REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U

ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-899/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja ADRIA ETA d.o.o., Zagreb, Draškovićeva ulica 53, OIB: 23171287393, zastupanog po punomoćnici Sidoniji Grbavac, odvjetnici iz ZOU dr.sc. Sandra Marković, Sidonija Grbavac i dr.sc. Dino Gliha u Zagrebu, protiv tuženika FIGURELLA d.o.o., Zagreb, Gajeva ulica 2, Zagreb, OIB: 60457052014, zastupanog po punomoćnici Korneliji Brečić Ivko, odvjetnici u Zagrebu, radi iseljenja i predaje posjeda, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 12. ožujka 2025. u prisutnosti zastupnika po zakonu stranaka i punomoćnica stranaka, 28. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ U cijelosti se odbija kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi:

"I/ Nalaže se tuženiku iseljenje iz nekretnine tužitelja – poslovnog prostora i garaža koje se nalaze na adresi [adresa], upisane u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb, zk.č.br. 1599/2, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], označene kao STAMBENA ZGRADA I DVORIŠTE U ZAGREBU, ULICA 807 GRAMAČA BR. 5M, ukupne površine 807m2, i to: 12. suvlasnički dio: 15,507/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-12), u naravi trosobni komforni stan oznake S4 na I. katu desno, u etažnom elaboratu bojen plavom bojom, sa spremištem oznake Sp2 u podrumu, korisne površine 100,70 čm, 2. suvlasnički dio: 1,513/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2), u naravi garaža oznake G2 u podrumskoj etaži, u etažnom elaboratu bojena crvenom bojom, korisne površine 9,83 čm,

3. suvlasnički dio: 1,513/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3), u naravi garaža oznake G3 u podrumskoj etaži, u etažnom elaboratu bojena crvenom bojom, korisne površine 9,83 čm,

te predaja nekretnina tužitelju u posjed slobodan od osoba i stvari, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana od donošenja presude."

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 eur, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 2. svibnja 2024. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi iseljenja i predaje u posjed nekretnina pobliže opisanih u izreci presude. Tvrdi da je vlasnik predmetnih nekretnina, njegovo pravo vlasništva da je upisano u zemljišnoj knjizi, a s tuženikom da je glede predmetnih nekretnina zaključio Ugovore o zakupu poslovnog prostora i garaže od 31. srpnja 2023. U skladu s odredbama predmetnih Ugovora, tužitelj da je 14. veljače 2024. obavijestio tuženika o otkazu ovih ugovora i zatražio predaju posjeda predmetnih nekretnina po isteku otkaznog roka, odnosno do 15. travnja 2024., no tuženik da je i nakon ovog vremena, bez pravne osnove, nastavio koristiti predmetne tužiteljeve nekretnine.

2./ U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega prigovorio vrijednosti predmetna spora kako ju je tužitelj u tužbi naznačio (u iznosu od 100.000,00 eur) kao suviše visokoj. Osnovanost tužbenog zahtjeva osporava, u bitnome, ističući da tuženik nikada nije bio u posjedu predmetnih nekretnina. Naime, da predmetne nekretnine predstavljaju obiteljski dom članova obitelji KŽ od 2004., kada su stečene kao bračna stečevina, a zastupnici po zakonu stranaka da su bivši supružnici, EŽ i KŽ. Zaključivanje ugovora o zakupu na kojima osniva svoj tužbeni zahtjev da je zastupnik po zakonu tužitelja EŽ predložio zastupnici po zakonu tuženika RŽ, svojoj bivšoj supruzi, radi uređivanja njihovih međusobnih odnosa kao roditelja, a vezano uz troškove bavljenja sportom njihovih zajedničkih sinova, kako bi se preko tuženika organizirala isplata dijela takvih troškova koji predstavljaju udio koji je dužna podmirivati KŽ, a koje je troškove nastavno iz ovih sredstava, trećima podmirivao EŽ. Osim toga, navodi i da je, nakon što je EŽ poslovne udjele u tužitelju prenio bez znanja i suglasnosti RŽ, iako ovi poslovni udjeli predstavljaju bračnu stečevinu RŽ, ista da je glede nekretnina koje su predmet spora pokrenula parnicu radi utvrđenja suvlasništva ovih nekretnina u ½ dijela, koja se pred Općinskim građanskim sudom vodi pod poslovnim brojem P-1659/2024. Osporava stoga da bi tužitelj bio vlasnik predmetnih nekretnina kako tvrdi (u cijelosti), a predmetnu parnicu predlaže prekinuti do pravomoćnog okončanja parnice koja se vodi radi utvrđenja suvlasništva RŽ glede predmetnih nekretnina.

3./ Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj navodi da okolnost na koju ukazuje tuženik, da su bivši supružnici kao osobe ovlaštene zastupati stranke, zaključivanjem predmetnih Ugovora o zakupu željeli urediti i druge odnose vezane uz njihova osobna svojstva kao roditelja i bivših supružnika glede bavljenja sportom njihovih sinova, da nije od utjecaja na valjanost predmetnih ugovora o zakupu za koje da tuženik neosnovano tvrdi da bi bili prividni. Naime, tuženik da je uredno podmirivao režijske troškove za predmetne nekretnine kao i zakupninu temeljem predmetnih ugovora, slijedom čega da su nelogične i neživotne tvrdnje kojima osporava da bi bio u posjedu predmetnih nekretnina.

4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: obavijest o otkazu s povratnicom (list 6 i 38 spisa), računi za najamninu (list 8-24 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine (list 24-29, 73-75 spisa), Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 31. srpnja 2023. (list 30-32 spisa), Ugovor o zakupu garaže od 31. srpnja 2023. (list 34-36 spisa), očitovanje tuženika na otkaz zakupa (list 66-67 spisa), prepiska stranaka elektroničkom poštom (list 68-72 spisa), vjenčani list (list 76 spisa), tužba u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1659/2024 (list 77-87 spisa). Nadalje, saslušani su zastupnici po zakonu stranaka, za tužitelja EŽ, a za tuženika KŽ (list 108-115 spisa).

5./ Ocjenjujući da su odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene, sud je kao nepotreban odbio dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja svjedoka SŽ, trenera djece zastupnika po zakonu stranaka, a na okolnost da je od EŽ primao iznos koji je za treniranje njihovih sinova bila dužna podmirivati KŽ.

6./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

7./ Predmet spora je zahtjev tužitelja koji tvrdi da je vlasnik nekretnina, koje da je ujedno tuženiku i dao u zakup na temelju zaključenih Ugovora o zakupu, radi predaje posjeda i iseljenja tuženika iz predmetnih nekretnina po prestanku zakupnog odnosa tužiteljevim otkazom.

8./ Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva za iseljenje i predaju posjeda prije svega jer tuženik tvrdi da nije u pojedu predmetnih nekretnina. Naime, tuženik osporava učinke ugovora o zakupu na koje se tužitelj poziva, a vezano uz dužnost tuženikovog iseljenja iz predmetnih nekretnina po prestanku zakupnog odnosa jer iz činjenica koje navodi proizlazi njegova tvrdnja da su predmetni ugovori o zakupu prividni pravni poslovi. Naime, tuženik tvrdi da je zaključivanje predmetnih ugovora o zakupu zastupnik po zakonu tužitelja EŽ predložio zastupnici po zakonu tuženika RŽ, svojoj bivšoj supruzi, radi uređivanja njihovih međusobnih odnosa kao roditelja, a vezano uz troškove bavljenja sportom njihovih zajedničkih sinova, kako bi se organizirala isplata dijela takvih troškova koji predstavljaju udio koji je dužna podmirivati KŽ, a koje je troškove nastavno iz ovih sredstava, trećima podmirivao EŽ. Dakle, imajući u vidu činjenice na kojima tuženik prigovor osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom dijelu osnova, proizlazi njegova tvrdnja da su ovi ugovori nastali suglasnošću volje stranaka da se stvori privid o sklapanju ugovora o zakupu. Tuženik nadalje tvrdi, da niti temeljem ovih ugovora, niti na koji drugi način, nije stekao niti da je u posjedu predmetnih nekretnina. Osim toga, tuženik tužiteljev tužbeni zahtjev osporava i stoga što osporava da bi tužitelj bio vlasnik predmetnih nekretnina, jer tvrdi da je vlasnica u ½ dijela zastupnica po zakonu tuženika, a radi utvrđenja njezinog vlasništva da je u tijeku drugi parnični postupak, koji smatra stoga prethodnim pitanjem u ovoj parnici, a do okončanja kojeg stoga predlaže prekid postupka, čemu se tužitelj protivi.

9./ Povodom prigovora tuženika, da je, naznačujući vrijednost predmeta spora u tužbi u iznosu od 100.000,00 eur, tužitelj vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačio, jer da predmet spora u ovoj pravnoj stvari nije pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama (o kojem pitanju da se između stranaka, odnosno njihovih zastupnika po zakonu vode druge parnice), već iseljenje i predaja posjeda ovih nekretnina, na suglasan prijedlog stranaka, smatrajući tako predloženu vrijednost primjerenom, sud je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 50.000,00 eur, u skladu s odredbom čl. 40. st. 2. ZPP-a.

10./ Na temelju uvida u isprave priložene spisu i na temelju saslušanja zastupnika po zakonu stranaka, za tužitelja EŽ, a za tuženika RŽ, utvrđeno je da su nekretnine koje su predmet spora, a koje u naravi i prema stanju upisa u zemljišnoj knjizi predstavljaju trosobni stan na prvom katu u dvije garaže u podrumskoj etaži, kupili 2004., odnosno 2005. (točno vrijeme nije od utjecaja u ovoj parnici) tada supružnici EŽ i KŽ, i to na način da je svaki od njih zaključio i ugovor o kreditu radi kupnje ½ dijela predmetnih nekretnina, koje kredite da oboje i dalje otplaćuju. No potom su, s prodavateljem (investitorom izgradnje) predmetnih nekretnina, raskinuli kupoprodajni ugovor, a nekretnine je kao kupac stekao tužitelj, čije je vlasništvo u zemljišnim knjigama glede predmetnih nekretnina potom i upisano te je bilo upisano u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. EŽ tvrdi da je kupoprodajnu cijenu tužitelj prodavatelju isplatio na temelju pozajmica koje su tužitelju osobno dali on i KŽ, a koje pozajmice da im je tužitelj u cijelosti vratio. KŽ osporava tvrdnju da bi postojao dogovor o pozajmicama s tužiteljem, već tvrdi da je, na prijedlog tadašnjeg supruga kojem je vjerovala, pristala na prijenos nekretnina na tužitelja, iako se radilo o nekretninama kupljenima i korištenima za dom njihove obitelji, plaćenih iz kredita koje su digli osobno. U ovoj parnici oprečni navodi stranaka o pravnim poslovima između tužitelja i supružnika KŽ, veznima uz stjecanje vlasništva glede predmetnih nekretnina, zaključivanje i povrat pozajmica nisu od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari slijedom čega osnovanost oprečnih navoda stranaka u ovom dijelu sud nije utvrđivao. Odlučno je, po shvaćanju ovog suda, a što tvrdi i sam tužitelj, da su od kupnje i useljenja, dakle najkasnije od 2005. pa nadalje, u predmetnim nekretninama živjeli supružnici KŽ kao obitelj, najprije s jednim, a potom i drugim sinom, koji se kasnije rodio. Nadalje, utvrđeno je da je EŽ iz predmetnih nekretnina iselio najkasnije 2013., po razvodu braka s RŽ, iako ista tvrdi da je iselio i ranije, već 2011. Od iseljenja EŽ iz predmetnih nekretnina pa sve do 2021. supružnici EŽ, a niti tužitelj, s obzirom da je bio vlasnik nekretnina u kojima je i nakon razvoda braka njegovog osnivača i jedinog člana EŽ nastavila živjeti njegova bivša supruga KŽ i njihova zajednička djeca, odnose vezano uz korištenje predmetnih nekretnina nisu uređivali, odnosno da je postojao usmeni dogovor između njega kao zastupnika po zakonu tužitelja (tada vlasnika predmetnih nekretnina) da KŽ u ovim nekretninama živi s njihovom djecom, a EŽ da iz nekretnina iseli. Tužitelj s tuženikom, kojeg je osnivač i jedina članica KŽ, odnosno supružnici KŽ kao zastupnici po zakonu društava stranaka u ovoj parnici, odnose vezano uz korištenje predmetnih nekretnina počeli su uređivati 2021. zaključivanjem ugovora o zakupu u trajanju od po jednu godinu.

11./ Tužitelj, odnosno EŽ, u svojem iskazu tvrdi da je dogovor između stranaka u ovoj parnici, odnosno njega i bivše supruge RŽ, vezan uz zaključivanje ugovora o zakupu nekretnina koje su predmet spora, a zaključivanje kojih je započelo 2012., da kroz zakupnine koje je temeljem ovih ugovora tuženik bio dužan podmirivati tužitelju za nekretnine u kojima je KŽ živjela s njegovim sinovima, KŽ podmiruje kako troškove vezane uz treniranje njihovih sinova, tako i troškove vezane uz njezino korištenje predmetnih nekretnina, imajuću u vidu da je kroz čitavo razdoblje nakon razvoda braka, dakle od 2013. iste nekretnine koristila. Također je iskazao da, vezano uz zaključivanje ugovora o zakupu između stranaka glede predmetnih nekretnina, nije došlo do promjene posjeda. Ove navode KŽ osporava, iskazujući da prilikom zaključivanja ugovora o zakupu glede predmetnih nekretnina sa bivšim suprugom ni na koji način nije uređivala njihove međusobne odnose vezane uz činjenicu da je ona nekretnine nastavila koristiti i u njima živjeti sa sinovima nakon razvoda braka, dakle radi plaćanja naknade za korištenje ovih nekretnina. Dogovor vezan uz zaključivanje zakupnog odnosa da je s EŽ postigla, na njegov prijedlog, kako bi joj olakšao podmirivanje njihovih zajedničkih troškova vezanih uz treniranje njihovih sinova. Naime, ovi troškovi da su bili znatni, a dogovor između nje i bivšeg supruga da je bio da ih podmiruju na jednake dijelove. Stoga da je pristala na zaključivanje prividnih ugovora o zakupu na način da iz zakupnine koju tuženik podmiruje tužitelju budu podmireni troškovi treniranja njihovih sinova u dijelu u kojem je ove troškove, u skladu s dogovorom s bivšim suprugom, bila dužna podmirivati ona kao majka djece.

12./ Iz spisu priloženih Ugovora Ugovor o zakupu poslovnog prostora i Ugovora o zakupu garaže, oba od 31. srpnja 2023., koji su zaključeni u odnosu na predmetne nekretnine, proizlazi da tužitelj daje tuženiku u zakup predmetni stan kao namješteni ured i garaže, na razdoblje od godine dana počevši od 1. kolovoza 2023., koje da će prostore zakupnik koristiti u skladu sa svojom prijavljenom djelatnošću, uz isplatu ugovorene zakupnine mjesečno u ukupnom iznosu od 1.327,00 eur (1.062,00 eur za stan i 265,00 eur za garaže), uvećano za pripadajući PDV. Zakupoprimac da će podmirivati režijske troškove. Nadalje, prilikom useljenja da je zakupodavac dužan zakupniku predati ključeve od nekretnina, a mogućnost otkazivanja predviđena je uz otkazni rok od dva mjeseca.

13./ Iako je otkaz način prestanka ugovornog odnosa kada njegovo trajanje nije određeno, što u odnosu na predmetne ugovore o zakupu nije slučaj jer su zaključeni na razdoblje od jedne godine, slijedom čega prestaju istekom vremena na koje su zaključeni ili eventualno raskidom (razlog iz odredbe čl. 211. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), iz tužiteljevih dopisa tuženiku razvidno je da je isti, pozivajući se na odredbe predmetnih ugovora, 14. veljače 2024. tuženika obavijestio o otkazu ugovora o zakupu. Tuženik se na ove dopise očitovao 4. travnja 2024., navodeći da zakup nikada nije ostvaren, da tuženik nije u posjedu niti nekretnina niti ključeva od ovih nekretnina jer da se radi o nekretninama koje kao dom koristi KŽ sa sinovima. EŽ iskazao je pak da je, imajući u vidu da su njihovi sinovi u međuvremenu odrasli i da više ne žive s majkom, jer jedan studira u Americi, a drugi povremeno živi s njim u drugoj nekretnini, odlučio otkazati zakupni odnos.

14./ Na temelju iskaza EŽ utvrđeno je nadalje da je nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, početkom 2025., tužitelj prenio vlasništvo predmetnih nekretnina na njega, jer da je on vlastitim sredstvima namirio tužiteljeve obveze prema njegovim vjerovnicima, a vlasništvo EŽ glede predmetnih nekretnina da je u međuvremenu uknjiženo i u zemljišnim knjigama.

15./ Utvrđeno je dakle da tužitelj, iako je u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari bio vlasnik nekretnina predaju u posjed kojih od tuženika zahtjeva, više nije vlasnik ovih nekretnina jer da ih je prenio u vlasništvo EŽ.

16./ S obzirom da je tužitelj u međuvremenu otuđio nekretnine, to isti nije kao vlasnik ovlašten zahtijevati predaju posjeda ovih nekretnina (čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst). Iako, otuđenje stvari o kojoj parnica teče nije zapreka da se parnica između istih stranaka dovrši, u skladu s odredbom čl. 195. st. 1. ZPP-a, tužitelj je otuđenjem predmetnih nekretnina izgubio materijalnopravnu legitimaciju kao vlasnik zahtijevati njihovu predaju u posjed od tuženika za kojeg tvrdi da ih posjeduje, a niti tvrdi niti dokazuje da bi pravnim poslom od strane novog vlasnika (EŽ) bio ovlašten i nakon otuđenja ovih nekretnina u svoje ime, a za račun novog stjecatelja zahtijevati predaju posjeda predmetnih nekretnina.

17./ Iako tužitelj više nije vlasnik predmetnih nekretnina, isti bi, kao zakupodavac po isteku zakupnog odnosa, imao pravo zahtijevati povrat ovih nekretnina od zakupoprimca, kao ispunjenje ugovorne obveze zakupoprimca po isteku zakupnog odnosa vratiti zakupljenu stvar. No, tužiteljev zahtjev da mu tuženik predmetne nekretnine vrati u posjed kao zakupodavcu također nije osnovan jer su, po ocjeni ovog suda, osnovane tvrdnje tuženika da se radi o prividnim ugovorima o zakupu.

18./ Naime, prividan je onaj ugovor koji je nastao suglasnošću volje ugovornih strana stvoriti samo privid o sklapanju ugovora. Dakle, kod prividnog ugovora volja suugovaratelja svjesno ne odgovara njihovim očitovanjima prema van. Stoga, s obzirom da kod prividnog ugovora ne postoji volja suugovaratelja, već svjesni nesklad između volje i očitovanja stoga što stranke ne žele pravni posao kojeg sklapaju, to nema niti mana volje koje bi utjecale na valjanost ovog ugovora, već je posljedica da prividan ugovor među strankama nema učinka (čl. 285. st. 1. ZOO-a).

19./ Jer su suprotne iskazu zastupnice po zakonu tuženika RŽ, pisanim ispravama u spisu koje istinitost njezinih navoda potkrjepljuj, ali i nelogične i životno neuvjerljive, sud je ocijenio kao neistinite navode iz iskaza zastupnika po zakonu EŽ, da bi kod stranaka postojala prava volja zaključiti zakupni odnos, odnosno da bi kod stranaka postojala volja, prilikom zaključivanja predmetnih ugovora o zakupu, uslijed otkaza kojih tužitelj od tuženika zahtjeva iseljenje i predaju posjeda zakupljenih nekretnina, bila da kroz zakupninu koju tuženik podmiruje tužitelju KŽ podmiruje svoj udio u zajedničkim troškovima treniranja njihovih sinova, ali i naknadu za korištenje predmetnih nekretnina, s obzirom da ih ista koristi sve od razvoda njihovog braka, a EŽ, odnosno tužitelj da ih ne koriste.

20./ Naime, kod zaključivanja ugovora o zakupu, volja ugovornih strana je da zakupodavac zakupniku preda određenu stvar na korištenje, a zakupnik da se za korištenje obvezuje plaćati zakupninu (čl. 519. ZOO-a). Takva je volja kod stranaka u konkretnom slučaju izostala, a s obzirom da njihova volja svjesno nije odgovarala očitovanjima koje su EŽ i KŽ EŽ dali prilikom zaključivanja predmetnih Ugovora o zakupu, stvarajući tek privid o sklapanju zakupnog odnosa između stranaka u ovoj parnici, to se u odnosu na predmetne ugovore o zakupu radi o prividnim ugovorima koji su stoga bez učinka, neovisno o tome što su ih zastupnici po zakonu stranaka potpisali, odnosno što je tuženik po osnovi ovih ugovora tužitelju podmirivao zakupninu jer se očito radi o svjesnom neskladu između volje i očitovanja.

21./ Iz prepiske EŽ i RŽ u rujnu 2021., kada dakle isti tvrde da je između stranaka započelo zaključivanje ugovora o zakupu, koje se nastavilo i zaključivanjem Ugovora koji su predmet spora, a vjerodostojnost koje prepiske tužitelj nije doveo u sumnju, utvrđeno je da je u rujnu 2021. KŽ pitala bivšeg supruga bi li joj mogao, a kako bi lakše plaćala troškove skijanja njihove djece, izdavati račun (očito preko društava stranaka u ovoj parnici, kojeg su osnivači i zastupnici po zakonu). IŽ, koji je u svom iskazu naveo da su i ranije bivši supružnici, radi podmirivanja troškova treniranja skijanja njihovih sinova, ispostavljali račune između društava stranaka u ovoj parnici, i to na način da bi troškove tada podmirivali iz isplata koje su društva vršila međusobno, pisano se tada očitovao navodeći da za plaćanja preko njegovog društva (tužitelja) više nema mogućnosti, jer da ga kontroliraju za svaku sitnicu, ali da bi postojala varijanta plaćanja najma. Uputio je KŽ da sa svojim knjigovodstvom provjeri mogućnost da tuženik plaćanja najam stana za korištenje kao ureda ili slično, navodeći da, s obzirom da tuženik već plaća nekoliko najmova, navedeno ne bi trebalo predstavljati problem. KŽ pitala je tada mislili li na način da joj on izda račun jer ona koristi njegov prostor za nešto, na što je ŠŽ potvrdno odgovorio. Potom je EŽ dostavio ugovore o najmu, a KŽ zatražila da iz njih uklonio odredbe po kojima plaća troškove režija, s prijedlogom da ugovore pojednostavi na način da tuženik za pružanje usluga klijentima koristi ured, a ne cijeli stan, jer da bi tako bilo transparentnije i logičnije, a ŠŽ odgovorio da je je bolje u ugovor staviti cijeli stan, jer da takve ugovore tuženik već ima za druge prostore koje koristi (u Rijeci i Zadru), a režije da svakako i plaća. Potom su dogovorili i najamninu u iznosu od 8.000,00 kn za stan, dakle kako je u predmetnom ugovoru o zakupu i navedeno (1.062,00 eur), uz daljnji iznos za garaže, sve uvećano za PDV.

22./ Iz navedene je prepiske je nedvojbeno, a što tvrdi i KŽ, da između stranaka nije bilo volje o stvarnom zasnivanju zakupnog odnosa na način da bi tuženik koristio tužiteljevu nekretninu i za takvo korištenje plaćao zakupninu, već da su ugovori zaključeni, u skladu i s ranijom praksom bivših supružnika, kako bi se plaćanjima od strane tuženika prema tužitelju podmirivali troškovi treniranja njihovih sinova koje je bila dužna podmirivati KŽ. Nisu stoga osnovane tvrdnje EŽ da bi, osim dogovora vezanog uz podmirivanje troškova treniranja njihovih sinova, stranke prilikom zaključivanja predmetnih ugovora o zakupu, ujedno imale i volju urediti troškove vezane uz činjenicu da KŽ koristi predmetnu tužiteljevu nekretninu od razvoda, dakle da bi postojala volja stranaka zaključivanjem predmetnih ugovora o zakupu urediti ujedno i njihove odnose vezane uz korištenje tada tužiteljeve nekretnine od strane tuženika i podmirivanje od strane tuženika naknade za takvo korištenje.

23./ Da se radilo upravo samo o prividu prema trećima zaključivanja ugovora o zakupu između društava stranaka u ovoj parnici ukazuje i činjenica da se faktično i ne radi o uredu kojeg bi za obavljanje djelatnosti koristio tuženik, već o stanu u kojem žive članovi obitelji KŽ, kao i činjenica koja utvrđena na temelju iskaza samog EŽ da kao posljedica zaključivanja ugovora o zakupu između stranaka i nije došlo da bilo kakve promjene u posjedu kao faktičnom stanju glede korištenja predmetnih nekretnina, na način da bi posjed pa makar i posredno počeo izvršavati tuženik, već je u nekretninama nastavila živjeti KŽ, sa zajedničkom djecom bivših supružnika.

24./ Neovisno o osnovanosti navoda RŽ da bi ista bila suvlasnica predmetnih nekretnina, imajući u vidu nedvojben sadržaj pisane prepiske stranaka vezene uz stvaranje privida o zaključivanja zakupnog odnosa, očito su nelogične i životno neuvjerljive tvrdnje tužitelja da bi ista, iako bivši supružnici RŽ i dalje otplaćuju kredite podignute za kupnju predmetnih nekretnina koje su do otuđenja tijekom ove parnice za korist EŽ bile u vlasništvu tužitelja, i iako sve do 2021. bivši supružnici vezano uz korištenje predmetnih nekretnina za stanovanje RŽ i njihovih zajedničkih sinova, plaćanje naknade za takvo korištenje ovih nekretnina nisu ugovarali, iako takav zaključak ne proizlazi niti iz pisane prepiske stranaka vezano uz zaključivanje zakupnih odnosa, KŽ kao zastupnica po zakonu tuženika zaključila ugovore o zakupu kojima bi tuženik preuzeo obvezu plaćanja tužitelju zakupnine za korištenje ovih nekretnina.

25./ Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda predmetni su Ugovori o zakupu prividni i nemaju učinak među strankama pa tužitelj nije ovlašten od tuženika zahtijevati predaju posjeda predmetnih nekretnina po osnovi ispunjenja njegove obveze kao zakupnika po isteku zakupnog odnosa.

26./ Kako tužitelju ne pripada vlasničko ovlaštenje tražiti predaju posjeda ovih nekretnina, s obzirom da je vlasništvo otuđio, to navodi tuženika da tužitelj iz drugih razloga ne bi bio vlasnik, jer da u ½ dijela nekretnine pripadaju RŽ, nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari pa nije bilo mjesta prekidu ove parnice do okončanja parnice koja se u vezi sa vlasničkim zahtjevom RŽ vodi jer se ne radi o prethodnom pitanju (čl. 12. st. 1. ZPP-a). Nadalje, s obzirom da tužitelj predaju posjeda nije ovlašten zahtijevati kao vlasnik niti kao zakupodavac, to nije od utjecaja na donošenje odluke činjenica faktičnog posjeda predmetnih nekretnina koju tuženik osporava, jer tvrdi da nije niti da je ikada bio u posjedu predmetnih nekretnina.

27./ Tužitelju, jer je u cijelosti izgubio parnicu, ne pripada pravo na naknadu troškova postupka, a tuženiku je dužan naknaditi troškove koje mu je izazvao vođenjem postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

28./ O tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova postupka po osnovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora od 50.000,00 eur i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa) odlučeno je primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP- a. Pri tome pogrešno smatra tuženik, da bi se u konkretnom slučaju s obzirom da je po prigovoru tuženika sud odredio vrijednost predmeta spora u skladu d odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a, tako određena vrijednost primjenjivala tek nakon donošenja rješenja suda, a za radnje poduzete prije toga da bi vrijedila vrijednost koju je tužitelj naznačio, a kojoj je tuženik prigovorio jer bi takvo tumačenje bilo protivno smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a, već se, kada sud po prigovoru jedne od stranaka odredi vrijednost predmeta spora tako određena vrijednost primjenjuje i na radnje koje su određivanju prethodile. Tuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu (T.br. 8/1 Tarife) i zastupanja na ročištu 6. studenog 2024. i 12. ožujka 2025. (T.br. 9/1 Tarife), u iznosu od po 1.000,00 eur za svaku radnju, dakle ukupno 3.000,00 eur.

29./ Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 28. travnja 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku

2. tuženiku, po punomoćniku