REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1472/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE ŠUME d.o.o. Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, OIB 69693144506, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Berović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika KRULA d.o.o. Zagreb, Rudeška cesta 142, OIB 37107711622, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Žakula, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kutleša & Žakula j.t.d. Zagreb, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-460/2023-84 od 20. veljače 2025., 28. travnja 2025.
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba izjavljena protiv rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-460/2023-84 od 20. veljače 2025. u točki II. izreke.
II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-460/2023-84 od 20. veljače 2025. u točki III. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-460/2023-84 od 20. veljače 2025. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik plati iznos od 440.639,72 eura na ime stjecanja bez osnove sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i mjesečnu naknadu za korištenje nekretnina koja dospijeva petnaestog dana u mjesecu za tekući mjesec u iznosu od 55.079,97 eura sa zateznim kamatama po istoj stopi.
2. Rješenjem donesenim pod istim poslovnim brojem nije dopuštena te je odbačena kao nedopuštena preinaka tužbe jer je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka (točka I. izreke), naloženo tužitelju da plati tuženiku iznos od 161.351,29 eura na ime parničnih troškova sa zateznim kamatama od 20. veljače 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose u roku od petnaest dana (točka II. izreke) i odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 157.679,71 eura kao neosnovan (točka II. izreke).
3. Tuženik je protiv odluke o troškovima postupka sadržane u rješenju pravovremeno izjavio žalbu pobijajući je u cijelosti, u točkama I. i II. izreke rješenja, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako prvostupanjski sud nije uzeo u obzir buduću mjesečnu naknadu za korištenje nekretnina u iznosu od 55.079,97 eura, koju je tužitelj zahtijevao za svaki pojedini mjesec do predaje u posjed predmetnih nekretnina, povrh iznosa od 440.639,72 eura, pa bi vrijednost predmeta spora u ovom postupku iznosila barem 765.452,06 eura. Pored toga tvrdi kako je vrijednost predmeta spora trebalo odrediti prema članku 36. Zakona o parničnom postupku jer se tužbeni zahtjev odnosi na buduća davanja, pa kako se vrijednost predmeta spora računa po njihovu zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina, što bi u ovom predmetu predstavljalo iznos od 3.304.798,20 eura, pa bi ukupna vrijednost predmeta spora iznosila 3.745.437,92 eura. Stoga smatra da je ukupna vrijednost predmeta spora po tužbi i protutužbi 4.015.170,29 eura i u skladu s time tuženiku pripada nagrada u iznosu od 10000 bodova za svaku poduzetu radnju nakon što je tužitelj preinačio tužbu. Smatra da mu nagrada u iznosu od 10000 bodova pripada i za zastupanje na ročištima od 12. rujna 2024. i 22. siječnja 2025., koja su se vodila samo po tužbi radi stjecanja bez osnove budući da u tom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi 3.745.437,92 eura. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači odluku o troškovima postupka tako da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 319.031,00 eura. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Žalba je neosnovana.
5. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. i članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).
6. Tuženik žalbom pobija odluku o troškovima u cijelosti, pa tako i u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi parnične troškove, dakle u dijelu u kojem je uspio u svom zahtjevu za naknadu troškova. Tuženik nema pravni interes za pobijanje odluke o troškovima u tome dijelu, pa je njegovu žalbu protiv odluke sadržane u točki II. izreke pobijanog rješenja valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe članka 380. točke 1. u svezi s člankom 358. stavkom 3. i člankom 367. ZPP-a.
7. Iz sadržaja žalbe razvidno je da žalitelj osporava odluku o troškovima postupka samo zbog toga što smatra da je vrijednost predmeta spora pogrešno utvrđena i to samo u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj, pored zahtjeva za iseljenje i predaju više poslovnih prostora slobodnih od svih osoba i stvari, tražio da mu tuženik vrati ono što je stekao korištenjem predmetnih poslovnih prostora bez pravne osnove. Tuženik, naime, smatra da pored onoga što tužitelj zahtjeva po toj osnovi do dana kada je istakao tužbeni zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, vrijednost predmeta spora treba uvećati za buduća davanja po istoj osnovi za vrijeme od pet godina.
8. Takvo stajalište žalitelja je pogrešno. Prije svega, po naravi stvari, ono što je stečeno bez osnove ne može značiti i buduća davanja, iz jednostavnog razloga jer to još nije stečeno. Stoga se na tužbeni zahtjev za vraćanje koristi stečene korištenjem poslovnih prostora bez pravne osnove ne primjenjuje odredba članka 36. ZPP-a o utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, nego se za vrijednost predmeta spora uzima ona novčana vrijednost na koju glasi tužbeni zahtjev (arg. iz članka 40. stavka 2. ZPP-a).
9. Prema odredbi članka 36. ZPP-a ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovu zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina. U ovom konkretnom slučaju buduća davanja bila bi ona za isplatu zakupnine za predmetne poslovne prostore, kako je tužitelj bio preinačio tužbu u ovoj pravnoj stvari, čemu se tuženik protivio i preinaka tužbe u tome smislu u konačnici nije dopuštena, ne samo zbog protivljenja tuženika nego i zato što je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka.
10. Razlog zbog kojeg žalitelj smatra da bi vrijednost predmeta spora trebala biti uvećana za buduća davanja za vrijeme od pet godina, kao najvišeg dopuštenog iznosa člankom 36. ZPP-a, ne može biti okolnost da je od isticanja tužbenog zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove do donošenja presude o tome zahtjevu prošlo više pet godina. Vrijednost predmeta spora na temelju članka 36. ZPP-a utvrđuje se prilikom podnošenja tužbe i na to ne utječe trajanje postupka.
11. Na temelju navedenog proizlazi kako svojim žalbenim navodima žalitelj nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke o troškovima u odnosu na vrijednost predmeta spora tužbenog zahtjeva za vraćanje koristi stečene korištenjem poslovnih prostora bez pravne osnove.
12. U svemu ostalom odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka pravilna je i zakonita po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a) i visini (članak 155. ZPP-a).
13. Zato je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i pobijano rješenje potvrđeno u točki III. izreke.
Zagreb, 28. travnja 2025.
Sudac
Lenka Ćorić
