REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10494/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice MZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ines Bojić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Danko Škare, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice odvjetnice Ines Bojić te punomoćnika tuženika odvjetnika Danka Škare, dana 28. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 029-50- 3338875, sklopljenog 15. ožujka 2006. između tužiteljice MZ, kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 522,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu broj 029-50- 3338875, sklopljenog 15. ožujka 2006., između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, kojom je ugovoreno da korisnica kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 92,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2012. pa 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 553,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 23. studenoga 2023. ovome sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da 15. ožujka 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 029-50- 3338875, kojim joj je tuženik isplatio kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 25.498,09 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF u svrhu kupnje novog vozila, a koji kredit je prijevremeno otplatila 3. svibnja 2012. Nadalje je navela da je odredbom čl. 3. Ugovora određeno da se naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da je odredbom čl. 9. Ugovora određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Isto tako je navela da je prema potvrdi tuženika od 5. listopada 2023., tužiteljici 17. ožujka 2006. isplaćen kredit pri čemu joj je prilikom isplate naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 522,95 EUR (3.940,13 kn), odnosno 3,30% od iznosa kredita, a koja je ustegnuta od iznosa odobrenog kredita tako da je tužiteljici isplaćen manji iznos kredita od ugovorenog. Također je navela da joj je prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 92,01 EUR (693,22 kn). Tužiteljici je u tužbi, nadalje, istaknula da joj od strane tuženika nije pojašnjena struktura troškova tzv. ulazne i izlazne naknade, u čemu se isti sastoje, u kojem iznosu, te zbog čega je određena naknada u visini od 3,30%, odnosno za izlaznu naknadu u iznosu od 92,01 EUR (693,22 kn), a što obvezu tužiteljice čini u potpunosti neodređenom i neodredivom te posljedično nepoštenom i ništetnom. Tužiteljica je još navela da nije bila upoznata sa sadržajem općih akata tuženika, pa tako niti iznosom naknade u slučaju prijevremene otplate kredita i da u Ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporne naknade (po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju). Tužiteljica smatra da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama jer je istima dovedena u neravnopravan položaj s obzirom na to da nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora od strane tuženika, te da joj sadržaj i značenje takvih ugovornih odredbi nije pojašnjeno, niti je o navedenim odredbama mogla pojedinačno pregovarati s tuženikom. Smatra da joj je tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuo prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnice kredita u odnosu na banku, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužiteljica je još navela da joj je tuženik obračunao ulaznu naknadu na ime troška obrade kredita, iako poslovi obrade kredita ulaze u opis radnog mjesta kreditnog referenta koji je zaposlenik banke, te da nije jasno koje je to objektivno opravdane troškove tuženik mogao imati u vezi sklapanja Ugovora o kreditu. Isto tako smatra da je ugovaranjem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tuženik zapravo pokrivao gubitak na koji nema pravo, a koji se očituje u neostvarenoj kamati, dakle, da je nadoknađivao svoju izmaklu dobit, iako u slučaju prijevremene otplate može zahtijevati jedino stvarnu pretrpljenu štetu, a ne i izmaklu dobit u vidu izgubljenih kamata. Tužiteljica je još istaknula i da prijevremenom otplatom kredita nije kršila ugovorne odredbe već da se koristila svojim pravom koje joj je zajamčeno Zakonom o obveznim odnosima. Dakle, prema mišljenju tužiteljice radi se o nepoštenim odredbama koje su kao takve nezakonite, te kojima je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj i koje su slijedom toga ništetne. Stoga tužiteljica smatra da joj je tuženik dužan vratiti ono što je na temelju takvih ništetnih odredbi od tužiteljice, kao korisnice kredita, primio.

2. Slijedom navedenog tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-3338875, sklopljenog 15. ožujka 2006. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, koja glasi: „NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, te da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 522,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2006. pa do isplate. Nadalje, tužiteljica navedenim tužbenim zahtjevom traži i da se utvrdi ništetnom odredba sadržana u čl. 9. navedenog Ugovora o kreditu koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor", te da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 92,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2012. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor presuđene stvari jer se pred ovim sudom između stranaka vodio parnični postupak poslovni broj P-2903/2019, koji je pravomoćno okončan, te da je u presudi u tom postupku tužiteljici u t. II. izreke sud dosudio "razliku kamate" kod prijevremene otplate, pa smatra da postoji mogućnost da je potraživanje tužiteljice na ime povrata naknade za prijevremenu otplatu već dosuđeno. Tuženik je, nadalje, naveo da je Ugovor potvrđen od strane javne bilježnice te da ista u svoju potvrdu nije unijela nikakve napomene sukladno odredbi čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu zbog čega smatra da je sadržaj Ugovora odgovarao volji tužiteljice, te da je sve odredbe i posljedice Ugovora razumjela, jer ga u suprotnom javna bilježnica ne bi potvrdila. Tuženik je, također, naveo da naknada za prijevremenu otplatu nije ugovorena Ugovorom, te da u istom nije naveden iznos te naknade. Naveo je i da je kredit otplaćen prijevremeno, te da navedena isplata nije anuitet prema Ugovoru, već je izvršena na temelju zakona (čl.1024. ZOO-a). Kako postoji mogućnost da je tužiteljica prijevremenu otplatu izvršila temeljem svoje obavijesti tuženik smatra da takvu obavijest tužiteljica mora posjedovati te je predložio da sud donese rješenje kojom će tužiteljici naložiti da dostavi obavijest kojom je obavijestila tuženika o prijevremenoj otplati kredita. Kako je tužiteljica podnijela tužbu 23. studenoga 2023. tako je tuženik naveo da su zastarjeli zahtjevi za isplatu s osnove ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu. Tuženik je još naveo da naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu imaju različitu svrhu, značenje i doseg. Pojasnio je da banka mora, da bi netko sklopio kreditni odnos, provjeriti njegovu kreditnu sposobnost, te potraživanje osigurati sredstvima osiguranja i da stoga ima troškove, pa da ulazna naknada predstavlja naknadu troška. Još je naveo da korisnik kredita može kredit bez volje davatelja kredita, isplatiti i prije isteka roka vraćanja, u kojem slučaju je davatelj kredita u nepovoljnom položaju jer ne ostvaruje primitak od kamate koju bi ostvario da se kredit redovno otplaćuje. Tuženik se pritom pozvao na odredbu čl.1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, te je istaknuo da je naknada za prijevremenu otplatu izraz naknade štete i da predstavlja (paušalnu) naknadu izgubljene dobiti, a ne trošak, kao kod ulazne naknade. Tuženik je, nadalje, naveo da je plaćanje "ulazne naknade" uvjet davanja kredita jer se njome plaćaju troškovi provjere kreditne sposobnosti i uspostave sredstava osiguranja, dok izlazna naknada niti nije uređena Ugovorom. Dodao je i da ugovaranje ulazne naknade nije bilo suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, te da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje takve naknade. Tuženik je nastavno naveo da tužiteljica u trenutku sklanja Ugovora nije bio klijentica tuženika već Zagrebačke banke d.d., te da je za potrebe procjene uvjeta i statusa tužiteljice, kreditne sposobnosti tužiteljice i sudužnika, procjene instrumenta osiguranja i osiguranja potraživanja, kao i za procjenu samog zahtjeva tuženik imao i direktne materijalne troškove (troškove korespondencije, kontaktiranja, umnožavanja, dažbine i davanja) i indirektne materijalne troškove povezane s obradom zahtjeva za kredit tužiteljice (troškove zakupa, najma, poslovnice, komunalnih usluga, agencijske troškove, marketinške troškove, plaćanja prema državi i dr). Još je naveo da odredbom čl. 3. Ugovora nije uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da je sklapajući Ugovor tužiteljica dala suglasnost da se od iznosa kredita naplati 3,30 %, jednokratno, odnosno da je znala visinu obveze i trenutak dospijeća (trenutak prve isplate kredita), te da je stoga predmetna odredba Ugovorom jasno i nedvosmisleno određena. Stoga je tuženik predložio da se tužba odbaci, a podredno da se odbiju tužbeni zahtjevi tužiteljice i da se naloži tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja rješenja o trošku do isplate.

4. Na ročištu održanom 12. ožujka 2025. tuženik je učinio nespornim da mu je tužiteljica prilikom isplate kredita platila iznos od 3.940,14 kn, te da je prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku, sukladno Općim aktima banke, 3. svibnja 2012. platila iznos od 693,22 kn.

5. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis ovoga suda broj P-2903/2019, presliku dopisa tuženika od 3. svibnja 2012. (str. 8 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 029- 50-338875 (str. 9-13 spisa), presliku potvrde tuženika od 5. listopada 2023. (str. 15 spisa), presliku prijepisa knjigovodstvene kartice (str. 16-19 i 44-47 spisa), presliku potvrde o primitku izvornika (originala) knjižice vozila od 27. ožujka 2006. (str. 48 spisa), presliku knjižice vozila (str. 49-50 spis), presliku police osiguranja od automobilske odgovornosti broj 08051171125 (str. 51 spisa), preslike zadužnica (str. 52-53, 58-59, 62-63 spisa), preslike suglasnosti (str. 54-57, 60-61 spisa), presliku zahtjeva za kredit (str. 64 -65 spisa), presliku izjave od 5. ožujka 2006. (str. 66 spisa), presliku podataka o solventnosti (str. 66 spisa), preslike potvrda Središnjeg registra osiguranika od 10. ožujka 2006. (str. 68 i 78 spisa), presliku liste neurednih dužnika (str. 69, 79 i 88 spisa), presliku registra računa (str. 71 i 83 spisa), presliku osnovnih podataka i izjava sudužnika (str. 72-73 i 84-84 spisa), presliku izjave od 6. ožujka 2006. (str. 74 spisa), preslike osobnih iskaznica (str. 75 i 87 spisa), presliku domovnice (str. 76 spisa), presliku obrasca Sol-2 Zagrebačke banke d.d. od 3. ožujka 2006. (str. 77 spisa), presliku izjave od 1. ožujka 2006. (str. 86 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 109-110 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi osnovanim.

7. Uvidom u spis ovoga suda poslovni broj P-2903/2019 utvrđeno je da se u istom vodio postupak po tužbi ovdje i tamo tužiteljice protiv ovdje i tamo tuženika. Nadalje je utvrđeno da je u istom predmetu donesena presuda poslovni broj P-2903/2019-25 od 31. ožujka 2021. kojom je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci kreditora sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 029-50-3338875, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 15. ožujka 2006., pa da stoga navedena odredba kao i sve kasnije promjene kamatne stope ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (t. I. izreke), te je naloženo tuženiku uslijed preplate na temelju iste odredbe isplatiti tužiteljici iznos od 7.180,68 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate (t. II. izreke). Istom presudom su, također, utvrđeni ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), a koji su sadržani u čl. 1. i 7. navedenog Ugovora o kreditu, pa da stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (t. III. izreke), te je tuženiku naloženo uslijed preplate na temelju tih odredaba isplatiti tužiteljici iznos od 16.087,56 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate (t. IV. izreke), kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 11.335,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2021. do isplate (t. V. izreke). Uvidom u isti spis još je utvrđeno da je Županijski sud u Šibeniku presudom poslovni broj Gž-496/2021-3 od 6. rujna 2022. odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio presudu ovog suda poslovni broj P-2903/2019-25 od 31. ožujka 2021., te da je ista postala pravomoćna 6. rujna 2022., a ovršna 2. studenoga 2022. Slijedom iznesenog tuženik neosnovano ističe prigovor presuđene stvari pozivajući se na navedenu presudu i to iz razloga što je u konkretnom slučaju predmet spora ništetnost odredaba sadržanih u čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorene naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, te povrat iznosa plaćenih od strane tužiteljice tuženiku na temelju tih odredaba, dok je predmet postupka u predmetu poslovni broj P-2903/2019, dakle, bilo utvrđivanje ništetnosti odredaba čl. 1., 2. i 7. i isplata preplaćenih iznosa na temelju tih odredaba, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci kreditora, te kojima je glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula). Dakle, u navedenim predmetima se ne radi o istom zahtjevu (čl. 333. st. 2. ZPP-a), te je stoga prigovor presuđene stvari neosnovan.

8. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 029-50-338875 od 15. ožujka 2006. (str. 9-13 spisa; dalje: Ugovor o kreditu ) utvrđeno je da je sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, te da je istim između stranaka ugovoren kredit u iznosu 25.498,09 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (odredba čl. 1. Ugovora o kreditu) uz redovnu godišnju kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 1,50% (čl. 2. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je u odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, a u odredbi čl. 6. istog Ugovora ugovorena je namjena kredita za kupnju novih automobila u HAZ-u. Također je utvrđeno da je u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoren način otplate i to tako da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Još je utvrđeno da je u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, dok je u odredbi čl. 9. istog Ugovora o kreditu, između ostalog, ugovoreno da korisnica kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, te da se na sve što nije regulirano tima Ugovorom primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja tog Ugovora. Isto tako je utvrđeno i da je Ugovor o kreditu ovjeren kao javnobilježnička isprava 16. ožujka 2006. kod javne bilježnice Jasne Zorić pod brojem OU-146/2006, te je u istoj ovjeri navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru, između ostalih, i od strane tužiteljice i punomoćnika tuženika i da su oni prihvatili pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze jer to odgovara njihovoj volji.

9. Uvidom u presliku potvrde tuženika od 5. listopada 2023. (str. 15 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica bila korisnica predmetnog Ugovora o kreditu isplaćenog 17. ožujka 2006. i konačno prijevremeno otplaćenog 3. svibnja 2012. Iz iste potvrde je, također, utvrđeno da je prilikom isplate/korištenja kredita, dakle, 17. ožujka 2006. tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.940,14 kn (3,30% od iznosa kredita), sukladno odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, te da je ista naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Uvidom u istu potvrdu još je utvrđeno da je prilikom prijevremene otplate kredita tužiteljici naplaćena naknada sukladno tada važećim Općim aktima banke u iznosu od 693,22 kn. Ovdje valja reći da sud nije prihvatio navedenu potvrdu, kao ni navod tuženika, u dijelu iz kojeg bi proizlazilo da je naknada za obradu kredita tužiteljici naplaćena 17. lipnja 2006. Ovo stoga što je iz same potvrde, ali i iz čl. 3. Ugovora o kreditu, razvidno da je navedena naknada naplaćena prilikom isplate (prvog korištenja) kredita. Kako je kredit tužiteljici isplaćen 17. ožujka 2006., a što je utvrđeno, kako uvidom u samu potvrdu od 5. listopada 2023., tako i iz prijepisa knjigovodstvene kartice izdane od tuženika 3. siječnja 2019. (str. 16-19 spisa), tako je sud utvrdio da je toga dana tužiteljici i naplaćena naknada. Stoga potvrda i navod tuženika s ročišta 12. ožujka 2025., da je naknada za obradu kredita tužiteljici naplaćena 17. lipnja 2006. nije prihvaćen.

10. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je u bitnome navela da je s tuženikom 2006. zaključila predmetni Ugovor o kreditu koji je podigla uz valutnu klauzulu u CHF te uz promjenjivu kamatnu stopu. Zbog toga je u drugom predmetu kod ovoga suda vodila postupak koji je završen i izvršena joj je isplata na temelju presude. O uvjetima predmetnog Ugovora o kreditu nije uopće pregovarala s bankom tuženika već je sve dogovorila u autokući te ju je tamo čekao cjelokupni Ugovor. Također je navela da joj niti djelatnik autokuće, a kasnije niti javni bilježnik, nisu uopće spominjali bilo kakve naknade niti tzv. ulaznu naknadu, a niti su joj rekli da će morati platiti naknadu ukoliko prije otplati kredit. Nadalje je navela da nije uopće shvatila da joj je isplaćen iznos kredita umanjen za naknadu za obradu kredita, a Ugovor o kreditu je pročitala te je s njim "kao suglasila". Isto tako je navela da nije mogla utjecati niti na jednu odredbu Ugovora o kreditu s obzirom na to da ona nije sastavila Ugovor, a ne zna tko ga je sastavio, odnosno njoj su ga predočili djelatnici autokuće. Navela je i da je ona osobno otplaćivala predmetni kredit, te je isti u cijelosti otplatila i to prijevremeno s obzirom na to da joj je postalo teško plaćati rate te je pozajmila novce kako bi predmetni kredit otplatila. Također je navela da je platila i naknade koje su predmet ovog postupka. Automobil koji je kupila sredstvima predmetnog kredita je koristila za svoje osobne svrhe te s njim nije obavljala nikakvu djelatnost. Isto tako je navela da je kredit prijevremeno otplatila na način da je došla u poslovnicu i rekla kako želi prijevremeno otplatiti kredit te joj je djelatnica banke rekla da to može odmah učiniti i ona je odmah tom prilikom zatvorila predmetni kredit i tražila je potvrdu od banke da je kredit otplaćen. Isto tako je navela da nije prije same prijevremene otplate podnijela niti potpisala bilo kakav zahtjev za prijevremenu otplatu kredita. Konačno je navela da se ne sjeća, zbog proteka vremena, je li u Ugovoru o kreditu bila točno određena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

11. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužiteljice, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

12. Slijedom navedenog valja reći da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita ista imala svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP). Naime, tužiteljica je iskazala da je automobil koji je kupila sredstvima predmetnog kredita koristila za svoje osobne svrhe, te s njim nije obavljala nikakvu djelatnost, dok tuženik nije dokazao drugačije.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. U odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi da je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a. ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita. Naime, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da uopće nije pregovarala s bankom već je sve dogovorila u autokući, te da joj djelatnik autokuće, a kasnije niti javna bilježnica, nisu opće spominjali bilo kakve naknade, pa tako ni tzv. ulaznu naknadu. Stoga navedena odredba predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a jer je Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se ista naknada odnosi, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Dakle, iz provedenih dokaza ne proizlazi da su tužiteljici prilikom zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, niti joj je objašnjeno na što se ona točno odnosi, pa joj na taj način kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takvu odredbu. Stoga je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a. Kraj navedenog nije odlučeno pozivanje tuženika na troškove pribavljanja dokumentacije priložene uz odgovor na tužbu (potvrde o primitku izvornika knjižice vozila, knjižice vozila, police osiguranja od automobilske odgovornosti, zadužnice, suglasnosti, izjave, podatake o solventnosti, potvrde Središnjeg registra osiguranika, liste neurednih dužnika, registre računa, podatake i izjava sudužnika, osobne iskaznice, domovnice i dr.). Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je predmetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita ništetna.

16. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita valja reći da je navedenom odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu između ostalog ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i iz uvjete koje odredi tuženik kao kreditor, dok iz svih provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica mogla prijevremeno otplatiti kredit samo uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu koju je tužiteljica tuženiku i platila. Nadalje, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je navedena odredba sadržana 9. Ugovora o kreditu u navedenom dijelu kojim je ugovoreno da korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i iz uvjete koje odredi kreditor, ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP- a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Ovo stoga što je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja i o navedenoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je mogućnost prijevremene otplate kredita ovisna isključivo o odluci i uvjetima jednog ugovaratelja (tuženika), a u koje uvjete ulazi i plaćanje naknade, bez istovremeno preciznog naznačavanja da će takvu naknadu biti potrebno platiti u slučaju prijevremene otplate kredita, te bez određivanja visine iste naknade, a onda i bez navođenja na što se takva naknada točno odnosi, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju dužnik ne može predvidjeti. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu, kao i razloge za plaćanje iste, te joj objasniti na što se takva naknada točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade te visinu iste). Isto tako valja dodati da činjenica je li tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1024. ZOO-a zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužiteljice nije odlučna u konkretnom slučaju s obzirom na to da je ugovorna odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz gore navedenih razloga, odnosno s obzirom na to da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužiteljici na temelju ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku.

17. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužiteljice kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornim odredbama nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnim spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije bila svjesna da ima obveze plaćanja predmetnih naknada, pa imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bila ograničena uvjetima banke, tako po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko spornih odredaba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko prihvaćanja istih, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetnih naknada, te da joj bez takvih ugovornih odredaba kredit ne bi bio odobren, odnosno ne bi joj bila odobrena prijevremena otplata istog, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako po ocjeni ovog suda tužiteljica, nije imala saznanja o krajnjoj svrsi takvih naknada. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. I. i III. izreke ove presude.

18. Ovdje još valja dodati da tuženik neosnovano traži da se tužiteljica obveže na dostavu obavijesti kojom je obavijestila tuženika o prijevremenoj otplati kredita. Ovo stoga što je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da ona tuženiku nije dostavljala nikakvu obavijest, niti je to tuženik od tužiteljice zahtijevao, već da je kredit prijevremeno otplatila na način da je došla u poslovnicu gdje joj je djelatnica banke rekla da može odmah prijevremeno zatvoriti kredit, što je i učinila, a na što je, dakle, tuženik pristao i pritom tužiteljici za isto naplatio naknadu.

19. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20. Kako je iz prihvaćenog dijela potvrde tuženika od 5. listopada 2023., a i iz nespornih navoda stranaka, utvrđeno da je tužiteljica platila tuženiku s osnove naknade za obradu kredita iznos od 522,95 EUR (3.940,14 kn) dana 17. ožujka 2006., te s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 92,01 EUR (693,22 kn) dana 3. svibnja 2012. tako je u t. II. i IV. izreke ove presude, sukladno gore citiranim odredbama, naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici navedene iznose. Na tako dosuđene iznose tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon što je tužiteljica platila tuženiku navedene iznose, a na temelju odredbe čl. 214. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužiteljici predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. i IV. izreke ove presude.

21. Konačno, valja reći da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako t. I. i III. izreke ove presude još nisu pravomoćne, tako u konkretnom slučaju nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 614,96 EUR utvrđenoj na ročištu 19. studenoga 2024. imajući u vidu da je tuženik prigovarao vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica navela u tužbi (1.327,23 EUR). Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t. I. i III. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćenih naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u visini ukupnih zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

23. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).‬‬‬‬‬‬‬

24. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 500,00 EUR. ‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬Isti trošak se odnosi na sastavljanje tužbe u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 12. studenoga 2024. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 19. studenoga 2024. i 12. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 100,00 EUR. Tužiteljici je isto tako priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR. Stoga su tužiteljici priznati troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od‬ ‬553,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 28. travnja 2025. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a‬. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. V. izreke.‬‬‬‬

Zagreb, 28. travnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. Tuženiku po odvj.