REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-108/2023-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu pojedincu Ivanu Dujiću, u pravnoj stvari tužitelja VELA STINA d.o.o. Roč, Stanica Roč 9, OIB: 65182031142, kojeg zastupa punomoćnica Ana Vičević Gračanin, odvjetnica iz Čavli, protiv tuženika ZIRDUM USLUGE d.o.o. Tar, Istarska 8A, OIB: 71918864387, kojeg zastupa punomoćnica Alma Kulenović, odvjetnica u Puli, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 19. ožujka 2025., na dan objave 28. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku ZIRDUM USLUGE d.o.o., Istarska 8A, Tar, OIB: 71918864387, da tužitelju VELA STINA d.o.o., Stanica Roč 9, Roč, OIB: 65182031142, na ime naknade štete isplati iznos od 4.980,28 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 678,74 EUR od 20. rujna 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 482,59 EUR od 14. listopada 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.304,64 EUR od 22. listopada 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 265,45 EUR od 09. studenog 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 124,43 EUR od 29. studenog 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 124,43 EUR od 28. prosinca 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 2.000,00 EUR od 17. veljače 2023. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku izdati tužitelju pravovaljani račun za obavljene usluge na iznos od 5.320,86 EUR uvećan za PDV 25%.“

II

Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od petnaest dana naknadi troškove postupka u iznosu od 2.000,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III U preostalom se dijelu, za iznos od 926,40 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi od 13. ožujka 2023. naveo da je 15. veljače 2022., kao naručitelj, zaključio s tuženikom kao izvoditeljem Ugovor o građenju, predmet kojeg je izvođenje građevinskih i drugih radova na građevini koja će se graditi u naselju Roč, prema građevinskoj dozvoli KLASA: UO/1-361-03/19-01/00003, URBROJ: 2163-1- 18/3-19-0010 od 21. veljače 2019. godine Upravnog odjela za decentralizaciju, lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, prostorno uređenje i gradnju Istarske županije, Odsjeku za prostorno uređenje i gradnju Buzet, izvršna 18.03.2019., na novoformiranoj građevnoj čestici k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Sukladno čl. 2. Ugovora o građenju, ugovorena je cijena radova u iznosu od 1.770.999,42 kn bez PDV-a, s odredbom „ključ u ruke”. Sukladno čl. 3. Ugovora o građenju, izvoditelj se obvezao sve radove izvesti i predati naručitelju u roku od 12 mjeseci od dana uvođenja u posao. Kako je prilikom izvođenja radova od strane izvođača došlo do niza pogrešaka te su radovi bili pogrešno i površno izvedeni, 21. listopada 2022. tužitelj je Izjavom o raskidu ugovora jednostrano raskinuo Ugovor o građenju od 15. veljače 2022., dok je istovremeno tuženik izjavio da prema tužitelju nema potraživanja koje bi proizašlo iz Ugovora o građenju od 15. veljače 2022. Tužitelj je zbog neobavljenih radova te zbog pogrešno obavljenih radova morao nanovo naručivati radove te podmirivati troškove za ponovljene radove, kao i za prijevoz pogrešno naručenog materijala. Naime, tuženik je cijelosti pogrešno, odnosno suprotno pravilima struke, izveo dogovorene radove postavljanja gabion ograde, zbog čega je tužitelj bio primoran angažirati „Promet robe (tereta) cestom i zemljani radovi”, vl. ĐC, [adresa], za izvođenje radova ponovnog preslagivanja gabiona i prijevoza materijala, te snositi troškove preslagivanja zida od gabiona, i to u iznosu od 2.000,00 EUR. Tuženik je prvotno pogrešno postavio gabione, odnosno betonske blokove, o čemu postoji i Izjava statičara SC od 2. rujna 2022. Također, došlo je i do narudžbe pogrešno naručene robe, točnije cijevi za vodu u kampu. Pogrešna roba je naručena prema uputi RC, a tužitelj je bio primoran snositi troškove prijevoza pogrešno naručene robe te troškove prijevoza nove robe, odnosno novih cijevi za vodu, u iznosu od 7.000,00 kn + PDV 25% (1.161,33 EUR). Nadalje, nakon raskida Ugovora o građenju, tuženik je ostao u dugu tužitelju prema knjigovodstvenoj konto kartici u iznosu od 59.854,80 kn ili 7.944,10 EUR, budući da tuženik nije izdao pravovaljani račun za svoje usluge. Tužitelj, međutim, priznaje kao angažman tuženika na izgradnji kampa sljedeće stavke za koje postoji materijalni dokaz u vidu računa ili zaista izvršene usluge: Đ čišćenje, cijena 350,00 kn, ukupno 350,00 kn, betonski blokovi. cijena 27.740,00 kn, PDV 6.935,00 kn, ukupno 34.675,00 kn, Elviskop prijevoz cijena 12.000,00 kn, PDV 3.000,00 kn, ukupno 15.000,00 kn, sveukupno 50.025,00 kn. Dakle, tužitelj ukupno priznaje iznos od 50.025,00 kn ili 6.639,46 EUR, pa ostaje obveza povrata iznosa od 9.829,80 kn ili 1.304,64 EUR, kao i obveza izdavanja pravovaljanog računa na iznos od 40.090,00 kn ili 5.320,86 EUR, uvećan za PDV, a što tuženik do danas nije učinio. Odredbom čl. 360. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je kako slijedi: „U dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.”. Nadalje, odredbom čl. 364. ZOO-a propisano je: „Kad je prije isteka roka za ispunjenje obveze očito da jedna strana neće ispuniti svoju obvezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.”. Nije sporno da je tuženik 12. prosinca 2022., nakon što je zaprimio Opomenu pred tužbu od 22. studenog 2022., uplatio iznos od ukupno 22.937,00 kn (uplate od 6.656,00 kn i 16.372,00 kn), a koji iznos je samo dio iznosa od 41.516,80 kn koji se tuženik obvezao isplatiti tužitelju sukladno dogovoru na sastanku održanom 4. studenog 2022. godine. Tuženik je taj iznos trebao uplatiti tužitelju u roku od 8 dana od dana održavanja sastanka, međutim, tuženik je tek po primitku opomene uplatio tuženiku iznos od ukupno 22.937,00 kn, što je samo dio dogovorenog iznosa od ukupno 41.516,80 kn. Navedeno potvrđuje nužnost održavanja sastanka kojemu je prisustvovala i punomoćnica tužitelja, kao i nužnost poslanih Opomena pred tužbu, odnosno potvrđuje opravdanost odvjetničkih troškova za koje tužitelj od tuženika potražuje povrat (u nastavku). Dakle, prema knjigovodstvenoj konto kartici tužitelja, tuženik ima otvoreno dugovanje prema tužitelju u iznosu od 59.854,80 kn ili 7.944,10 EUR, od čega tužitelj tuženiku priznaje iznos od 50.025,00 kn ili 6.639,46 EUR, kao opravdani izdatak tužitelja, pa ostaje obveza povrata iznosa od 9.829,80 kn ili 1.304,64 EUR, uz izdavanje pravovaljanog računa na iznos od 40.090,00 kn ili 5.320,86 EUR, uvećan za PDV. Tužitelj je zbog gore navedenog angažirao odvjetnicu Anu Vičević Gračanin i prije podnošenja ove Tužbe, i to kako bi zastupala te pravno savjetovala tužitelja na sastancima s tuženikom, sve u cilju mirnog rješenja spora. Također, prije podnošenja tužbe, tužitelj je Opomenom pred tužbu od 22. studenog 2022. pozvao tuženika na mirno rješenje spora, međutim kako tuženik nije tužitelju naknadio štetu u cijelosti mirnim putem, tužitelj je bio primoran sudskim putem od tuženika tražiti naknadu štete. Slijedom navedenog, tužitelj je zbog tuženikova nepoštivanja ugovornih odredbi morao snositi i izvansudske troškove odvjetnika, i to: račun br. 185 za pristup sastanku - 2.000,00 kn – uplata izvršena 8. studenog 2022., račun br. 192 za sastav Opomene pred tužbu – 937,50 kn – uplata izvršena 28. studenog 2022., račun br. 206 za Sastav opomene pred tužbu – 937,50 kn – uplata izvršena 27. prosinca 2022. Dakle, tužiteljevi troškovi za angažman odvjetnika prije pokretanja postupka pred sudom iznosili su ukupno 3.835,00 kn / 514,30 eur. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da naslov u cijelosti usvoji tužbu i tužbeni zahtjev te donese sljedeću presudu: „I. Nalaže se tuženiku ZIRDUM USLUGE d.o.o., Istarska 8A, Tar, OIB: 71918864387, da tužitelju VELA STINA d.o.o., Stanica Roč 9, Roč, OIB: 65182031142, na ime naknade štete isplati iznos od 4.980,28 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 678,74 EUR od 20. rujna 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 482,59 EUR od 14. listopada 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.304,64 EUR od 22. listopada 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 265,45 EUR od 09. studenog 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 124,43 EUR od 29. studenog 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 124,43 EUR od 28. prosinca 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 2.000,00 EUR od 17. veljače 2023. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku izdati tužitelju pravovaljani račun za obavljene usluge na iznos od 5.320,86 EUR uvećan za PDV 25%.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je nesporno da su stranke zaključile Ugovor o građenju od 5. veljače 2022. Ugovorne strane su suglasno potpisale izjavu o raskidu ugovora, ali ne iz razloga koje neistinito navodi tužitelj, već isključivo iz razloga što su teško komunicirale te su se razilazile u mišljenjima u vezi s izvedbom ugovorenih radova slijedom čega nije bilo moguće sklopljeni ugovor održati na snazi. S tim u vezi, tuženik je u predmetnoj izjavi istaknuo da nema potraživanja prema tužitelju, kao što niti tužitelj nije imao potraživanja prema tuženiku. Dakle, predmetna izjava zapravo je sporazumni raskid napose iz razloga što Izvođač, odnosno tuženik također daje izjavu u opisanoj ispravi te je supotpisana od strane istog. Ukoliko je tužitelj smatrao da ima ikakva eventualna potraživanja naspram tuženika, on bi zasigurno već u predmetnoj izjavi to istaknuo. To tužitelj nije učinio upravo iz razloga jer ugovorne strane nisu imale međusobnih potraživanja. Tuženik osporava navode tužitelja vezano uz postavljanje zida od gabiona i naručivanje cijevi za vodu. Iz očitovanja projektanta – statičara, KC, razvidno je samo da se umjesto armirano-betonskih potpornih zidova, mogu postaviti i arm bet gabioni, 80/80/160, ili 80/80/40 cm, a ne da je tuženik iste pogrešno postavio. Vezano uz navodno pogrešno naručenu robu (cijevi za vodu) tužitelj ničime nije dokazao da trošak od 7.000,00 kn uvećano za iznos PDV-a predstavlja dodatan trošak, već se isti odnosi na jednokratni trošak prijevoza naručene robe. Tužitelj dakle nije dokazao da bi eventualno dvostruko platio prijevoz predmetne robe. Uz to, iz prepiske između zakonskog zastupnika tužitelja i RC uopće ne proizlazi da su navodi tužitelja istiniti te da je roba pogrešno naručena, a niti tko je robu zaista naručivao. Ugovorne strane nisu imale međusobnih potraživanja u trenutku raskida ugovora o građenju. Tužitelj paušalno navodi zakonske odredbe dok je iz sadržaja spisa jasno razvidno da je u konkretnoj stvari riječ o sporazumnom raskidu ugovora slijedom čega su navedene odredbe bespredmetne. Tuženik je, nakon opomene tužitelja, 12. prosinca 2022. uplatio tužitelju iznos od 22.937,00 kn isključivo na ime mirnog rješenja spora, a ne radi pogrešno ili nepotpuno izvedenih radova ili pogrešno ispostavljenog računa, a kojom uplatom nikako nije priznao navode tužitelja iznesene u tužbi. Tuženik ističe da je tužitelj svojevoljno i bespotrebno angažirao odvjetnika te da tuženik niti po jednoj pravnoj osnovi, nije i ne može biti obvezan snositi troškove pravnog savjetovanja tužitelja u njegovom privatnom angažmanu. Svi građevinski radovi koji su odrađeni do trenutka raskida ugovora, izvedeni su sukladno predmetnom Ugovoru o građenju od 15. veljače 2022. te su izvedeni stručno te sukladno relevantnim zakonskim odredbama i pravilima građevinske struke. Tuženik je izvršio i veći opseg građevinskih radova od onoga što je bilo plaćeno od strane tužitelja, međutim na ime mirnog rješenja nastalog raskida ugovora, tuženik je odlučio odustati od potraživanja prema tužitelju. Tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane te obveže tužitelja da podmiri parnične troškove tuženika zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

3. U podnesku od 9. svibnja 2023. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu. Naveo je da je netočno da je Izjava o raskidu ugovora zapravo sporazumni raskid Ugovora o građenju. Tom izjavom tužitelj je jednostrano raskinuo Ugovor o građenju, a tuženik je izjavio kako prema tužitelju nema potraživanja. To što su obje stranke potpisale ispravu ne znači da se radi o sporazumnom raskidu ugovora, već jasno stoji kako upravo tužitelj raskida ugovor, dok se tuženik s time usuglasio i potpisao ispravu. Tužitelj je jednostrano raskinuo Ugovor o građenju od 15. veljače 2022. zbog toga što je prilikom izvođenja radova od strane tuženika došlo do niza pogrešaka te su radovi bili pogrešno i površno izvedeni. Stranke su se usuglasile upravo oko Izjave o raskidu priložene u spis te su istu obje potpisale i pečatirale. U toj izjavi jasno stoji kako tužitelj raskida ugovor te kako tuženik nema potraživanja prema tužitelju, što ne znači da tužitelj nema potraživanja prema tuženiku. Da obje stranke nisu imale međusobnih potraživanja, stranke bi se za to usuglasile te bi to bilo unijeto u izjavu, međutim obje stranke su bile upoznate sa činjenicom da tužitelj ima potraživanja prema tuženiku. Tuženik iznosi neistinu i kad navodi da su ugovorne strane izuzetno teško međusobno komunicirale. Naime, u komunikaciji između zakonskog zastupnika tužitelja LC i zakonskog zastupnika tuženika HC nije bilo nikakvih poteškoća, štoviše iste su pretežito komunicirale putem Vibera te je komunikacija između njih bila odlična sve do trenutka kad je tužitelj tražio povrat novčanih sredstava koja mu je tuženik dugovao tužitelju. Paušalni su i navodi tuženika da tužitelj nije dokazao svoje navode iz tužbe, odnosno potraživanja. Naime, tužitelj je u spis dostavio Ugovor o građenju, Izjavu o raskidu, račune tuženika, račun za preslagivanje pogrešno postavljenih gabiona i prijevoz materijala, zatim očitovanje projektanta da je bilo predviđeno drugačije složiti gabione prema pravilima struke, račune za pogrešno naručene cijevi, potvrde o uplati spomenutih računa, prepisku između zakonskog zastupnika tužitelja i RC, potvrde o uplati – platitelj tuženik, opomene pred tužbu, računa za odvjetničke usluge i potvrde o uplati tih računa. U odnosu na već dostavljeno očitovanje projektanta – statičara od 2. rujna 2022. ističe se da je očitovanje sastavljeno nakon što je tuženik već suprotno projektu i pravilima struke, dakle pogrešno postavio gabione, o čemu je tužitelj obavijestio projektanta. Naime, zid je počeo imati nagib prema van. Stoga je projektant i dao očitovanje u pismenom obliku u kojem je jasno navedeno na koji način je bilo potrebno postaviti gabione, da su isti trebali biti postavljeni u dva reda, stepenasto, i to na nabijenu šljunčanu podlogu. Također, paušalni su i navodi tuženika da tužitelj nije dokazao da trošak od 7.000,00 kuna uvećano za trošak PDV-a predstavlja dodatan trošak. Naime, tužitelj je u spis dostavio račun za pogrešne cijevi i prijevoz te račun za dostavu pravilnih cijevi i ponovno plaćen prijevoz i odvoz krivih cijevi, a iz Viber prepiske između zakonskog zastupnika tužitelja i RC razvidno je da je zakonski zastupnik tužitelja naručio cijevi po uputi i nalogu RC. U trenutku kad je tužitelj jednostrano raskinuo Ugovor o građenju, tuženik nije imao nikakva potraživanja prema tužitelju, što je tuženik i potvrdio potpisom izjave, međutim tužitelj je imao potraživanja prema tuženiku. Stranke su pokušale predmetnu situaciju riješiti mirnim putem bez suda pa čak i bez odvjetnika, međutim kako tuženik nije tužitelju isplatio dugovani iznos, tužitelj je bio primoran angažirati odvjetnicu za pristup sastanku, slanje opomena pred tužbu, a u konačnici je rezultiralo i pokretanjem postupka pred sudom. Sukladno dogovoru na sastanku, tuženik je dogovoreni iznos trebao uplatiti tužitelju u roku od 8 dana od dana održavanja sastanka, međutim, tuženik je tek po primitku opomene uplatio tuženiku iznos od ukupno 22.937,00 kn, što je samo dio dogovorenog iznosa od ukupno 41.516,80 kn. Dakle, angažiranje odvjetnice nije bilo svojevoljno niti bespotrebno kako to tuženik u svom Odgovoru na tužbu navodi, već je isto bilo nužno i opravdano, te su odvjetnički troškovi nastali isključivo krivnjom tuženika. Konačno, naglašava se i to da tuženik zasigurno ne bi nakon zaprimljene opomene uplatio tuženiku iznos od 22.937,00 kn, a da taj iznos, odnosno čak i veći iznos, nije uistinu i dugovao tužitelju. Slijedom navedenoga, predlaže se naslovu po provedenom postupku usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i tuženika obvezati na naknadu parničnih troškova tužitelju.

4. Proveden je dokazni postupak uvidom u isprave u spisu, slušanjem CD-a koji je dostavljen uz podnesak tuženika od 5. veljače 2025., saslušanjem svjedoka ZC, ĐCČ, MC, AC, RC, zakonske zastupnice tuženika HC te zakonske zastupnice tužitelja LC, a svjedok EC je dao samo pisanu izjavu.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Tužitelj u točki I tužbenog zahtjeva traži isplatu iznosa od 4.980,28 eura, od toga:

- 2.000,00 eura za preslagivanje zida od gabiona (točka III tužbe),

- 1.161,33 eura za troškove prijevoza cijevi (također točka III tužbe),

- 1.304,64 eura na ime preostalog dugovanja (točka IV tužbe, omaškom je navedeno da se radi o točki III, koja je bila prethodna točka), te

- 514,30 eura na ime odvjetničkih troškova (točka V tužbe, omaškom navedeno da se radi o točki IV).

U nastavku će sud obrazložiti utvrđenja i zaključke za svaku od tih stavki.

7. Vezano za preslagivanje zida od gabiona, zakonska zastupnica tužitelja LC je iskazala da je isti izgrađen na njenoj privatnoj parceli te da je ona osobno te radove naručila od tuženika. Suglasno tome je iskazala i zakonska zastupnica tuženika HC koja je navela da je slaganje zida od gabiona naručila zakonska zastupnica tužitelja za njenu privatnu kuću te da nije predmet odnosa između stranaka. I svjedok EC je u svojoj pisanoj izjavi naveo da je predmetni zid rađen blizu kuće LC (zakonske zastupnice tužitelja). Na temelju suglasnih iskaza zakonskih zastupnica stranaka sud je utvrdio da su radovi izrade zida od gabiona naručeni osobno od strane LC, a ne od strane tužitelja, te su radovi izvršeni na gradilištu kuće LC pa da, stoga, tuženik osnovano prigovara promašenoj aktivnoj legitimacije u odnosu na te radove.

Iz iskaza zakonske zastupnice tužitelja LC, nadalje, proizlazi da je račun tuženika koji se odnosi na predmetne gabione (br. 61/1/1 na str. 18 spisa) storniran tako da je na računu br. 57/1/1 (str. 16 spisa) naznačen iznos sa minusom („iz razloga što su to stornirani računi odnosno za usluge koje tuženik nije izvršio“), a iz iskaza svjedoka AC proizlazi da iznos od 2.000,00 eura nije šteta već iznos koji je tužitelj platio njegovom obrtu. Dakle, tuženik za te radove nije ništa naplatio (već je račun u cijelosti stornirao) pa (sve i kad bi tužitelj bio aktivno legitimaran u pogledu tih radova) naknada za te radove, koju je tužitelj platio [obrt], ne predstavlja nikakav novi trošak ni štetu već jednostavno naknadu za izvršene radove (kako je naveo svjedok AC).

Zbog svega navedenog u ovoj točki obrazloženja tužitelj tužbenim zahtjevom neosnovano potražuje iznos od 2.000,00 eura za preslagivanje zida od gabiona.

8. Vezano za troškove prijevoza cijevi, tužitelj u tužbi izričito ne navodi tko je te cijevi naručio (navedeno je „došlo je i do narudžbe pogrešno naručene robe, točnije cijevi za vodu u kampu“), ali tvrdi da su pogrešne cijevi naručene prema uputi RC.

Zakonska zastupnica tužitelja LC je iskazala da je cijevi trebao naručiti RC koji je za tuženika vodio radove, ali da je RC rekao da tuženik te cijevi neće naručiti već da ih treba naručiti tužitelj. Nadalje navodi da je ona (zakonska zastupnica tužitelja) naručila cijevi po uputi CC te da tuženik nije nikad priznao da su cijevi pogrešno naručene po njegovoj uputi već da tuženik tvrdi da je to tako naručio nadzorni inženjer.

Zakonska zastupnica tuženika HC je iskazala da je nadzorni inženjer MC ZC dao podatke odnosno specifikaciju cijevi kakve treba naručiti, te je te cijevi zakonska zastupnica tužitelja i naručila. Upravo takve cijevi su dostavljene na gradilište da bi onda MC rekao da to nisu ispravne cijevi već da je potreban drugačiji promjer. ZC joj je dao da presluša snimku telefonskog razgovora sa MC iz koje proizlazi da je on sam (MC) naručio cijevi koje su dostavljene na gradilište. Zbog navedenog smatra da tuženik nije dužan platiti prijevoz cijevi jer su iste naručene po specifikaciji nadzornog inženjera tužitelja.

Svjedok RC (inače suprug zakonske zastupnice tuženika te zaposlenik tuženika) iskazao je: da on sa nadzornim inženjerom nije razgovarao u vezi cijevi već je sa njime razgovarao ZC te je njemu ZC rekao da je nadzorni inženjer naložio koje cijevi da se naruče, a da mu je kasnije za te iste cijevi rekao da se moraju zamijeniti; da mu je ZC pustio snimku razgovora sa nadzornim inženjerom u kojoj mu nadzorni inženjer daje uputu da naruči cijevi upravo promjera koje su i naručene; da u svezi postavljanja cijevi ZC nije bio podizvođač tuženika te je on (CC) spojio i upoznao LC sa ZC, a dalje je ona dogovarala s njim posao; da je u trenutku kad su predmetne cijevi naručene među strankama bio na snazi ugovor sukladno kojem nije bila obveza tuženika da izvrši radove postavljanja tih cijevi; da su ugovori o građenju više puta mijenjani te su pojedini poslovi kod svakog novog ugovora izbačeni jer tužitelj nije imao dovoljno sredstava da pokrije investiciju; da je tuženik prethodno, prije nego što je postavljanje cijevi izbačeno iz ugovora o gradnji zaključenog između stranaka, već naručio cijevi, ali je kasnije tužitelj od toga odustao te je ta stavka izbačena iz ugovora o gradnji.

Svjedok ZC iskazao je: da je LC željela uštedjeti pa da je predložila smanjenje promjera cijevi na što je on odgovorio da on u tom slučaju ne želi raditi bez nadzora nadzornog inženjera; da je promjer cijevi 90 fi na prijedlog LC odobrio nadzorni inženjer MC; da je cijevi naručio tužitelj, a ne tuženik te je cijevi i trebao naručiti tužitelj, ali da je on, nakon što je LC inzistirala da se radi uštede montiraju cijevi nižeg promjera njoj rekao da tužitelj sam naruči cijevi. Na upite je odgovorio: da su mu u vezi postavljanja cijevi prvo pristupili CC i HC te su rekli da obavljaju radove kod njihove prijateljice; da je prvo bilo govora o tome da on bude podizvođač koji će raditi za tuženika ali je kasnije dogovoreno da će on raditi po narudžbama za tužitelja; da je razgovor sa MC snimao kako bi se zaštitio jer je LC njega optužila da je pogrešno naručio cijevi, a naručila ih je ona; da je snimku dao CC i HC iz razloga što se radilo o njihovoj prijateljici za koju je tuženik izvodio radove; da su ga CC i HC pitali o predmetnim cijevima, ali da im je on rekao da je on odustao od posla nakon što je triput uzalud dolazio na gradilište jer nije bio dostavljen materijal te se nisu pojavili bager i bagerista; da on nikome nije ispostavio račune za radove u predmetnom kampu jer na kraju on nije ništa ni radio niti je išta naplatio; da on ne zna tko je LC rekao da bi se mogle ugraditi cijevi 90 fi, a da je ona to tražila od njega kako bi uštedjela; da je u kafiću na autobusnom kolodvoru u [adresa] sa LC dogovarao ugradnju predmetnih cijevi; da se ne sjeća je li tada bio prisutan još tko; da je on LC rekao da on njoj ne može dati popust na ponudu sa materijalom prema projektu, a ako ona hoće naručiti nešto drugo neka naruči sama; da je on pisanu ponudu dao tuženiku dok se još govorilo o tome da će on biti podizvođač za tuženika; da on LC nije dao popis materijala jer mu je već "digla živce" jer je stalno nešto zvala i tražila, a sve kako bi uštedjela; da je on NC dao neke savjete u vezi uštede, pa joj je tako rekao da materijal ne kupuje u Istri nego u Zagrebu jer je tamo jeftiniji i slično; da je LC materijal naručila preko interneta, odnosno tako mu je rekla te je još i rekla da je prošla puno jeftinije; da on nije LC dao količine materijala jer se u naručivanje materijala više nije htio miješati; da je na kraju sa njom dogovorio da mu ona plati samo izvođenje radova, a ne i materijal; da je prvo bilo govora o tome da on bude podizvođač za ZIRDUM USLUGE te bi u tom slučaju on ispostavio račun tuženiku, ali da je kasnije dogovoreno da on radi sa tužiteljem, pa bi u slučaju da je postavio predmetne cijevi on ispostavio račun tužitelju.

U pisanoj izjavi svjedok MC je naveo da je cijevi naručio investitor (tužitelj) u dogovoru sa CC. Usmeno je iskazao: da je on dao mjere tužitelju za predmetne cijevi i to 100 mm; da se on ne sjeća tko je bio prisutan kad je došao na gradilište i vidio da cijevi ne odgovaraju projektu; da su na gradilištu bile cijevi promjera 90 mm te je on dao mišljenje da te cijevi ne odgovaraju svrsi. Na upite je odgovorio: da nije točno da je on predložio ili odobrio izmjenu promjera cijevi sa 10 mm na 90 mm; da je moguće da je on ZC vidio na gradilištu, a nakon što u cijevi dostavljene, a prije toga nije u vezi s tim cijevima s njim komunicirao; da je on tužitelju dao popis i specifikaciju materijala te je u njemu naznačen promjer dn 110 što znači da je čisti promjer unutar cijevi 100 mm; da on ne zna zašto je tužitelj naručio cijevi promjera 90 mm; da je njega kao nadzornog inženjera na predmetom gradilištu angažirao tužitelj; da on sa ZC nije razgovarao telefonom; da promjer manji od 100 mm nije odgovarao projektu, a niti pravilima struke prema kojima vanjske cijevi moraju biti promjera minimalno 100 mm; da prilikom izmjene projektne dokumentacije nije mijenjan promjer predmetnih cijevi; da on nije razgovarao sa ZC na telefon niti mu je davao neke drukčije podatke vezane uz promjer cijevi od onih u projektu; da potvrđuje svoj iskaz i u dijelu u kojem je prema njegovim saznanjima tuženik trebao nabaviti cijevi, ali da se to odužilo pa je tužitelj iste naručio.

Na temelju suglasnog (u tom dijelu) iskaza zakonske zastupnice tužitelja LC, zakonske zastupnice tuženika HC, te svjedoka ZC, RC i MC, sud je utvrdio da je predmetne cijevi (pa i one pogrešnog promjera 90 fi) naručio tužitelj (a ne tuženik). Nadalje, na temelju iskaza svjedoka RC i ZC sud je utvrdio da nije bila obveza tuženika da izvrši radove postavljanja tih cijevi, već je iste po narudžbi tužitelja trebao postaviti ZC.

Po ocjeni suda tužiteljica nije dokazala svoju tvrdnju da su pogrešne cijevi (promjera 90 fi) naručene prema uputi RC. O tome su u postupku oprečne iskaze dali zakonska zastupnica tužitelja LC (koja je iskazala da je cijevi naručila po uputi CC), s jedne strane, te svjedok ZC (koji je iskazao da je promjer cijevi 90 fi na prijedlog LC odobrio nadzorni inženjer MC) i zakonska zastupnica tuženika HC (koja je iskazala da je nadzorni inženjer MC ZC dao podatke odnosno specifikaciju cijevi kakve treba naručiti), s druge strane. Svjedok RC iskazao je da on sa nadzornim inženjerom nije razgovarao u vezi cijevi već je sa njime razgovarao ZC te je njemu ZC rekao da je nadzorni inženjer naložio koje cijevi da se naruče, a da mu je kasnije za te iste cijevi rekao da se moraju zamijeniti, kao i da mu je ZC pustio snimku razgovora sa nadzornim inženjerom u kojoj mu nadzorni inženjer daje uputu da naruči cijevi upravo promjera koje su i naručene. Svjedok MC je u pisanoj izjavi naveo da je cijevi naručio investitor (tužitelj) u dogovoru sa CC, ali je usmeno iskazao da on ne zna zašto je tužitelj naručio cijevi promjera 90 mm. Stoga je, u situaciji tako međusobno različitih, suprotstavljenih navoda stranaka te iskaza njihovih zakonskih zastupnika i svjedoka o tome jesu li pogrešne cijevi (promjera 90 fi) naručene prema uputi RC, sud, temeljem čl. 219. i čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), zaključio da tužiteljica tu svoju tvrdnju nije dokazala. Pritom se sudu, pored utvrđenja da je predmetne cijevi (pa i one pogrešnog promjera 90 fi) naručio tužitelj (a ne tuženik) te da nije bila obveza tuženika da izvrši radove postavljanja tih cijevi (već je iste po narudžbi tužitelja trebao postaviti ZC), ne čini logičnim ni životnim da bi CC (suprug zakonske zastupnice tuženika te zaposlenik tuženika) davao upute tužitelju o tome koje cijevi treba naručiti, a osobito da ga je uputio naručiti cijevi manjeg promjera od onog koji je predviđen projektnom dokumentacijom. Uostalom, upute CC (sve da ih je isti dao, što nije utvrđeno) tužitelj nije morao slijediti (osobito u situaciji kad te cijevi nije naručivao tuženik već tužitelj, a niti je bila obveza tuženika da izvrši radove postavljanja tih cijevi).

Uz sve to, po ocjeni ovog suda tuženik osnovano prigovara da tužitelj ničime nije dokazao da trošak ponovnog prijevoza cijevi za vodu iznosi 7.000,00 kn uvećano za iznos PDV-a. Naime, iz računa br. 1441/001/1 na str. 44 spisa proizlazi da je za prvi prijevoz, kad su dostavljene cijevi promjera 90 (D 90) fakturirana naknada za prijevoz u iznosu od 1.800,00 kn (a ne 7.000,00 kn), da bi za drugi prijevoz po računu br. 1531/001/1 na str. 45-46 spisa bila fakturirana naknada za prijevoz od 7.000,00 kn, s time da iz tog računa proizlazi da je tog (drugog) puta osim cijevi prevezena i velika količina druge robe (račun ima 23 stavke). Iz navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao da je dvostruko platio prijevoz predmetnih cijevi, a niti da je trošak ponovnog prijevoza cijevi bio 7.000,00 kn.

Zbog svega navedenog u ovoj točki obrazloženja tužitelj tužbenim zahtjevom neosnovano potražuje iznos od 1.161,33 eura za troškove prijevoza cijevi.

9. Tužitelj u tužbi navodi da mu je prema knjigovodstvenoj konto kartici nakon raskida Ugovora o građenju tuženik ostao dužan iznos od 59.854,80 kn ili 7.944,10 eura, od čega da tužitelj tuženiku priznaje iznos od 50.025,00 kn ili 6.639,46 eura, kao opravdani izdatak tužitelja, pa da ostaje obveza povrata iznosa od 9.829,80 kn ili 1.304,64 eura.

Budući da je tuženik u cijelosti osporio tužbeni zahtjev na tužitelju je (prema čl. 219. ZPP-a) bio teret dokaza tvrdnje da mu je tuženik dužan iznos od 59.854,80 kn ili 7.944,10 eura.

Konto kartica je jednostrana isprava i u slučaju da je protivna strana ospori, kao što je u konkretnom slučaju riječ, na izdavatelju te isprave je teret dokaza činjenica navedenih u toj ispravi. Tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije dokazao da mu je tuženik dužan iznos od 59.854,80 kn ili 7.944,10 eura. Osim konto kartice dostavljene uz tužbu tužitelj nije dostavio nikakve isprave kojima bi dokazao taj dug, a nije ni predložio vještačenje (npr. knjigovodstveno – financijsko) radi utvrđenja te činjenice. Također, o tom navodnom dugovanju su proturječne iskaze dali zakonska zastupnica tužitelja LC i svjedok ĐCČ (koji su iskazali da je tuženik tužitelju dužan iznos od 59.854,80 kn ili 7.944,10 eura), s jedne strane, te zakonska zastupnica tuženika HC (koja je iskazala da je prilikom sastava izjave o raskidu ugovora, tužitelju predočila obračun svih plaćanja između stranaka – na str. 100 spisa; da je taj obračun u posljednjim stavkama nadopisala punomoćnica tužitelja te da je po tom konačnom obračunu tuženik bio dužan tužitelju 6.565,00 kn, koji je iznos u cijelosti plaćen, te da, stoga, tuženik nije ništa dužan tužitelju).

S obzirom na prethodno navedeno sud je, temeljem čl. 219. i čl. 221.a. ZPP-a, zaključio da tužitelj nije dokazao da mu je tuženik dužan iznos od 59.854,80 kn ili 7.944,10 eura (pa, posljedično, niti da mu je tuženik u obvezi vratiti iznos od 9.829,80 kn/1.304,64 eura).

Zbog svega navedenog u ovoj točki obrazloženja sud je zaključio da tužitelj tužbenim zahtjevom neosnovano potražuje iznos od 1.304,64 eura na ime preostalog dugovanja.

10. Kao što je prethodno obrazloženo, sud je zaključio da tužitelj tužbenim zahtjevom neosnovano potražuje: iznos od 2.000,00 eura za preslagivanje zida od gabiona, iznos od 1.161,33 eura za troškove prijevoza cijevi te iznos od 1.304,64 eura na ime preostalog dugovanja. Zbog navedenog (posljedično) tužitelj neosnovano potražuje trošak odvjetnika kojeg je angažirao radi naplate tih svojih (navodnih) tražbina.

Zbog navedenog u ovoj točki obrazloženja tužitelj tužbenim zahtjevom neosnovano potražuje iznos od 514,30 eura na ime odvjetničkih troškova.

11. U svezi točke I tužbenog zahtjeva može se dodati da je tužitelj u nekoliko navrata istaknuo da je, sukladno dogovoru na sastanku održanom 4. studenog 2022., tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 41.516,80 kn, od čega da je platio iznos 22.937,00 kn (uplate od 6.656,00 kn i 16.372,00 kn). Prema tim tvrdnjama (koje tužitelj također nije dokazao) bi tuženik tužitelju bio dužan iznos od 2.465,96 eura (41.516,80 kn - 22.937,00 kn = 18.579,80 kn odnosno 2.465,96 eura) dok točkom I tužbenog zahtjeva tužitelj potražuje isplatu iznosa od 4.980,28 eura. Dakle, te tužiteljeve tvrdnje same po sebi pobijaju visinu tužbenog zahtjeva.

12. Točkom II tužbenog zahtjeva tužitelj traži da se tuženiku naloži izdati tužitelju pravovaljani račun za obavljene usluge na iznos od 5.320,86 EUR uvećan za PDV 25%.

Razlozi za donošenje takve odluke koje je sam tužitelj naveo ne daju dovoljno osnova za prihvaćanje tog tužbenog zahtjeva.

Naime, tužitelj je u tužbi prvo naveo da je nakon raskida Ugovora o građenju, tuženik ostao u dugu tužitelju prema knjigovodstvenoj konto kartici u iznosu od 59.854,80 kn ili 7.944,10 EUR, budući da tuženik nije izdao pravovaljani račun za svoje usluge. Taj svoj navod tužitelj tijekom postupka nije ni razjasnio ni dokazao. Dalje je tužitelj u tužbi naveo da priznaje kao angažman tuženika na izgradnji kampa sljedeće stavke za koje postoji materijalni dokaz u vidu računa ili zaista izvršene usluge: Đ čišćenje, cijena 350,00 kn, ukupno 350,00 kn, betonski blokovi. cijena 27.740,00 kn, PDV 6.935,00 kn, ukupno 34.675,00 kn, Elviskop prijevoz cijena 12.000,00 kn, PDV 3.000,00 kn, ukupno 15.000,00 kn, sveukupno 50.025,00 kn. Dakle, tužitelj ukupno priznaje iznos od 50.025,00 kn ili 6.639,46 EUR, pa ostaje obveza povrata iznosa od 9.829,80 kn ili 1.304,64 EUR, kao i obveza izdavanja pravovaljanog računa na iznos od 40.090,00 kn ili 5.320,86 EUR, uvećan za PDV, a što tuženik do danas nije učinio. Tužitelj nije ni razjasnio ni dokazao te svoje navode. Nije uopće jasno zašto bi iz po tužitelju priznatom iznosu od 50.025,00 kn ili 6.639,46 EUR odnosno iz navodne obveze povrata iznosa od 9.829,80 kn ili 1.304,64 EUR, proizlazila tuženikova obveza izdavanja pravovaljanog računa na iznos od 40.090,00 kn ili 5.320,86 EUR, uvećan za PDV. Naime, svi navedeni iznosi se međusobno razlikuju.

U pisanom iskazu koji je dostavio tužitelj, svjedokinja ĐCČ (knjigovođa tužitelja) je navela: da je sporan račun broj 61 od 30. prosinca 2022. koji je tuženik izdao sa prijenosom porezne obveze, što konkretno znači da je glavnica cca 63.435,00 kn i na to se prenosi porezna obveza PDV-a na tužitelja, odnosno na taj iznos se dodaje PDV; da to nije knjigovodstveno ispravno jer je taj iznos trebao biti glavnica cca 50.748,00 kn + PDV 12.687,00 kn = 63.435,00 kn; da je na taj način tužitelj zakinut za povrat poreza od 12.687,00 kn ili 1.683,85 EUR.

Niti iskaz svjedoka ĐCČ ne upućuje na tuženikovu obvezu izdavanja pravovaljanog računa na iznos od 40.090,00 kn ili 5.320,86 EUR, uvećan za PDV. Naime, ti se iznosi se (40.090,00 kn ili 5.320,86 EUR) ne spominju u pisanoj izjavi tog svjedoka, niti u njenom usmenom iskazu (na ročištu 23. siječnja 2025.), kao ni u ostalim dokazima izvedenim u ovom postupku.

Zbog svega navedenog odbijen je tužbeni zahtjev i u njegovoj točki II, kojim tužitelj traži da se tuženiku naloži izdati tužitelju pravovaljani račun za obavljene usluge na iznos od 5.320,86 EUR uvećan za PDV 25%.

13. Na ročištu 19. ožujka 2025. tuženik je naveo da je iz dopisa svjedoka EC razvidno da se isti nalazi u Saudijskoj Arabiji te stoga predlaže da se on, ekonomičnosti postupka radi, ne saslušava. Tužitelj je naveo da je osporio izjavu svjedoka EC, ali je suglasan da se isti ne saslušava, ekonomičnosti postupka radi, dok tužitelj i dalje ustraje pri saslušanju svjedoka ŽC. Na suglasan prijedlog stranaka sud je odlučio da neće izvesti dokazi saslušanjem svjedoka EC (koji je dao pisanu izjavu).

Nadalje, sud je odlučio da neće izvesti dokaz saslušanjem svjedoka DC. Naime, saslušanje svjedoka DC predloženo je na okolnost postavljanja zida od gabiona, o čemu je već utvrđeno da je isti naručila LC kao fizička osoba, a ne tužitelj, te da se taj zid trebao izgraditi na nekretnini LC, a ne na nekretnini tužitelja. Zbog toga sud smatra da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno te je odlučio da neće izvesti taj dokaz.

14. S obzirom na sve navedeno sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti (točka I izreke ove presude).

15. Temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a naloženo je tužitelju (u točki II izreke) da tuženiku naknadi troškove postupka, i to: za sastav odgovora na tužbu te podnesaka od 30. rujna 2024. i 5. veljače 2025. iznos od 200,00 eura po podnesku, (Tbr. 8.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima od 24. lipnja, 8. listopada i 19. studenog 2024. te 23. siječnja i 19. ožujka 2025. iznos od 200,00 eura po ročištu (Tbr. 9.1 Tarife), PDV u iznosu od 400,00 eura (Tbr. 42. Tarife) – ukupno 2.000,00 eura. Budući da trošak postupka ne predstavlja potraživanje iz trgovačkog ugovora, tuženiku su na trošak postupka, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, dosuđene zakonske zatezne kamate (zatražene u odgovoru na tužbu) koje od presuđenja do isplate teku po stopi koja se odnosi na ostale odnose.

16. Tuženiku nisu priznati zatraženi putni troškovi punomoćnika tuženika te troškovi izbivanja iz pisarnice njegovog punomoćnika u ukupnom iznosu od 926,40 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Naime, ti troškovi tuženikovog punomoćnika (odvjetnika) nisu bili potrebni radi vođenja parnice, s obzirom na to da u sjedištu ovog suda djeluje više odvjetnika koji su svi jednako bili sposobni zastupati tuženika, a ako je tuženik bio drugačijeg mišljenja onda je taj trošak svojeg punomoćnika dužan snositi sam. Stoga je u pogledu preostalih traženih troškova postupka (iznad dosuđenih) tuženikov zahtjev odbijen (točka III izreke).

U Pazinu, 28. travnja 2025.

Sudac

Ivan Dujić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.