Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-366/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Dragi Parag kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice RC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Lidiji Rukavina, odvjetnici iz Đurđevca, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 08. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja odluke dana 28. travnja 2025., u prisutnosti pun. tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP),

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbe čl.1., čl.2.st.1, čl.6.st.1. i st.2., čl.13. L) i R) Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209029600/2007, broj kreditne partije : 7103635609, sklopljenog 30.04.2007.god. između tužiteljice RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 , u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz srednji tečaj kreditora za CHF-a, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te u dijelu u kojem se navodi da ugovorne strane bile upoznate s Općim uvjetima poslovanja kreditora i da bi im prilikom sklapanja ugovora bio uručen primjerak istih, da bi korisnik kredita bio upoznat s uvjetima kredita i kamatnom stopom, da bi bio upoznat s rizikom ugovaranja navedenih odredbi, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da isplati tužiteljici RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.057,31 EUR preplaćen s osnova ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi :

iznos 18,23 EUR od 1. ožujak 2009.

iznos 22,43 EUR od 1. travanj 2009.

iznos 22,99 EUR od 1. svibanj 2009.

iznos 18,52 EUR od 1. lipanj 2009.

iznos 41,45 EUR od 1. srpanj 2009.

iznos 15,13 EUR od 1. kolovoz 2009.

iznos 17,91 EUR od 1. rujan 2009.

iznos 14,82 EUR od 1. listopad 2009.

iznos 16,81 EUR od 1. studeni 2009.

iznos 16,50 EUR od 1. prosinac 2009.

iznos 21,89 EUR od 1. siječanj 2010.

iznos 25,36 EUR od 1. veljača 2010.

iznos 24,61 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos 28,05 EUR od 1. travanj 2010.

iznos 34,35 EUR od 1. svibanj 2010.

iznos 35,71 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos 43,12 EUR od 1. srpanj 2010.

iznos 42,87 EUR od 1. kolovoz 2010.

iznos 58,24 EUR od 1. rujan 2010.

iznos 49,28 EUR od 1. listopad 2010.

iznos 51,35 EUR od 1. studeni 2010.

iznos 61,08 EUR od 1. prosinac 2010.

iznos 61,94 EUR od 1. siječanj 2011.

iznos 58,48 EUR od 1. veljača 2011.

iznos 60,58 EUR od 1. ožujak 2011.

iznos 60,69 EUR od 1. travanj 2011.

iznos 67,08 EUR od 1. svibanj 2011.

iznos 80,66 EUR od 1. lipanj 2011.

iznos 96,11 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos 112,97 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos 86,34 EUR od 1. rujan 2011.

iznos 77,39 EUR od 1. listopad 2011.

iznos 77,98 EUR od 1. studeni 2011.

iznos 79,22 EUR od 1. prosinac 2011.

iznos 86,95 EUR od 1. siječanj 2012.

iznos 89,28 EUR od 1. veljača 2012.

iznos 86,74 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos 86,36 EUR od 1. travanj 2012.

iznos 87,64 EUR od 1. svibanj 2012.

iznos 89,88 EUR od 1. lipanj 2012.

iznos 87,09 EUR od 1. srpanj 2012.

iznos 86,32 EUR od 1. kolovoz 2012.

iznos 79,50 EUR od 1. rujan 2012.

iznos 85,38 EUR od 1. listopad 2012.

iznos 88,12 EUR od 1. studeni 2012.

iznos 86,29 EUR od 1. prosinac 2012.

iznos 84,12 EUR od 1. siječanj 2013.

iznos 83,37 EUR od 1. veljača 2013.

iznos 82,59 EUR od 1. ožujak 2013.

iznos 88,02 EUR od 1. travanj 2013.

iznos 79,52 EUR od 1. svibanj 2013.

pa sve do isplate svakog pojedinog iznosa, po stopi od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 % od dospijeća svakog pojedinog iznosa, od 01.08.2015. do 31.12.2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 01.01.2023.god. do 31.12.2023.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024.god. do plaćanja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za pretplatu po osnovi promjene kamatne stope u iznosu od 549,55 EUR.

IV. Utvrđuje se da ne postoji prijebojno potraživanje tuženika u iznosu od 23,86 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos kako glasi:

2,77 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

4,27 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

0,92 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

1,29 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

5,33 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

0,82 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

5,04 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

0,27 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

0,95 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

2,21 EUR od 02.08.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da naknadi tužiteljici RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.809,10 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude tj. od 28. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe

VI. Odbija se tužiteljica sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 200,00 EUR, uvećano za PDV.

Obrazloženje

1. Tužiteljica RC (dalje tužiteljica) je kao korisnica kredita, dana 30.04.2007.god. tuženik u svojstvu kreditora sklopili su Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209029600/2007, temeljem kojeg je tuženik odobrio i dana 30.04.2007.god. isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 22.291,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.Odredbom čl. 1. i 6. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se obveza i visina otplate kredita veže uz tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a za svaki pojedini anuitet. Predmetnim ugovorom u članku 2. i 6. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,10% godišnje, te je ugovoreno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika. Predmetni kredit je odobren na rok otplate od 72 mjeseca, s time da je prvi anuitet dospio na naplatu 01.06.2007. Tužiteljica je kredit otplatila u cijelosti, i to posljednjom uplatom dana 01.05.2013.god.

1.1. Tužiteljica podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu.

1.2. Napominje se da su gore opisane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača pokrenutom od strane udruge Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, a koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, a u kojem je donesena presuda broj P-1401/12 od 04.07.2013. i drugostupanjska presuda broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014. god. i presuda Vrhovnog suda broj Rev-2211/2018-11 od 03.09.2019.god.

1.3. Predmetnom odlukom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u RH, a ta odluka je odlučna i za osnovanost tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Navedenom presudom, kao i ranijim presudama - P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13 i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Revt- 249/14-2 od 9. 4. 2015.god. i Revt 575/16- 5 od 3. 10. 2017. Vrhovnog suda RH, pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, nepoštene i nedopuštene, a uslijed čega su ništetne.

1.4. U tužbi se poziva na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

1.5. Napominje da su Ugovor o kreditu broj 3209029600/2007 tužiteljica i tuženik su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda".

1.6. Na taj način je ugovorena promjenjivost kamatne stope u čl. 2. Ugovora.

1.7. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom članka 97. utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenivo na konkretan slučaj to su:

-odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

-odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

-odredba kojom se potrošači nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

1.8. Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije navedeno, ništetna.

1.9. Tužiteljica u tužbi poziva se na odredbu članaka 270. Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO, da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, te na odredbu čl. 272. ZOO.

1.10. Napominje se da je danas Zakonom o potrošačkom kreditiranju upravo izričito u člancima 11. i 11a reguliran način i parametri ugovaranja promjenljive kamatne stope, a koje su izmjene i uvedene kako bi se spriječilo postupanje banaka kakvo je i tuženikovo u konkrentoj pravnoj stvari.

1.11. Jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički promjenjivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadajuću zaradu.

1.12. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa je jednostranom odlukom tuženika tužiteljici povećana, pa je od početne 5,10 % povećana najprije na 5,25 %, zatim na 6,00 % te na 7,00 % i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. Treba napomenuti da zbog anuitetnog načina obračuna, povećana kamatna stopa znači da se udio otplaćene glavnice u svakom anuitetu smanjuje. Tužiteljici od strane tuženika nikada nije prezentirano iz kojeg razloga dolazi do promjene kamatne stope, niti je tužiteljici prezentiran kriterij po kojem je kamatna stopa utvrđivana, mijenjana i povećavana, a u cilju provjeravanja navedenog podatka od strane tužiteljice kao potrošača.

1.13. Što se tiče nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF poziva se na obvezu članka 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena.

1.14. Tužiteljica navodi da na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, sa kasnijim izmjenama 125/07, 75/09,79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da se tužiteljica poziva na odredbe čl. 96-102. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 98. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odrebe. Također je člankom 102. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.15. Dio odredbe članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF-a, kao i odredba čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim se obveza i visina otplate kredita veže uz tečaj CHF za svaki pojedini anuitet (kao i da bi tužiteljica bila upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta nastalog uslijed promjene tečaja, te da bi je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja) su nepoštene ugovorne odredbe. Naime, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

1.16. Valutna klauzula je, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca -kune- naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca- kune- kao mjerila njegove vrijednosti.

1.17. Presude suda Europske unije također utvrđuju da su ugovorena kamatna stopa kao i valutna klauzula u CHF nepoštene i ništetne za sve sudove država članica EU pa prema tome obvezuju i sve sudove u RH, a o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i direktiva EU-93/13 od 5. travnja 1993. godine.

1.18. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro).

1.19. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

1.20. Navodi da dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužiteljici, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama, i financijskoj situaciji i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača 74-77. koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

1.21. Tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku.

1.22. Navedeno dokazuje da je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno da su ugovorne odredbe bez pravnog učinka, odnosno ništetne.

1.23. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku, te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda i bez provjerljivih parametara isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima.

1.24. Tužiteljica je po ništetnim odredbama ugovora uplatila tuženiku sveukupan iznos od 143.080,01 kn, a trebala je uplatiti iznos od 115.904,16 kn (ukoliko se na konkretan Ugovor o kreditu primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,10 % godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan isplate kredita), dakle preplatila je tuženiku iznos od 27.175,85 kn, koji iznos je tuženik neosnovano stekao, s toga predlaže da sud u svoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda navodeći da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3209029600/2007 od 30. travnja 2007. za slučaj spora Ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke odnosno prema sjedištu Podružnice.

2.1. Općinski sud u Koprivnici donio je rešenjem posl. br. P-366/2021-9 od 01. srpnja 2024. kojim je odbio prigovor tuženika.

2.2 Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom brodu posl. br. Gž-825/2024-2 od 02. listopada 2024., odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Koprivnici od 01. srpnja 2024., posl. br. P-366/2021-9.

2.3. Tuženik u cijelosti spori visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja.

2.4. U odgovoru na tužbu ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se motorno vozilo kupljeno sredstvima koristi isključivo za potrošačke svrhe.

2.5. Nadalje tuženik ističe zastare navodeći da je tužba kod ovog suda podnijeta 08. prosinca 2021. godine, te da je prošlo više od tri godine od plaćanja koje je tužiteljica vršila pa s toga se ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, te da čak kada bi se imali primjenjivati dulji zakonski rokovi zastare, 5 godina, da bi sva potraživanja tužitelja dospjela prije 14. svibnja 2021. bila u zastari. Napominje da potraživanja po osnovi ništetne kamatne stope nastupila je dana 14.6.2019. godine, odnosno da je tužiteljica mogla podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.6.2019. čime je tužitelj podnošenjem tužbe na dan 08. prosinca 2021. godine, nema pravo potraživati preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.

2.6. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovom predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Iz gore priloženih okolnosti, da proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti jer se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelj kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelj kako je ranije opisano.

2.7. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali su na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

2.8. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja.

1.33. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

2.9. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.10. U odgovoru na tužbu o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Da je to ovoj stvari tuženik i činio.

2.11. Tuženik se, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navodi da je strukturiranje kamatne stope izvršeno sukladno ZIDZPK 112/12.

2.12. Ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12). Sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno- posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Te je navedenoj obvezi donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa 2.6.Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos.

2.13. Tuženik je tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu dana 8. siječnja 2013. godine Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio od čega se kamatna stopa od kredita sastoji.

2.14. Navodi da tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio kao i da na dan 1. srpnja 2013, koji je prvi Dan redovitog usklađivanja u smislu Općih uvjeta poslovanja te na Dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. neće u izračunu kamatne stope primijeniti eventualni porast vrijednosti LIBOR-a za CHF u odnosu na njegovu vrijednost na dan 31.12.2012, već jedino njen eventualni pad.

2.15. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je deklaratorna zaštita koju traži tužiteljica u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

2.16. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju.

2.17. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

2.18. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužiteljica o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužiteljica imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužiteljice dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

2.19. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

2.20. Tuženik osporava i tijek zakonskih zateznih kamata, te navodi da je razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljica u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.21. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnih troškova.

3. U svrhu dokaza pročitana tužba, Ugovor o kreditu od 30.04.2007. s otplatnim planom, pregled promjena kamatnih stopa, pregled prometa o kreditu, saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja, sudska praksa, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, dopisi stranaka.

4. Na temelju analize izvedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 7. i čl. 8. ZPP-a, sud je presudio kao u izreci presude.

5. U ovome postupku predmet spora je zahtjev tužiteljice za djelomičnim utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 3209029600/2007 od 30. travnja 2007. godine, koji je ovjeren po javnom bilježniku Marini Ostović iz [adresa] pod posl. br. OV-4472/07-1 od 30. travnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i kreditora i to odredbi Ugovora u dijelu koja je vezana uz isplatu anuiteta uz srednji tečaj kreditora za CHF te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamata stopa.

6. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor za kupnju motornog vozila (dalje: Ugovor) broj 3209029600/2007 od 30. travnja 2007. (list 9-14) kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje novčani iznos od 22.291,28 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, te da je ugovorena redovna kamatna stopa Ugovora od 5,10% godišnje, ugovorne strane Ugovorile su da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene Ugovorene kamatne stope kao i naći obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke (čl. 2.).

7. Nesporno je da je kredit odobren na rok otplate u iznosu od 72 mjeseca, kredit dospijeva na naplatu 01. lipnja 2007. godine.

8. Ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na tužbu za utvrđenje u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a iako je kredit otplaćen u cijelosti.

9. Između stranaka sporno je da li su u ovom konkretnom slučaju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za CHF protivne pozitivnim propisima RH odnosno jesu li iste ništetne a posljedično tome ima li tužitelj pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi kao i razlike visine anuiteta zbog koje je došlo do promjena tečaja u odnosu na HRK.

10. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11. Ugovor o kreditu broj 3209029600/2007 od 30. travnja 2007. . godine na pitanje ništetnosti primjenjuju se odredbe o Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03).

12. Odredbom čl. 81. st. 2 i 3. ZZP-a, tada važećeg u sklapanju Ugovora bilo je propisano da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

13. Odredbom č. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 97/07) uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima.

14. U čl. 97. ZPP-a (NN 79/07) određuje pojedine Ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenim.

15. Ugovore odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u ovom konkretnom slučaju.

16. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03), "potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

17. Iskazom tužiteljice proizlazi da je kredit realizirala kod tuženika za kupnju automobila za osobne potrebe.

18. Uvidom u priloženi Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209029600/2007 od 30. travnja 2007. godine utvrđeno je da je ugovor potpisani po korisniku kredita RC, u čl. 5. Ugovora ugovorena je namjena kredita, a kredit je za kupnju vozila marke Peugeot, tip i model 2007., SportBack 1.4 /16V, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2007.

19. Sud je zaključio da su tužiteljica, kao fizička osoba, i tuženik zaključili potrošački Ugovor, a koji je tužiteljica realizirala za kupnju osobnog automobila, a što je vidljivo iz samog sklopljenog Ugovora i to iz čl. 5., te iz iskaza tužiteljice, a tuženik nije dokazao suprotno. Utvrđeno je da u čl. 10. Ugovora radi osiguranja cjelokupne tražbine Kreditora prema korisniku kredita temeljem Ugovora korisnik kredita kao fiducijarni dužnik prenosi kreditoru u vlasništvo opisano vozilo iz čl. 5. Ugovora.

20. Između stranaka nije sporan sadržaj presuda koje su donesene u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim sporan je njihov učinak i značaj za njihov spor.

21. Tužiteljica u svome iskazu navodi da je bila prije klijent tuženika i da te 2007. godine i njezin suprug je imao kredit a kojim su rješavali stambeno pitanje, te im je bio potreban i osobni automobil. Da u banci je dobila ponudu vezano za realizaciju kredita u CHF jer je bila kamata manja pa tako i rata. Nije bila upozorena na eventualni mogući rizik vezan za valutnu klauzulu, a nije dobila ni objašnjenje ni vezao za kamatu. Tog trenutka da joj je Ugovorena kamata odgovarala i mislila je da će ona ostati jednaka. Inače tužiteljica je veterinar, koja je prije radila u Podravki, a sada radi u Belupu. Kredit nije realiziran u drugoj valuti jer je tog trenutka bila za nju ta opcija kredita najpovoljnija, a osobna bankarica dala joj je do znanja da je i ona realizirala kredit u CHF. Iako su joj rate porasle od 1.600,00 kn pa sve do 2.340,00 kn, da nije se obraćala banci da li može što učiniti. Navodi da je znala da će doći do povećanja rata da vjerojatno ne bi realizirala kredit. Prema njenom sjećanju misli da je svu dokumentaciju rješavala sa bankom, a ne sa Autokućom. Misli da joj nije uručen otplatni plan.

22. Ova je sud prihvatio iskaz tužiteljice da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imala utjecaj na sadržaj Ugovora, a Ugovor je u naprijed formuliran od strane tuženika. Tuženik je u više navrata mijenjao kamatnu stopu, s obzirom na zaključeni Ugovor o kreditu dok tuženik tužitelja nije obavijestio odnosno naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope.

23. Sud je utvrdio da Ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je bila nerazumljiva i nepoštena.

24. Tužena je propustila informirati tužiteljicu kao potrošača o važnim činjenicama kao što su opći rizici vezani za takvu valutu. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice da od tuženika nije primila odgovarajuće obavijesti o naravi i rizicima i posljedicama osporenih Ugovornih odredbi.

25. Ovaj sud smatra da su takve odredbe u Ugovoru u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

26. Iz presude i rješenja VTS RH posl. br. Pž-7129/13 OD 13. lipnja 2014. proizlazi da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača podnijelo tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv 8 poslovnih banka, među kojima i tuženik ovdje, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača Korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internima aktima a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača, pa je time tuženik kao i ostale tužen banke u razdoblju od 10. rujna 2003. postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u gore navedenom dijelu.

28. Iz sadržaja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. proizlazi da je u tužbi udruge Potrošač-Hrvatski savez udruge za zaštite potrošača protiv 8 poslovnih banaka, među kojima je i tuženik odlučeno na način kako je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača Korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 77/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. u navedenom dijelu potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g.

29. Ovaj sud je vezan za utvrđenje sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača sukladno odredbi čl. 502.c. U navedenim presudama je utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) iste su ništetne.

30. Sukladno odredbi čl. 138a Zakona o Zaštiti potrošača Narodne Novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 odnosno odredbi (čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine 41/14). Predmetne presude obvezujuće su u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu kaluzulu u CHF.

31. U ovome postupku sud je proveo test nepoštenosti sporih Ugovornih odredbi radi utvrđenja da li je u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli u CHF i odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz konkretnog Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna.

32. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da je Ugovorna odredba koja je sadržana u čl. 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope je nepoštena jer se nije pojedinačno pregovaralo, a što dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama Kreditora i Korisnika kredita, iz razloga što omogućuje banci kao jednoj ugovornoj strani da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Za tužitelja kao prosječnog potrošača terminologija koju koristi banka u Ugovoru i u svojim općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu kao i način njezinog obračuna razumljiva je jedino osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužitelja kao potrošača takva terminologija nerazumljiva. Tužitelju nije omogućeno da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Tužitelj kao potrošač bio je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužitelj kao korisnik kredita znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora a nije mogao ocijeniti zašto i u kojem smjeru i kako će se mijenjati kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja. U vrijeme sklapanja Ugovora određena je kamatna stopa od 5,10 % godišnje, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena a niti odrediva.

33. Nadalje, sud je utvrdio da je ugovorna odredba u valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl. 1., čl. 6., u dijelu odredbe Ugovora nepoštena i da se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom Ugovoru. Položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio je "slabiji" a kako je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi i u odnosu na valutnu klauzulu tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentiralo te je iskoristio nestručnost tužitelja na način da je unaprijed formuliran u standardnom Ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati.

34. Ovaj sud smatra da navedenim načinom ugovaranja predmetnog kredita tuženik je maksimalno zaštitio svoj interes, dok je svoj rizik u pogledu povećanja kamata kao i mjesečnih anuiteta koje su nastale zbog promjena tečajnih razlika, isključivo prebacio na tužitelja.

35. Ovaj sud smatra da tuženik mora dokazati da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe Ugovora broj 3209029600/2007 od 30. travnja 2007. koji je definiran od strane trgovca, a posljedično da je trgovac tj. banka pokazala spremnost promijeniti sadržaj Ugovornih odredbi, a što po ocjeni ovoga suda to nije slučaj. S toga sud prihvaća iskaz tužitelja da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sklopljenog Ugovora već ga je prihvatio za kupnju osobnog automobila.

36. S obzirom da su odredbe Ugovora u člancima čl. 1., čl. 2. st. 1, čl. 6. st. 1. i st. 2., čl. 13. L i R. Ugovora o kreditu broj 3209029600/2007 od 30. travnja 2007., u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, kako i odredbe Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom banke protivno prisilnim propisima, sud je utvrdio njihovu djelomičnu ništetnost kako je presuđeno u točki I. izreke presude (čl. 269. i čl. 270. st. 1. ZOO.)

37. Utvrđenje nepoštenosti Ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ima za cilj ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedenih odredbi nije niti bilo. (Sud EU spojeni predmeti C- 154/2015, C-307/2015, C-308/2015.)

38. Ovaj sud smatra da na odgovornost tuženika nije od utjecaja činjenica radi li se o naknadi štete ili stjecanju bez osnove s obzirom da je došlo do nastupanja štete kod tužitelja kada je postupanjem tuženika preplaćen i naplaćen zatraženi iznos.

39. Obzirom da učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje extunc unatrag od trenutka sklapanja ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijeme neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba-odluka Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-912/21-2 od 2. lipnja 2021.).

40. Ovaj sud smatra da kako se u ovom konkretnom slučaju radi o kreditu za kupnju automobila te se preuda primjenjuje i na ovu vrstu kredita s obzirom da su odredbe o valutnoj klauzuli te u pogledu kamata ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži valutnu klauzulu u CHF te promjenjivu kamatnu stopu kao što je sud utvrdio u ovom slučaju. U tom smislu odlučeno je i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019.

41. Prema odredbi čl. 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.

42. Radi utvrđivanja visine tražbine tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po Centru poslovnih analiza Čakovec, po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo Nataliji Jambrečić, mag. oec. iz Čakovca.

42.1. Zadatak vještaka je bio obračunati koliko je više plaćeno s osnova povrata kredita zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja CHF, za izračun je bilo potrebno primijenit kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora te tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, koje parametre je tuženik primjenjivao prilikom obračuna kamate.

42.2. U nalazu se navodi da Ugovor o kreditu broj 3209029600/2007 od 30. travnja 2007. (u daljnjem tekstu Ugovor), i njime je Zagrebačka banka d.d. odobrila korisniku kredita RC, kredit po slijedećim uvjetima:

42.3. Iznos kredita: 22.291,28 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju

HNB na dan korištenja kredita

5,10% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora,

način otplate: 72 mjesečna anuiteta,

posebna napomena: otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Anuitet je periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela:

- otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i

- redovnih kamata

Za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri:

- iznos glavnice koji se mora vratiti

- vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta)

- broj dospijeća

- kamatna stopa

42.4. Prema knjigovodstvenoj kartici je utvrđeno da je kredit isplaćen dana 30. travnja 2007. po tečaju koji je iznosio 4,486059 kuna za 1 CHF. Isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 100.000,00 kuna. Prvi anuitet dospio je na naplatu 01. lipnja 2007., a i svaki idući u razmaku od mjesec dana s dospijećem zadnjeg dana u mjesecu. Kredit je otplaćen.

42.5. Vještakinja navodi da tužiteljici je tuženoj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate kredita) a početno ugovorenu više platio 549,17 EUR, dok je po osnovi promjene tečaja CHF više plaćeno 3.057,31 EUR. Vještakinja je u svom nalazu prezentirala specifikaciju pojedinačnih iznosa za navedene iznose.

43. Tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje pismenim podneskom od 21. ožujka 2025. u kojem navodi da vještakinja ispravno utvrdila preplatu tužiteljice po predmetnom kreditu na način da je posebno obračunavala mjesečne uplate tužitelja i oduzimala ih od mjesečnih rata koje bi se obračunavale po početnom tečaju važećem na dan isplate kredita i posebno po početnoj kamatnoj stopi koja je vrijedila na dan isplate kredita, s time da je u nalaz obračunavala i negativne razlike

44. Tuženik u odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka istakao prigovor pismenim podneskom od 26. ožujka 2025., naveo je da ne prigovara samo matematičkom izračunu vještaka ali i da dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, sve iz razloga kojeg je već iznio tijekom dosadašnjeg postupka.

45. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji je svoj nalaz izradio prema rješenju ovoga suda, a isti je izrađen stručno i objektivno, u skladu s pravilima struke čl. 258. st. 1. ZPP-a.

46. Između stranaka sporno je da li postoji zastara potraživanja tužiteljice.

47. Primjenom odredbi čl. 241. ZOO, zastara se prekida podnošenjem tužbe svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine a vezano uz odredbe čl. 502.a do 502. h. ZPP kojim je reguliran institut podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, a ponovno je počela teći od dana pravomoćnosti odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, u predmetu posl. br. P-1401/12 u dijelu gdje je utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. dok je u odnosu na valutnu klauzulu presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. rokovi zastare počeli su ponovno teći od tih datuma.

48. Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH VSRH broj 3. od 31. siječnja 2022., poslovni broj Suv-IV-33/2022-2.

49. Tužiteljica je podnijela tužbu kod ovoga suda dana 08. prosinca 2021. godine s toga je tražbina s osnove pretplate temeljem ništetne Ugovorne odredbe promjenjivosti stope Ugovorne kamate u Zastari jer je rok zaster od 5 godina, obzirom na pravomoćnost presude, iz kolektivnog spora 13. lipnja 2014. istekao prije podnošenja tužbe u ovoj parnici s toga je osnovan prigovor zastare u pogledu pretplate temeljem ništetne Ugovorne odredbe o promjenjivosti stope Ugovorne kamate.

50. S obzirom da je osnova prigovor zastare u pogledu pretplate temeljem ništetne Ugovorne odredbe o promjenjivosti kamate stopa u iznosu od 549,17 EUR valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice jer je njezino potraživanje zastarjelo, s toga je valjalo presuditi kao u točki III. izreke presude.

51. Ovaj sud utvrđuje da je neosnovan istaknut prigovor zastare u odnosu na potraživanje na više plaćeno zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli obzirom da od dana podnošenja tužbe tj. 08. prosinca 2021. i početak roka zastare 14. lipnja 2018. jer nije prošlo 5 godina (čl. 225. ZOO-a) u odnosu na valutnu klauzulu.

52. Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove, te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO.

53. Sukladno odredbi 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora, svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve što je primila. U slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

54. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne odredbe je zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

55. S obzirom na sve navedeno, sud je tuženiku naložio da tužiteljici vrati novčane iznose isplaćene temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.057,31 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od svake isplate pojedinog anuiteta s toga je presuđeno kao u točki II. izreke presude.

56. Odluka o zateznoj kamati na dosuđene iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa utvrđenog po nalazu vještaka pa do konačne isplate sukladno odredbi čl. 1115 ZOO. Tuženik je nepošten jer je u trenutku sklapanja Ugovora morao znati da je sporna ugovorna odredba protivna prisilnim propisima budući da se radi o Ugovoru kakve tuženik uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti (kamatna stopa određena je čl. 29. st. 2. ZOO).

57. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica tuženoj zbog promjene tečaja i promjene kamatne stope ukupno više platio 3.606,47 EUR (1.445,16 EUR + 497,89 EUR).

58. Pismenim podneskom od 21. ožujka 2025. tužiteljica od tuženika potražuje s osnova zbog ništetnih Ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 3.057,31 EUR, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok od tužene ne potražuje s osnova ništetih odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništenih odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznos od 549,17 EUR, sa pripadajućom zakonsko zateznom kamatom.

59. Kako je zatraženo pismenim podneskom od 21. ožujka 2025. godine, s obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu radi isplate novčanog iznosa od 3.606,86 EUR / 27.175,85 kn, dok podneskom od 21. ožujka 2025. potražuje isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnih Ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 3.057,31 EUR.

60. Kako tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 549,55 EUR, po osnovi promjene kamatne stope. S toga je valjalo presuditi kao u izreci presude.

61. Tuženik pismenim podneskom od 26. ožujka 2025. godine, nakon provedenog vještačenja, naveo je da je vještak u svom izračunu dao u izračun onih razlika koje su nastale u razdoblju kada se tužiteljici primjenjivao tečaj koji je bio niži od tečaja na dan ispate kredita (negativne tečajne razlike) te da je utvrdio razliku od 23,86 EUR, a koji iznos tuženik stavlja u prijeboj.

62. Kako je sudska vještakinja već prilikom izrade nalaza i mišljenja uračunala negativne tečajne razlike te iste uključila u konačni obračun, a prema kojem je i tužiteljica postavila tužbeni zahtjev, valjalo je utvrditi da je prijebojno potraživanje tuženika neosnovano te presuditi kao u izreci presude.

63. Stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.

64. Na temelju čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku („ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, tuženik mu je dužan nadoknaditi trošak parničnog postupka, koji se prema vrijednosti predmeta spora i odvjetničkoj tarifi odnosi na (VPS 1.445,16 EUR) i to za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1.) od 08. prosinca 2021.god. u iznosu od 200,00 EUR, podnesak (Tbr. 8. t. 1.) od 26. travnja 2022. god. u iznosu od 200,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 2.) od 11. svibnja 2022. god u iznosu od 100,00 EUR, ročište od (Tbr. 9. t. 1.) 01. srpnja 2024.god. u iznosu od 200,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 1.) od 04. studenog 2024.god. u iznosu od 200,00 EUR, podnesak (Tbr. 8. t. 1.) od 21. ožujka 2025. god. 200,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 1.) od 08. travnja 2025.god. 200,00 EUR, ročište za objavu presude 100,00 EUR, 1.700,00 EUR + pdv 425,00 EUR, troškova zastupanja ukupno : 2.125,00 EUR.

65. Tužitelj u ovome postupku uspio je sa 84,76%, dok je tuženik uspio sa 15,24% (84,76% - 15,24% = 69,52%).

66. S obzirom na uspjeh tužitelja pripada mu trošak od 1.477,30 EUR. Tužitelju bez obzira na uspjeh pripada i trošak za vještačenje u iznosu od 331,81 EUR s toga ukupni trošak tužitelja koji mu pripada iznosi 1.809,10 EUR.

67. Na dosuđeni iznos troškova od 1.809,10 EUR, tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 28. travnja 2025. pa do isplate (čl. 30. Ovršni zakon (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22). i čl. 29. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22).

68. Nisu dosuđeni troškovi za sastav dopisa u mirnom postupku 26. listopada 2021. u iznosu od 200,00 EUR, uvećano za PDV iz razloga što tužitelj nema pravo a trošak jer se ne radi o zahtjevu iz tbr. 32. t. 1. Tarife (Odluka Županijskoga suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2840/2024-2 od 30. srpnja 2024.), s toga je valjalo odbiti tužiteljicu s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova.

69. Temeljem navedenog valjalo je presuditi kao u izreci presude.

Koprivnici, 28. travnja 2025. godine.

Sutkinja:

Draga Parag

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostavna naredba:

1. Odvjetnica Lidija Rukavina iz Đurđevca

2. Odvjetnik Kruno Knežević iz Zagreba