REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2164/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa Krešimir Ljubić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 20. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Maše Gluhinić, odvjetnice u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika VM, odvjetničke vježbenice, dana 28. travnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6.143,42 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na iznose:

- 12,69 EUR od 31.10.2008.

- 13,77 EUR od 31.12.2008.

- 16,52 EUR od 31.01.2009.

- 17,69 EUR od 28.02.2009.

- 14,03 EUR od 31.03.2009.

- 14,61 EUR od 30.04.2009.

- 9,85 EUR od 31.05.2009.

- 5,78 EUR od 30.06.2009.

- 6,69 EUR od 31.07.2009.

- 9,04 EUR od 31.08.2009.

- 8,77 EUR od 30.09.2009.

- 6,54 EUR od 31.10.2009.

- 10,72 EUR od 30.11.2009.

- 13,77 EUR od 31.12.2009.

- 18,56 EUR od 31.01.2010.

- 17,29 EUR od 28.02.2010.

- 23,59 EUR od 31.03.2010.

- 22,21 EUR od 30.04.2010.

- 25,09 EUR od 31.05.2010.

- 44,15 EUR od 30.06.2010.

- 40,07 EUR od 31.07.2010.

- 51,06 EUR od 31.08.2010.

- 47,53 EUR od 30.09.2010.

- 40,05 EUR od 31.10.2010.

- 54,01 EUR od 30.11.2010.

- 71,86 EUR od 31.12.2010.

- 59,56 EUR od 31.01.2011.

- 64,02 EUR od 28.02.2011.

- 58,02 EUR od 31.03.2011.

- 58,92 EUR od 30.04.2011.

- 82,27 EUR od 31.05.2011.

- 83,86 EUR od 30.06.2011.

- 104,32 EUR od 31.07.2011.

- 93,85 EUR od 31.08.2011.

- 82,98 EUR od 30.09.2011.

- 81,62 EUR od 31.10.2011.

- 80,66 EUR od 30.11.2011.

- 85,43 EUR od 31.12.2011.

- 90,46 EUR od 31.01.2012.

- 90,84 EUR od 29.02.2012.

- 87,47 EUR od 31.03.2012.

- 89,14 EUR od 30.04.2012.

- 90,71 EUR od 31.05.2012.

- 88,21 EUR od 30.06.2012.

- 89,05 EUR od 31.07.2012.

- 87,64 EUR od 31.08.2012.

- 84,06 EUR od 30.09.2012.

- 87,84 EUR od 31.10.2012.

- 89,93 EUR od 30.11.2012.

- 89,20 EUR od 31.12.2012.

- 81,11 EUR od 31.01.2013.

- 88,00 EUR od 28.02.2013.

- 88,33 EUR od 31.03.2013.

- 85,43 EUR od 30.04.2013.

- 77,72 EUR od 31.05.2013.

- 77,51 EUR od 30.06.2013.

- 79,18 EUR od 31.07.2013.

- 82,30 EUR od 31.08.2013.

- 87,07 EUR od 30.09.2013.

- 84,61 EUR od 31.10.2013.

- 86,02 EUR od 30.11.2013.

- 87,64 EUR od 31.12.2013.

- 86,77 EUR od 31.01.2014.

- 88,86 EUR od 28.02.2014.

- 88,23 EUR od 31.03.2014.

- 85,78 EUR od 30.04.2014.

- 84,78 EUR od 31.05.2014.

- 85,05 EUR od 30.06.2014.

- 88,21 EUR od 31.07.2014.

- 90,51 EUR od 31.08.2014.

- 1.824,31 EUR od 19.09.2014.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.050,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 28. travnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 356,58 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom, kao kreditorom 8. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9011279966 kojim mu je odobren kredit u visini 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora u kojem je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojoj je, među ostalim, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Stoga, budući da je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, to ustaje s tužbom radi isplate preplaćenog iznosa i tužbenim zahtjevom uređenim u podnesku od 28. siječnja 2025. (stranica 95-97 spisa) kojim traži na ime preplaćenog tečaja u CHF isplatu iznosa od 6.143,42 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu troška postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Čini neprijepornim sklopljeni Ugovor između stranaka. Ističe prigovor zastare, kao i da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na ovaj predmet, te da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način da je prijeporni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Glede valutne klauzule navodi da za primjenu iste postoji zakonska osnova, te je ugovaranje valutne klauzule zakonito i dopušteno, a tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. U podnesku od 4. veljače 2025. se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (stranica 6-10 spisa), u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 16.3.2006. (stranica 11 spisa), solemnizaciju Ugovora pod br. OU-105/06 (stranica 12 spisa), plan otplate (14-16, 30-31 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 18-29 spisa), pregled uplata po kreditu (stranica 32- 34 spisa), saslušao tužitelja (stranica 74-75 spisa) i financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpić (stranica 79-86 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj 9011279966 8. svibnja 2006. prema kojem je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita,

- da je rok otplate kredita je određen na 120 mjeseci, s korištenjem kredita najkasnije 8. studeni 2006. radi kupnje stambenog objekta.

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuju visinu i valutu kredita, te visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF, ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je trebao kredit za renoviranje nekretnine u kojoj živi. Bilo mu je poznato da je najpovoljniji kredit u to vrijeme bio onaj u valuti CHF i došao je u banku vidjeti mogućnosti podizanja kredita. Sada se ne sjeća je li mu ponuđen i kredit u EUR ili kunama, ali je za njega bio najpovoljniji ovaj u CHF i on ga je uzeo. Ne sjeća se da bi ga službenica banke upozorila na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Ugovor je pročitao prije potpisivanja. Nakon realizacije kredita uredno je otplaćivao kredit iako je to bilo s vremenom sve teže budući da je tečaj CHF stalno rastao i zna da je u jednom trenutku podigao drugi kredit kako bi mogao zatvoriti ovaj. Tada mu nije bio jasan pojam valutna klauzula. Po zanimanju je bio hotelijersko-turistički tehničar. Kuća koju je renovirao mu služi za stanovanje s obitelji. Sam je vršio otplatu anuiteta. U vrijeme sklapanja Ugovora nije imao trgovačko društvo ili obrt u svom vlasništvu.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

11. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, poslovni broj Pž- 6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje, a i sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik, su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke, tj. tuženik, nije učinio premda su sami trgovci, tj. banke, znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu. Primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

12. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni Ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, a Ugovor o kreditu može opstati bez ove ugovorne odredbe.

13. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slijedom čega su ovi prigovori neosnovani.

14. U odnosu na prigovor zastare, VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare, primjenom odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO-a, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i VTSRH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13 lipnja 2014., kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom VSRH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene u tom dijelu presudom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. gdje je VSRH svojom presudom poslovni broj Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je VTSRH donio presudu poslovni broj Pž- 6632/2017, to nije osnovan prigovor zastare budući je tužba u ovom predmetu podnijeta 28. ožujka 2023., jer u odnosu na isplatu razlike temeljem valutne klauzule zastara nastupa 14. lipnja 2023., slijedom čega je razvidno da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina. (čl. 241. i čl. 225. ZOO-a).

15. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darku Prpiću., stalnom sudskom vještaku financijske struke.

16. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 6.143,42 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -261,44 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

18. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 6.143,42 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

19. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je, uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate .

20. S obzirom da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem na iznos 6.143,42 EUR (u tužbi je tražen tužbenim zahtjevom iznos od 6.500,00 EUR), te kako se tuženik protivio sniženju tužbenog zahtjeva djelomičnim povlačenjem tužbe za iznos 356,58 EUR, sud je odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu i odbio tužbeni zahtjev za iznos 356,58 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos (toč. II izreke), tako i VSRH u pravnom shvaćanju br. Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.

21. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (6.500,00 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

22. Tužitelj nije mogao precizirati tužbeni zahtjev u njegovoj visini prije provedenog dokaza financijskim vještačenjem, radi čega po stavu ovog suda tuženiku ne pripada trošak za povučeni dio.

23. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 9.4.2024., 14.11.2024., 3.2.2025. i 20.3.2025. (Tbr 7. toč. 1. OT 400 bodova), sastava podneska od 9.5.2023. i 28.1.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 200 bodova), odnosno 700 bodova ili 1.400,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 350,00 EUR, što ukupno iznosi 1.750,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 300,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.050,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

23. Budući je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 28. travnja 2025. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Zagrebu, 28. travnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika