Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-381/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužiteljice TE iz [adresa], T 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tužene Erste& Steiermärkische bank, d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. ožujka 2025. godine, godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 28. travnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 09. prosinca 2024. godine.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.14. Ugovora o kreditu broj: 51400607-5102965633 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 25. travnja 2006. godine a koja glasi: "U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta banke."

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 51400607-5102965633 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 25. travnja 2006. godine, a koje glase: u odredbi čl. 8.2.

"Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 51400607-5102965633 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 25. travnja 2006. godine a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 2. koja glasi: "… tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. », u odredbi čl.7. koja glasi: "… obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.", pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Nalaže se tuženoj da tužiteljici u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 2.230,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 1.064,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 366,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.614,80 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VIII. U preostalom dijelu u iznosu 1.160,20 eura zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja odbijen je kao n e o s n o v a n .

Obrazloženje

1. Tužitelj podnosi ovome sudu tužbu protiv tužene dana 22. svibnja 2023. godine, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbi o deviznoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu broj 51400607-5102965633 od 25. travnja 2006. godine, uz zahtjev isplate preplaćenih iznosa samo po osnovu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su dana 25. travnja 2006. godine tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 51400607-5102965633, kojim ugovorom je tužena odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.000,00 CHF-a;

- da su dana 11. veljače 2016. godine tužiteljica i tužena zaključili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102965633 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, a koja odredba je nepoštena i ništetna;

- da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka;

- da parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika;

- da sporna ugovorna odredba tužiteljici na njezinu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužiteljici nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem;

- da Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci tužene;

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tužena nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da navedena odredba dio je standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu;

- da je tužiteljica nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženu kao davatelja kredita kako u pogledu njezine pregovaračke moći tako i njezina stupnja znanja, što da je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tužene bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba;

- da je opisana odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača);

- da je u čl. 81. propisano da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je odredbom članka 83. ZZP određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe;

- da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;

- da predmetni ugovor o kreditu ne sadrži nikakav kriterij/parametar promjenjivosti kamatne stope, dakle ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze;

- da ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom tuženika, no time nije definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati;

- da obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva;

- da je kamata cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva, a u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena niti odrediva, obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane;

- da je odredba o redovnoj kamatnoj stopi jedna od temeljnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora;

- da se kamatom određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (odredba čl. 1021. i čl. 1022. ZOO NN 35/05);

- da je odredbom čl. 269. ZOO (NN 35/05) propisano da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a u odredbi čl.272. st.1. ZOO, daje se definicija odredivog predmeta obveze (činidbe), cit.: „Činidbe je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi.”;

- da iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane - vjerovnika;

- da temeljem gore navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima, te Zakona o zaštiti potrošača, odredba o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika ništetna je sa učinkom ex tunc, te su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom;

- da je temeljem Ugovora o kreditu banka odobrila korisnici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj;

- da je odredbom čl. 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u visini od 164,96 CHF te da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke;

- da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da su ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli u suprotnosti s kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87.);

- da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;

- da je navedena odluka potvrđena i od strane Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018;

- da se tuženik, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava;

- da tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala predmetni kredit nije bila upoznata o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, a ono o čemu je tužena trebala informirati tužiteljicu jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice;

- da tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, odnosno da tužitelj nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EUR;

- da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF, odnosno da HNB kupovinom odnosno prodajom EUR regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom, a s druge strane tečaj CHF u odnosu na kunu je potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB, što znači da rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR;

- da je poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u tome što ta valuta predstavlja tzv. "valutu utočišta", a to dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane postoji mogućnost povećanja vrijednosti;

- da obzirom tužiteljica nije bila upozorena na specifične rizike predmetne valute, ista u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogla raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što nije raspolagao svim potrebnim informacijama nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba;

- da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;

- da činjenica što je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen Aneks broj 1 ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora;

- da se ukazuje na odredbu čl. 41. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača, iz čega proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema čl. 55. ZZP;

- da konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja obzirom da je CHF valutna klauzula ništetna od samog početka (ex tunc), te ista u trenutku konverzije nije uopće postojala. Navedena činjenica nije se uzela u obzir prilikom konverzije kredita, odnosno u izračun konverzije banka je stavila svako povećanje tečaja CHF valute (a koja valuta je naknadno utvrđena nepoštenom i ništetnom), što svakako utječe na potpunu restituciju tužitelja;

- da je banka u konverziju stavila i sve promjene kamatnih stopa što znači da banka tada nije poštivala primjenu pravomoćne odluka Trgovačkog suda kolektivnog postupka posl. br. Pž-7129/13, stoga da zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa broj 1 ugovoru o kreditu dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije, koje je pravo tužitelj crpi temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tužitelj se tog prava nije odrekao sklapanjem Aneksa broj 1;

- da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora.

- da obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužiteljica pretpostavlja da je predmetni kredit preplatila za iznos od 2.197,19 EUR / 16.554,58 kuna, a na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate;

- da obzirom se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužiteljica nema niti može imati stručna znanja, ista zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tužene ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata;

- da sklapanjem Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu tužiteljica nije u cijelosti obeštećena stoga i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici, obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja aneksa, a kako bi tužiteljica zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvarila pravo na potpunu restituciju, tužiteljica od tužene potražuje i razliku između glavnica u iznosu od 1.037,01 EUR / 7.813,37 kn, na koji iznos teče zatezna kamata od 01. listopada 2015. godine

1.2. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu utvrditi ništetnim odredbu o ugovorenoj isključivoj mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta banke (čl. 14. Ugovora), odredbe vezane uz promjenu kamatne stope (čl. 8. točka 2.) i valutne klauzule u CHF (čl. 2. točka 7.) iz predmetnog Ugovora o kreditu uz isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 23. kolovoza 2023. godine (list 144-170) osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti ističući: prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor nedostatka aktivne legitimacije, osporavajući tužiteljici status potrošača uz isticanje prigovora radi prijeboja-preplate iz konverzije i prigovora zastare, a sve uz sljedeće navode:

- da je čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102965633 od dana 25. travnja 2006. godine za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke čime da su ugovorne strane potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP;

- da sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci;

- da tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana zahtijevati sve navodne pretplate, koje su vršene po ovom kreditu iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužiteljica mogla samo potraživati navodno preplaćene iznose koje je sama vršila, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužiteljice bio osnovan, što tužena osporava u cijelosti;

- da je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita između ostalog vršene i od strane trgovačkog društva Maistra d.o.o., a koji je bio poslodavac i tužiteljice i jamca po kreditu, a na tužiteljici je teret dokaza da je ona stvarno izvršila te uplate;

- da je CE sudionik kreditnog odnosa po predmetnom ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno da zajedno sa tužiteljicom nastupa kao solidarni dužnik, te je tužena sukladno odredbi čl. 43. ZOO ovlaštena zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru od kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namirena stoga, uplate po predmetnom ugovoru o kredi5tu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužiteljice;

- da sukladno odredbi čl.161. ZOO obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s time suglasan, ali i bez njegova znanja pa s obzirom se tužiteljica nije usprotivila plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tužena nije imala razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba;

- da u slučaju postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, isti zahtjev ima pravo postaviti samo treća osoba koja je uplatu izvršila, jer u konkretnom slučaju u odnosu na predmetne uplate, tužena ništa nije stekla bez osnove od strane tužiteljice, već eventualno kada bi se i radilo o stjecanju bez osnove, takvi iznosi bili bi stečeni od strane trećih osoba;

- da odredba čl. 3. st. 1. ZZP određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti;

- da se status potrošača ne presumira pa budući je tužena osporila tužitelju status potrošača i navela jasne razloge tada da je na tužiteljici da dokaže da je predmetni kredit koristila samo za osobne potrebe kako bi imala status potrošača, odnosno da je teret dokaza te činjenice na tužiteljici;

- da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revd-2021/2020 od 01. lipnja 2022. godine zauzeto i ponovno potvrđeno pravno shvaćanje, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos-1/2019, da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata;

- da je rješenjem VSRH posl. br. Gos-1/2019 od 01. ožujka 2020. godine (ogledni postupak) zauzeto jasno pravno stajalište da taj sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka/aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH;

- da prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15;

- da je Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužiteljice i tužene, kao pravni postao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, i proizvodi pravne učinke od samog početka te je valjan i istim stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tužene kao trgovca;

- da tužiteljica kao korisnica kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, a sve kako je prihvatom konverzije pristala biti korisnik kredita sa valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te se stoga treba promatrati isključivo kao korisnica kredita u EUR koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita;

- da je u suglasju s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske i odluka suda EU od dana 05. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20 kojom je odgovorio na prvo pitanje OGS u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi i s tim u svezi utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi kako je cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisan zakonodavnom intervencijom i postignut, a ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova;

- da zbog naprijed navedenog je sud EU iznio svoj pravni stav da je konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15, kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti;

- da su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019. godine, posl.br. Rev-2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tužena) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20;

- da je zaključak Suda EU da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora;

- da se navedeni stav ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima;

- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovom predmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da se na navodno stjecanje bez osnove ima primijeniti osnovni zastarni rok od 5 godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a pa obzirom da je od dana sklapanja Aneksa, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od 5 godina, tužena ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara;

- da točkom III. tužbenog zahtjeva tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a u točki IV. traži isplatu navodno preplaćenih tečajnih razlika u iznosu od 2.197,19 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate u odnosu na koju tražbinu tužena ističe prigovor zastare jer se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a, a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a;

- da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer je tuženik informacije objavljivao u reklamnim materijalima i oglasima;

- da je tuženik potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavao i uručivao obrasce u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama, a u svim poslovnicama banke svakodnevno je bilo moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu banke;

- da je tuženik tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina: jasno i nedvojbeno istaknutom posebnom odredbom "valutna klauzula" u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja, odnosno da informacije pojma valutne klauzule su objavljene u tekstu naslovljenom: "informacije, pojam, valutna klauzula i rizici", a isto objašnjeno i u brošuri Hipotekarni krediti uz prilog grafičkog prikaza kretanja tečaja CHF, EUR i USD;

- da iz svega navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak;

- da tuženik niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF, a tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama;

- da odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju je strogo reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti);

- da je i banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita pa i slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama;

- da tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu;

- da je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik, a osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke tako i općenito, a takve obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano;

- da su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja;

- da je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita, a isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta;

- da je tuženik prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan;

- da se tužena međutim radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodila i Direktivom Vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine koja u prilogu sadrži tzv. "sivu listu" od 19 ugovornih odredaba koje bi se mogla smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbi čl. 97. ZZP;

- da je jedan od osnovnih ciljeva Direktivne 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijanje odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora;

- da kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, tužena ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu, pa neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, da to ne znači da ih sud treba zanemariti, te da prema njima postupanje tužene nije nepošteno;

- da nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa jer su parnične stranke jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac;

- da je tužiteljici pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 01. siječnja 2014. godine (NN 143/13) jer je njome tužena bila u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se uračunava ugovorna kamata, a kojom metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna mreža te razdoblje promjene kamatnih stopa kojoj obvezi je tužena udovoljila;

- da odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti;

- da tužena spori da bi na strani tužiteljice nastupila šteta, kao i da bi tužena ikakvu štetu prouzročila svojim postupanjem tužiteljici;

- da kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pri tom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata jer ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem tužbe postavio zahtjev prema tuženoj za povrat stečenog bez osnove, a tužena u trenutku stjecanja nije bila nepošten te ju se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe čl. 214. ZOO treba smatrati savjesnom;

- da usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavila tužiteljica dovelo bi do ne pripadajuće imovinske koristi za tužiteljicu i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužiteljici kao preplata već priznata konverzijom pa se ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tužene prema tužiteljici koja iznosi 478,04 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01. listopada 2015. godine do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

2.1. Slijedom svega navedenog predloženo je sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 01. studenoga 2023. (list 392-407) tužiteljica se očitovala na navode iz odgovora na tužbu u bitnome osporavajući prigovor mjesne nenadležnosti, a sve kako tužiteljica smatra da se predmetna odredba čl. 6. toč. 7. Ugovora o kreditu nalazi u tipskom, odnosno adhezijskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, pa da evidentno postoji neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tužene znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice. Nadalje da valja uzeti u obzir i položaj tužiteljice kao potrošača i činjenicu da je što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti riječ o osobi koja ne posjeduje pravno znanje, a imajući u vidu da se radi o tipskim ugovorima, nije bila niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Konačno da treba uzeti u obzir i činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici u Rovinju, te bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužiteljici. Navedeno uz napomenu kako prilikom odlučivanja o prigovoru tužene sud treba primijeniti Direktivu vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine.

3.1. U odnosu na zaključeni Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je utvrđena konverzija kredita radi promjene valute, osporava se pravni stav tužene o tome da tužiteljica ne bi imala pravo na bilo kakvu isplatu iz razloga što je svoj kredit konvertirala, a sve kako zaključeni Aneks u biti predstavlja dodatak osnovnom ugovoru pa da konverzija kredita nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost cijelog ugovora ili pojedinih odredbi jer se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi. Osim toga da u trenutku konverzije još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, a koja činjenica da svakako utječe na preostalu neotplaćenu glavnicu kredita kao i na pravo potrošača na punu restituciju. Prilikom izračuna konverzije da banka nije uzela u obzir da je odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope ništetna već je u obračun uzela u obzir i sve promjene kamatnih stopa, a koje promjene su bile donesene jednostrano od strana banke. Konverzijom da ništetan ugovor ili ništetna ugovorna odredba ne može konvalidirati, a to da i sam ZOO u odredbi čl. 326. jasno propisuje, stoga konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nije ostvarena provedenom konverzijom. Kako je i u tužbi navedeno ponavljaju se navodi o tome da Ugovor o kreditu ne sadrži nikakve egzaktne kriterije koji bi mogli dati okvir i smjer, tako i provjeri, pravilnosti promjene kamatne stope ne mogu se provjeriti pa je tužena kamatnu stopu mogla mijenjati kada je htjela, kako je htjela i koliko je htjela.

3.2. U odnosu na valutnu klauzulu ističe se da su banke unatoč tome što su bile svjesne da postoji dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o 'posebnim rizicima koje su vezane za zamjeničku klauzulu u CHF, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica ističe da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem odredbe čl. 22. ZOO-a, međutim u vrijeme kada je tužiteljica ugovarala predmetni kredit, nije bila upoznata o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF, a ono o čemu je tužena trebala informirati tužiteljicu jesu specifični rizici i karakterističnost valutne klauzule CHF, i koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice, a tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF.

3.3. U odnosu na prigovor zastare koji tužiteljica u potpunosti osporava kao neosnovan, ukazuje se na odredbu čl. 328. ZOO koja propisuje da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. ZOO ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Stoga, da je cilj ništetnosti da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Ništetnost ugovora odnosno ugovorne odredbe djeluje ex tunc dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor ništetan samo je deklaratorne naravi pa vezano za zastaru odredba čl. 215. ZOO propisuje da u slučaju ništetnosti zastara počinje teći već prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze i u tom smislu valja tumačiti da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). U konkretnom slučaju da to znači u odnosu na ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope početak tijeka zastarnog roka teče od pravomoćnosti presude VTS RH broj Pž-7129/13 koja je donijeta 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, rok zastare veže se za presudu VTS RH posl.br. Pž-6632/2017 koja je donijeta 14. lipnja 2018. godine od kada pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa što bi značilo za tužiteljicu da od tih datuma ima pet godina vremena da zahtijeva povrat preplaćenog iznosa.

3.4. U odnosu na prigovor radi prijeboja i stava tužene da bi tužiteljica bila dužna vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u kamati kada je kamata bila niža od početnog ugovorenog, tužiteljica prigovor smatra neosnovanim iz razloga što se ovdje ne radi o povlaštenim anuitetima niti je tužiteljica ostvarila ikakvu korist, niti je povećala svoju imovinu, stoga da tužena nema pravo zahtijevati isplatu iznosa između smanjene kamate pa do početno ugovorene. Ističe se da tužena pokušava zakonsko fiksiranje kamatne stope od 3,23% prikazati kao nekakvu restituciju tužiteljici u razdoblju otplate kredita po toj kamatnoj stopi. Međutim da time tužiteljici nije ništa vraćeno jer je i dalje otplaćivala kredit i cijenu za njega - kamatu, samo po stopi koja je određena intervencijom zakonodavca. No, i uz ovakvu kamatnu stopu tužiteljica je i dalje pretplatila svoj kredit budući da se ista obračunavala na uvećanu glavnicu. Tužena nadalje ističe prigovor radi prebijanja na način da se utvrdi postojanje tuženičinog potraživanja prema tužiteljici do iznosa od 478,04 eura koji iznos odgovara preplati koja je utvrđena u konverziji aneksa ugovora, a koji prigovor tužiteljica u cijelosti drži neosnovanim. Naime, aneksom ugovora je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama, s valutnom klauzulom u eurima, a sve u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valuti, izjednače s kreditima u EUR valuti. Simulacijom kroz konverziju da se utvrdilo da bi korisnica kredita bila u povoljnoj situaciji da je njezin kredit od početka bio vezan za EUR, temeljem čega je u velikom broju kredita utvrđena "preplata" odnosno u konkretnom slučaju iznos od 18.083,22 kuna. Ovaj iznos u biti predstavlja tužiteljičin novac jer je ista svaki mjesec u periodu od zaključenja ugovora pa do 30. rujna 2015. godine mjesečni anuitet kredita plaćala više nego što je trebala. Dakle, to je novac koji banka tužiteljici nije niti dala niti posudila. No, ukoliko bi sud prihvatio da postoji potraživanje tužene prema tužiteljici, tada da bi se radilo o tražbini koja je nastala namjernim prouzročenjem štete, a koja tražbina ne može prestati prijebojem (odredba čl. 200. ZOO-a). Konačno ako bi sud ocijenio prigovor prijeboja tužene osnovanim tada se predlaže da vještak na svaku tužiteljičinu uplatu obračuna zakonsku zateznu kamatu i onda iznos iz tuženikova prigovora prebije uračunavanjem sukladno odredbi čl. 172. ZOO-a o uračunavanju ispunjenja.

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o kreditu od 25. travnja 2006. godine (list 11-14);

- čitanjem Aneksa broj 1 ugovora o kreditu od 11. veljače 2016. godine (list 15-18);

- čitanjem otplatnih planova (list 22-24, 31-33, 36-38, 42-43, 45-47, 51-52, 54-56, 58- 59, 61-62, 64-95, 67-70, 72-73, 75-76, 78-79, 81-82, 84-85, 94-98 i 132-137);

- čitanjem obavijesti o promjenama uvjeta o kreditu i kamatnoj stopi (list 25-27, 34-35, 39-41, 44-45, 48-50, 53-54, 57-60, 63, 66, 71, 74, 77, 80, 83);

- čitanjem obavijesti o izračunu konverzije i izračun konverzije (list 86-93);

- uvidom u pregled prometa po partiji kredita (list 109-131, 226-233);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja i dopune vještaka Marina Rameše, dipl. oec. (list 517-538, 553-556);

- saslušanjem vještaka Marina Rameše, dipl. oec. na ročištu od 10. prosinca 2024. godine (list 585-586);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 10. prosinca 2024. godine (list 584-587).

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

8. Predmet postupka je zahtjev na utvrđenje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 51400607-5102965633 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 25. travnja 2006. godine o ugovorenoj: isključivoj mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta banke (čl. 14. Ugovora), jednostranoj promjeni kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke (čl. 8.2. Ugovora), valutnoj klauzuli u CHF (čl. 2. i čl. 7. Ugovora), te restitucijski zahtjev isplatom preplaćenih iznosa po osnovi tih ništetnih odredbi.

9. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita sa tuženom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj 51400607-5102965633 dana 25. travnja 2006. godine, kojim ugovorom je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.000,00 CHF s rokom otplate 240 mjeseci i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,49% godišnje;

- da se kamatna stopa mijenjala povišenjem od početno ugovorene 5,49% tri puta: i to na 5,95% od 01. veljače 2008. godine, na 6,30% od 01. svibnja 2009. godine, na 5,95% od 01. studenoga 2011. godine i konačno posljednja izmjena učinjena sukladno ZID ZPK (NN 143/13) 01. siječnja 2014. godine čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF na 3,23%;

- da su ugovorne stranke temeljem Aneksa broj 1 ugovora o kreditu od 11. veljače 2016. godine provele konverziju osnovnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s datumom valute na dan 30. rujna 2015. godine u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15);

10. Među parničnim strankama sporno je:

- mjesna nadležnost ovoga suda;

- da li tužiteljica ima status potrošača;

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Udruge potrošača "Franak" iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine i pravomoćne presude TS u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine) u dijelu na dogovorenu valutu CHF koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine;

- da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji joj iznos obeštećenja pripada

- da li je osnovan prigovor zastare.

11. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

11.1. U odnosu na mjesnu nadležnost nije sporno da su ugovorne strane odredbom čl. 14. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile za eventualne sporove iz tog ugovora nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. S obzirom na ugovorenu mjesnu nadležnost, uvažavajući činjenicu da se prema tvrdnjama tužiteljice radi o potrošačkom sporu, ovaj sud je obvezan ispitati je li prorogacijska klauzula valjano ugovorena tim više što tužitelj u tužbi zahtjeva utvrditi ništetnom odredbu o prorogacijskoj klauzuli. Međutim i da tome nije tako već činjenica da je tužbu podnio ovom prvostupanjskom sudu, a ne onome čija je nadležnost ugovorena, a iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se radi o potrošačkom sporu, upućuje na potrebu ispitivanja valjanosti ove ugovorne odredbe.

11.2. Obveza nacionalnih sudova da ex offo ispita nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama koja obveza proizlazi iz presude suda Europske unije od 27. lipnja 2000. godine, Oceano Grupo Editorial SA. i Salvat Ediotres SA. protiv Rocio Murciano Quinetoro i drugi, spojeni predmeti C-240/98 i C-244/98, ECLI: EU: C: 2000: 346.

11.3. Osnovni je navod tužiteljice da se o toj navedenoj odredbi iz čl. 14. Ugovora nisu vodili pojedinačni pregovori te je ista sastavljena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Takva se odredba sukladno čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ima smatrati nepoštenim. Navedeno da je potvrđeno i kroz praksu Europskog suda u naprijed navedenim spojenim predmetima iz točke 8.2. ovoga obrazloženja, u kojoj je Europski sud u paragrafu 24. Presude naveo kako: "Proizlazi da se klauzula o nadležnosti koja je uključena u ugovor između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga u smislu Direktive, a da se o njoj nisu vodili pojedinačni pregovori te kojom se isključiva nadležnost prenosi na sud u čijoj je mjesnoj nadležnosti glavno mjesto poslovanja prodavatelja robe ili pružatelja usluga mora smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive utoliko što, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora.“ Predmetna odredba direktive, implementirana je i u Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) u čl. 81. st. 1. do 4. ZZP/03.

11.4. U kontekstu ugovorene nadležnosti suda, valja istači sadržaj odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03), kojim je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojim je propisano da ukoliko stranke o ugovornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, već je unaprijed formulirano od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj te je prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, samim tim nepoštena odredba je prema tome i ništetna. Člankom 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom (…). Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11.5. U konkretnom slučaju tužiteljica je potpisala ugovor s tuženom kojeg je tužena unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u Ugovoru o kreditu, a on kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane banke, ovdje tužene sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena (cca. 80 km u jednom pravcu) i vrijednost spora, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala veće troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna.

11.6. Konačno, na što ukazuje i tužiteljica u svome podnesku od 01. studenoga 2023. godine u slučaju da među strankama nije ugovorena valjana prorogacijska klauzula, mjesnu nadležnost ovoga suda moguće je zasnovati na temelju odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedenom odredbom nije propisana isključivo međunarodna nadležnost, već (istovremeno) i mjesna nadležnost sudova, kako jasno proizlazi iz njenog sadržaja, a koja je stupila na snagu 30. rujna 2015. godine. Uz navedeno, ukazuje se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Gr-1-1433/2019-2 od 11. prosinca 2019. godine u kojoj je iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu čl. 19.l ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

12. Prigovor zastare nije osnovan.

12.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

12.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužiteljica je tužbu podnijela 22. svibnja 2023. godine zaključak je ovog suda da u odnosu na restitucijski zahtjev isplatom po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

13. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks/Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

13.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa/Dodatka kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

13.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

13.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla potpunog obeštećenja po osnovi ništetnih odredbi o vezanju glavnice uz valutu CHF iz predmetnog ugovora o kreditu, o čemu ovdje sud odlučuje kao o prethodnom pitanju i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

14. Tužiteljica u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u, sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

15. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 22. svibnja 2007. godine.

16. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

17. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

18. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 25. travnja 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

19. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

20. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

21. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

22. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

23. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

24. U odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

25. Da je tome tako proizlazi iz stranačkog iskaza tužiteljice kada tvrdi da se za ovaj kredit potreban za adaptaciju već postojeće kuće u [adresa] gdje i danas stanuje s obitelji kao prijavljenom mjestu prebivališta, odlučila isključivo jer je kredit u CHF u banci ponuđen kao najpovoljniji, sa najnižom kamatom, a time i nižim anuitetom. Tvrdi da se nije nudio drugi kredit, a za po njoj traženi kredit u kunama rečeno da nije kreditno sposobna. U odnosu na valutu CHF navodi da je za nju znala samo da postoji jer je uobičajeno kada bi nešto preračunavala to bi učinila u valuti DEM ili tadašnjim ITL, no da se u banci tvrdilo da je to najstabilnija valuta iako joj nije jasno po čemu su to cijenili. Tvrdi da se ništa nije govorilo o rizičnosti te valute već upravo suprotno, a niti se ukazalo da HNB ne štititi valutu CHF prema kuni. U odnosu na plaćanja anuiteta navodi da je ista zaposlenica kod Maistre d.d. pa joj se iz plaće skidao anuitet što je i evidentirano na prometu po tom kreditu kao administrativna zabrana iz plaće. Konačno tvrdi da je početni anuitet od 700,00 kuna kasnije porastao i do 1.300,00 mjesečno zbog čega da je prihvatila konverziju koju da je banka ponudila, a koji kredit da još uvijek otplaćuje.

26. U odnosu na osporeni status potrošača tužiteljici, zaključak je ovoga suda da tužiteljica ima status potrošača jer da to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu koji je tužiteljica kao korisnik kredita i fizička osoba sklopila s tuženom kao davateljem kredita i to radi adaptacije obiteljske kuće.

26.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

26.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

26.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

26.4. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražila radi adaptacije obiteljske kuće prijavljenog prebivališta, ona ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženoj, koja suprotno nije ni dokazala tijekom postupka, odnosno da tužitelj predmetni kreditni iznos nije iskoristio u ugovorenu svrhu.

27. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušane tužiteljice kao uvjerljiv i u cijelosti životno logičan a ista upravo potvrdila utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena (pravna prednica) kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužiteljica bila uvjeravana da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenica banke nije upozorila na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.

28. Dakle, iz navedenog ali i iz sadržaja sklopljenog Aneksa ugovoru o kreditu od 11. veljače 2016. godine proizlazi da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samog Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

29. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

30. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu (čl. 8.) su koncipirani nedovoljno odredivo, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

31. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelu savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

32. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/07. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

33. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84-85. ZZP/03 (čl. 99.-100. ZZP/07).

34. Sud cijeni da tužiteljici kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njoj iskazano, kako je istoj ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

35. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovoru o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljici je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,49%, a iza toga bila promjenjiva. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade to ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje međutim, banka je prilikom sklapanja takvih ugovora bila dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu

36. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljicu kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

37. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, da su ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tužena ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke, na što bi tužitelj bezuvjetno pristao, ništavan, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

38. Nadalje, ocjenjujući čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelju kao prosječnog klijenta banke je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz eura (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema eura-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kuna nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF- u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

39. Nadalje, za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP i ZZP postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP.

40. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

41. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

42. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

43. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 2. i 7. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

44. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziv na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

45. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

46. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa/Dodatka uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

47. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa/Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa/Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom/Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks uz ugovor od 11. veljače 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

47.1. Osim toga, pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, stoga i nije iznenađujuće, da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

48. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnica kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, i to onih koje je sud, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju utvrdio ništetnima ista postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Navedenom treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO.

49. Radi utvrđenja koliko je tužiteljica "preplatila" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima i utvrđenja je li konverzijom kredita izvršena restitucija tužiteljici u cijelosti, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši, dipl. oec.

50. Vještak je dostavio nalaz dana 17. lipnja 2024. godine (list 517-539) i dopunu nalaza od 19. studenoga 2024. godine (list 553-556) to postupajući po naloženom zadatku suda, utvrdio:

- da je tužena u periodu otplate kredita do konverzije tri puta mijenjala kamatnu stopu to se ona kretala povišenjem od početno ugovorene 5,49% na 5,95 od 01. veljače 2008. godine, na 6,30% od 01. svibnja 2009. godine, na 5,95% od 01. studenoga 2011. godine i konačno posljednja izmjena učinjena sukladno ZID ZPK (NN 143/13) 01. siječnja 2014. godine čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF na 3,23%;

- da je tužiteljica na ime pozitivnih tečajnih razlika nastalih uslijed rasta tečaja CHF, u odnosu na početni tečaj (4,616800) više uplatila iznos od 2.230,14 eura, kako je to i prikazano u pregledu tablice 2, posljednjeg stupca sa svakomjesečnom preplatom;

- da nepriznat iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 1.064,05 eura;

- da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je bio potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu, pa je utvrđena preplata u iznosu od 689,14 eura.

51. Podneskom od 20. rujna 2024. godine (list 548-552) tužena se očitovala na nalaz vještaka prigovarajući matematičkom izračunu u bitnome osporavajući utvrđenu razliku glavnice u kojem vještak nije uzeo u obzir utvrđenu preplatu u konverziji. Nadalje da vještak vršeći izračun uzima u obzir svaku uplatu bez da razdvaja povećanje anuiteta zbog promjene tečaja, od povećanja anuiteta zbog promjene kamatne stope na koji način da neopravdano utječe na iznos potraživanja tužiteljice, stoga da bi navedeni parametri trebali biti odvojeni radi prikazivanja ispravnih razlika. Ustraje se kod prigovora zastare i ukazuje se na potrebu primjene kamatne stope od 3,23% nakon 01. veljače 2014. godine, a isto tako da se od 01. veljače 2015. godine do rujna 2015. godine uzme u obzir fiksni tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF, sukladno ZID ZPK/2015 (NN 9/2015).

52. Podneskom od 19. studenoga 2024. godine (list 553-556) vještak se očitovao na primjedbe tužene pa ističe, da su preplate po tečaju odvojene od preplate koja se odnosi na kamatu, stoga da je izuzeo tečajne razlike nastale zbog uvećanja kamatne stope, a sve vidljivo u tablici broj 2. posljednjeg stupca. Nadalje vještak potvrđuje uočenu grešku po tuženoj nastalo omaškom u prepisivanju iznosa utvrđene preplate u konverziji pa je u nastavku dopune nalaza izvršio korekciju pregleda tablice 4 (Pregleda konverzije), a i konačnog mišljenja iz rekapitulacije.

53. Podneskom od 09. prosinca 2024. godine tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev upravo prema dopunjenom nalazu vještaka prihvaćajući nalaz u cijelosti to s obzirom sklapanjem aneksa tužiteljica nije u cijelosti obeštećena potražuje utvrđene preplate po osnovi tečaja uz razliku glavnice pri čemu prihvaća i metodologiju izračuna uračunavanja preplata iz konverzije prema naloženom zadatku vještaka uz prethodni izračun zateznih kamata na pojedinačne preplaćene utvrđene iznose prema prilogu 1 vještaka (list 530-535).

54. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 10. prosinca 2024. godine (list 584-586) kada je vještak izložio svoj izračun prateći tužbeni zahtjev tužiteljice i prigovore tužene. Naime, u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice vještak je potvrdio da se kondemnatorni zahtjev odnosi na promjenu tečaja CHF valute, i to samo pozitivnih tečajnih razlika prikazanih u tablici 2 nalaza iz posljednjeg stupca ukupnog iznosa od 2.230,14 eura. Što se tiče preplate po osnovi kamate vještak ukazuje da je ovaj izračun preplate po osnovi valute već prikazan sa umanjenjem preplate po osnovi kamate, a što da je razvidno u koloni 5, gdje je u zaglavlju stoji - preplata po tečaju umanjena za dio uračunate kamate, dakle radi se o umanjenju dijela preplate tečajne razlike koji se odnosi na kamatu. U odnosu na točku V. tužbenog zahtjeva odnosno iznosa od 1.064,05 eura pojašnjava da se isti odnosi na razliku nedospjele glavnice između glavnice EUR kredita po konverziji u odnosu na glavnicu CHF kredita koji je konvertiran koji dio nalaza je dopunjen u tablici 4 dopune nalaza (list 554) odnosno utvrđenog iznosa od 8.017,01 kuna ili 1.064,05 eura. U odnosu na točku VI. tužbenog zahtjeva tužiteljice i iznosa od 366.55 eura, pojašnjava se da je riječ o iznosu koji je ostao nakon prebijanja preplate priznate tužiteljici u konverziji od izračunate zatezne kamate na svakomjesečni iznos prema zadatku suda. Naime, sukladno zadatku suda u pogledu uračunavanja prema čl. 171. i čl. 172. ZOO, vještak pojašnjava da je prikazao sam izračun zatezne kamate u prilogu broj 1 svoga osnovnog nalaza (list 530- 535) iz kojeg proizlazi konačan iznos zateznih kamata od 8.021,27 kuna, od kojeg iznosa je tužiteljica prebila iznos preplate priznat u konverziji od 5.259,57 kuna odnosno 689,14 eura, stoga se dobiva razlika od 366,55 eura. U odnosu na prigovore tužene od 19. rujna 2024. godine potvrdio je učinjenu grešku kod pisanja osnovnog nalaza koja da je ispravljena dopunom tablice broj 4. Glede ukazane potrebe da se primjeni kamatna stopa od 3,23% za razdoblje od 01. veljače 2014. godine, ponavlja da nije imao zadatak utvrditi preplatu po osnovi promjene kamatne stope niti je to utjecalo na njegov izračun, a niti su na takve preplate iz njegove zadaće računate zatezne kamate glede kamatne stope. U odnosu na prigovor fiksnom tečaja za razdoblje od 01. veljače do 30. rujna 2015. godine ukazuje da se ovaj tečaj upravo koristio, a to vidljivo u tablici 2 za razdoblje od 01. ožujka 2015. godine, odnosno od rednog broja 109, do rednog broja 115, prema tečaju CHF od 6,39. U odnosu na prigovor da bi dvostruko računao više plaćene anuitete ukazuje na tablicu 2 gdje je jasno vidljivo da je umanjio tečajne razlike za dio preplate koji se odnosi na kamatu, te stoga izuzeo tečajne razlike nastale zbog uvećane kamatne stope.

55. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući da je dan na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, te valjano i logično obrazloženo otklonivši primjedbe tužene u cijelosti.

56. Slijedom navedenog, sud je odlučio usvojiti kondemnatorni zahtjev tužiteljice u cijelosti koji nesporno je restitucijski zahtjev kao posljedica ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

57. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

58. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

59. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

60. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice uvažavanjem i utvrđene preplate u postupku konverzije.

61. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

62. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

63. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 09. prosinca 2024. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja. Ovdje valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano, da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to je bez svoje krivnje nije mogla postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku dopustio.

63.1. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženika neosnovan.

64. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška sastojeći od nagrade odvjetnika za zastupanje i to: sastava opomene pred tužbu od 28. prosinca 2021. godine (100 eura), sastava tužbe od 17. svibnja 2023. godine (100 bodova - 200,00 eura), zastupanja na ročišta od: 11. prosinca 2023. godine, 10. prosinca 2024. godine i 11. ožujka 2025. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura), za pristup na ročište za objavu presude (100,00 eura), sastava obrazloženih podnesaka od 13. rujna 2023. godine, 31. listopada 2023. godine0 07. prosinca 2023. godine, 27. ožujka 2023. godine i 09. prosinca 2024. godine (svako 100 bodova - 200,00 eura) uz pripadajući iznos PDV-a od 500,00 eura (25% od 2.000,00 eura). Nadalje potražuje naknadu na ime troška vještačenja u iznosu 700,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 500,00 eura i materijalni trošak izdavanja dokumentacije 75,00 eura, odnosno sveukupno potražuje trošak u iznosu 3.775,00 eura.

64.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice gotovo sve nastale troškove iz osnove zastupanja koji se odnose na nagradu odvjetnika za sastav tužbe (100 bodova - 200,00 eura), pristupa na tri održana ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari: 11. prosinca 2023. godine, 10. prosinca 2024. godine i 11. ožujka 2025. godine (za svako 100 bodova - 200,00 eura), sastava tri obrazložena podneska od 31. listopada 2023. godine, 07. prosinca 2023. godine i 09. prosinca 2024. godine (za svako 100 bodova - 200,00 eura), za sastav podneska od 13. rujna 2023. godine vrednovan kao ostali podnesci prema Tar. br. 8.4. (25% od nagrade, ali ne više od 25 bodova - 50,00 eura) i za sastav podneska od 27. ožujka 2024. godine vrednovan kao ostali podnesci prema Tar. br. 8.3. (50% od nagrade, ali ne više od 50 bodova - 100,00 eura), za pristup na ročište za objavu presude (50 bodova - 100,00 eura), a sve uz pripadajući iznos PDV-a od 412,50 eura (25% od ukupno priznatog troška 1.650,00 eura). Konačno, priznat je trošak vještačenja u iznosu 552,30 eura. Dakle sveukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu 2.614,80 eura.

64.2. Sud nije priznao traženi trošak sastava opomene pred tužbu od 28. prosinca 2021. godine, nadalje nije priznao punu vrijednost tražene nagrade za sastav podnesaka od 13. rujna 2023. godine i 27. ožujka 2024. godine jer nije riječ o obrazloženim podnescima. Konačno, tužiteljica je odbijena i sa dijelom zahtjeva naknade troškova vještačenja jer je umjesto traženih 700,00 eura utrošeno 552,30 eura te nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 500,00 eura jer tužiteljica nije platila sudske pristojbe obzirom da takva obveza više ne postoji nakon izmjene Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) koji čl. 11. toč. 20. oslobađa potrošače kao stečajne dužnike i tužitelje u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa od plaćanja sudskih pristojbi. Konačno, sud nije priznao prema recentnoj sudskoj praksi troškove izdavanja dokumentacije, kakav trošak realno nije ni nastao, s obzirom na dostavu putem e-komunikacije.

64.3. Slijedom svega navedenog usvojen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u visini iznosa 2.614,80 eura, dok se u preostalom dijelu u visini od 1.160,20 eura zahtjev odbija kao neosnovan, kao u točkama III. i IV. izreke ove presude, a primjenom odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a i primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tar. br. 7.1., 8.1., 8.3. i 8.4., 9.1., 9.3., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 28. travnja 2025. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, odnosno pisanim putem u dovoljnom broju primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.