Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-1553/2019-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici iz Svetog Ivana Zeline protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja nitšetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 18. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, dana 28. travnja 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 1. i čl. 7 Ugovora o kreditu broj 218- 50-3850182 sklopljenog dana 20. prosinca 2006. između tužiteljice PG iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, solemniziranog dana 21. prosinca 2006. kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca pod poslovnim brojem OU-2001/06-1, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici PG isplati iznos od 3.163,41 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima:

- na iznos od 1,85 eura od 31. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,34 eura od 31. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,32 eura od 30. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 15,32 eura od 31. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 17,48 eura od 31. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,45 eura od 28. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,77 eura od 31. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,28 eura od 30. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,18 eura od 31. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,16 eura od 30. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,97 eura od 31. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,56 eura od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,42 eura od 30. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,81 eura od 31. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,83 eura od 30. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,25 eura od 31. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,69 eura od 31. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,90 eura od 28. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,57 eura od 31. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,69 eura od 30. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,41 eura od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 38,36 eura od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,29 eura od 31. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 44,69 eura od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 41,44 eura od 30. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,21 eura od 31. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 47,24 eura od 30. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 61,27 eura od 31. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,33 eura od 31. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,82 eura od 28. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 50,39 eura od 31. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 51,18 eura od 30. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,99 eura od 31. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 71,82 eura od 30. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 87,53 eura od 31. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 79,46 eura od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 70,62 eura od 30. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,68 eura od 31. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 68,99 eura od 30. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 73,21 eura od 31. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,88 eura od 31. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,37 eura od 29. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,83 eura od 31. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,55 eura od 30. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,72 eura od 31. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,75 eura od 30. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,27 eura od 31. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,79 eura od 31. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 71,59 eura od 30. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,00 eura od 31. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 30. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,49 eura od 31. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 69,05 eura od 31. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 74,52 eura od 28. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 75,00 eura od 31. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 72,85 eura od 30. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,19 eura od 31. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,02 eura od 30. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 67,66 eura od 31. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 70,28 eura od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 73,92 eura od 30. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 72,04 eura od 31. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 73,37 eura od 30. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 74,87 eura od 31. prosinca 2013. pa do isplate.,

time da kamate u razdoblju od 31. ožujka 2008. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamate teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici PG naknadi trošak postupka u iznosu od 2.244,69 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 28. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Odbija se tužiteljica s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 300,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

V Odbija se tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.250,00 eura, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica PG je dana 21. studenog 2019. podnijela tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključila sa tuženikom 21. prosinca 2006. i to u dijelu u kojemu je ugovoren iznos kredita u valuti švicarski franak. U tužbi tužiteljica traži isplatu iznosa od 24.680,68 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana dospjelosti pojedinog iznosa pa do isplate.

2. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u podnesku od 8. rujna 2023. tužiteljica je konačno specificirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 3.163,41 eura (23.834,72 kuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja pojedinog iznosa pa do isplate na način kao što je to pod točkom II. izreke navedeno. Prilikom specificiranja tužbenoga zahtjeva tužiteljica nije uzela u obzir negativne razlike obzirom da iste vještak nije niti izračunao u osnovnom nalazu i mišljenju jer mu od strane suda nije to niti bilo naloženo.

3. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 218-50-3850182 (dalje: Ugovor) koji je dana 21. prosinca 2006. solemniziran pod poslovnim brojem OU-2001/06-1 kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca. Tužiteljica u tužbi nadalje navodi da je Ugovor zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Namjena kredita bila je kupnja novog motornog vozila, a ugovoreni iznos kredita bio je 23.642,33 CHF. Kredit se otplaćivao u 84 mjesečnih anuiteta u iznosu od 339,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema planu otplate koji je tuženik uručio tužiteljici.

4. Tužiteljica u tužbi navodi da je uredno otplatila kredit u cijelosti.

5. Tužiteljica u tužbi nadalje ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojemu strane nisu pregovarale pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj.

6. Tužiteljica nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom u članku 2. ugovoreno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno tuženika. Na dan sklapanja Ugovora kamatna stopa bila je ugovorena u visini od 5,50% godišnje. Tužiteljica nadalje navodi da je u čl. 1. Ugovora o kreditu tužiteljici kao korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.642,33 CHF.

7. Rok otplate kredita iznosio je 84 mjeseci, te se je imalo otplatiti 84 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 339,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Po otplatnoj je tablici predviđeno da tužiteljica treba ukupno platiti na ime primljene glavnice s kamatama 28.538,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

8. Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je dogovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Tužiteljica nadalje navodi da ju tuženik nije upoznao niti s rizicima vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na valutu euro kao i to da je rast tečaja švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan.

9. Tužiteljica u tužbi nadalje ističe da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i čl. 97.

10. Tužiteljica nadalje navodi kako su ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava iz razloga što je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na valutu uz koju je vezana glavnica CHF, budući je ista protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica nadalje navodi da je ponašanje tuženika prilikom potpisa ugovora i za vrijeme trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu jer je tuženik propustio u cijelosti informirati tužiteljicu o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora u svezi zaključenja ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer predmetne odredbe nisu razumljive. Ovo stoga što u Ugovoru o kreditu uz odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule. Tužiteljica u tužbi navodi i to kako se valutna klauzula koristila protivno zakonom predviđenoj svrsi zaštitne klauzule od gubitka vrijednosti novca te kako je tuženik imao saznanje o svim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, a kredit u CHF je prikazivao kao povoljniji, bez konkretnih izračuna kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu Euro i mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama. Kako je tužiteljica imala povjerenje u kreditnu instituciju naprijed navedene okolnosti prihvatila je kao točne. Tuženik je dakle, propustio pružiti tužiteljici odgovarajuća objašnjenja koja bi joj omogućila procijeniti je li predloženi Ugovor prilagođen njezinim potrebama i financijskoj situaciji te joj pojasniti bitne značajke predmetnog proizvoda i učinaka koje mogu imati za nju. Tuženik je propustio dati tužiteljici sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskih francima u ugovoru o kreditu.

11. U odgovoru na tužbu i tijekom cijeloga postupka tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tužiteljice navodeći da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti i u pogledu pravne osnove i u pogledu visine. Tuženik je istaknuo prigovor zastare utuženog iznosa navodeći da se na konkretni slučaj primjenjuje zastarni rok od tri godine. Nadalje je naveo da tužiteljica nije ovlaštena tražiti povrat iznosa navedenih u tužbi jer je u trenutku podnošenja tužbe već nastupila zastara.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu nadalje navodi da je Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti. Odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Tuženik nadalje navodi da je odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana standardnim slovima u Ugovoru te je u navedenoj odredbi na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećim na dan korištenja kredita.

13. Tuženik navodi da je institut valutne klauzule u Republici Hrvatskoj uveden još 1994. te da je otada pa sve do danas svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova govorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Navodi i kako su od strane tuženika tužiteljici bile pružene dostatne i jasne informacije i obavijesti o rizicima vezanima uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulo CHF jer je tuženik i prije sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužiteljicu o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF.

14. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara dakle, osnovi i visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. U podnesku od 06. svibnja 2020. tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije iz razloga što tužiteljica nije dokazala da je tuženiku osobno uplatila sve anuitete kredita koji se u ovom postupku potražuju od tuženika. Tuženik je tijekom postupka navodio da je bilo razdoblja kada je tužiteljica plaćala manje rate od onih predviđenih otplatnim planom pa je predlagao da se to uzme u obzir prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-7), Ugovor o kreditu (list 31-35), otplatni plan (list 36-40), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 23. svibnja 2019. (list 41-47), odgovor na tužbu (list 74-81), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ante Mrčele (list 177-181), dopunski nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ante Mrčele od 7. lipnja 2022. (list 214-216), dopunski nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ante Mrčele od 8. srpnja 2022. (list 257-261), iskaz tužiteljice kao stranke (list 280), specificirani tužbeni zahtjev (list 282-284) i iskaz stalnog sudskog vještaka Ante Mrčele (list 318-319)

16. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je konačno specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

17. Tužiteljica PG u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 218-50-3850182, koji ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca pod poslovnim brojem OU-2001/2006-1 dana 21. prosinca 2006. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužiteljica je kredit u cijelosti uredno otplatila pa tužbom traži isplatu tečajne razlike za cijelo vrijeme otplate kredita.

18. Vrhovni sud je u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. iznio stajališta da nižestupanjski sudovi nisu dužni izvoditi dokaze u smislu da li se radi o prosječnom potrošaču u svakom pojedinom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/03 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/03 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14 te da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu nije potrebno ponovno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i vezivanja glavnice za valutu CHF, jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

19. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a), taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP- u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

20. Uvidom u priloženi Ugovor (list 31-35) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj o ugovornoj klauzuli (čl. 1 – valutna klauzula) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljicom, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

21. Iz iskaza tužiteljice kao stranke (list 280) proizlazi da je 2006. odučila kupiti osobni automobil te se obratila Auto kući Opel Knez u Čakovcu. Kada je odabrala osobni automobil koji joj je odgovarao u Auto kući su joj dali Ugovor o kreditu kojeg je zatim otišla ovjeriti kod javnog bilježnika. Ugovor ju je već čekao te ona nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Tužiteljica je navela da je ona obraćala pažnju na visinu anuiteta koji joj je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosio oko 1.500,00 kuna te joj je taj iznos bio prihvatljiv obzirom na njezina primanja i mjesečne mogućnosti. Navela je da joj je rata otprilike nekih godinu do dvije od podizanja kredita uistinu i bila oko 1.500,00 kuna, a zatim je počela rasti tako da je rata na kraju iznosila oko 2.500,00 kuna. U trenutku kada je podizala kredit nije bila informirana što znači valutna klauzula niti joj je to netko objašnjavao te uopće nije bila u Raiffeisen banci niti je imala bilo kakav kontakt sa djelatnicima banke, već samo sa djelatnicima u Auto kući te je Ugovor ovjerila kod javnog bilježnika. Ne sjeća se da joj je javni bilježnik čitao i objašnjavao ugovorne odredbe. Tužbu sudu je podnijela iz razloga što smatra da nije u redu da joj je početna rata kredita porasla za više od 1.000,00 kuna poradi čega su joj nastali dodatni troškovi i bilo joj je teže otplaćivati kredit.

22. Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila dana 20. prosinca 2006. Ugovor o kreditu, broj 218-50-3850182 za kupnju motornog vozila, koji je potvrđen 21. prosinca 2006. pod poslovnim brojem OU-2001/06-1 kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 23.642,33 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 2 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50% koja se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je u čl. 4 ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, s time da se kredit od 23.642,33 CHF i kamata iz članka 2. ugovora otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora.

23. U ovom postupku sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je također je li u konkretnom slučaju nastupila zastara obzirom da je tuženik tijekom postupka navodio da tužiteljica ne može svoj zahtjev zasnivati na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa, već da tužiteljica treba u konkretnom predmetu dokazati da su joj povrijeđena ili ugrožena prava koja dovode do eventualne ništetnosti, a što ona u ovom postupku ne dokazuje.

24. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

25. Prema odredbama čl. 82. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

26. Prema odredbi čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

27. Odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a propisan je obvezujući učinak presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

28. Potrošač, odnosno tužiteljica od samog početka ugovornog odnosa dovedena je u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli bila takva da korisnici kredita nisu mogli predvidjeti što će se sa tečajem valute događati. Takva ugovorna obveza uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama kredita potrošača nasuprot banke – trgovca kao druge ugovorne stranke, a što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

29. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

30. Odredbe o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu su nepoštene u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP-a iz 2003. i čl. 102. ZZP-a te su takove ugovorne odredbe ništave.

31. Prema čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 47/14, 110/15 i 114/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

32. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

33. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

34. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

35. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što podrazumijeva tumačenje u skladu s praksom Suda, u čijoj je isključivoj nadležnosti kroz institut prethodnog tumačenja (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije) tumačiti pravo Europske unije, a na koji je način, imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama te postojanje vezanosti u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, za odlučivanje i pravna shvaćanja u kolektivnim sporovima radi zaštite potrošača.

36. Valutna klauzula je odlučujuća ugovorna odredba pa je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj jer nije imala potpune informacije o tečaju strane valute. Iz tog razloga odredba o vezivanju otplate kredita uz valutu švicarski franak suprotna je odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) u kojoj je propisano da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih obveza, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge stranke, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (čl. 10. ZOO).

37. Odredbe čl. 1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio tužiteljicu informirati o svim parametrima bitnim za donošenjem odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, po ocjeni ovog suda tuženik kao bankarska ustanova nije upozorio tužiteljicu na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, također se smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84 ZZP-a, jer nije bila razumljiva, tužiteljica nije bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, ugovor je sastavljen po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru, što pak upućuje na to da se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

38. Primjena valutne klauzule u CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite rizika, snažnog jačanja valute CHF, pa su sve posljedice teretile tužiteljicu, dok je tuženik kao banka dobivao veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

39. Također tijekom postupka tuženik nije dokazivao da se zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima, a čime bi eventualno mogao opravdati svoje tzv. "neznanje o stabilnosti valute u vrijeme sklapanja ugovornog odnosa".

40. Tuženik nije prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužiteljicu kao potrošača informirao i nije ju upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, odnosno nije ju informirao o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava "fluktuirajućih tečaja", a na koje rizike su upozoravale međunarodne financijske institucije, također tužiteljicu nije upozorio na rizike vezane uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini za euro, kao i riziku vjerojatnog i izvjesnog rasta tečaja švicarskog franka, a na što je jasno upozoravao MMF.

41. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke mr.sc. Ante Mrčele (list 177-182) proizlazi da je zbog razlike u tečaju u utuženom razdoblju od 31. siječnja 2007. pa do 31. prosinca 2013. preplata u anuitetima u ukupnom iznosu od 23.834,72 kuna.

43. Tužiteljica nije imala primjedaba na nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka, već je konačno specificirala tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem financijsko knjigovodstvenog vještaka. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka navodeći da je vještak u nalazu obračunao razliku između visine anuiteta ugovorenih predmetnim ugovorom o kreditu i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao na temelju naknadno utvrđenih anuiteta zbog promjene ugovorenog tečaja CHF. Tuženik je prigovarao metodi kojom je vještak radio izračun spomenute razlike te samom izračunu navodeći da je svrha vještačenja promašena te da vještak u razdoblju u kojem je tečaj CHF bio niži od početnog, te je tada tužiteljica plaćala manji anuitet od početnog, nije izračunavao, već je samo utvrdio da preplate tužitelja nije bilo.

44. Financijsko knjigovodstveni vještak je pozvan da dostavi dopunski nalaz i mišljenje u ovom predmetu obzirom da je tuženik istaknuo prigovor na osnovni nalaz i mišljenje od 21. srpnja 2020.

45. U svojim dopunskim nalazima i mišljenjima sudski vještak mr.sc. Ante Mrčela (dopunsko vještvo od 7. lipnja 2022. (list 214-216) i dopunsko vještvo od (list 257- 261)) vještak je naveo da u cijelosti ostaje kod svog osnovnog nalaza i mišljenja te da je na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u tablici u osnovnom nalazu i mišljenju iskazao tečajne razlike za utuženo razdoblje od 31. siječnja 2007. pa do 31. prosinca 2013. koje je tužiteljica preplatila i to u ukupnom iznosu od 23.727,80 kuna. Obzirom da je sud, a na inzistiranje tuženika, naložio financijsko knjigovodstvenom vještaku da izračuna i tzv. negativne razlike u dopunskom nalazu i mišljenju vještak je to i učinio. Međutim, obzirom da tuženik tijekom postupka nije podnio protutužbu niti je stavio prigovor prijeboja sud prilikom odlučivanja o visini tužbenoga zahtjeva nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike. Vještak je posebno napomenuo da je nalaz i mišljenje sačinio na temelju dokumentacije koju mu je dostavio tuženik.

46. Tuženik je i dalje prigovarao nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka mr. sc. Ante Mrčele navodeći da je u izračunu obuhvaćena i razlika po promjenjivoj kamatnoj stopi, a predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu preplate po osnovi valutne klauzule. Tuženik je predložio sudu da vještaka pozove na ročište kako bi usmeno obrazložio svoj pisani nalaz i mišljenje.

47. Na ročištu održanom 18. ožujka 2025. mr.sc. Ante Mrčela, financijsko knjigovodstveni vještak (list 318) je naveo da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja kao i kod dopune istog. Na prigovore tuženika da se u ovom predmetu traži isplata radi ništetne valutne klauzule, a obračunat je i iznos koji se odnosi na iznos zbog promjenjive kamatne stope vještak je naveo da je njegov zadatak bio izračunati preplate anuiteta zbog tečajne razlike te da je u svojim mišljenjima iskazao samo razlike po osnovi tečajne razlike te da su iznosi kamata zbog promjenjive kamatne stope iskazane u tablici 1. stupac 12 radi toga da se mogu izračunati razlike po osnovi promjene tečaja u utuženom razdoblju i to na način da se od razlike anuiteta oduzmu razlike kamata kako bi se dobila razlika po osnovi tečaja. Prema tome navedeni obračun razlike tečaja je potpuno ispravan i točan jer je vještak samo tako mogao doći do razlike samog tečaja. Što se tiče koju kamatnu stopu i koji valutni tečaj je koristio prilikom izračuna vještak je naveo da je koristio kamatnu stopu navedenu u prvom otplatnom planu kojeg korisnik kredita dobije uz ugovor o kreditu.

48. Tuženik je i dalje ostao kod svih prigovora iznesenih na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka navodeći da smatra da vještak nije mogao precizno objasniti metodologiju izračuna zbog čega se nalaz ne može ispitati. Iako je tuženik predlagao provođenje novog financijsko knjigovodstvenog vještačenja od strane drugog vještaka sud nije prihvatio taj prijedlog jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 261. st. 3. ZPP-a. Sud smatra da je dopunskim očitovanjem te usmenim iskazom na ročištu financijsko knjigovodstveni vještak Ante Mrčela razjasnio sve prigovore tuženika. Činjenica što tuženik nije zadovoljan načinom izračuna financijsko knjigovodstvenog vještaka nije razlog za provođenje novoga vještačenja jer kako što je već navedeno način na koji će se provesti vještačenje, odnosno koju će metodu primijeniti prilikom izračuna, ne određuje niti sud, niti stranke, već vještačenje provodi sudski vještak sukladno pravilima struke.

49. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka iz razloga što je isti izrađen objektivno i stručno u skladu sa pravilima struke te ima uporište u dokumentaciji koja se nalazi u spisu. Sud je angažirao financijsko knjigovodstvenog vještaka iz razloga što sam nema dovoljno stručnog znanja iz tog područja. Navode tuženika kako prigovaraju metodologiji izračuna visini tužbenog zahtjeva sud nije uzeo u obzir iz razloga što niti sud niti parnične strane ne mogu vještaku određivati način na koji će on odraditi svoj zadatak. Svaki sudski vještak, pa tako financijsko knjigovodstveni izrađuje nalaz i mišljenje u skladu s pravilima struke područja u kojemu djeluje. Iz tog razloga ne mogu parnične strane određivati način na koji će vještak izrađivati nalaz i mišljenje.

50. Sud nije prihvatio niti prigovore tuženika koji se odnose na tzv. negativnu razliku iz razloga što tuženik nije stavio prigovor prijeboja u skladu sa zakonskim odredbama niti je podnio protutužbu pa sud negativne razlike nije niti uzimao u obzir. Sud također smatra da su navedeni iznosi ukoliko ih je i bilo već u zastari jer kao što je tužiteljica trebala podnijetu tužbu za vraćanje više plaćenih iznosa, tako je i tuženik trebao zatražiti isplatu manje plaćenih iznosa a što isti nije učinio.

51. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice koji je isticao tuženik također nije osnovan. Ovo stoga što nije nužno da su svi iznosi kredita uplaćeni osobno od strane tužiteljice, već je bitno da su sve uplate vršene za ime i račun tužiteljice po konkretnoj partiji kredita.

52. Prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

53. Kako je sud utvrdio da je ugovorna odredba o vezanosti uz valutu švicarski franak ništetna usvojio je konačno specificirani tužbeni zahtjev u cijelosti, utvrdio ništetnim pojedine odredbe Ugovora o kreditu kao što je to pod točkom I. izreke navedeno i naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos naveden pod točkom II. izreke zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

54. Sud je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog preplaćenog pojedinog anuiteta do isplate ( čl.1115. ZOO-a) obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečajne razlike rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a i točke I Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke ("Narodne novine" broj: 132/07).

55. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Radi se o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Nesporno je da su presudama Visokog trgovačkog suda Pž-7129/14 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončani predmetni sporovi, čl. 215 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljičino pravo zahtijevati isplatu.

56. Osim toga, građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. donio je stajališta da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05, odnosno čl. 104 st. 1 ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću gore citiranih odluka, dakle od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. Tužba u ovom postupku podnesena je 21. studenog 2019., dakle prije proteka zastarnog roka od 5 godina obzirom da je u odnosu na valutnu klauzulu zastara počela teći 14. lipnja 2018.

57. Nakon provedenog postupka sud zaključuje da je tužiteljica dokazala i osnovanost i visinu tužbenoga zahtjeva pa je njezin tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio i odlučio kao pod točkama I. i II. izreke.

58. Odluka o kamati u skladu je sa odredbama čl. 29. ZOO i čl. 1115. ZOO.

59. Kako je tužiteljica uspjela u ovom postupku dosuđen joj je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je dosuđen trošak postupka u iznosu od 2.244,69 eura (točka III. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Tužiteljici je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 14. travnja 2022., 7. rujna 2023, 25. travnja 2024. i 18. ožujka 2025., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr 9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 3. lipnja 2020., 21. listopada 2020., 15. ožujka 2022. i 4. srpnja 2022. svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr 8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 22. svibnja 2020. i 8. rujna 2023. svako u iznosu od 50,00 eura (Tbr 8/3 Tarife). Tužiteljici je nadalje priznat trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 79,24 eura.

60. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

61. Tužiteljica je odbijena s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 300,00 eura zajedno sa kamatama na taj iznos pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke. Tužiteljici je za sastav podnesaka od 22. svibnja 2020. i 8. rujna 2023. dosuđen trošak u iznosu od 50,00 eura (Tbr 8/3 Tarife) umjesto zatraženih 200,00 eura (Tbr 8/1 Tarife) iz razloga što se radi o kategoriji ostalih podnesaka pa tužiteljici pripada pravo na 25% troška. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura pozivom na odredbu čl. 155 ZPP. Napominje se da tužiteljica na navedenom ročištu nije niti bila.

62. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.250,00 eura pa je odlučeno kao pod točkom V. izreke. Tuženik je tijekom cijeloga postupka osporavao i osnovanost i visinu tužbenoga zahtjeva pa nema pravo na razmjerni dio troškova bez obzira što je tužitelj nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev.

63. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 28. travnja 2025.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. presuda nepravomoćna

4. vidi upisnik 'P'

5. tužiteljica je oslobođena plaćanja pristojbi

6. kal. 15 dana