REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-6261/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja US, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Ivan Vuković, odvjetnik iz Križevaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa Josip Grošeta, odvjetnik iz Odvjetničkog društva GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 1. travnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Ivana Vukovića, odvjetnika iz Križevaca i zz punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika iz Zagreba, dana 28. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 028-50- 5526082 zaključenog dana 13.8.2010. godine između tužitelja HS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju US, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 398,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.8.2010. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 28. travnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 21.10.2024. navodi da je dana 13.8.2010. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 028-50-5526082. Čl. 3 predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta / ugovorena naknada u visini od 2,00% od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. O navedenoj naknadi nije se pojedinačno pregovaralo kao ni o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu. Navedena odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Slijedom navedenog imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima kao i važeću sudsku praksu predlaže da sud tužitelju pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. Smatra da su neosnovani navodi tužitelja o ništetnosti odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3 Ugovora o kreditu pri tome se pozivajući među ostalim i na stajalište Županijskog suda u Puli u predmetu posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. Ističe i to da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Plaćanje iste propisano je i tuženikovim općim aktima, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjedbu. Ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZPP-a. Isto tako tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Ukazuje i na odredbu čl. 326 Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije prigovarao. Slijedom svega izloženog predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, knjigovodstvenu kartica po predmetnom kreditu, podneske stranaka te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 13.8.2010. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade od 2,00% od iznosa kredita.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 13.8.2010. sklopili Ugovor o kreditu broj 020-50-5526082, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 2,00% od iznosa kredita.

8. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 2,00% od iznosa kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

9. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2010. godine, a radilo se o nenamjenskom kreditu čija su sredstva iskorištena za proširenje stambenog prostora za stanovanje dakle za osobne potrebe radi rješavanja stambenog pitanja. Ugovor je sadržajno pripremljen od strane banke, ugovor je pročitao time da mu odredbe ugovora nisu bile jasne međutim bio je prisiljen na takav ugovor točnije isti prihvatit budući su mu bila potrebna materijalna sredstva koja je ostvario ovim kreditom. Kada je ugovor pročitao primijetio je da se jedna od odredaba ugovora odnosi na naknadu te je tražio pojašnjenje te naknade međutim nije dobio konkretno pojašnjenje. Navedeno znači da mu od strane djelatnika banke nije pojašnjeno koji bi to konkretno troškovi nastali za banku i njihova visina točnije koji bi se troškovi pokrivali tom naknadom. Naveo je da ni na koji način nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora pa tako ni na odredbu koja se odnosi na naknadu i zapravo se radilo o sistemu "uzmi ili ostavi". Kredit je uredno otplaćen dok ugovora odredba koja se odnosi na naknadu nije bila jasna niti mu je bila pojašnjena.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da mu nije pojašnjeno značenje ugovorne odredbe koja se odnosi na predmetnu naknadu time da je ugovor sadržajno pripremljen od strane banke te se zapravo radilo o sistemu "uzmi ili ostavi" što sve ukazuje da na predmetnu naknadu nije mogao utjecati.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 398,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.8.2010. do isplate, kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunavanja utužene naknade (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna (ročište 1.4.2025., list 37 spisa). Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1, te Tbr. 42 i 48 i 50 imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 398,17 EUR. Naime vrijednost predmeta spora sukladno ZPP-u predstavlja vrijednost glavnog zahtjeva, a kako isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži točnije u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora predstavlja iznos od 398,17 EUR. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 50 bodova, podnesak 1.2.2025. 50 bodova, ročište 1.4.2025. 50 bodova ili ukupno 150 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 300,00 EUR te 25% PDV-a 75,00 EUR ili ukupno 375,00 EUR. Tužitelju nije dosuđen trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu budući nije obveznik plaćanja istih niti je dostavljen dokaz o platežu istih. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 28. travnja 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.