Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d

Krk 51500

Poslovni broj: P Ob-16/2020.-21.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Nataliji Denona, u pravnoj stvari tužiteljice OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lana Perčić, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Šulina, odvjetnik iz Rijeke, radi utvrđenja i podjele bračne stečevine, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene 12. ožujka 2025., javno objavivši odluku 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da ušteđevina u iznosu od 15.000,00 EUR-a koja se nalazila na računu PBZ banke d.d. broj 20263018180 čini bračnu stečevinu stranaka, te se nalaže tuženiku ND da tužiteljici OD isplati iznos od 7.500,00 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja ove tužbe sudu pa do isplate po stopi od 12% godišnje do dana 31.07.2015., a od 1.08.2015. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da bračnu stečevinu OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] čini 2/4, odnosno ½ nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici (ranije Rijeci), Zemljišno-knjižni odjel Krk, označena kao k. č. br. [katastarska čestica], pašnjak, gromača, površine 748 m2, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]."

"Utvrđuje se da je tužiteljica OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnica u jednoj polovini od ½ nekretnine, odnosno da je suvlasnica u ¼ dijela u odnosu na cijelu nekretninu koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici (ranije Rijeci), Zemljišno-knjižni odjel Krk, označena kao k. č. br. [katastarska čestica], pašnjak, gromača, površine 748 m2, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te se ovlašćuje tužiteljica OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da po pravomoćnosti ove presude kod Općinskog suda u Crikvenici (ranije Rijeci), Zemljišno-knjižni odjel Krk, na predmetnoj nekretnini izvrši prijenos prava suvlasništva u jednoj polovini od ½ dijela (odnosno u ¼ dijela u odnosu na cijelu nekretninu) s imena i vlasništva ND na svoje ime i u svoju korist, a što je tuženi ND

ND dužan priznati i trpjeti."

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem tužiteljica traži utvrđenje da bračnu stečevinu tužiteljice OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], čini osobni automobil marke Hyundai IX35 2.0 DOCH, broj šasije: [broj šasije], godina proizvodnje 2012., reg. oznake [registarska oznaka], kao i u dijelu u kojem isplatu dosuđenog iznosa ušteđevine od 7.500,00 EUR-a traži u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

IV Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.666,39 EUR-a, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopušten tužbeni zahtjev tužiteljice OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem traži da se naloži tuženiku ND, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati tužiteljici BD iznos od 7.500,00 EUR-a, u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, koji iznos predstavlja protuvrijednost ½ vrijednosti automobila Hyundai IX35 2.0 DOCH, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja ove tužbe sudu pa do isplate po stopi od 12% godišnje do dana 31.07.2015., a od 1.08.2015. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 20. svibnja 2013. podnijela pred ovim sudom tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i podjele bračne imovine stečene za vrijeme trajanja njihova braka, koji da je zaključen 5. srpnja 2023. i razveden pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem P-3580/11, dana 21. siječnja 2013. U tužbi je navela da su stranke za vrijeme trajanja braka novcem dobivenim od vjenčanja i zajedničkom ušteđevinom, koju su držali na bankovnom računu PBZ banke d.d., a koji račun formalno glasi na tuženika, kupile zemljište radi izgradnje kuće, s tim da je formalni nositelj tog pravnog posla bio tuženik. Dana 22. veljače 2008. tuženik da je sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnina, i to od GD, CD, RD, JD, ID i ĐD, te kupio ½ suvlasničkog dijela k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], za iznos od 30.982,50 EUR-a, dok da je 24. rujna 2009. Ugovorom o zamjeni nekretnina, kojeg je zaključio sa trgovačkim društvom GP Krk d.d., zamijenio tu nekretninu (svoj suvlasnički udio) za ½ suvlasničkog dijela k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Citirano zemljište da je kupljeno radi izgradnje obiteljske kuće. Osim zemljišta, stranke da su za vrijeme trajanja braka stekle i automobil model Hyundai IX35, broj šasije [broj šasije], 120 Cem, iz 1998., crne boje, te novčani iznos od 15.000,00 EUR-a, kojeg da je tuženik podignuo sa računa nakon prestanka zajedničkog života stranaka. Tijekom trajanja braka, obje stranke da su bile zaposlene, pa s obzirom da je tužiteljica, jednako kao i tuženik, sudjelovala u stvaranju bračne stečevine, drži da je stekla pravo suvlasništva u ½ suvlasničkog dijela na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], odnosno da je postala suvlasnica u ¼ idealnog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine. Zbog navedenog, predložila je da sud, nakon provedenog dokaznog postupka, donese presudu kojom će usvojiti njezin tužbeni zahtjev, kojeg je specificirala u podnesku od 25. svibnja 2017. godine.

2. U odgovoru na tužbu od 2. kolovoza 2013. tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice, držeći isti neosnovan. Naveo je da je bračna zajednica stranaka formalno prestala prije donošenja presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3580/11, odnosno već u kolovozu 2011. godine. Nadodao je da su stranke uspjele djelomično razriješiti svoje imovinske odnose, i to dogovorom u rujnu 2011., dok je u pogledu zemljišta oznake k. č. br. [katastarska čestica] naveo da su stranke tek djelomično svojim zajedničkim novcem sudjelovale u kupnji tog zemljišta, budući je citirano zemljište u većem dijelu kupljeno novcem kojeg je tuženik dobio kao poklon od svojih roditelja. Isto da se odnosi i na gradnju kuće, koju da su u najvećem dijelu financirali njegovi roditelji, a što se tiče sagrađenog objekta, isti da je u pretežitom dijelu financiran i izgrađen nakon prestanka bračne zajednice stranaka. Vezano uz automobil Hyundai, tuženik je osporio da bi isti bio bračna stečevina stranaka. Pojasnio je da se radi o automobilu koji je kupljen 2012. iz sredstava koji ne potječu od novaca stečenih za vrijeme trajanja braka, već iz osobnih sredstava tuženika, a također je osporio i da bi iznos od 15.000,00 EUR-a predstavljao bračnu stečevinu stranaka, nadodajući da je tuženik već isplatio tužiteljicu s osnove njezinih ulaganja u pokretnine s iznosom od 4.500,00 EUR-a. Zbog svega navedenog, predložio je odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka, a nakon što je prvostupanjski sud proveo dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke Zoranu Samaržiji Hraniloviću na okolnost utvrđenja vrijednosti zemljišta, te radova izvedenih na tom zemljištu do trenutka prestanka bračne zajednice stranaka, tužiteljica je podneskom od 25. svibnja 2017. godine, pored osnovnog tužbenog zahtjeva iz tužbe, postavila i eventualno kumulirajući tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženiku da isplati tužiteljici vrijednost izvedenih građevinski radova, kao i vrijednost zemljišta oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u ukupnom iznosu od 223.437,92 kune sa pripadajućim zateznim kamatama.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem je izvršen uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, proveden očevid i građevinsko vještačenje, saslušane stranke, svjedoci tužiteljice SD, TD i VD, te svjedoci tuženika UD, ŠD, ŽD, ND (ranije ZD), te MD, donesena je presuda, poslovni broj P Ob-85/2015, od 3. studenog 2017., u kojoj je ovaj sud pod točkom I izreke utvrdio da bračnu stečevinu stranaka čini ½ nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]; pod točkom II izreke odbio tužiteljicu sa djelom tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje prava suvlasništva na ¼ suvlasničkog dijela navedene nekretnine; pod točkom III izreke prihvatio alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se naloži tuženiku isplata iznosa od 163.362,92 kune sa pripadajućim zateznim kamatama na ime polovice vrijednosti predmetnog zemljišta i građevinskih radova izvedenih na tom zemljištu, pod točkom IV izreke presude utvrdio da ušteđevina od 15.000,00 EUR-a, koja se nalazila na računu tuženika otvorenom kod PBZ d.d., predstavlja bračnu stečevinu stranaka, te naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 7.500,00 EUR-a na ime polovice iznosa te ušteđevine zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom; pod točkom V izreke presude odbio tužiteljicu s dijelom tužbenom zahtjeva do iznosa od 223.437,92 kune, kao i sa tužbenim zahtjevom radi utvrđenja da bračnu stečevinu čini osobni automobil marke Hyundai IX35 2.0 DOCH, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2012., registarska oznaka [registarska oznaka], te radi isplate iznosa od 7.500,00 EUR-a, u

protuvrijednosti kuna, što predstavlja protuvrijednost ½ vrijednosti navedenog automobila sa pripadajućim zateznim kamatama; te pod točkom VI izreke presude naložio tuženiku da isplati tužiteljici prouzročeni parnični trošak.

5. Odlučujući povodom žalbe stranaka, Županijski sud u Zagrebu je rješenjem pod poslovnim brojem Gž Ob-11/18, od 28. siječnja 2020., ukinuo prednje citiranu prvostupanjsku presudu, uz uputu da se ponovno održi glavna rasprava, i to pred drugim sucem pojedincem, gdje će se ponovno raspraviti i utvrditi sve odlučne okolnosti vezane za ishod spornog odnosa među strankama, te donijeti nova odluka o tužbenom zahtjevu.

6. U ponovljenom postupku, ovaj sud je postupajući po uputi Županijskog suda u Zagrebu, prije svega odlučio o dopuštenosti tužbe koju je tužiteljica preinačila u svojem podnesku od 25. svibnja 2017., te rješenjem, poslovni broj P Ob-16/2020-8, od 27. veljače 2024., koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ob-363/2024, od 8. kolovoza 2024., odbio kao neosnovanu objektivnu preinaku tužbe, kojom je tužiteljica, pored osnovnog vlasničkopravnog zahtjeva iz tužbe, postavila i eventualno kumulirajući zahtjev kojim je tražila isplatu vrijednosti zemljišta i građevinskih radova izvedenih na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

7. Osim toga, ponovno je analizirao sve izvedene dokaze, s tim da je ponovno saslušao stranke postupka i svjedokinju UD (majku tuženika), te je sveobuhvatnom analizom svih provedenih dokaza, sve sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, dalje ZPP), zaključio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan, osim u dijelu u kojem ista traži utvrđenje da bračnu stečevinu stranaka predstavlja računu u PBZ d.d. i isplatu polovice ušteđevine sa tog računa u iznosu od 7.500,00 EUR-a, i to zbog razloga navedenih u nastavku ove odluke.

8. Uvidom u presudu Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3580/2011 od 21. siječnja 2013., utvrđeno je da brak parničnih stranaka, koji je sklopljen dana 05. srpnja 2003. i upisan u Maticu vjenčanih matičnog područja Rijeka za godinu 2003. pod rednim brojem 440, razveden (list 6-8).

9. Uvidom u Ugovor o kupoprodaji nekretnina, koji je 22. veljače 2008.godine zaključen između prodavatelja Udina ID, Udina Cristine, Crnjak RD, JD, ID i Marassi ĐD, te ND i FD kao kupaca, utvrđeno je da su tuženik ND i njegov brat ŠD kupili svatko u ½ dijela 765/4580 dijela z.č. 1356/6 u k. o. [katastarska općina] za iznos kupoprodajne cijene od 61.965,00 EUR u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju na dan isplate (list 20-23), dok iz Ugovora o diobe i zamjeni od 11. rujna 2008.g. proizlazi da su suvlasnici nekretnine z.č. 1356/6 ukupne površine 4580 m2 razdijelili suvlasničku zajednicu, te da je ovdje tuženiku KD pripala u suvlasništvo, zajedno s FD, nekretnina z.č.

1349/17 u k. o. [katastarska općina] (list 9-18).

10. Iz uvjerenja PP Krk broj 511-09-30/3-12-193/2014 od 6. svibnja 2014.godine (list 38) proizlazi da je tuženik vlasnik osobnog automobila marke Hyundai IX35, broj šasije [broj šasije] crne boje, godine proizvodnje 2012.g., reg. oznaka [registarska oznaka].

11. Uvidom u dopis PBZ d.d., zatim nalog klijenta PBZ d.d., kao i u podatke o prometu po deviznom računu koji se vodi na ime tuženika pod brojem 20263018180 (IBAN: [broj bankovnog računa]), utvrđeno je da se radi o računu koji je otvoren dana 9. ožujka 2004. godine, sa početnim saldom u visini od 100,00 EUR-a, koji je u vrijeme napuštanja bračne zajednice od strane tužiteljice iznosio 15.331,76 EUR-a, s tim da je tuženik dana 25. kolovoza 2011.godine sa tog računa podigao iznos od 15.000,00 EUR (list spisa 39-47).

12. Iz iskaza svjedoka SD, oca tužiteljice, proizlazi kako isti nema nekog detaljnijeg uvida u financijsku situaciju svoje kćeri i bivšeg zeta s obzirom da su oni živjeli u [adresa], dok je svjedok za vrijeme trajanja njihovog braka živio u [adresa], ali da je svjedoku poznato da su parnične stranke za vrijeme trajanja braka kupile jedno građevinsko zemljište zajedno s bratom tuženika, i to za iznos od 30.000,00 EUR, iako da svjedok nije 100% siguran da se radi o tom iznosu. Također, svjedok je naveo da mu je poznato da su dio novca za kupnju građevinskog zemljišta stranke posudile od jednog tuženikovog prijatelja, i to iz razloga što je majka tuženika imala neka oročena sredstva, pa kako ista ne bi trebala prekidati oročenje, te da su posuđeni iznos vratili. Svjedok je također naveo da on i supruga nisu financijski potpomagali kćer i zeta u smislu davanja nekih novčanih sredstava, već da su im kupovali uobičajene poklone. Prema mišljenju svjedoka, njegova kćer i zet imali su dovoljan iznos za kupnju građevinskog zemljišta, dok da je majka tuženika financirala samo dio koji se odnosio na brata tuženika. Iz razgovora sa parničnim strankama da ima saznanja da su oni imali ušteđevinu od 15.000,00 EUR, kojom ušteđevinom da je kupljen automobil. Na izričit upit pun. tuženika svjedok je naveo kako parnične stranke nisu posuđivale od tuženikova prijatelja nikakav novčani iznos za kupnju gradilišta, odnosno da nema saznanja da bi parnične stranke vraćale neke novčane iznose ZD.

13. Iz iskaza svjedokinje TD, majke tužiteljice, proizlazi da je istoj poznato da su njena kćer i bivši zet htjeli riješiti svoje stambeno pitanje, te da su zajedno s bratom tuženika kupili jedno građevinsko zemljište ovdje u [adresa] koje da je koštalo 30.000,00 EUR i to njihov dio. Svjedokinja je nadalje navela da koliko se sjeća da je zemljište kupljeno iz sredstava njihove ušteđevine, te da joj nije poznato da bi roditelji tuženika njenoj kćeri i zetu poklanjali neke značajnije novčane iznose. Svjedokinji da je poznato da su parnične stranke kao poklon za vjenčanje dobile određeni novčani iznos. Što se tiče kuće, svjedokinja je navela da joj nije poznato do koje je faze kuća izgrađena za vrijeme trajanja njihovog braka.

14. Iz iskaza svjedoka VD, brata tužiteljice, proizlazi da se isti sjeća da su njegova sestra i njezin tadašnji suprug za vrijeme trajanja njihovog braka kupili u [adresa] jedno zemljište zajedno s tuženikovim bratom i to za iznos od 30.000,00 EUR, ali da nije previše upućen u njihovu financijsku situaciju u to doba, te da misli da su taj iznos parnične stranke uštedile. Svjedoku da nije poznato je su li ih roditelji tuženika pomagali pri kupnji zemljišta, plaćanju komunalne naknade i slično.

15. Iz iskaza svjedokinje UD, majke tuženika, koja je saslušana na ročištu 15. rujna 2016., te ponovno na ročištu 12. ožujka 2025., proizlazi da su svjedokinja i njezin suprug, prije otprilike 7 godina, uz prethodni dogovor s njihovom djecom, odlučili kupiti jedno građevinsko zemljište u [adresa] i izgraditi na zemljištu objekt u roh-bau sistemu, a koju bi gradnju zatim nastavili njihovi sinovi. Navela je da su isključivo ona i njezin suprug financirali kupnju građevinskog zemljišta i izgradnju cijele kuće do krova, a da su kasnije sinovi trebali tu kuću urediti sa svojim suprugama. Tuženik i tužiteljica da nisu sudjelovali u financiranju kupnje građevinskog zemljišta, već da su upravo svjedokinja i njezin suprug u cijelosti financirali kupnju zemljišta, te kasnije izradu projekta i građevinsku dozvolu, nakon čega da su započeli gradnju objekta, a sam objekt da je bio izgrađen do faze prve ploče kada su se parnične stranke razišle. Nadodala je da su u tom obiteljskom dogovoru sudjelovale i njihove snahe, jer da su tada ona i suprug htjeli vidjeli da li je njih četvoro u stanju živjeti zajedno, tj. u dvojnom objektu, na što da su oni pristali. Zemljište da je uknjiženo na ime njezinih sinova iz razloga što je to bilo povoljnije, odnosno da su zbog činjenice što imaju prebivalište u [adresa] njezini sinovi tako mogli ostvariti povlastice pri plaćanju komunalne naknade, jer su stjecali svoju prvu nekretninu. Svjedokinja i njezin suprug da su u to vrijeme imali dovoljno financijskih sredstava da pokriju kupnju zemljišta i izgradnju. U prvotnom iskazu na ročištu 15. rujna 2016. svjedokinja je navela da je zemljište koštalo 356.000,00 kn, a da je uplatu tog iznosa izvršila svjedokinja, jer da u pogledu toga posjeduje uplatnicu, dok je na ročištu 12. ožujka 2025. izmijenila taj dio iskaza, te navela da je kasnije pronašla spomenutu uplatnicu i utvrdila da se iznos od 356.000,00 kuna ne odnosi na kupnju predmetnog zemljišta, već jednog stana u [adresa], kojeg da su ona i suprug također kupili u to vrijeme. Ona i suprug da su tuženiku dali novac za kupnju zemljišta, te da je tuženik taj novac odnio gosp. O, agentu, a kada je zemljište kupljeno, da su krenuli u izradu projektne dokumentacije, koju da su u cijelosti podmirili ona i suprug. Kada se pitalo svjedokinju da li su ona i suprug kupnju zemljišta i izgradnju kuće financirali kao poklon njihovim sinovima ili i sinovima i snahama, svjedokinja je odgovorila da su ona i njezin suprug darivali time svoju djecu, a da svi oni koju su tada bili uz njih da su bili dobrodošli. Nakon što je ishodovana projektna dokumentacija, oni da su krenuli u izgradnju dvojnog objekta, te je kuća, do trenutka odlaska tužiteljica iz bračne zajednice, bila izgrađena do faze podruma. Tužiteljica da je napustila tuženika krajem srpnja 2011.godine, što da se svjedokinja sjeća, jer da je tada bila svadba njezinog drugog sina. Vozila Hyundai svjedokinja da se ne sjeća, već da zna da je tuženik imao Seat Ibizu kada se oženio sa tužiteljicom, kojeg da su prodali kada im se rodila kćer i kupili veće vozilo. Što se tiče financijske situacije stranaka, svjedokinja da nema puno saznanja. Navela je samo da su stranke živjele u prizemlju njihove kuće, u jednom stanu, te da su od režija plaćali samo struju, te nakon 5 godina od ženidbe i polovicu lož ulja, dok da su ostale režije snosili ona i suprug. Svjedokinja i suprug da su znali sinovima za rođendane davati za poklon određene novčane iznose, a jednako tako da su znali dijelili i dividendu, i to kako sinovima, tako i snahama, te unuci. Ako bi primjerice išli zajedno na skijanje, svjedokinja i suprug da su opet snosili sve troškove, dok bi tužiteljica i tuženik kupili samo sebi ski karte i neke osobne stvari. Što se tiče posudbe ZD, svjedokinja je u ranijem iskazu navela da joj je poznato da su njezin sin i snaha posuđivali novac od ZD, ali da joj nije poznato za što je taj novac upotrijebljen, dok je u kasnijem iskazu navela da zna samo za jednu posudbu od ZD, i to da je predmetna, za iznos od 15.000,00 EUR-a, kojeg da je ZD posudio njezinom sinu. Nadodala je da je ona rekla tuženiku da imaju problem oko nekog plaćanja za kuću, jer da fali 15.000,00 EUR-a, a kako nije željela prekidati oročenje u banci, da je tuženik pitao ZD za posudbu. Zna da se tih 15.000,00 EUR-a odnosilo na kuću, ali da ne zna točno za što. Vezano uz vraćanje tog iznosa, svjedokinja je navela da ne zna koliko je ZD vraćeno, ali da misli da je vraćeno sve, i to nakon što je njoj isteklo oročenje. Sjeća se da se jednom susrela sa ZD kod [adresa] kako bi mu vratila novac, a na upit je li taj novac vraćen kao dug sina ili dug tuženika i tužiteljice, svjedokinja je navela da ako je ona, zajedno sa suprugom, financirala izgradnju kuće, da je onda taj novac vraćen kao njihov dug (nje i supruga). O toj posudbi da ne postoji pisani trag. Što se tiče razlike u njezinom iskazu i prvotnom iskazu njezinog sina oko visine te posudbe, svjedokinja je odgovorila da je posuđeno 15.000,00 EUR-a, a da je razlika u iskazima moguća stoga što se taj iznos vraćao u dva navrata. Ne sjeća se je li cijeli iznos novca koji je vraćen ZD dignut s Banke ili su ona i suprug možda imali nešto novca kod kuće. Nije joj poznato da bi roditelji tužiteljice sudjelovali u financiranju prilikom kupnje zemljišta i gradnje kuće. U postupak izgradnje da se nije previše miješala, jer da je to vodio tuženik, ali da se sjeća da je izvođač bio jedan privatnik. Svjedokinja se ne sjeća je li novce za kupnju zemljišta digla sa kakvog računa ili je imala gotovinu, a na upit tko je sudjelovao u pregovorima oko kupnje terena, svjedokinja je odgovorila da ona nije, već vjerojatno njezini sinovi i suprug. Također je navela da nije bila prisutna kod zaključenja Kupoprodajnog ugovora, te da se ne sjeća u kojoj je valuti isplaćena kupovnina, ali da misli da se radilo o DEM. Također da ne zna je li novac prodavateljima isplaćen na ruke ili na račun, jer da je ona novac dala ZD, odnosno da se ne sjeća da je baš ona osobno taj novac dala ZD. U pogledu kupnje zemljišta, svjedokinja da nema uplatnicu. Stranke da su cijelo vrijeme trajanja njihova braka bile u radnom odnosu, te da joj je poznato da nisu imale kredita. Ona i suprug da su strankama bili velika podrška. Koliko ona zna, stranke da nisu ništa dale za predmetnu nekretninu dok su bile u braku.

16. Iz iskaza svjedoka FD, brata tuženika, proizlazi da su njihovi roditelji u cijelosti financirali kupnju građevinskog zemljišta kako za svjedoka, tako i za tuženika, odnosno da svjedok i njegov brat nisu niti djelomično financirali kupnju tog zemljišta, već da se radilo isključivo o sredstvima njihovih roditelja, koji da su i započeli gradnju objekta do sadašnje faze pod krovom u roh-bau sistemu. Svjedok da nema saznanja da bi njegov brat ili bivša šogorica ulagali u kupnju građevinskog zemljišta, niti ima saznanja o tome da bi isti posuđivali novac od nekih trećih osoba. Svjedoku je poznato da su njegov brat i šogorica oboje radili za vrijeme trajanja braka, ali da nije bio detaljnije upoznat s njihovom financijskom situacijom.

17. Iz iskaza svjedokinje ŽD, šogorice tuženika, sud je utvrdio da su roditelji tuženika UD i PD negdje 2009.godine kupili jedno zemljište koje da je odmah upisano na njihove sinove ZD i FD, te da su oni u cijelosti financirali kako kupnju zemljišta, tako i gradnju objekta do faze u kojoj je sada objekt. Ovo stoga što je postojao dogovor da će UD i PD kupiti teren i izgraditi kuću do pod krov, s ugrađenom stolarijom. Svjedokinja je nadalje navela da su roditelji tuženika i njezinog supruga odlučili na taj način pomoći svojim sinovima i izraditi objekt do ove faze, nakon čega da su sinovi trebali nastaviti daljnju gradnju, ali da se nakon toga zastalo sa radovima, te da nitko nije dalje ulagao.

18. Iz iskaza svjedoka ND (ranije ZD) proizlazi da je isti prijatelj tuženika od kada zna za sebe, te da su oni uvijek jedan drugome pomagali. Svjedok da se tako sjeća da ga je jednom prilikom tuženik zamolio da mu posudi određeni novčani iznos, nakon čega da mu je svjedok posudio svoju životnu ušteđevinu od 15.010,00 EUR, i to negdje 2008.godine ili 2009.godine, a koji da mu je novac ubrzo i vraćen, i to u dvije faze, odnosno da je iznos od 8.010,00 EUR svjedoku vratila majka tuženika, dok mu je ND vratio iznos od 6.000,00 EUR-a, a iznos od 1.000,00 EUR da je bio prebijen, jer da je svjedok od prije bio dužan 1.000,00 EUR-a tuženiku. Svjedok je također naveo da ne zna za što je tuženiku bio potreban taj novčani iznos, ali da zna da je ovdje u [adresa] kupljen jedan teren i da su UD i PD htjeli zbrinuti svoje sinove, ali da svjedoku nije poznato ništa u svezi s financiranjem kupnje gradilišta, niti o financiranju same gradnje objekta.

19. Iz iskaza svjedoka MD, koji je nesrodan s parničnim strankama, proizlazi da je svjedok bio vjenčani kum tuženika na njegovom vjenčanju s OD, te da mu je poznato da su Markovi roditelji pomagali ND oko kupnje i gradnje objekta na [adresa], ali da mu detalji oko financiranja gradilišta i same gradnje svjedoku nisu poznati.

20. Iz iskaza tužiteljice OD, koja je saslušana na ročištu 16. studenog 2015., te dopunski na ročištu 12. ožujka 2025., proizlazi da je tužiteljica bila u braku s tuženikom od 05. srpnja 2003.g. do kraja srpnja 2011. ( a ne do kraja kolovoza 2010. kako je to navedeno u dijelu njezinog prijašnjeg iskaza), kada je izašla iz njihova zajedničkog stana u kući njezine svekrve i svekra, gdje je živjela s tuženikom, te otišla živjeti kod svojih roditelja. Za vrijeme trajanja braka parnične stranke da su stekle određenu imovinu s time da su dio bračne stečevine razriješile mirnim putem, nakon razvoda, i to automobil Renault Megan i motocikl. Tuženik da je prodao automobil Megan i motor nakon što je tužiteljica izašla iz stana, te je tužiteljici od te prodaje dao iznos od 3.000,00 EUR-a. U pogledu toga tužiteljica da je potpisala izjavu, i to 30. rujna 2011., ali da je ostalo nerazriješeno pitanje njihove preostale imovine. Što se tiče vozila Hyundai, isti da je kupljen nakon njezina odlaska iz zajedničkog doma, s tim da ne zna sa kojim novcem. Navela je da su oni imali zajedničku ušteđevinu, i to na računu kojeg da su oni otvorili kada su se oženili, i to na ime tuženika, pa pretpostavlja da je tim novcem kupljen Hyundai. Nadodala je da je taj račun bio otvoren u Erste banci d.d., s tim da se kasnije u iskazu ispravila i navela da je taj račun bio otvoren u PBZ d.d., te da ona nije imala punomoć po tom računu. Na taj račun da su stranke polagale svaki malo veći iznos kojeg bi uštedile, kao i novac kojeg su dobili na vjenčanju. Od pira da su stranke dobile kojih 6.000,00 EUR-a, a nakon što je tuženica otišla iz njihova zajedničkog doma, na računu da je bilo zasigurno kojih 15.000,00 EUR- a, što da su uštedjeli tijekom trajanja braka. Oni da u to vrijeme nisu imali kredita, niti bilo kakvih troškova, a u stanu u kojem su tada živjeli da nisu ništa ulagali. Režije da su plaćali roditelji tuženika, osim struje, te kasnije polovicu troškova za lož ulje, što da su plaćale stranke. Stranke da su u to vrijeme puno štedjele, jer da su se htjele odseliti iz kuće tuženikovih roditelja, te kupiti sebi kuću ili stan. Navela je da je točno da su im u to vrijeme pomagali njegovi roditelji, ali nadodala je da su im pomagali i njezini roditelji, i to pogotovo kada im se rodila kćer. Njezini roditelji da su im pomagali kroz kupnju robice za kćer, različite potrepštine za kuću, hranu i slično. Stranke da su u to vrijeme bile obje zaposlene. Tužiteljica da je najprije radila u Poreznoj upravi, gdje joj je plaća bila oko 4.500,00 kuna, a zatim u Zavodu za zapošljavanje, gdje joj je plaća iznosila oko 5.500,00 kuna, dok je tuženik radio u GP Krk, te je na početku imao plaću u visini od 5.000,00 kuna - 5.800,00 kuna, a kasnije da mu je ista iznosila oko 7.000,00 kuna, što da je ovisilo o broju prekovremenih sati. Plaća tužiteljice da se trošila za hranu i odjeću, dok je tuženik plaćao režije, te štedio. Od tuženikovih roditelja stranke da su dobivale novčane poklone za rođendane, i to tuženik u visini od čak 500,00 EUR-a, dok da je ona dobivala manje, a taj iznos da su stranke stavljale na stranu radi štednje. Također da je i njihova kćer N, koja je rođena tijekom trajanja braka, dobivala novčane poklone od tuženikovih roditelja, a taj iznos da su stranke stavljale na posebni račun kojeg su otvorili za kćer u Hypo banci. Tužiteljica smatra da je i tu ušteđevinu tuženik podignuo, jer da je zaprimila obavijest, iako ne zna kada, da na tom računu više nema sredstava. Što se tiče terena na [adresa], do njegove kupnje da je došlo slučajno. Naime, stranke da su imale priliku otkupiti jedan suvlasnički dio na nekom zemljištu od nekih B, a onda da su oni taj suvlasnički udio mijenjali za predmetno zemljište, koje je tada bilo u vlasništvu GP Krka. Stranke da su htjeli graditi kuću na jednom manjem terenu, radi manjih troškova, s tim da je postojao obiteljski dogovor između njih, roditelja tuženika, te njegovog brata i šogorice, da će svekrva i svekar izgraditi kuću do krova, dok da će oni kupiti zemljište. Bilo je dogovoreno da će se graditi dvojni objekt, tj. da će biti izgrađeni dvoetažni stanovi sa jedne i druge strane, koji su trebali biti identični. Tužiteljica da ne zna je li taj dogovor ispoštovan do kraja, i to nakon što je ona napustila njihovu bračnu zajednicu. Građevinsko zemljište da je koštalo 60.000,00 EUR- a, dok je polovica koja se odnosila na stranke iznosila 30.000,00 EUR-a. Arhitekt da ih koštao 4.000,00 EUR-a, tako da je polovica koja se odnosila na stranke iznosila 2.000,00 EUR-a, dok su komunalije sveukupno iznosile 80.000,00 kuna, odnosno njihova polovica da je iznosila 40.000,00 kn. Što se tiče polovice koja se ticala tuženikovog brata, tužiteljica da ne zna je li on snosio svoj dio troškova, budući je u to vrijeme bio dečko, pa pretpostavlja da su njegov dio financirali njegovi roditelji, a da im je on kasnije mjesečno vraćao izvršena ulaganja, jer je tako i ranije u obitelji bio običaj. U vrijeme kada je kupljeno zemljište, dakle 2008., stranke da su imale 15.000,00 EUR-a ušteđevine, dok da su preostalih 15.000,00 EUR-a morali posuditi, i to od prijatelja tuženika ZD, koji da im je osobno donio taj novac. Tužiteljica da nije vidjela taj novac od ZD, ali isti je odmah dat u svrhu za koju je bio namijenjen, tj. nije bio položen na račun. Novac od posudbe da su stranke vratile ZD, ali kroz mjesečne iznose, a ne kako tvrdi ZD u svojem iskazu. Budući da je ZD živio u [adresa], ponekad bi tuženik odlazio u [adresa] kod ZD, a ponekad je ZD znao doći kod njih po novac. U pogledu te posudbe i vraćanja, stranke da nemaju nikakav pisani trag. Tužiteljica da se sjeća da su stranke puno uzimale od svojih plaća, kako za štednju, tako i za vraćanje posudbe ZD, te su od vjenčanja pa do 2008., kada je kupljeno zemljište, uspjele uštedjeti 15.000,00 EUR-a. U to vrijeme i roditelji tužiteljice da su prodali neki teren u Baški, te su stranke i novac od te prodaje stavili na račun za štednju, ali da ne zna kada. Za vrijeme trajanja braka, tj. do trenutka dok tužiteljica nije napustila bračnu zajednicu, na kupljenom zemljištu da je izgrađen dio građevine i to podrum te prva ploča iznad podruma, budući da je izgradnja krenula negdje 2010. godine. Što se tiče vozila Megan, kojeg su stranke kupile u braku, isti da je kupljen djelom od novca kojeg su stranke dobile na piru u iznosu od 6.000,00 EUR-a, a djelom od novca koji je dobiven prodajom vozila Ibiza, s tim da tužiteljica ne zna koji iznos novca je dobiven prodajom Ibize, niti zna za koji iznos je kupljeno vozilo Megan. Nakon prodaje Megana, za što je tužiteljica isplaćena s iznosom od 3.000,00 EUR-a, tuženik da je kupio vozilo Hyundai, ali ne zna za koju cijenu. Na upit punomoćnika tužiteljice, tužiteljica je navela da im roditelji tuženika nisu financijski pomagali niti oko kupnje zemljišta, niti oko izgradnje do faze do podruma/suterena. Na upit punomoćnika tuženika, tužiteljica je navela da za izgradnju kuće do faze suterena nije trebalo puno novaca, ali da ne zna koliko je koštala izgradnja kuće do te faze, jer se u to vrijeme bavila djetetom. Te radove da su izvodili djelatnici GP Krka, gdje je tuženik tada radio, te moguće i neki kooperanti, ali da ti radovi zasigurno nisu bili besplatni, a na upit od kud tužiteljici i tuženiku novci za izgradnju, tužiteljica je odgovorila da ne zna. Nadodala je da je moguće da je u to vrijeme već bilo tih 15.000,00 EUR-a na računu, s obzirom da je ubrzo nakon toga i napustila zajednički dom. Tužiteljica da ne zna u kojem razdoblju je vraćan dug ZD, a na upit od kud strankama novac za komunalije od 40.000,00 kuna, kada su sa jedne strane dali ušteđevinu od 15.000,00 EUR-a, a sa druge strane imaju dug od posudbe prema ZD, tužiteljica je odgovorila da je to bilo nakon dvije godine od kupnje terena. Iskaz ZD da mu je novac od posudbe brzo vraćen, tužiteljica drži neistinitim. Na daljnji upit punomoćnika tuženika kako tužiteljica objašnjava da je na računu za ušteđevinu, u trenutku njezinog napuštanja bračne zajednice, bio iznos od 15.000,00 EUR-a, kada tvrdi da su stranke u to vrijeme same financirale kupnju zemljišta, projektnu dokumentaciju, izgradnju i slično, tužiteljica je odgovorila da ostaje kod iskaza da je sav taj novac stečen zajedničkom štednjom stranaka. Vezano za dio iskaza njezinih roditelja, koji su pred sudom izjavili da nisu financijski pomagali stranke, tužiteljica je navela da iznos o 3.000,00 EUR-a, kojeg da su stranke dobile od prodaje terena u Baški, njezini roditelji nisu smatrali oblikom financijske pomoći, već da su oni taj iznos dali strankama kao poklon. Vezano uz automobil Hyundai, tužiteljice ja navela da to vozilo nije njihova bračna stečevina, te da ga ne traži predmetnom tužbom, već da traži samo polovicu novca sa kojim je taj autom kupljen, budući da smatra da je isti kupljen njihovom ušteđevinom.

21. Iz iskaza tuženika ND, i to sa ročišta 16. studenog 2015., proizlazi da je točno da je za vrijeme trajanja braka parničnih stranaka kupljeno jedno građevinsko zemljište u [adresa], s time da su njegovi roditelji dali iznos od 15.000,00 EUR za njegovu polovinu terena, dok da je preostali 15.000,00 EUR plaćeno od ušteđevine parničnih stranaka, odnosno djelomično od iznosa posuđenog od ZD. Pojasnio je da su od ZD posudili iznos od 7.000,00 EUR s time da su vratili 6.000,00 EUR dok da je 1.000,00 EUR bilo prebijeno, jer da je ZD bio dužan taj iznos tuženiku. Ostatak od 8.000,0 EUR da je bila ušteđevina parničnih stranaka. Što se tiče poklona za vjenčanje, tuženik je naveo da je taj iznos utrošen u kupnju automobila Renault Megan koji da je koštao oko 17.000,00 EUR. Automobil marke Hyundai da je kupljen u travnju 2012.g. i to sredstvima koja su se nalazila na deviznom računu tuženika, od kojih sredstava da je dio činio bračnu stečevinu parničnih stranaka, a dio da je potjecao od poklona koje je tuženik dobivao od svojih roditelja. Za kupnju automobila tuženik da je s deviznog računa podigao iznos od 15.000,00 EUR, s tim da se prvotno nije mogao očitovati koji bi iznos predstavljao imovinu stečenu u braku, a koji bi se odnosio na poklone od njegovih roditelja, dok je na kraju svojeg iskaza naveo da bi iznos od 10.000,00 EUR-a predstavljao imovinu stečenu u braku, a ostatak njegovu posebnu imovinu. Što se tiče stupnja izgrađenosti objekta, tuženik je naveo da je do trenutka razilaska parničnih stranaka u kolovozu 2011.g. na građevinskom zemljištu bio izgrađen suteren odnosno nulta ploča do prve ploče i sama prva ploča s time da su se paralelno gradile i kuća parničnih stranaka i kuća brata tuženika jer da se ustvari radilo o jednom objektu s dvije stambene jedinice. Tuženik je naveo da je postojao dogovor između roditelja tuženika i tuženika i njegovog brata da će roditelji izvesti radove do faze roh-bau za čitav objekt, s tim da su njegovi roditelji financirali i komunalije te troškove slivnih voda u ukupnom iznosu od 40.000,00 kn za cijeli teren. Sada da je kuća izgrađena u cijelosti te da je na istoj postavljena stolarija, ali da kuću još treba urediti iznutra i napraviti fasadu.

22. Na ročištu od 12. ožujka 2025., tuženik je ponovno saslušan, te je na tom ročištu prije svega naveo da je faktična zajednica života parničnih stranaka prestala negdje između 15. do 20. kolovoza 2011., budući da je svadba njegovog brata bila 30. srpnja 2011., a tužiteljica da je nakon te svadbe, najprije otišla u Nin kod svojih roditelja na ljetovanje, a kada se vratila sa ljetovanja, da se iselila iz njihovog tada zajedničkog stana, tj. stana njegovih roditelja, gdje su oni u to vrijeme živjeli, te vratila ključ od ulaznih vrata i dodatnu American karticu, koje da je vlasnik bio tuženik. Tužiteljica da je tada zadržala vozilo Megan, kojeg da je uglavnom i vozila za vrijeme trajanja braka, a kojeg da su stranke stekle u braku, točnije 2004. godine, za iznos od 15.000,00 EUR-a. To vozilo da je kupljeno od novca kojeg su stranke dobile od prodaje vozila Ibiza, nekih 5.000,00 EUR-a, dok da su ostatak od kupoprodajne cijene platili novcem od pira, te djelom od novca kojeg su im naknadili njegovi roditelji. Što se tiče novca od pira, tuženik je naveo da je točno da bi se radilo o ušteđevini od kojih 6.000,00 EUR-a, koji je djelom potrošen za kupnju vozila Megan, a djelom i za njihovo bračno putovanje. Auto Megan da je tuženik prodao krajem 2011., te da je dio od iznosa ostvarenog prodajom dao tužiteljici. Čini mu se da je prodajna cijena tog vozila iznosila kojih 5 ili 6 tisuća eura, budući je tužiteljici na ime polovice te vrijednosti isplatio iznos od 3.000,00 EUR-a. Nadodao je da je sama tužiteljica, nakon što je napustila bračnu zajednicu, otišla procijeniti vrijednost vozila Megan, te da joj je tada rečeno da bi vrijednost tog vozila bila 21.000,00 kuna, dakle 3.000,00 EUR-a, koliko je dobila od tuženika nakon prodaje. Što se tiče motora, koji je također prodan nakon prestanka bračne zajednice, tuženik je naveo da je isti kupljen 2005., za iznos od 6.000,00 EUR- a, ali da se više ne sjeća kojim je novcem isti kupljen, već da pretpostavlja da su mu novac posudili roditelji, jer kada bi mu novčano nešto falilo, da bi mu roditelji obično uskočili, a on da bi im kasnije taj novac vratio ili bi roditelji ponekad i zaboravili na taj dug. Što se tiče vozila Hyundai, isti da je kupljen u travnju 2012., i to za iznos od 22.000,00 EUR-a, od novca sa njegovog tekućeg računa otvorenog u Erste banci d.d., a ako mu je što i falilo, da su mu razliku posudili njegovi roditelji. Oni da su njemu i bratu na neki način davali beskamatne gotovinske kredite. Stranke da nisu nikad imale neki zajednički račun, odnosno da je svatko od njih imao tekući račun na koji da je primao plaću, a da je tuženik još prije braka imao otvoren devizni račun u PBZ d.d. banci. Isti da je bio otvoren radi odobrenja American Express kartice, koju da je tuženik zatražio i dobio ubrzo nakon što se zaposlio, a zaposlio se još 1997. godine. Nakon što se oženio, on da je tužiteljicu ovlastio da bude dodatni korisnik po toj kartici, a kako se radilo o deviznom računu, pretpostavlja da je iznos od 6.000,00 EUR-a, kojeg su stranke dobile od pira, bio položen na taj račun. S obzirom da je taj račun postojao i prije braka, tuženik da je već ušao u brak sa određenim novčanim iznosom na tom računu, međutim da ne zna o kojem bi se iznosu radilo. Točno je da su tuženik i njegov brat dobivali od svojih roditelja novčane poklone, i to za rođendane. Radilo se o poklonima koji su najprije bili u valuti DEM, a kasnije da su se davali i EUR-i, pa su za rođendan znali dobiti novčani iznos do čak 500,00 EUR-a. Također, roditelji tuženika da su znali podijeliti sinovima, ali i snahama, prihod od dividende. Radilo se uvijek o godišnjem prihodu, koji nije nikad bio isti, već je znao iznositi od 100,00 EUR- a do primjerice 2.000,00 kuna. Točno je da su se stranke tijekom braka htjele osamostaliti, zbog čega da je tuženik intenzivno tražio stanove za kupnju, međutim da je u to vrijeme uletjela prilika za kupnju predmetnog terena. Radilo se o terenu blizu Dječjeg vrtića, gdje je sigurno bilo 7 ili 8 terena, a kako je i GP bio uključen u tu priču, da se sjeća da je jednog dana njegov šef došao i rekao djelatnicima, koji žele kupiti teren, da primjerice dođu u četvrtak i donesu novac. Oni da su stoga trebali u roku od 3 dana skupiti i isplatiti 60.000,00 EUR-a za cijelo zemljište. Tuženik da je tada nazvao svojeg prijatelja, a sada vjenčanog kuma, ZD, kojeg da je pitao koliko mu može posuditi. Tuženik da se ne sjeća je li tada ZD rekao za što mu treba novac, ali da pretpostavlja da jest, te da mu je ZD nakon toga posudio cijelu svoju ušteđevinu od 15.010,00 EUR-a, odnosno ZD da je taj novac dao majci tuženika, a da je tuženik bio samo ugovaratelj posudbe i vozač do Zagreba, budući je ZD živio u [adresa]. Ostatak do 60.000,00 EUR-a da su uglavnom dali njegovi roditelji, s tim su i tuženik i tužiteljica dali sve što su imali od ušteđevine na računu, dok da za brata da nije siguran koliko je iznos on dao. U tom pravcu, tuženik je pojasnio da je točno da su on i njegov brat, puno prije kupnje predmetnog zemljišta, imali jedan obiteljski sastanak sa svojim suprugama/djevojkama, te sa roditeljima tuženika, kada su im roditelji tuženika ponudili dvije varijante u pogledu njihovog budućeg osamostaljenja. Naime, on i brat da su u to vrijeme oboje živjeli sa svojim suprugama/djevojkama u kući roditelja, i to tuženik i tužiteljica u prizemlju kuće, a brat i njegova cura sa roditeljima na katu, te da su im roditelji na tom obiteljskom sastanku ponudili da će oni ili kupili njemu i bratu dva zasebna terena, ali da će tada tuženik i njegov brat morati sami financirati izgradnju ili da će im kupiti jedan teren, na kojem bi se izgradila jedna kuća kao dvojni objekt sa dvije stambene jedinice. Oni da su se svi odlučili za drugu varijantu, budući da im je to bilo jeftinije, tj. nisu morali ulaziti u kredite vezane uz buduću izgradnju, a roditelji da su tada pristali kupiti za njih zemljište, te izgraditi kuću do faze pod krov. Na potpisivanje ugovora o kupoprodaji predmetnog zemljišta da su došli tuženik i njegov brat. Smatra da je kupnja zemljišta, kao i izgradnja kuće do faze pod krov, koju su financirali roditelji tuženika, bila namijenjena njemu i bratu, dakle za njihove sinove. Nakon kupnje zemljišta, da je zatražena izrada projektne dokumentacije, i to od jednog školskog kolege njegovog oca, koji je imao ured na Viškovu, a koji im je za projekt dao veliki popust, i to ne samo zbog poznanstva, već i zbog činjenice što je radio zrcalnu kuću. Tuženiku da se čini da je trošak projektiranja iznosio ukupno 20.000,00 kuna, a ne 4.000,00 EUR-a, kako to tvrdi tužiteljica, jer da je taj projektant tada računao cijenu po 15,00 EUR-a po 1 m2, a cijeli taj trošak da su podmirili njegovi roditelji. Cijeli taj postupak oko ishodovanja projektne dokumentacije i građevinske dozvole da je trajao dvije godine, nakon čega da su tražili povoljne troškovnike od različitih izvođača. Jedan od potencijalnih izvođača da je bio GP Krk, ali da su im oni bili preskupi, zbog čega da im je radove izvodio obrt AD iz [adresa], koji je na komadu bijelog papira dao cijenu za njegove ruke u iznosu od 22.000,00 EUR-a. Beton da je naručen u GP Krku, te je plaćen kompenzacijom njegovog oca sa njegovim neiskorištenim godišnjim odmorom, dok je sav ostali materijal kupljen u Little Egle. Sve te troškove da su platili njegovi roditelji, te je kuća u trenutku odlaska tužiteljice iz njihovog zajedničkog doma bila dovedena u fazu 4 zida i ploča gore, dakle do faze suterena. Troškove komunalija da su također platili njegovi roditelji, ali da ne zna za koji iznos. Faza do pod krov da je realizirana kasnije, u 6. mjesecu 2012. godine, a u kuću da se tek moglo useliti u 12. mjesecu 2019.godine. Tuženik da je tek u veljači 2019. dignuo prvi kredit za dovršetak kuće, tj. za unutarnje uređenje. Tuženik da se ne sjeća koliko su imali ušteđevine kada je tužiteljica izašla iz njihova zajedničkog doma. Što se tiče računa za dijete u Hypo banci, taj račun da i dalje postoji, te da je novac i dalje na računu te banke, tj. sada Addiko banke. Tuženik da taj novac nije nikad dirao, već upravo suprotno, ako je trebalo, on je na taj račun samo polagao novac. Stranke da nisu imale nikakav dodatni račun za štednju, već je postojao samo taj devizni račun, pa ukoliko bi primjerice imali devize, oni su na taj račun polagali devize, a ukoliko su imali kune, tada bi se iste položile na tekući kunski račun. Tuženom da je poznato da su roditelji tužiteljice prodali manji teren u Baški, ali da ne zna je li strankama išta dano novaca od te prodaje. Nadodao je da mu se čini da je ta prodaja bila negdje 2008. godine. Na upit punomoćnika tužitelja, tuženik je odgovorio da je točno da je sa deviznog računa podigao iznos od 15.000,00 EUR-a i da je tim novcem kupio vozilo Hyundai, s tim da je razliku cijene za kupnju tog vozila posudio od roditelja. Na daljnje upite, tuženik je odgovorio da su roditelji njemu i bratu davali i poklone i pozajmice, ovisno o njihovom prethodnom dogovoru, pa ako se radilo o pozajmicama, da ih je vraćao od svoje plaće, a na upit glede izraza da su roditelji davali beskamatne gotovinske kredite, tuženik je odgovorio da je pod tim izrazom mislio samo na pozajmice vezane uz kupnju vozila, a ne i izgradnju kuće. Novac za izgradnju kuće da su dali roditelji, s tim da se nije radilo niti o poklonu, niti o pozajmici, jer da se tim novcem plaćao svaki pojedini račun za gradnju kuće. Taj novac da je bio davan njegovom bratu i njemu. Nadodao je da on sa tužiteljicom nije ništa uložio u kupnju zemljišta i izgradnju kuće. Novac koji je posuđen od ZD da je vratila majka tuženika, i to u dva navrata, s tim da je jednom osobno majka predala novac ZD, dok da je drugi puta novac predao tuženik. Pojasnio je da se u financijskom smislu radi o novcu kojeg je u cijelosti vratila majka tuženika. Vezano uz različitosti njegovog ranijeg iskaza, tuženik je na dodatni upit punomoćnika tužitelja naveo da zapravo više uopće ne zna porijeklo novca koji je dat za kupnju zemljišta, već da zna da je trebalo brzo reagirati, te da je u tom trenutku svako dao koliko je mogao. Na upit da li su tuženik i tužiteljica, osim novca na računu, imali još kakve ušteđevine, tuženik je odgovorio da ukoliko jesu da su mogli u kuverti imati cca 200,00 EUR-a do 500,00 EUR-a, što da je služilo za kakve izvanredne situacije.

23. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da među strankama nije sporno da su bile u braku od 5. srpnja 2003. pa do kraja srpnja/početka kolovoza 2011., kada je njihov brak faktički prestao, budući se tužiteljica iselila iz njihova zajedničkog doma. Također nije sporno da su stranke tijekom braka živjele u kući tuženikovih roditelja, da su se htjele osamostaliti, da su obje radile i štedjele, te da je u veljači 2008., dakle za vrijeme trajanja njihova braka, kupljen teren u [adresa], na ime tuženika i njegovog brata za iznos od 61.965,00 EUR-a, te da je na tom terenu, do trenutka kada je tužiteljica napustila bračnu zajednicu, započeta izgradnja kuće (dvojnog objekta) do faze suterena.

24. Sporno je da li predmetna nekretnina, kao i sredstva na računu tuženika koji je otvoren u PBZ d.d., predstavljaju bračnu stečevinu stranaka, odnosno ima li tužiteljica osnove tražiti upis njezina prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini, pa ako da, u kojem suvlasničkom udjelu, kao i potraživati od tuženika isplatu polovice novčanih sredstava sa predmetnog računa u trenutku kada je napustila njihovu bračnu zajednicu, s obzirom da je tuženik tijekom postupka u bitnom tvrdio da navedena imovina predstavlja njegovu posebnu imovinu, tj. imovinu koju je stekao kao poklon/darovanje njegovih roditelja.

25. Odredbom čl. 248. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13, dalje ObZ/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja braka stranaka i stjecanja predmetne imovine, propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je odredbom čl. 253. ObZ/03 propisano da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, s tim da je vlastita imovina i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u članku 248. ovoga Zakona (nasljeđivanje, darovanje i slično).

26. Nadalje, u odredbi čl. 249. ObZ/03 propisano je da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili, te da nevjesta i ženik, odnosno bračni drugovi mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose glede bračne stečevine.

27. Međutim, za prosudbu radi li se o bračnoj stečevini stranaka, pored činjenice da je imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, i to radom ili na drugi način koji potječe od rada, mjerodavan je i kriterij, radi li se o imovini u koju su bračni drugovi ulagali vlastitu imovinu, pa je stoga u ovom postupku bilo nužno utvrdili o kakvoj je imovini riječ, jer sama činjenica da se radi o nekretnini i/ili računu koji je stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, sama po sebi nema dokaznu snagu u pogledu dokazivanja da ista predstavlja bračnu stečevinu stranaka, i to svake u ½ dijela.

28. Sukladno tome, na tužiteljici je bio teret dokaza da dokaže da imovina koja je predmet njezina tužbenog zahtjeva, osim što je stečena za vrijeme trajanja braka, predstavlja bračnu stečevinu sukladno čl. 248. ObZ- a/03, tj. da je stečena radom supružnika ili na drugačiji način koji potječe od njihova rada (npr. štednjom), dok je tuženik trebao dokazati suprotno, dakle da se radi o njegovoj posebnoj imovini koja je stečena na drugačijem pravnom temelju od onog koji je propisan čl. 248. ObZ-a/03.

29. Sukladno tome, a odlučujući prije svega o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi na utvrđenje da račun u PBZ d.d., a time i sredstva na tom računu, predstavljaju bračnu stečevinu stranaka, ovaj sud je nakon uvida u dokumentaciju dostavljenu od PBZ d.d. (na listu 39 do 47 spisa) utvrdio neistinitim dio iskaza tuženika da se radi o računu kojeg je tuženik otvorio još prije sklapanja braka stranaka i da je na tom računu bilo novaca u trenutku njegova ulaska u brak, jer takvo što ne proizlazi iz predmetne dokumentacije. Prema utvrđenjima ovog suda, radi se o deviznom računu tuženika, koji nije vezan uz njegovu American karticu, koji je otvoren 9. ožujka 2004., dakle za vrijeme trajanja braka, a na kojem je u trenutku njegova otvaranja bilo položeno svega 100,00 EUR-a ušteđevine. Nadalje, iz sadržaja prometa po tom računu, proizlazi da su se na taj račun najviše uplaćivala tada devizna sredstva u valuti EUR (šifra 978), iako je bilo i manjih uplata u drugim valutama (šifra 036 i šifra 840), te da sve od 2004. pa do početka 2009. na tom računu nije bilo nekih većih uplata i isplata, već da su prve veće uplate (ne i isplate) izvršene tek kroz 2009. i 2010. godinu, tako da je do trenutka odlaska tužiteljice iz zajedničkog doma stranaka na tom računu bilo 15.331,76 EUR-a. Uvidom u nalog klijenta, na listu 40 spisa, a što je u konačnici vidljivo i iz dostavljenog prometa na računu, proizlazi da je tuženik dana 25. kolovoza 2011. sa tog računa podignuo 15.000,00 EUR-a, a što u konačnici nije osporio niti sam tuženik u jednom dijelu svojeg iskaza.

30. Nije sporno da su stranke tijekom braka, sva veća novčana sredstva, ukoliko su bila u devizama, uplaćivale upravo na predmetni račun, budući da to sadržajno proizlazi kako iz iskaza tužiteljice, tako i iz iskaza tuženika, već je sporno porijeklo tog novca, budući je tuženik tvrdio da bi dio tog novca predstavljao njegovu posebnu imovinu koju je dobio od svojih roditelja kroz različite novčane poklone (rođendani, dividende i slično). Iako tužiteljica nije osporila da su roditelji tuženika znali tuženiku davati novčane poklone za rođendane, kao i cijeloj obitelji podijeliti dividendu, ovaj sud drži da tuženik, unatoč tome, nije uspio glede predmetnog računa oboriti postojanje zakonske presumpcije iz čl. 249. ObZ/03-a, budući da nije dokazao što bi od cjelokupno ušteđenog iznosa na predmetnom računu predstavljalo njegovu posebnu imovinu, a što eventualno bračnu ušteđevinu stranaka. Naime, tuženik je u jednom dijelu svojeg iskaza naveo da bi 10.000,00 EUR-a predstavljalo njegovu posebnu imovinu, a ostatak bračnu stečevinu stranaka, međutim u situaciji kada tu tvrdnju (i iznos) nije ničim potkrijepio, a pritom je nesporno da su obje stranke tijekom braka radile i štedjele, tada je ovaj sud primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da predmetni račun, kao i sva sredstva po tom računu do trenutka odlaska tužiteljice iz njihove bračne zajednice, predstavljaju bračnu stečevinu stranaka, glede koje su stranke suvlasnici svaki u ½ suvlasničkog dijela, sve sukladno čl. 249. ObZ/03-a. Sukladno tome, usvojen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi na utvrđenje i isplatu iznosa od 7.500,00 EUR-a na ime ½ dijela ušteđevine sa predmetnog računa u PBZ d.d. sa pripadajućim zateznim kamatama od podnošenja predmetne tužbe do isplate, kako je tužiteljica i postavila u predmetnom zahtjevu (iako bi prema ocjeni ovog suda imala pravo na zatezne kamate već od napuštanja bračne zajednice, međutim takav zahtjev nije postavila), te je odlučeno kao u točki I izreke ove presude. Ovdje valja napomenuti da je ovaj sud, u točki III izreke presude, odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u kojem tužiteljica traži isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 7.500,00 EUR-a, i to prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, budući da je u međuvremenu "kuna" prestala biti službena valuta u RH, te je zamijenjena valutom "EUR", a osim toga, kako je ušteđevina stranaka nedvojbeno bila u valuti EUR, to je tužiteljica ovlaštena od tuženika tražiti isključivo isplatu u toj valuti.

31. Nadalje, a vezano uz dio tužbenog zahtjeva koji glasi na utvrđenje da vozilo marke Hyundai IX35 predstavlja bračnu stečevinu stranaka i kojim se zahtjeva isplata iznosa od 7.500,00 EUR-a sa zateznim kamatama na ime polovice vrijednosti tog vozila, valja istaći da je tužiteljica prilikom svojeg saslušanja izričito navela da predmetno vozilo ne predstavlja bračnu stečevinu stranaka, ali da smatra da je kupljeno njihovom zajedničkom ušteđevinom u visini od 15.000,00 EUR-a, zbog čega da potražuje isplatu polovice ušteđevine sa kojom je to vozilo kupljeno, tj. iznos od 7.500,00 EUR-a sa zateznim kamatama. Rukovodeći se navedenim iskazom tužiteljice, te nespornom činjenicom da je predmetno vozilo kupljeno 2012. godine, dakle nakon prestanka bračne zajednice stranaka, to je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da bi predmetno vozilo predstavljalo bračnu stečevinu stranaka. Što se pak tiče preostalog dijela zahtjeva koji glasi na isplatu polovice iznosa ušteđevine sa kojom je to vozilo kupljeno, valja istaći da se radi o zahtjevu koji je činjenično istovjetan zahtjevu tužiteljice u kojem ista potražuje od tuženika isplatu iznosa od 7.500,00 EUR-a na ime dijela ušteđevine koja se nalazila na deviznom računu PBZ d.d., a o kojem je već odlučeno u točki I izreke ove presude. Naime, kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje kakve dodatne ušteđevine stranaka od 15.000,00 EUR-a sa kojom bi to vozilo bilo kupljeno, osim one koja se nalazila na računu PBZ d.d., tada tužiteljica ne može od tuženika ponovno potraživati isplatu iznosa od 7.500,00 EUR-a, koji sadržajno predstavlja njihovu ušteđevinu sa deviznog računa u PBZ d.d., bez obzira na namjenu za koju su ta sredstva moguće iskorištena. Zbog navedenog, citirani dio tužbenog zahtjeva valjalo je odbaciti, jer se činjenično odnosi na zahtjev o kojem je već odlučeno, pa je stoga riješeno kao u izreci predmetnog rješenja.

32. Što se tiče stvarno-pravnog zahtjeva tužiteljice u kojem ista traži utvrđenje prava suvlasništva na ¼ suvlasničkog dijela cijele nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], valja navesti, kao i za predmetni račun u PBZ d.d. banci, da je nesporno da je predmetna nekretnina kupljena za vrijeme trajanja braka, ali da je za prosudbu radi li se o bračnoj imovini stranaka potrebno utvrditi radi li se o imovini koja je stečena isključivo radom (i štednjom) bračnih supružnika tijekom trajanja njihove bračne zajednice, kako to tvrdi tužiteljica u postupku, ili se pak radi o imovini u koju je ulagana posebna imovina bračnih supružnika, konkretno tuženika, pa ako da u kojem obimu i opsegu.

33. Na te okolnosti sud je izveo sve predložene dokaze, izuzev saslušanja svjedokinje ĆD, obiteljske prijateljice, koju je tužiteljica tek prvi put predložila u fazi glavne rasprave (ročište 27. veljače 2024.), dakle nakon zaključenja prethodnog postupka na ročištu 15. listopada 2014. godine. Kako tužiteljica nije navela niti jedan razlog zbog čega taj dokazni prijedlog nije ranije predložila, isti nije prihvaćen, sve temeljem čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, već je o tužbenom zahtjevu odlučeno u okviru ostalih, pravovremeno predloženih i izvedenih dokaza, i to primjenom čl. 220.a ZPP-a, budući da ne izvođenje dokaznog prijedloga u pogledu kojeg je tužiteljica prekludirana, ne priječi primjenu pravila o teretu dokazivanja.

34. Prema odredbama čl. 219. i čl. 220.a ZPP-a stranke su dužne u parnici iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi, a sud je sukladno tome ovlašten uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

35. Kao što je već prethodno navedeno, tužiteljica je u svojem iskazu tvrdila da je kupnja zemljišta, kao i svi troškovi vezani uz izgradnju kuće (projekt, komunalije), pa i sama izgradnja do faze suterena, bila financirana isključivo iz bračne ušteđevine stranaka, dok je tuženik tvrdio da su stranke jednim manjim iznosom ušteđevine, kojeg su tada imale na računu, sudjelovale u kupnji zemljišta, dok da su ostatak kupoprodajne cijene za zemljište, kao i sve ostale troškove koji se tiču izrade projekta, plaćanja komunalija, te izvođenja radova na kući, financirali njegovi roditelji, jer da je takav u konačnici i bio njihov obiteljski dogovor.

36. Ovom sudu nije prihvatljiva tvrdnja tužiteljice da su isključivo bračni supružnici financirali kako kupnju zemljišta, tako i sve troškove oko izrade projekta, plaćanja komunalija i izgradnje kuće do faze suterena, zbog više razloga, a jedan od njih je i taj što je ta tvrdnja posve suprotna drugom dijelu njezina iskaza u kojem je tužiteljica navela da je dogovor sa roditeljima tuženika bio takav da će roditelji izgraditi kuću do krova, a da će oni kupiti zemljište. Dakle, nije sporno da su stranke imale svojevrstan dogovor sa roditeljima tuženika oko predmetnog zemljišta i izgradnje kuće, međutim sporan je sadržaj tog dogovora, jer je tuženik, za razliku od tužiteljice, tvrdio da su njegovi roditelji pristali ne samo izgraditi kuću do roh-bau faze, već i kupiti predmetno zemljište. Što se tiče kupnje tog zemljišta, tužiteljica je tvrdila da su stranke za kupnju zemljišta dale ukupno 30.000,00 EUR-a, odnosno da su 15.000,00 EUR-a dali od svoje ušteđevine, dok da su preostalih 15.000,00 EUR-a posudili i u konačnici zajednički vratili prijatelju tuženika ZD (kasnije ND), dok je tuženik prvotno naveo da su prilikom kupnje zemljišta moguće dali 8.000,00 EUR-a ušteđevine, dok je kasnije naveo da su dali onoliko koliko su u tom trenutku imali ušteđeno, a da su ostatak kupoprodajne cijene podmirili roditelji tuženika (pa čak i vratili posudbu ZD), budući je u par dana trebalo skupili 60.000,00 EUR-a za njegov teren i teren od brata. Kako tijekom postupka nitko od stranaka nije tvrdio, a kamoli dokazao da su stranke imale kakvu dodatnu ušteđevinu, povrh one koja se nalazila na računu tuženika u PBZ d.d., to je ovaj sud, kod prosudbe njihovih iskaza, uzeo u obzir sredstva koja su stranke imale ušteđena na računu PBZ d.d. Imajući stoga u vidu predmetni račun, iz kojeg proizlazi da su stranke, u vrijeme kupnje (početak 2008.), imale ušteđeno svega 4.028,35 EUR-a, to je ovaj sud zaključio da tužiteljica nije uspjela dokazati istinitost svoje tvrdnje da je sa predmetnog računa dato 15.000,00 EUR-a ušteđevine za kupnju zemljišta, jer u vrijeme kupnje na tom računu nije bilo toliko sredstava. Štoviše, iz prometa na predmetnom računu nije vidljivo niti da je iznos od 4.028,35 EUR- a podignut sa tog računa u vrijeme kupnje zemljišta, pa je stoga upitno na koju se to ušteđevinu od 15.000,00 EUR-a tužiteljica poziva kada tvrdi da su stranke njome kupile zemljište, jer u postupku nije utvrđeno da su stranke imale toliki iznos ušteđevine. Naime, na predmetnom deviznom računu, u pogledu kojeg tužiteljica tvrdi da je sa njega podignut navedeni iznos, tog iznosa ušteđevine nije bilo u vrijeme kupnje zemljišta, a druge ušteđevine stranke nisu imale. Sukladno tome, nije prihvaćen istinitim niti iskaz tužiteljice da su stranke, sredstvima s tog računa, financirale svu projektnu dokumentaciju, troškove komunalija, te radove oko izgradnje kuće, jer osim što tužiteljica u pogledu toga nije dostavila u sudski spis niti jedan materijalni dokaz o visini troškova plaćenih za zemljište i kuću (računi, uplatnice i sl.), to isto ne proizlazi niti iz stanja/prometa po predmetnom računu u narednom razdoblju nakon kupnje zemljišta. Naime, stranke u svojim iskazima navele da su troškovi vezani uz projekt i izgradnju kuće uslijedili otprilike 2 godine nakon kupnje zemljišta, međutim iz stanja po predmetnom računu proizlazi da su u razdoblju od početka 2009. pa sve do godine 2011. godine evidentirane samo uplate, a ne i isplate po tom računu. Kraj takve činjenične situacije, dakle kada po predmetnom računu nema isplata koje bi mogle ukazivati da su stranke, nakon kupnje zemljišta, imale izvjesne troškove vezane uz gradnju kuće, tada se opravdano može zaključiti da su stranke u tom razdoblju očito nastavile sa svojom štednjom. Naime, životno je nelogično da osoba koja gradi, uspijeva istovremeno i štedjeti, osim ukoliko joj troškove vezane uz gradnju ne financirana netko drugi. Stoga ovaj sud poklanja vjeru tuženiku i zaključuje da su roditelji tuženika, koji su očito imali financijskih mogućnosti, financirali ne samo kupnju zemljišta, već i troškove vezane uz izgradnju kuće (troškovi projekta, komunalija, izgradnje kuće), kako je očito i bilo dogovoreno u obitelji, a da stranke nastavile sa štednjom na predmetnom računu u cilju budućeg uređenja kuće.

37. Također, neprihvatljiv je iskaz tužiteljice u kojem stoji da su ona i tuženik vraćali ZD novac od posudbe kroz duže vremensko razdoblje, jer ukoliko su stranke imale novaca na predmetnom računu, a što nedvojbeno jesu s obzirom na stanje na računu od početka 2009. godine pa nadalje, tada je nelogično da predmetnu posudbu vraćaju mjesečno, i to kroz duži vremenski period, a kako to tvrdi tužiteljica. Štoviše, sam svjedok ZD (sada ND) izjavio je da mu je cijeli posuđeni iznos od 15.010,00 EUR-a vraćen relativno brzo, i to 8.010,00 EUR-a od majke tuženika, 6.000,00 EUR-a od tuženika, dok je iznos od 1.000,00 EUR-a vraćen kompenzacijom s tuženikom. To isto potvrdila je i majka tuženika, pa iako se radi o svjedocima koji su rodbinski i prijateljski povezani su tuženikom, ovaj sud drži da njihovi iskazi nisu zbog toga bez značaja, pogotovo u situaciji kada tužiteljica nije uspjela na tu okolnost pružiti sudu dovoljno drugih odgovarajućih dokaznih sredstava. Štoviše, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona niti ne zna previše o toj posudi, budući da ne zna koji je iznos posuđen (ne sjeća se da je novac vidjela u kuverti), niti zna kada je točno ta posudba vraćena, pa je stoga mišljenje ovog suda da tužiteljica uopće nije sudjelovala u predmetnoj posudbi, niti je istu vraćala zajedno sa tuženikom, a kako to tvrdi u svojem iskazu, jer da jest, tada bi se zasigurno morala sjetiti koliko je novca posuđeno i koliko je vratila (od svoje plaće) i kada. Iz iskaza majke tuženika proizlazi da je ona tražila od tuženika da zamoli svojeg prijatelja za posudbu 15.000,00 EUR-a, jer da nije htjela prekidati oročenje. Ukoliko se taj iskaz usporedi sa dijelom iskaza svjedoka SD, oca tužiteljice, koji je naveo da se sjeća da je majka tuženika imala neka oročena novčana sredstava, pa kako nije htjela prekidati oročenje, da je dio novca za kupnju zemljišta posuđen od prijatelja, tada se opravdano može zaključiti ne samo o angažiranosti roditelja tuženika oko kupnje zemljišta, već i o ulazi majke tuženika kao ugovaratelja predmetne posudbe, što u konačnici ona i sana potvrđuje u svojem iskazu od 12. ožujka 2025. Dio iskaza svjedoka SD da je predmetna posudba bila za kupnju zemljišta za brata FD, ovaj sud nije prihvatio, jer u postupku nije utvrđeno da je bilo više posudbi od ZD, već samo jedna, koju spominju obje stranke postupka, a u konačnici i sam ZD, pa je stoga očigledno da se radilo o posudbi koja se ticala upravo zemljišta koji bi se odnosio na tuženika. Slijedom navedenog, a imajući k tome u vidu da niti jedan od saslušanih svjedoka tužiteljice nije previše upoznat sa posudbom ZD, već štoviše i majka i otac tužiteljice navode da nemaju saznanja da su tužiteljica i njihov zet vraćali neke novce osobi ZD, to ovaj sud drži da tužiteljica, za razliku od tuženika, nije uspjela tijekom postupka pružiti sudu dovoljno dokaznog materijala iz kojeg bi se moglo na nedvojben način zaključiti da se radi o posudbi koja je učinjena ovdje strankama kao bračnim supružnicima i da je ista vraćena njihovom ušteđevinom, te da stoga predstavlja njihovu bračnu imovinu.

38. U prilog zaključku da su roditelji tuženika financirali kupnju zemljišta i izgradnju kuće, svakako ide i izjava majke tuženika UD da su ona i suprug kupili predmetno zemljište i izgradili kuću za svoje sinove, odnosno da su time darivali svoje sinove, a da su svi ostali koji su tada bili uz njih dobrodošli. Takvu izjavu ovaj sud drži posve logičnom i životnom, jer je normalno da roditelj prije svega pomaže svojem djetetu, pa stoga i ta okolnost opravdava stajalište ovog suda da predmetna nekretnina ne predstavlja bračnu stečevinu stranaka, već posebnu imovina tuženika, koja je stečena sredstvima njegovih roditelja.

39. Zbog navedenog, valjalo je primjenom prednje citiranih odredbi ObZ- a odbiti vlasničko-pravni zahtjev tužiteljice koji glasi na utvrđenje da nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] predstavlja bračnu stečevinu stranaka i da je tužiteljica vlasnica ¼ dijela te nekretnine, te odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

40. Međutim sve i da tome nije tako, odnosno kada bi se kojim slučajem prihvatilo da je tužiteljica uspjela tijekom postupka dokazati da je zemljište ili i zemljište i gradnja kuće bilo financirano ušteđevinom stranaka, ovaj sud drži da niti tada tužbeni zahtjev tužiteljice ne bi bio prihvaćen, jer tužiteljica nije tijekom postupka predložila provođenje građevinskog vještačenja na okolnost utvrđenja veličine njezinog suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini, i to primjerice u varijanti bez objekta (samo zemljište), za slučaj da je primjerice dokazala da je bračnom ušteđevinom kupljeno samo zemljište, te u varijanti prema stanju izgrađenosti u vrijeme njezina napuštanja bračne zajednice, za slučaj da je kojim slučajem dokazala da je bračnom ušteđevinom financirana i kupnja zemljišta i gradnja objekta. Zbog navedenog, a imajući u vidu da tužiteljica traži ¼ cijele nekretnine u stanju u kakvom je ista danas, iako je još 2011. napustila bračnu zajednicu, predmetni tužbeni zahtjev ne bi bilo moguće ispitati bez vještačenja provedenog na tu okolnost, a koji dokazni prijedlog nije predložen.

41. S obzirom na djelomični uspjeh stranaka u sporu, odluka o trošku donesena je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, a u svezi sa relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2022, dalje Tarifa). Naime, s obzirom da je tužiteljica uspjela u sporu samo sa manjim (obvezno-pravnim) dijelom zahtjeva u visini od 7.500,00 EUR-a, dok sa preostalim dijelom zahtjeva nije uspjela, to je ovaj sud, stavljajući u omjer njezin uspjeh sa svim ostalim zahtjevima koje je tražila tužbom/podneskom od 25. svibnja 2017. (gdje je samo za procjenu vrijednosti postavljenog vlasničko-pravnog dijela zahtjeva uzeta u obzir vrijednost predmetnog zemljišta i građevinskih radova koja je utvrđena u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zorana Samaržije Hranilovića), zaključio da bi uspjeh tužiteljice u predmetnom sporu iznosio 15%, dok da uspjeh tuženika iznosi 85%. Nakon što se na tako utvrđeni omjer primjeni odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a, to se u konkretnom slučaju ima zaključiti da je u predmetnom sporu uspio tuženik, i to u omjeru od 70%. Sukladno tome, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u visini od 10.000,00 kuna/1.327,23 EUR-a, te troškovnik tuženika, ovaj sud drži osnovanim zahtjev tuženika za naknadom troška za sastav odgovora na tužbu od 2.08.2013. u visini od 200,00 EUR-a temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zatim trošak pristupa na ročišta 12.11.2013., 16.11.2015., 15.09.2016., 15.03.2016., 1.12.2016., 4.10.2017., 27.02.2024., 23.11.2024. i 12.03.2025., u iznosima od po 200,00 EUR-a, sve temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife, ukupno 1.800,00 EUR-a, nadalje trošak pristupa na ročišta 25.05.2017. i 20.04.2021. u iznosima od po 100,00 EUR-a, temeljem Tbr. 9. toč. 2. Tarife, ukupno 200,00 EUR-a, za pristup na ročišta od 15.10.2014. i 18.12.2023. nagradu u iznosima od po 50,00 EUR-a, ukupno 100,00 EUR-a, sve temeljem Tbr. 9. toč. 5. Tarife, nadalje za sastav obrazloženog podneska od 20.09.2017. nagradu u iznosu od 200,00 EUR-a temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, a za sastav žalbe od 27.11.2017. nagradu u iznosu od 250,00 EUR-a temeljem Tbr. 10. toč. 1. Tarife, što sveukupno sa PDV-om temeljem Tbr. 46. Tarife, troškom vještačenja u visini koju je snosio tuženik, tj. u visini od 265,45 EUR/2.000,00 kuna, te troškom plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 800,00 kuna/106,18 EUR-a, iznosi ukupno 3.809,13 EUR-a. No, kako je tuženik uspio u sporu u omjeru od 70%, to je valjalo obvezati tužiteljicu da naknadi tuženiku trošak postupka u iznosu od 2.666,39 EUR-a, zbog čega je i odlučeno kao u točki IV izreke ove presude. U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka, odbijen je kao neosnovan, budući je zatražen preko iznosa koji mu pripada prema relevantnim odredbama Tarife, dok u odnosu na zatraženu sudsku pristojbu na odgovor na tužbu valja navesti da ista još uvijek nije dospjela na naplatu sukladno čl. 4 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018, 51/2023), pa ju stoga tuženik nije niti ovlašten potraživati od druge strane.

U Krku, 28. travnja 2025.

Sutkinja

Natalija Denona

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.