Poslovni broj:Ps-8/2020-42

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu Denisu Putiću, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženih 1. PO, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. ĆO, OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], zastupani po punomoćnici Nataliji Marević-Grgurić, odvjetnici iz Delnica, protiv tuženih – protutužitelja 1. ŽO, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. BO, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupanih po punomoćniku Vladimiru Vučkoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi predaje u posjed, iseljenja i utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave 24. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja – protutuženih, tuženih – protutužitelja i punomoćnika tuženih – protutužitelja, te objave 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženi – protutužitelji ŽO i BO, dužni su tužiteljima – protutuženima AO, TO i VO, predati u posjed nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] dvorište u [adresa], k. č. br. [katastarska čestica] kuća u [adresa], k. č. br. [katastarska čestica] kuća u [adresa], k. č. br. [katastarska čestica] kuća u [adresa] i k. č. br. [katastarska čestica] dvorište u [adresa] sve upisane u z.k.ull.367 k. o. [katastarska općina] na kojima su isti upisani kao suvlasnici svaki u 1/3 dijela, te da tužiteljima naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.427,81 EUR sa zateznom kamatom po stopi sukladno čl.29.ZOO-a od 28.travnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tuženih – protutužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da su tuženi – protutužitelji vlasnici nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] dvorište u [adresa], k. č. br. [katastarska čestica] kuća u [adresa], k. č. br. [katastarska čestica] kuća u [adresa], k. č. br. [katastarska čestica] kuća u [adresa] i k. č. br. [katastarska čestica] dvorište u [adresa] sve upisane u z.k.ull.367 k. o. [katastarska općina], što su tužitelji – protutuženi dužni priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tuženika – protutužitelja na predmetnim nekretninama uz istodobno brisanje tog prava s vlasništva tužitelja – protutuženika. "

III. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja – tuženih za naknadnu parničnog troška te u cijelosti zahtjev tuženih – prottutužitelja za naknadnu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelji – protutuženi (dalje tužitelji) u tužbi navode da su suvlasnici svaki u 1/3 dijela nekretnina pobliže označenih u izreci presude koje su naslijedili od svog prednika RO koji je ove nekretnine naslijedio nakon smrti majke SO. Kako prednici tužitelja RO i njegova majka SO, a danas i tužitelji žive u [adresa] predmetne nekretnine da je SO dala predniku tuženih LO na korištenje do opoziva time da je njihova obveza bila živjeti u kući, koristiti gospodarsku zgradu i okućnicu te čuvati predmetne nekretnine. U tu svrhu da su RO i OO 70-tih godina prošlog stoljeća renovirali kupaonicu svoje kuće svojim radom i materijalom kako bi ista bila useljiva za stanovanje. Nakon smrti LO da su kuću s okućnicom nastavili uživati tuženi. Predlažu da sud prihvati tužbeni zahtjev tužitelja kako je navedeno u točki 1. izreke.

2. Tuženi – protutužitelji (dalje tuženi) u odgovoru na tužbu i protutužbi navode da je SO sa sinovima RO i OO 1941. pobjegla u Srbiju te je prije toga predmetne nekretnine ostavila LO trajno. Nakon smrti LO predmetne nekretnine da su nastavili uživati tuženi koji su nastavili s renoviranjem kuće i vodili brigu o pomoćnim zgradama. Ističu da na predmetnim nekretninama ne postoje tri kuće i dva dvorišta kako se to navodi u izvatku iz zemljišne knjige već samo jedna kuća i jedno dvorište. Kako se tuženi osobno i putem pravnih prednika nalaze u posjedu predmetnih nekretnina 80 godina predlažu da sud prihvati tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva i uknjižbu.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u izvadak iz zemljišne knjige, rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Ogulinu, posl.br. O-362/13 iza pok. RO, rješenje Općinskog suda u Vrbovskom, posl.br. O-125/2003 iza pok. SO, dopis odvjetnice Ružice Spasojević od 6. ožujka 2019. rješenje o izvedenom stanju upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava Delnice od 9. listopada 2013., potvrde o plaćanju režijskih troškova, račune, zaključak Kotarske komisije za ratne štete od 25. listopada 1945., potvrdu o prijavi ratne štete SO od 25.rujna 1945., punomoć SO od 8.veljače 1989. kojim ovlašćuje GO, izjave tužitelja od 3. svibnja 2011., porezna rješenja, zapisnik Općinskog suda u Ogulinu posl.br. R2-217/70 od 4. rujna 1970., očevidom na licu mjesta, saslušanjem svjedoka NO, KO, EO, IO, HO, saslušanjem 2 i 3 tužitelja i saslušanjem tuženih.

4. Ocjenom provedenih dokaza temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a tužbeni zahtjev tuženih neosnovan.

5. Člankom 161. stavak 1. ZV-a propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Prema odredbi članka 162. stavak 1. ZV-a da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Prema citiranim odredbama proizlazi da onaj tko podiže pravu vlasničku tužbu u postupku treba dokazati svoje pravo vlasništva zahtijevane stvari i tuženikov posjed te stvari.

6. Iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da su tužitelji vlasnici nekretnina pobliže označenih u izreci presude s oznakom zemljišta kako se to navodi u tužbenom zahtjevu i izreci ove presude. Provedenim dokaznim postupkom nedvojbeno je utvrđeno da se tuženi nalaze u posjedu predmetnih nekretnina najkasnije od 1946., obzirom da sami tužitelji tvrde da je njihova pravna prednica SO odselila 1941. iz [adresa] dok svjedoci koji su saslušani u Republici Srbiji navode da je iz [adresa] u Srbiju ona otišla 1946. Međutim, ovih pet godina nisu relevantni za ishod ovog postupka te sud nije posebno utvrđivao ovu činjenicu. Sporno između stranaka je da li je pravna prednica tužitelja SO darovala, odnosno ostavila predmetne nekretnine pravnom predniku tuženih LO nakon što je otišla, odnosno pobjegla u Republiku Srbiju. Nesporno između stranaka je da o činjenici davanja na korištenje do opoziva, odnosno darovanja predmetnih nekretnina nema pisanog traga te je ovu činjenicu sud morao utvrditi temeljem iskaza saslušanih svjedoka, odnosno logičnim zaključivanjem. Prvenstveno valja istaknuti da svjedoci NO i KO nemaju nikakvih saznanja o tome da li je SO darovala kuću pravnom predniku tuženih ili mu je samo dala na korištenje do opoziva da čuva kuću, živi u njoj i plaća režijske troškove.

7. Svjedoci EO i HO koji su inače rođaci tužitelja tvrde da je SO dala LO kuću na korištenje bez darovanja, odnosno da se nije odrekla prava vlasništva nad kućom i nekretninama koje su predmet tužbenog zahtjeva. Jedini svjedok koji nije u srodstvu sa strankama, a kojem je poznato o dogovoru između pravnih prednika stranaka je MO koja je iskazala da je SO dala kuću obitelji LO da se brinu o njoj i da imaju gdje živjeti kada je otišla u Srbiju. O činjenici darovanja i davanja na korištenje stranke iskazuju suprotno o zavisnosti od procesne uloge, pa u tom dijelu tužitelji navode da je kuća dana samo na čuvanje, dok tuženi tvrde da im je kuća darovana.

8. Sud prihvaća kao istinite iskaze svjedoka EO, IO i HO te iskaze 2. i 3. tužitelja iz razloga što su isti potkrijepljeni materijalnim dokazima koji će se kasnije citirati, a također i iz razloga što su životni i logični obzirom na situaciju u kojoj se je u vrijeme II svjetskog rata ili nakon njega našla pravna prednica tužitelja SO. Njezin suprug završio je u logoru i ona je djecu odvela u Srbiju te zasigurno obzirom na kraj iz kojeg potječe i mjesta gdje se predmetna kuća nalazi nije bila bogata osoba. Postavlja se vrlo logično pitanje zašto bi se odrekla kuće i nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva samo iz razloga što odlazi živjeti na nekih cca 500 km udaljenosti od mjesta gdje se ove nekretnine nalaze. Tuženi ni na koji način dokazuju da bi LO na neki način zadužio SO pa da bi mu u znak zahvalnosti ona darovala kuću. Tom kućom je SO mogla raspolagati i ostvariti materijalna sredstva neophodna za uzdržavanje djece i svoje uzdržavanje, a ne darovati je. I omogućavanje besplatnog stanovanja u kući LO, SO je njegovoj obitelji pomogla da ima besplatan krov nad glavom gdje može živjeti. Iz svih navedenih razloga sud smatra da su iskazi tužitelja i citiranih svjedoka istiniti te da se SO nije odrekla prava vlasništva na predmetnim nekretninama kao što se nije odrekla prava vlasništva niti na preostalih 26 nekretnina koje se navode u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Predmet tužbenog zahtjeva su pet nekretnina dok se tužitelji u tom ulošku navode kao vlasnici ukupno 31 nekretnine, pa i ova činjenica govori u prilog tvrdnje da SO nije darovala nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva. Iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. SO i pok. RO razvidno je da su upravo tužitelji svaki u 1/3 dijela stekli pravo vlasništva ovih nekretnina.

9. U tijeku postupka stranke su tvrdile da su vršila ulaganja u predmetne nekretnine i u prilog toga dostavljali račun, međutim ova činjenica nije odlučna iz razloga što tužitelji ničim ne dokazuju da se računi odnose upravo na kuću u [adresa] koja je predmet tužbenog zahtjeva. Također porez na rješenja se dostavljaju upisanom vlasniku nekretnine,a ne onome tko se smatra vlasnikom time da je iz poreznih rješenja razvidno da se odnose na kuću za odmor bez oznake nekretnine na koji se odnosi pa nije moguće povezati to porezno rješenje s nekretninama koje su predmet tužbenog zahtjeva. Također prijava ratne štete nema značenje da bi se SO odrekla ili ne odrekla vlasništva predmetnih nekretnina jer naravno da vlasnik može podnijeti zahtjev za utvrđenje ratne štete, a prema izlasku iz zemljišne knjige. Stoga sud ove dokaze ne smatra odlučnim za ishod ovog postupka kao niti tvrdnje tuženih da su plaćali porez na kuću niti dostavljene dokaze tuženih da su plaćali troškove režija. Ove troškove snosi ona osoba koja živi u nekretnini, troši struju, vodu, gleda televiziju i koristi druge komunalne usluge. Činjenica plaćanja režijskih troškova ni na koji način ne ukazuje da bi SO darovala pravnom predniku tuženih predmetne nekretnine.

10. Slijedom navedenog sud utvrđuje da su tužitelji dokazali da su vlasnici predmetne nekretnine što proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige, a da su tuženi bez valjane pravne osnove u posjedu istih. Na strani tuženih nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer su tuženi znali, odnosno morali znati da ove nekretnine nisu darovane njihovom pravnom predniku LO jer su oni s njime živjeli u istoj kući i znali su da je SO njihovom pravnom predniku dala nekretnine na korištenje do opoziva da imaju krov nad glavom. Iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. SO razvidno je da je isto dostavljeno ŽO, ovdje 1.tuženoj još 2003. te je ona morala znati koje su nekretnine predmet nasljeđivanja jer se iste navode u rješenju te i ta činjenica ukazuje da su tuženi znali da žive u tuđem, iako su se u kući brinuli kao o svojoj i istu pazili i uređivali. Uređivali su je da im bude ugodnije živjeti, ali za korištenje tuđe kuće nisu plaćali nikakvu naknadnu. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na predaju u posjed, a odbijen protutužbeni zahtjev na utvrđenje vlasništva.

O pravu na dom

11. Tuženi žive u predmetnoj nekretnini i ona predstavlja njihov dom.

12. Sud je to razmotrio u smislu članaka 16. stavka 2. i 34. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., dalje Ustav ) te članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - počišćeni tekst, 8/99. - ispr., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

13. Članci 16. stavak 2. i 34. stavak 2. Ustava u mjerodavnom dijelu određuju da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te da je dom nepovrediv. Prema članku 8. Konvencije svatko ima pravo na poštovanje svoga doma. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

14. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) ocjena o tome mogu li se određene prostorije smatrati "domom", koje uživaju zaštitu u smislu članka 8. Konvencije nije uvjetovana zakonitošću njezina posjedovanja. Primjerice u presudi Brezec protiv Hrvatske, presuda, 18. srpnja 2013., zahtjev br. 7177/10, ESLJP je utvrdio sljedeće:"35. Sudska praksa tijela Konvencije jasno govori kako pojam 'dom' u smislu članka 8. nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu ili koje su zakonito postavljene. 'Dom' je samostalan pojam koji ne ovisi o klasifikaciji po domaćem pravu. Predstavljaju li neke prostorije 'dom' koji uživa zaštitu članka 8. stavak 1. ovisit će o činjeničnim okolnostima, i to o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom (vidi P protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. rujna 1996., Izvješća 1996-IV, stavci 52.-54., i izvješće Komisije od 11. siječnja 1995., stavak 63.; Ć protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. studenog 1986., stavak 46., Serija A br. 109; Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7456/76, odluka Komisije od 8. veljače 1978., DR 13, str. 40 i Prokopovich protiv Rusije, br. 58255/00, stavak 36., ECHR 2004-XI (izvaci)). Stoga je pitanje treba li neke prostorije smatrati 'domom' činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti posjeda temeljem domaćeg prava (vidi McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, stavak 46., 13. svibnja 2008.)."

15. Nadalje, svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom, načelno treba biti omogućeno da nadležni sud ocijeni razmjernost i razumnost predložene mjere s obzirom na relevantna načela sadržana u članku 8. Konvencije (vidi presude ESLJP-a McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 13. kolovoza 2008., zahtjev br. 19009/04, § 50., Brezec protiv Hrvatske, § 45.). Pri ocjeni razmjernosti i razumnosti predložene mjere treba ispitati je li miješanje javne vlasti u pravo na dom bilo utemeljeno na zakonu i je li imalo legitiman cilj te je li, s obzirom na osobite okolnosti konkretnog slučaja, bilo nužno u demokratskom društvu. Nužnost u demokratskom društvu pretpostavlja zadovoljenje neodgodive društvene potrebe i razmjernost predložene mjere u odnosu na legitiman cilj koji se želi postići. Slijedom navedenog, valjalo je ispitati bi li prihvaćanje tužbenog zahtjeva u ovoj parnici vrijeđalo tuženima njegovo Ustavom i Konvencijom zaštićeno pravo na dom.

16. U tom je smislu najprije provjereno može li se sporna nekretnina koju koriste tuženi smatrati njegovim domom. Iako tuženi prema izvedenim dokazima spornu nekretninu koriste bez valjane pravne osnove, činjenica je da ju koristi za stanovanje dugi niz godina. Stoga se sporna nekretnina može smatrati njegovim domom u smislu članka 34. stavka 1. Ustava i članka 8. Konvencije.

17. Nadalje, na pitanje miješa li se nadležna vlast u ostvarivanje prava tuženih na poštovanje njihova doma, sud je mišljenja da sudski nalog za iseljenje tuženih iz spornih nekretnina, do kojeg bi došlo prihvaćanjem tužbenog zahtjev, predstavlja miješanje u njegovo pravo na poštovanje doma.

18. Provjeravajući je li takvo miješanje bilo opravdano trebalo je ispitati: a) je li miješanje bilo "u skladu sa zakonom", b) je li imalo legitiman cilj, c) je li bilo "nužno u demokratskom društvu" i d) je li bilo razmjerno cilju koji se želio postići odnosno je li bilo razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u konkretnom slučaju.

19. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da tuženi bez valjane pravne osnove koristi nekretninu u vlasništvu tužitelja te su tužitelji kao vlasnici nekretnina ovlašteni tražiti sudsku zaštitu prava vlasništva i njihovo iseljenje sukladno člancima 161. i 162. ZV-a, a zbog toga je ocijenjeno da je miješanje u pravo na dom tuženih provedeno u skladu sa zakonom.

20. Nadalje, po ocjeni ovog suda miješanje u pravo na dom tuženih imalo je i legitiman cilj- zaštitu prava vlasništva tužitelja. Tako je i ESLJP u presudi Brezec protiv Hrvatske prihvatio da miješanje u pravo na dom radi zaštite prava vlasništva teži ostvarivanju legitimnog cilja: "43. Predmetni nalog za povrat posjeda su izdali su domaći sudovi temeljem hrvatskih zakona koji uređuju vlasništvo. Ti zakoni dozvoljavaju vlasniku zahtijevati povrat posjeda stvari kad posjednik nema nikakvu pravnu osnovu za posjed. Domaći sudovi su se pozvali na članak 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kad su naložili podnositeljičino iseljenje. Sud je, uzimajući u obzir da je njegova ovlast za preispitivanje poštivanja domaćeg prava ograničena (vidi, među ostalim izvorima, Allan Jacobsson protiv Švedske (br. 1), 25. listopada 1989., Serija A br. 163, str. 17, st. 57.) utvrdio da su odluke domaćih sudova kojima je naloženo podnositeljičino iseljenje bile u skladu s domaćim pravom, (vidi naprijed citirani predmet V, stavak 19.). Stoga je predmetno miješanje imalo legitimni cilj zaštite prava vlasnika stana (vidi naprijed citirani predmet Ž, stavak 62.)."

21. Konačno, razmatrajući je li miješanje bilo razmjerno cilju koji se želio postići odnosno je li bilo razmjerno naravi potrebe za ograničenjem najprije je utvrđeno da je u konkretnom slučaju riječ o predmetu u kojem su suprotstavljena dva pojedinačna prava, oba zaštićena Ustavom i Konvencijom. To su, s jedne strane, tužiteljevo pravo vlasništva sporne nekretnine, a s druge strane, tuženikovo pravo na dom. Stavljajući u međusobni odnos ta dva pojedinačna prava, od kojih ni jedno u smislu Konvencije nema a priori prevagu nad onim drugim, ocjena je ovog suda da u konkretnom slučaju pravo vlasnika sporne nekretnine preteže nad pravom tuženika kao korisnika nekretnine. To stoga jer je tuženi nekretninu koriste bez valjane pravne osnove, nesporno ne podmirujući tužiteljima nikakvu naknadu za korištenje te nekretnine. Dakle, znaju, odnosno moraju znati da je sporna nekretnina vlasništvo tužitelja i nakon njegova zahtjeva da se isele mirnim putem, to je odbija učiniti i nastavljaju je koristiti na isti način kao i ranije. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da ovakvom presudom tuženima nije povrijeđeno pravo na dom.

22. Neosnovano tuženi navode da je sud bio dužan donijeti rješenje o presumiranom povlačenju tužbe čl. 295 st.2 ZPP-a, obzirom da za tužitelja nitko nije pristupio na ročište kada su se u Republici Srbiji trebali saslušavati svjedoci. Sud smatra da se ova odredba ne odnosi na saslušanje pred zamolbenim sudom u drugoj državi jer bi prihvaćajući stav tuženika značilo da ukoliko bi se saslušanje provodilo u Južnoj Americi ili Australiji da bi tada morao netko za tužitelja pristupiti, odnosno da bi tužitelj morao angažirati zamjenskog punomoćnika. Stoga nije prihvaćen prijedlog tuženika da se tužba smatra povučenom.

23. Neosnovano tuženici osporavaju identitet nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva, odnosno tvrde da se o istima ne nalaze tri kuće i dva dvorišta što je razvidno iz izvatka iz zemljišne knjige već samo jedna kuća i jedno dvorište. Ova činjenica o shvaćanju suda nije odlučna, obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva predaja u posjed pet nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva, pa će tuženik biti dužnik predati samo ono što se nalazi na tim nekretninama, a ne kuće i dvorišta koje više ne postoje. Stoga i ovaj prigovor tuženih sud smatra neosnovanim.

23.Kako su tužitelji dokazali sve pretpostavke iz članka 161. i 162. ZV-a, a tuženi nisu dokazali pretpostavke iz čl. 159 i 160 ZV-a da bi bili pošteni posjednici prijepornih nekretnina, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, a odbijen protutužbeni zahtjev tuženih.

24. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 i 155 ZPP-a i Tarifi od nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a dosuđeni trošak odnosi se na troškove zastupanja, sudske pristojbe, izlaska suda na lice mjesta i troškove prijevoda. Trošak odvjetnika odnosi se na jednokratnu nagradu za zastupanje u iznosu od 500,00 EURi povećanje tarife za zastupanje više osoba ukupno 20 % odnosno 100,00 EUR što ukupno iznosi 600,00 EUR. Na ovaj iznos priznat je PDV-e 150,00 EUR. Kako se jednokratna nagrada odnosi na četiri radnje, tužiteljima je priznat trošak pristupa na dva ročišta u iznosu od 100,00 EUR, odnosno 50 bodova te pristup odvjetnika na dva ročišta u Srbiji u iznosu od 50,00 EUR, što ukupno iznosi 300,00 EUR. Na ovaj iznos priznat je PDV-e 75,00 EUR. Nastavno je tužiteljima priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, na presudu u iznos od 26,54 EUR, troškove izlaska suda na lice mjesta 59,53 EUR i trošak prijevod prema priloženom računu u iznosu od 190,00 EUR što ukupno iznosi 302,81 EUR, a s troškovima zastupanja ukupno je tužiteljima dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.427,81 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja.

25. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadnu parničnog troška je odbijen, a isti se odnosi na troškove izbijanja iz pisarnice i putni trošak obzirom da su tužitelji mogli angažirati odvjetnika koji u blizini suda ima pisarnicu pa ovaj trošak ne bi nastao, a također taj trošak ne može pasti na teret protivne strane, već isključivo zastupanog.

U Opatiji, 28. travnja 2025.

S u d a c:

Denis Putić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tužene