874,64 EUR sa kamatom od 20.03.2011. godine

− iznos od 864,13 EUR sa kamatom od 20.04.2011. godine

− iznos od 889,58 EUR sa kamatom od 20.05.2011. godine

− iznos od 927,33 EUR sa kamatom od 20.06.2011. godine

− iznos od 964,56 EUR sa kamatom od 20.07.2011. godine

− iznos od 995,17 EUR sa kamatom od 20.08.2011. godine

− iznos od 938,80 EUR sa kamatom od 20.09.2011. godine

− iznos od 906,41 EUR sa kamatom od 20.10.2011. godine

− iznos od 914,04 EUR sa kamatom od 20.11.2011. godine

− iznos od 929,55 EUR sa kamatom od 20.12.2011. godine

− iznos od 944,18 EUR sa kamatom od 20.01.2012. godine

− iznos od 946,89 EUR sa kamatom od 20.02.2012. godine

− iznos od 941,26 EUR sa kamatom od 20.03.2012. godine

− iznos od 940,19 EUR sa kamatom od 20.04.2012. godine

− iznos od 948,17 EUR sa kamatom od 20.05.2012. godine

− iznos od 947,34 EUR sa kamatom od 20.06.2012. godine

− iznos od 939,39 EUR sa kamatom od 20.07.2012. godine

− iznos od 935,69 EUR sa kamatom od 20.08.2012. godine

− iznos od 923,12 EUR sa kamatom od 20.09.2012. godine

− iznos od 940,75 EUR sa kamatom od 20.10.2012. godine

− iznos od 943,34 EUR sa kamatom od 20.11.2012. godine

− iznos od 940,79 EUR sa kamatom od 20.12.2012. godine

− iznos od 914,57 EUR sa kamatom od 20.01.2013. godine

− iznos od 927,67 EUR sa kamatom od 20.02.2013. godine

− iznos od 935,53 EUR sa kamatom od 20.03.2013. godine

− iznos od 575,25 EUR sa kamatom od 20.04.2013. godine

− iznos od 367,79 EUR sa kamatom od 23.04.2013. godine

− iznos od 556,81 EUR sa kamatom od 20.05.2013. godine

− iznos od 361,05 EUR sa kamatom od 21.05.2013. godine

− iznos od 915,26 EUR sa kamatom od 20.06.2013. godine

− iznos od 915,71 EUR sa kamatom od 20.07.2013. godine

− iznos od 919,37 EUR sa kamatom od 20.08.2013, godine

− iznos od 930,43 EUR sa kamatom od 20.09.2013. godine

− iznos od 930,81 EUR sa kamatom od 20.10.2013. godine

− iznos od 933,51 EUR sa kamatom od 20.11.2013. godine

− iznos od 940,58 EUR sa kamatom od 20.12.2013. godine

− iznos od 931,27 EUR sa kamatom od 20.01.2014. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II.Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3 Ugovora o kreditu broj:07010536421 SP, zaključen između tužitelja i tuženika dana 05. siječnja 2007. godine, te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao sto je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 05. siječnja 2007. godine pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 05. siječnja 2007. godine pa nadalje.

II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplatiti iznos od 2.721,34 EUR i to:

− iznos od 19,20 EUR sa kamatom od 20.02.2008. godine

− iznos od 19,71 EUR sa kamatom od 20.03.2008. godine

− iznos od 19,20 EUR sa kamatom od 20.04.2008. godine

− iznos od 18,90 EUR sa kamatom od 20.05.2008. godine

− iznos od 15,56 EUR sa kamatom od 20.06.2008. godine

− iznos od 25,44 EUR sa kamatom od 20.07.2008. godine

− iznos od 25,42 EUR sa kamatom od 20.08.2008. godine

− iznos od 25,39 EUR sa kamatom od 20.09.2008. godine

− iznos od 26,74 EUR sa kamatom od 20.10.2008. godine

− iznos od 25,05 EUR sa kamatom od 20.11.2008. godine

− iznos od 35,35 EUR sa kamatom od 20.12.2008. godine

− iznos od 37,58 EUR sa kamatom od 20.01.2009. godine

− iznos od 37,85 EUR sa kamatom od 20.02.2009. godine

− iznos od 36,69 EUR sa kamatom od 20.03.2009. godine

− iznos od 36,76 EUR sa kamatom od 20.04.2009. godine

− iznos od 36,94 EUR sa kamatom od 20.05.2009. godine

− iznos od 36,50 EUR sa kamatom od 20.06.2009. godine

− iznos od 36,94 EUR sa kamatom od 20.07.2009. godine

− iznos od 36,50 EUR sa kamatom od 20.08.2009. godine

− iznos od 40,54 EUR sa kamatom od 20.09.2009. godine

− iznos od 40,40 EUR sa kamatom od 20.10.2009. godine

− iznos od 40,44 EUR sa kamatom od 20.11.2009. godine

− iznos od 40,19 EUR sa kamatom od 20.12.2009. godine

− iznos od 40,61 EUR sa kamatom od 20.01.2010. godine

− iznos od 40,84 EUR sa kamatom od 20.02.2010. godine

− iznos od 41,48 EUR sa kamatom od 20.03.2010. godine

− iznos od 41,80 EUR sa kamatom od 20.04.2010. godine

− iznos od 42,55 EUR sa kamatom od 20.05.2010. godine

− iznos od 42,51 EUR sa kamatom od 20.06.2010. godine

− iznos od 43,53 EUR sa kamatom od 20.07.2010. godine

− iznos od 44,10 EUR sa kamatom od 20.08.2010. godine

− iznos od 44,52 EUR sa kamatom od 20.09.2010. godine

− iznos od 45,75 EUR sa kamatom od 20.10.2010. godine

− iznos od 45,88 EUR sa kamatom od 20.11.2010. godine

− iznos od 46,17 EUR sa kamatom od 20.12.2010. godine

− iznos od 45,82 EUR sa kamatom od 20.01.2011. godine

− iznos od 45,82 EUR sa kamatom od 20.02.2011. godine

− iznos od 47,07 EUR sa kamatom od 20.03.2011. godine

− iznos od 43,01 EUR sa kamatom od 20.04.2011. godine

− iznos od 39,09 EUR sa kamatom od 20.05.2011. godine

− iznos od 38,62 EUR sa kamatom od 20.06.2011. godine

− iznos od 39,76 EUR sa kamatom od 20.07.2011. godine

− iznos od 41,44 EUR sa kamatom od 20.08.2011. godine

− iznos od 43,11 EUR sa kamatom od 20.09.2011. godine

− iznos od 44,47 EUR sa kamatom od 20.10.2011. godine

− iznos od 41,96 EUR sa kamatom od 20.11.2011. godine

− iznos od 40,51 EUR sa kamatom od 20.12.2011. godine

− iznos od 40,85 EUR sa kamatom od 20.01.2012. godine

− iznos od 41,54 EUR sa kamatom od 20.02.2012. godine

− iznos od 42,20 EUR sa kamatom od 20.03.2012. godine

− iznos od 42,32 EUR sa kamatom od 20.04.2012. godine

− iznos od 42,07 EUR sa kamatom od 20.05.2012. godine

− iznos od 42,02 EUR sa kamatom od 20.06.2012. godine

− iznos od 42,37 EUR sa kamatom od 20.07.2012. godine

− iznos od 42,34 EUR sa kamatom od 20.08.2012. godine

− iznos od 41,98 EUR sa kamatom od 20.09.2012. godine

− iznos od 41,82 EUR sa kamatom od 20.10.2012. godine

− iznos od 41,26 EUR sa kamatom od 20.11.2012. godine

− iznos od 37,54 EUR sa kamatom od 20.12.2012. godine

− iznos od 37,62 EUR sa kamatom od 20.01.2013. godine

− iznos od 37,49 EUR sa kamatom od 20.02.2013. godine

− iznos od 36,42 EUR sa kamatom od 20.03.2013. godine

− iznos od 36,93 EUR sa kamatom od 20.04.2013. godine

− iznos od 37,21 EUR sa kamatom od 20.05.2013. godine

− iznos od 37,50 EUR sa kamatom od 20.06.2013. godine

− iznos od 36,50 EUR sa kamatom od 20.07.2013. godine

− iznos od 36,34 EUR sa kamatom od 20.08.2013, godine

− iznos od 36,34 EUR sa kamatom od 20.09.2013. godine

− iznos od 36,45 EUR sa kamatom od 20.10.2013. godine

− iznos od 36,88 EUR sa kamatom od 20.11.2013. godine

− iznos od 36,87 EUR sa kamatom od 20.12.2013. godine

− iznos od 36,95 EUR sa kamatom od 20.01.2014. godine

te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 9.833,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na

− iznos od 10,07 EUR sa kamatom od 20.03.2008. godine

− iznos od 17,71 EUR sa kamatom od 20.10.2008. godine

− iznos od 15,31 EUR sa kamatom od 20.11.2008. godine

− iznos od 12,81 EUR sa kamatom od 20.12.2008. godine

− iznos od 55,31 EUR sa kamatom od 20.01.2009. godine

− iznos od 60,42 EUR sa kamatom od 20.02.2009. godine

− iznos od 38,44 EUR sa kamatom od 20.03.2009. godine

− iznos od 39,74 EUR sa kamatom od 20.04.2009. godine

− iznos od 43,01 EUR sa kamatom od 20.05.2009. godine

− iznos od 35,21 EUR sa kamatom od 20.06.2009. godine

− iznos od 36,65 EUR sa kamatom od 20.07.2009. godine

− iznos od 34,23 EUR sa kamatom od 20.08.2009. godine

− iznos od 34,82 EUR sa kamatom od 20.09.2009. godine

− iznos od 30,58 EUR sa kamatom od 20.10.2009. godine

− iznos od 37,75 EUR sa kamatom od 20.11.2009. godine

− iznos od 41,75 EUR sa kamatom od 20.12.2009. godine

− iznos od 52,76 EUR sa kamatom od 20.01.2010. godine

− iznos od 58,24 EUR sa kamatom od 20.02.2010. godine

− iznos od 70,99 EUR sa kamatom od 20.03.2010. godine

− iznos od 70,37 EUR sa kamatom od 20.04.2010. godine

− iznos od 87,79 EUR sa kamatom od 20.05.2010. godine

− iznos od 97,57 EUR sa kamatom od 20.06.2010. godine

− iznos od 104,83 EUR sa kamatom od 20.07.2010. godine

− iznos od 125,95 EUR sa kamatom od 20.08.2010. godine

− iznos od 128,20 EUR sa kamatom od 20.09.2010. godine

− iznos od 133,08 EUR sa kamatom od 20.10.2010. godine

− iznos od 127,16 EUR sa kamatom od 20.11.2010. godine

− iznos od 127,16 EUR sa kamatom od 20.12.2010. godine

− iznos od 165,71 EUR sa kamatom od 20.01.2011. godine

− iznos od 168,47 EUR sa kamatom od 20.02.2011. godine

− iznos od 176,74 EUR sa kamatom od 20.03.2011. godine

− iznos od 166,70 EUR sa kamatom od 20.04.2011. godine

− iznos od 191,02 EUR sa kamatom od 20.05.2011. godine

− iznos od 227,08 EUR sa kamatom od 20.06.2011. godine

− iznos od 262,64 EUR sa kamatom od 20.07.2011. godine

− iznos od 291,89 EUR sa kamatom od 20.08.2011. godine

− iznos od 238,04 EUR sa kamatom od 20.09.2011. godine

− iznos od 207,09 EUR sa kamatom od 20.10.2011. godine

− iznos od 214,39 EUR sa kamatom od 20.11.2011. godine

− iznos od 229,20 EUR sa kamatom od 20.12.2011. godine

− iznos od 243,18 EUR sa kamatom od 20.01.2012. godine

− iznos od 245,76 EUR sa kamatom od 20.02.2012. godine

− iznos od 240,38 EUR sa kamatom od 20.03.2012. godine

− iznos od 239,37 EUR sa kamatom od 20.04.2012. godine

− iznos od 246,99 EUR sa kamatom od 20.05.2012. godine

− iznos od 246,19 EUR sa kamatom od 20.06.2012. godine

− iznos od 238,60 EUR sa kamatom od 20.07.2012. godine

− iznos od 235,07 EUR sa kamatom od 20.08.2012. godine

− iznos od 223,06 EUR sa kamatom od 20.09.2012. godine

− iznos od 239,90 EUR sa kamatom od 20.10.2012. godine

− iznos od 242,38 EUR sa kamatom od 20.11.2012. godine

− iznos od 239,93 EUR sa kamatom od 20.12.2012. godine

− iznos od 214,89 EUR sa kamatom od 20.01.2013. godine

− iznos od 227,41 EUR sa kamatom od 20.02.2013. godine

− iznos od 234,91 EUR sa kamatom od 20.03.2013. godine

− iznos od 242,31 EUR sa kamatom od 20.04.2013. godine

− iznos od 218,93 EUR sa kamatom od 20.05.2013. godine

− iznos od 215,55 EUR sa kamatom od 20.06.2013. godine

− iznos od 215,97 EUR sa kamatom od 20.07.2013. godine

− iznos od 219,47 EUR sa kamatom od 20.08.2013. godine

− iznos od 230,03 EUR sa kamatom od 20.09.2013. godine

− iznos od 230,40 EUR sa kamatom od 20.10.2013. godine

− iznos od 232,97 EUR sa kamatom od 20.11.2013. godine

− iznos od 239,73 EUR sa kamatom od 20.12.2013. godine

− iznos od 232,24 EUR sa kamatom od 20.01.2014. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

III.Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 352.483,94 kn uvećano za zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 16.1.2007. pa sve do dana isplate, i u iznosu od 77.126,00 CHF u protuvrijednosti kuna uvećane za zatezne kamate koje teku od 10.01.2007.g., slijedom čega se odbija kao neosnovan prigovor radi prebijanja istaknut po tuženiku.

IV.Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.102,85 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su tužitelj i tuženik zaključili dana 5. siječnja 2007.godine Ugovor o kreditu broj 07010536421 SP, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 77.126,00 CHF. Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,89% (čl.3.). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što da je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj nije ni imao mogućnost za prigovor. Tužitelj da je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja da su ostali bez ikakvog rezultata, dakle sa niti jednom promjenom tužitelj se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što da u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu da ne ide tuženiku u prilog budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja. Od početka 2009.godine Libor da neprestano pada, tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa da je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na međunarodnom tržištu tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, -sporna odredba da ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona da stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora da nije objašnjeno koji su to uvjeti koji da mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač da nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba da omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što da je protivno čl.97.st.1.alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje da su protivne čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl.102 tog zakona ništetne. Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako da je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako da tuženik to nije činio, to njegovo postupanje da je suprotno čl.296. ZOO. Odredba tuženika da je pored prednjeg suprotna i čl. 82.st.1.alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji da je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa da se takva odredba sukladno čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl.110.st.1.i 2. alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su u suprotnosti i sa odredbom članka 4.stavka 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu da je kao nepoštena odredba ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda da obvezuje i ovaj sud da je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživana po tečaju CHF, koji kao takav da nikada nije primio te da mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji da kao takav nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost tužitelj kao slabija ugovorna strana da nije mogao pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, da su ništeten i ostale odredbe što da svakako čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način što da ga opet u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111. svaka od ugovornih strana da bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana da je nepoštena, pa da je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok, s druge strane, tužitelj da ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u tom slučaju, isplatio i preplatio pozamašni iznos koji da u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja da se nalazi u posjedu tužene strane koja da joj to odbija predati. Stoga da će se konačni iznos odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijsko-ekonomske struke. U svakom slučaju tužitelj da ima pravo na povrat iznosa koji da je preplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužitelj da mora napomenuti da je i nepoštena praksa i prema čl.108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj da je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule isplatio veći iznos od onog što bi morao da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tuženika, da ne može u ovom trenutku odrediti. Tužitelj predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 20. siječnja 2025.g.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz ovog odgovora. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 070105336421 (dalje: ,,Ugovor o kreditu" ili ,,Ugovor"). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik predlaže prekid ovog postupka do donošenja odluke o reviziji tuženika te ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Tuženik je 17.8.2018. podnio reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. (dalje: ,,Presuda VTS- a"), kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04.07.2013. (dalje: ,,Presuda TS-a") donesena u kolektivnom sporu (dalje: ,,Parnica Potrošač"). Revizijski razlozi tuženika protiv Presude VTS-a u bitnom su se zasnivali na okolnosti da je VTS naočigled postupio protivno uputi Vrhovnog suda RH te zauzeo stajališta koja apsolutno nemaju uporište u činjenicama i dokazima izvedenim tijekom prvostupanjskog postupka u Parnici Potrošač. Kako je pravna argumentacija tužitelja prvenstveno zasnovana na utvrđenjima iz Parnice Potrošač i na navodnoj potrebi njene izravne primjene na ovaj spor, odluka Vrhovnog suda RH o reviziji tuženika podnesenoj protiv Presude VTS predstavlja prethodno pitanje u smislu članka 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ,,ZPP"). Stoga tuženik predlaže sudu prekinuti postupak do odluke Vrhovnog suda RH o reviziji tuženika od 17.8.2018. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 31. svibnja 2019. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05 - 29/18, dalje: „ZOO"), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:"Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći." Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. Unatoč tome,

1 0

tuženik da će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na "prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3.10.2017. Tuženik upućuje na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9.1.2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29.12.2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da, cit.: …ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit...,,Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori. U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji ,,prosječnog potrošača" o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da se ništetnim ocijeni cijeli Ugovor o kreditu, a sve uslijed činjenice da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za CHF.Tuženik na ovom mjestu napominje da je upravo sud u Parnici Potrošač, na koju se tužitelj u cijelosti poziva i čiju doslovnu primjenu u ovom

1 1

predmetu i traži, ocijenio kako ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji su bili predmetom ocijene ništetnosti, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. VTS je konkretno ocijenio da:"ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 460/06 od 6. lipnja 2007.).Isto tako, u slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti. sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak." Nadalje, tuženik ukazuje na postojanje tzv."salvatorne klauzule" Ugovora o kreditu kojom je predviđena obveza stranaka da "Ako bila koja odredaba ovog Ugovora postane po zakonu ništava, odnosno nevažeća ugovorne strane određuju da takva ništavost neće utjecati na valjanost preostalih odredbi ovog Ugovora. Ništava odredba zamijenit će se valjanom." Dakle, osim što pojedine odredbe Ugovora o kreditu nisu ništave, suglasnom voljom ugovornih strana određena je međusobna obveza u slučaju ništavosti bilo koje obveze istu zamijeniti valjanom, upravo kako bi izbjegla ništavost cijelog Ugovora o kreditu i sve negativne posljedice koje proizlaze iz ovakve situacije. Slijedom navedenog, neosnovano je potraživanje tužitelja da se cijeli ugovor o kreditu ocijeni ništetnim, a osobito ne na temelju pozivanja na presudu u Parnici Potrošač kojom je utvrđeno upravo suprotno. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu ,,prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 79/07, 125/07; dalje: ,,ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke - jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom je jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju

1 2

Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: "Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora." Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP- a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: ,,Rješenje VSRH") i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik "..... kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?" Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u

1 3

kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;- a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: -da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; -da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku -da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na ZPK. Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo

1 4

da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: ".....Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune." Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su: -odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene; -interni akti tuženika; te- sve ostale isprave i podnesci tuženika. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora na tužbu. Međutim, tuženik će se u nastavku uzgredno osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni to u ovom slučaju nije ispunjeno. Da bi to bolje objasnio, tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o ,,tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: Visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana), Visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS - Credit Deafult Swaps - a o čemu podrobnije niže u ovom podnesku), Rizik naplate kredita (također povezano sa CDS). Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja. Naime, tijekom 2008. troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Naime, tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (dalje: ,,Odluka"). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u

1 5

jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice

- razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva ,,spread"; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke - nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž- 2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora." U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o

1 6

promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Opreza radi, ako bi sud ipak odlučio raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegova potraživanja nije osnovan. Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Uz navedeno, tužitelj nije dokazao da je kontaktirao tuženika sa zahtjevom za dostavom odgovarajuće dokumentacije, kao i da je tuženik takav zahtjev tužitelja odbio. U tom smislu, a pozivom na pravno stajalište zauzeto u rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 2538/19 od 9.7.2019. na temelju kojeg je odbijena žalba potrošača podnesena protiv rješenja prvostupanjskog suda o odbijanju manifestacijskog zahtjeva, zahtjev tužitelja za dostavom odgovarajuće dokumentacije od strane tuženika sud bi trebao u cijelosti odbiti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 070105336421 SP sklopljen između OTP banke Hrvatska d.d. i tužitelja HE kao korisnika kredita, zalogodavca, ČE kao supružnika zalogodavca od 05.01.2017.godine potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Alkici Kolegi Zubčić OU-7/07-1 09.01.2007.godine (l.s.5-9), reviziju 6.tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.g. (l.s.27), prikaz prometa računa iz arhive za period od 01.01.2007 do 31.12.2018 - račun 724700275638 (l.s.95- 101,105-111), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate Otp banke od 29.09.2023.g. (l.s.102-104), proveo financijsko vještačenje po vještakinji Majdi Korljan dipl.oec. (l.s.113-114,121-136), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužitelja HE (l.s.232-233).

4.Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 68.016,93 Eur-a, te podrednog zahtjeva manje vrijednosti od 2.721,34 Eur-a i 9.833,34 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i promjena uzrokovanih valutnom klauzulom u razdoblju otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,89% po Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 070105336421 SP sklopljenom između OTP banke Hrvatska d.d. i tužitelja HE kao korisnika kredita,

1 7

zalogodavca, ČE kao supružnika zalogodavca od 05.01.2017.godine potvrđenom po javnoj bilježnici u [adresa] Alkici Kolegi Zubčić OU-7/07-1 09.01.2007.godine.

6.Naime, tužitelj tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te mu obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž– 7129/13.

7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 070105336421 SP između OTP banke Hrvatska d.d. i tužitelja HE kao korisnika kredita, zalogodavca, ČE kao supružnika zalogodavca od 05.01.2017.godine potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Alkici Kolegi Zubčić OU-7/07-1 09.01.2007.godine, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 77.126,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uz rok otplate od 7 godina, te početnu kamatnu stopu od 4,89%, te da je čl. 3. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.

9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila iznad ugovorene 4,89%, i to 5,89%,6,25%,6,75%,6,99%,6,74%,6,24%.

10.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.

11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o

1 8

zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).

12.Prvostupanjski sud odredbu članka 3. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4, da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.

13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništava i odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO, te bi tužitelju pripadala razlika anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke dipl.oec. Majde Korljan, te bi iz izračuna prikazanog u Tablici br. 3 proizlazi da je Banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 4,89 % više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 20.503,92 kuna / 2.721,34 EUR za cijelo vrijeme otplate kredita, a iz izračuna prikazanog u Tablici br. 4 proizlazi da je Banka uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 74.089,30 kuna / 9.833,34 EUR (prikazane pozitivne i negativne razlike) i to od početka otplate kredita do 20.01.2014.g.(dospijeće zadnjeg anuiteta), odnosno više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 76.117,39 kn/10.102,51 EUR ako se u izračun prikažu samo pozitivne razlike po prijedlogu tužitelja, koji nalaz i mišljenje prvostupanjski sud prihvaća kao objektivan i valjan.

1 9

14.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.

15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. svibnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz njegovog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za gradnju obiteljske kuće, za stambeno zbrinjavanje tužiteljeve obitelji kćeri i sina, u kojoj kući kći i danas živi, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.

16.Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.

17.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu

2 0

neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužitelja da nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.

18.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 1.3,1.4 i 1.5. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

19.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku – ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

21.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose na postupanje tuženih banaka u postupku

2 1

pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

22.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

23.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takve ugovorne odredbe utvrdio ništetnim i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 16.siječnja 2007.godine u iznosu 1 CHF = 4,570235 HRK, pa bi slijedom navedenog tužitelju pripadalo utuženo potraživanje i po tom osnovu u iznosu od 9.833,34 Eur-a.

24.Prvostupanjski sud ne nalazi da bi cjelokupni Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 070105336421 SP sklopljen između OTP banke Hrvatska d.d. i tužitelja HE kao korisnika kredita, zalogodavca, ČE kao supružnika zalogodavca od 05.01.2017.godine potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Alkici Kolegi Zubčić OU-7/07-1 09.01.2007.godine bio ništetan, pa je stoga odbijen osnovni tužbeni zahtjev.

25.Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije, potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne

2 2

su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose.

26.Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke, jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud smatra da ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i da se svrha ugovora može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka, nakon uklanjanja ništetne odredbe.

27. U svezi zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu za navesti je da je odredbom čl. 87. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.). Kako je naprijed navedeno, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe.

28.Za navesti je da sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora, a kako je naprijed citirano, tj. utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

29.Stoga s obzirom na sve naprijed izloženo, te da je u konkretnom slučaju predmet spora tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti, prvenstveno utemeljen na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se u bitnome odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, prema mišljenju prvostupanjskog suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a s obzirom navedenu djelomičnu ništetnost moguće je pod pretpostavkama predviđenim zakonom potraživati preplaćene iznose (VSRH Rev -1172/2018-2- od 19.ožujka 2019.godine).

30.Da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi, unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora ništetne, ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o

2 3

zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/2012). Navedena Direktiva u stavku 1. propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

31.Za napomenuti je i to da Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C- 260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C- 260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018), s napomenom da je upravo odredbom čl. 324 ZOO-a propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne ugovorne odredbe.

32.S obzirom na izloženo predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, dok bi bile ništetne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetnost kojih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog pravnog posla, jer on sadrži sve elemente nužne za njegovu održivost i pravnu valjanost.

33.Tuženik nema potraživanje prema tužitelju u iznosu od 352.483,94 kn uvećano za zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 16.1.2007. pa sve do dana isplate, i u iznosu od 77.126,00 CHF u protuvrijednosti kuna uvećane za zatezne kamate koje teku od 10.01.2007.g. jer je osnovni tužbeni zahtjev odbijen, pa je stoga taj prigovor radi prebijanja odbijen kao neosnovan.

34.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.),za sastav obrazloženog podneska od 07. veljače 2020.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 13. veljače 2020. godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.),za sastav obrazloženog podneska od 12. veljače 2020.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za sastav žalbe od 17.veljače 2020.g. u iznosu od 50 bodova (Tbr.10.4.),za sastav žalbe od 27.veljače 2020.g. u iznosu od 50 bodova (Tbr.10.4.),za sastav žalbe od 10.travnja 2020.g. u iznosu od 50 bodova (Tbr.10.4.),za sastav žalbe od 29.travnja 2020.g. u iznosu od 50 bodova (Tbr.10.4.),za zastupanje na ročištu od 10. ožujka 2021. godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.),za zastupanje na ročištu od 7. travnja 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 28. rujna 2023. godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.),za zastupanje na ročištu od 27. listopada 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 20. siječnja 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 14. ožujka 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), ukupno 1.050 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 2.100,00 Eur-a, uz

2 4

pdv - 2.625,00 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 Eur-a i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.340,00 kuna ili 177,85 Eur-a - ukupno 3.102,85 Eur-a.

35.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 28. travnja 2025. godine

S u d a c

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćnicima