Poslovni broj: UsI-160/25-5
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Gorani Miljević, odvjetnici iz Zagreba, Vlaška 7/I, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 28. travnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/23- 01/682, URBROJ: 513-04-24-2 od 03. prosinca 2024. godine i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Rovinj, KLASA: UP/I-410-20/2018- 01/334, URBROJ: 513-07-18-04-2023-16 od 22. rujna 2023. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava rješenja iz oba stupnja upravnog postupka, kojima mu je naloženo plaćanje poreza na promet nekretnina na poreznu osnovicu od 100.000,00 €, na temelju stjecanja nekretnina po ugovoru o diobi bračne stečevine, sklopljenim s bivšom suprugom IP.
Tužitelj u tužbi ističe da je bivšu suprugu u obvezi isplatiti novcem koji je bračna stečevina. Također ističe da je jedna od nekretnina koja mu je po ugovoru trebala pripasti zapravo još ranije prodana trećoj osobi.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužitelj je sa svojom bivšom suprugom IP sklopio ugovor o diobi bračne stečevine (ovjeren po svim ugovornim stranama do 16. svibnja 2018. godine), u kojem je u bitnom ugovoreno da će na ime podjele bračne i izvanbračne stečevine IP u cijelosti pripasti jedna nekretnina, a tužitelju dvije nekretnine, od kojih je jedna u cijelosti, a druga djelomično upisana na ime IP. Također je ugovoreno da je tužitelj IP dužan isplatiti iznos od 100.000,00 €. Porezno tijelo je u ponovljenom upravnom postupku prvostupanjskim rješenjem od 22. rujna 2023. godine tužitelju utvrdilo osnovicu poreza na promet nekretnina u iznosu od 100.000,00 € i obvezu poreza na promet nekretnina od 4.000,00 € (stopa od 4%).
U ovom rješenju je navedeno da tužiteljeva novčana sredstva od 100.000,00 € ne predstavljaju bračnu stečevinu, jer za tu tvrdnju tužitelj na poziv poreznog tijela nije dostavio nikakve dokaze. Nadalje je navedeno da IP svoju nekretninu stječe bez naknade pa zbog toga ne plaća porez, dok se u tužiteljevom slučaju ne može primijeniti porezno oslobođenje iz čl. 15. t. 3. Zakona o porezu na promet nekretnina (NN 115/16 - ZPPN) jer on za stečene nekretnine isplaćuje novčanu naknadu.
Tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 03. prosinca 2024. godine odbio tužiteljevu žalbu.
Iz sadržaja spomenutog ugovora o diobi bračne stečevine sud nedvojbeno zaključuje da je njime ugovorena tužiteljeva novčana isplata IP u svrhu izjednačavanja diobne imovine (koju predstavljaju isključivo tri nekretnine).
To znači da tužitelj IP isplaćuje iznosom od 100.000,00 € u svrhu stjecanja razlike vrijednosti nekretnina (tužitelj je diobom bračne stečevine stekao cijele dvije, a IP cijelu jednu nekretninu).
S obzirom na to da se iz perspektive tužitelja radi o stjecanju nekretnina uz naknadu, u konkretnom slučaju ne može doći do primjene porezno oslobođenje iz čl. 15. t. 3. ZPPN-a, u kojem je propisano da porez na promet nekretnina pri stjecanju nekretnina bez naknade ne plaćaju bivši bračni drugovi kada uređuju svoje imovinske odnose. Naime, tužitelj prilikom uređivanja imovinskih odnosa s bivšom suprugom nekretnine nije stekao bez naknade, nego za ugovoreni iznos od 100.000,00 € koji je dužan isplatiti IP.
U tom smislu se pravni posao tužitelja i IP može smatrati i razvrgnućem suvlasništva isplatom, ali ni takvo razvrgnuće suvlasništva ne predstavlja razlog za porezno oslobođenje u smislu čl. 13. t. 8. ZPPN-a, jer se porezno oslobođenje navedeno u toj odredbi odnosi samo na razvrgnuća suvlasništva kojima suvlasnici stječu posebne dijelove nekretnina, a to znači samo na vertikalne (geometrijske) i na horizontalne (etažne) diobe te na diobe zamjenom nekretnina („dioba po ekvivalentu“), a ne i na diobe (razvrgnuća) isplatom (kao ni na civilne diobe) - pri kojima jedan suvlasnik uz naknadu od drugog suvlasnika stječe njegov idealan dio nekretnine.
Razvrgnuće suvlasništva isplatom predstavlja uobičajeno naplatno stjecanje nekretnine i na njega se ne primjenjuju nikakva porezna oslobođenja.
Ova pravna stajališta su utemeljena i na pravomoćnoj sudskoj praksi, primjerice izraženoj u pravomoćnoj presudi ovog suda UsI-2338/22 od 28. studenog 2022. godine.
Upravna tijela su pritom bez potrebe razmatrala pitanje porijekla novčanih sredstava tužitelja kojima on isplaćuje IP za nekretnine koje su bile upisane na njezino ime, s obzirom na to da iz ugovora od 16. svibnja 2018. godine ne proizlazi da bi se u pogledu tih novčanih sredstava radilo o bračnoj stečevini. U odnosu na tužiteljev navod o tome da je jedna od nekretnina koja je njemu trebala pripasti zapravo još ranije prodana trećoj osobi, sud napominje da na temelju čl. 16. st. 1. ZPPN-a porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora kojim se stječe nekretnina, dok je u čl. 29. st. 1. ZPPN-a propisana mogućnost za obnovu postupka i poništenje rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina u slučaju raskida ugovora o prijenosu vlasništva na nekretnini voljom stranaka (prije prijenosa vlasništva u zemljišnoj knjizi) te u slučaju raskida, poništenja ili utvrđenja ništetnosti ugovora odlukom suda.
Međutim, tužitelj u konkretnom slučaju nije ni naveo da bi došlo do raskida, poništenja ili utvrđenja ništetnosti ugovora o diobi bračne stečevine od 16. svibnja 2018. godine.
Iz svega navedenog proizlazi da su donesena rješenja (bez obzira na njihove razloge) u svojim izrekama pravilna i zakonita pa je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen na temelju čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
Sud je na raspravnom ročištu kao nepotrebne odbio dokazne prijedloge za saslušanje tužitelja i IP, jer je sve relevantne činjenice utvrdio na temelju preciznog i jasnog ugovora koji je tužitelj s IP sklopio 16. svibnja 2018. godine.
Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 28. travnja 2025. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Gorana Miljević
2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak,
Zagreb, Koturaška 43/IV
