REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-485/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Ilić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3147/2020-41 od 4. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3147/2020-41 od 4. prosinca 2024. u točki I. i točki III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.807,28 EUR sa zateznim kamatama od 4. prosinca 2024. do isplate.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku u točki III. izreke presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa od 1.807,28 EUR te se presuda u tom dijelu preinačava na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.236,22 EUR sa zateznim kamatama od 4. prosinca 2024. do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.188,55 eura sa zateznim kamatama:

- na iznos od 1,15 EUR od dana 12.07.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,46 EUR od dana 13.08.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,18 EUR od dana 12.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,49 EUR od dana 12.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,04 EUR od dana 14.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,41 EUR od dana 18.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,84 EUR od dana 12.06.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,28 EUR od dana 28.07.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,53 EUR od dana 28.07.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,76 EUR od dana 12.09.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od dana 17.09.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,82 EUR od dana 13.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,24 EUR od dana 11.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,89 EUR od dana 11.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 29,13 EUR od dana 26.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,94 EUR od dana 11.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,20 EUR od dana 12.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,47 EUR od dana 05.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,16 EUR od dana 12.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,68 EUR od dana 13.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,65 EUR od dana 11.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,72 EUR od dana 11.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,85 EUR od dana 12.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,66 EUR od dana 11.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,51 EUR od dana 11.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,54 EUR od dana 12.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 29,78 EUR od dana 11.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 34,38 EUR od dana 11.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,32 EUR od dana 12.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,56 EUR od dana 12.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,38 EUR od dana 11.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,68 EUR od dana 12.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 60,65 EUR od dana 22.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,54 EUR od dana 13.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 69,10 EUR od dana 04.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 64,76 EUR od dana 12.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,78 EUR od dana 12.11.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 72,51 EUR od dana 11.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 91,25 EUR od dana 26.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,98 EUR od dana 23.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,63 EUR od dana 28.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,71 EUR od dana 03.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,78 EUR od dana 27.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 102,89 EUR od dana 03.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 105,34 EUR od dana 07.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 126,32 EUR od dana 07.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 115,54 EUR od dana 07.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.328,07 EUR od dana 07.09.2011. godine pa do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 1. siječnja 2008. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 1.521,73 eura sa zateznim kamatama od 24. lipnja 2020. do isplate.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.043,50 eura sa zateznim kamatama od 4. prosinca 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude u točki I. i odluci o trošku u točki III. izreke žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik „zbog svih zakonom predviđenih razloga“. U žalbi, u bitnom, navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, pri čemu ukazuje na zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Navodi da sud pogrešno primijenio odredbu čl. 193. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) jer je u pobijanoj presudi pogrešno utvrdio da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja smanjio glavni tužbeni zahtjev isključivo za iznos od 1.521,73 EUR sa zateznim kamatama od 24.6.2020., pa je posljedično tome samo u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan (toč. II. izreke presude), dok je zapravo tužitelj u tužbi postavio tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu ukupnog iznosa od 11.148,40 EUR, a potom je podneskom od 7.11.2022. (odnosno 1.12.2023.) postavio tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 5.188,55 EUR iz čega proizlazi da je tužitelj tužbeni zahtjev smanjio za 5.959,84 EUR. Ističe da je sud propustio primijeniti odredbu čl. 299. st. 1. ZPP jer je proveo dodatno financijsko vještačenje koje je predloženo tijekom (preotvorene) glavne rasprave, pa kako se radi o dokazu predloženom nakon zaključenja prethodnog postupka smatra da je riječ o nezakonitom postupanju suda. Navodi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 338. st. 4. ZPP. Ukazuje da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i posljedično tome ništetne jer su one tužitelju bila jasne i razumljive te su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kredit te je tužitelj imao mogućnost odabira između više vrsta ugovora o kreditu, posljedično čemu smatra da ove odredbe nisu izazivale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir ni jedan od navoda tuženika, iako su svi obrazloženi i potkrijepljeni dokazima, a ako je iste smatrao neosnovanim, sud ih je trebao primjereno obrazložiti na način koji ne dovodi u sumnju pristranost suda. Smatra da se u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pogrešno poziva na pravna shvaćanja izražena u tzv. kolektivnoj tužbi potrošača, pri čemu ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2018. Smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 81. i 84. ZZP. Ustraje i na prigovoru zastare, a smatra i da je pogrešno primijenjena odredba čl. 326. st. 2. ZOO kao i odredba čl. 1115. ZOO. Prigovara i odluci o troškovima postupka. Ukazuje da je pogrešno utvrđen uspjeh stranaka u sporu te da je neosnovano tužitelju dosuđen trošak za sastav podnesaka od 1. prosinca 2023. i 5. travnja 2024. kao i trošak za ročišta na kojim se nisu izvodili nikakvi dokazi

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, uvećano za trošak žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u odluci o glavnoj stvari pravilna i zakonita.

7. Prije svega valja navesti kako nije osnovan žalbeni navod tuženika da mu je povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje koje, između ostalog, obuhvaća pravo na dokaz i pravo na procesnu jednakost, jer da je sud navode i dokazne prijedloge tuženika u cijelosti zanemario a čime sadržajno upućuje na povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Naime, tuženik je jednako kao i tužitelj, imao pravo i dužnost iznijeti činjenice na kojima temelji svoje prigovore i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st.1. ZPP). Koristeći se tim pravom tuženik je u tijeku prethodnog postupka predložio saslušanje svjedoka JD djelatnice tuženika, između ostalog, „…na okolnost da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu…“ no potom je na ročištu za glavnu raspravu 7. studenog 2022. (str.82), koristeći se svojim dispozitivnim pravima, izrijekom povukao taj dokazni prijedlog, pa su stoga neosnovani njegovi žalbeni navodi da mu je povrijeđeno pravo na procesnu jednakost i „jednakost oružja“. Posljedično tome valja istaknuti i da se tuženik u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj: U-III-5038/2015 od 12.7.2018. i U-III-3874/2008 od 4.4.2012. jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja.

8. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. U presudi su, osim toga, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Također, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevu tužitelja.

10. Nije u pravu žalitelj ni kada navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 193. ZPP time što je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja smanjio glavni tužbeni zahtjev odnosno povukao tužbu (samo) za iznos od 1.521,73 EUR iako je prvotni tužbeni zahtjev glasio na isplatu iznosa od 11.148,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24. lipnja 2020. a konačni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 5.188,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, pa da je time tužitelj zapravo smanjio tužbeni zahtjev odnosno povukao tužbu za 5.959,84 EUR.

10.1. Naime, tužitelj je u tužbi prvotno zatražio isplatu iznosa od 11.148,40 EUR (83.997,61 kn) koji iznos predstavlja glavnicu u iznosu od 6.710,28 eura, dok se preostali dio zahtjeva u iznosu od 4.438,12 eura odnosi na uglavničene zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do 24. lipnja 2020. izražene u apsolutnom iznosu, a potom je u konačno uređenom tužbenom zahtjevu, nakon provedenog financijskom vještačenja tužitelj zatražio isplatu glavnice u iznosu od 5.188,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos preplate. Tužitelj je time tužitelj preinačio tužbu na način da je umjesto glavnice i uglavničene kamate zatražio glavnicu sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate s time da je konačno postavljenim zahtjevom smanjio tužbeni zahtjev odnosno povukao tužbu (samo) za 1.521,73 EUR a ne za 5.959,84 EUR kako to pogrešno zaključuje tuženik.

10.2. Pravna teorija i pravna praksa polazeći od svrhe instituta iz odredbe čl.31. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO) i zabrane naplate zakonske kamate na kamatu za vrijeme dok postoji glavni dug, zauzela je stav da se kamate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti i u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali time da na taj apsolutni iznos ne teku zatezne kamate, jer zatezne kamate i dalje teku na iznos glavnog potraživanja. Dakle, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, sasvim je svejedno hoće li tužitelj zatezne kamate izraziti u apsolutnom iznosu ili će isplatu istih tražiti opisno na način da na pojedini iznos glavnice traži isplatu kamate od dana isplate pa do određenog dana. Stoga, time što tužitelj u konačno uređenom tužbenom zahtjevu ne traži isplatu zateznih kamata u apsolutnom iznosu od 4.438,12 EUR nego na svaki pojedini preplaćeni iznos traži isplatu zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, tužitelj nije smanjio tužbeni zahtjev odnosno povukao tužbu za 4.438,12 EUR (jer i dalje traži isplatu zakonski kamata ali ne u apsolutnom iznosu nego od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate) već (samo) za 1.521,73 EUR, pa je stoga žalba tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pogrešnu primjenu čl. 193. ZPP neosnovana.

11. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 299. st.1. ZPP time što je nakon preotvaranja glavne rasprave proveo dodatno financijsko vještačenje. To stoga, što je dokaz financijskim vještačenjem predložen već u tužbi s time da je vještačenje predloženo na način da vještak izračuna tečajnu razliku između svakog pojedinog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora i početnog tečaja CHF na dan isplate kredita koje je u tijeku postupka i provedeno. Međutim, kako je tužitelj nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev i djelom povukao tužbu, kojem se povlačenju tuženik protivio to je dodatno financijsko vještačenje na okolnost visine zateznih kamata bilo nužno radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu te određivanjem dodatnog vještačenja prvostupanjski sud nije počinio naprijed navedenu bitnu povredu postupka na koju u žalbi ukazuje žalitelj.

12. Konačno, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pa je žalba tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

13. Predmet spora u ovoj fazi postupka je potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove u iznosu od 5.188,55 EUR (preplata zbog promjene tečaja CHF) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koji je novčani iznos prešao u imovinu tuženika na temelju odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (čl. 7.Ugovora) a koje odredbe tužitelj ocjenjuje nepoštenim u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03; dalje ZZP), a posljedično tome i ništetnim sukladno čl. 87. st. 1. ZZP, pri čemu se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

14. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika, kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita, 19. lipnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.658,74 CHF koji se isplaćivao u 84 jednaka mjesečna anuiteta po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno da je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% (članak 2. Ugovora), pri čemu je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši u skladu sa odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Također, odredba članka 7. Ugovora sadrži ugovorenu valutnu klauzulu obzirom da je navedeno kako se iznosi glavnice kredita i otplata u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim prema danu dospijeća, a prema otplatnom planu, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Nije sporno niti da je kredit prijevremeno otplaćen 7. rujna 2011.

15. Sporno je da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takve odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO) te je sporna osnovanost tuženikova prigovora zastare.

16. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnom, da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača sukladno čl. 3 st. 1. ZZP/03 jer je iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i to za kupovinu automobila kojeg je koristio za osobne; da osnovanost njegovog zahtjeva, kao potrošača, proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača kojima je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da je sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli; da tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pri čemu je posve neodlučno je li tužitelju nuđen i kredit u drugoj valuti; da je slijedom navedenog, ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak odnosno ugovorena isplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti valute švicarski franak po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća te se ta odredba među strankama ne može primijeniti radi čega je tuženik dužan vratiti tužitelju novčani iznos koji je primio osnovom ove ništetne odredbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate pozivom na odredbu čl. 1115. i čl. 29. ZOO jer je tuženik već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne.

16.1. Posljedično tome prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 5.188,57 eura koji iznos predstavlja razliku mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta tečaja pri čemu sud nije uzeo u obzir tzv. "negativne" iznose koje je tužitelj platio po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita i po kamatnoj stopi manjoj od početno ugovorene i koji iznose 3,56 EUR jer tuženik nije podnio protutužbu s odgovarajućim protutužbenim zahtjevom niti je istaknuo prigovor radi prijeboja, a prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima, pozivajući se pritom i na pravno shvaćanje VSRH u presudi broj Rev-677/23 od 13. veljače 2024.

16.2. Prvostupanjski sud je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključujući da petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - 14. lipnja 2018. pa računajući od tada do trenutka podnošenja ove tužbe 27. travnja 2021. nije protekao ovaj rok zastare.

17. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu jasne i na zakonu osnovane razloge, a isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

18. U odnosu na žalbene razloge tuženika kao žalitelja u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu utemeljenim na pravnim shvaćanjima izraženima u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i presudi Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

18.2. Osim toga, takvo je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci broj Rev 2221/2018-11 kojom je odbijena revizija protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke, pa tako i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP). Iz toga razloga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

18.3. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi.

18.4. Glede pozivanja žalitelja na odredbu čl. 84. ZZP/03 prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, navesti je kako nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.

18.5. Naime, presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 je odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morale na jasan način biti objašnjene posljedice intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze .

18.6. Naime, tuženik je u ovom sporu mogao (tvrditi i) dokazivati da je tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze, a što je temeljni preduvjet da bi potrošač uopće mogao informirano pregovarati s bankom o sadržaju ugovora, i da je tužitelja kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora u kojem bi se slučaju radilo o informiranom pristanku. Međutim, tuženik tijekom postupka to nije dokazao kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

18.7. Okolnost da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, a na što ukazuje tuženik u žalbi, samo po sebi nije dokaz da je tuženik prije sklapanja ugovora tužitelju dao sve potrebne informacije o rizicima valute CHF pa su dokazni prijedlozi tuženika radi utvrđenja mogućnosti takvog izbora irelevantni. Iz priloženih promotivnih uvjeta tuženika za odobravanja kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007. ne proizlaze ikakve informacije o rizičnosti valute CHF utvrđene u postupku kolektivne zaštite potrošača, upravo su krediti u toj valuti promovirani kao tada najpovoljniji obzirom na najnižu kamatnu stopu, pa su stoga i žalbeni navodi tuženika da mogućnost izbora između više vrsta kredita predstavlja pojedinačno pregovaranje, u cijelosti neosnovani.

19. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta dužan platiti tužitelju.

20. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. U postupku je utvrđeno da je tužitelj preplatio tuženiku iznos od 5.188,55 EUR, zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate kredita, pa je tuženik dužan taj iznos isplatiti tužitelju.

21. Nadalje, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.

22. Nisu osnovane niti žalbene tvrdnje tuženika o zastari tražbine. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 1. ožujka 2022. glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći tek od 14. lipnja 2018. godine, te nije istekao do pokretanja ovog parničnog postupka 24. lipnja 2020. stoga je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

23. Valja nadalje navesti da je neosnovan i tuženikov prigovor o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim, u okolnostima konkretnog slučaja u kojem je tužitelj kao potrošač sklopio ugovor o kreditu koji sadrži ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, koja je posljedično dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika - da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja - pa je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, suprotno žalbenim navodima tuženika, postoji.

24. Žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku sadržane u točki III. izreke prvostupanjske presude djelomično je osnovana jer je prvostupanjski sud odlučujući o trošku postupka djelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

24.1. Prije svega navesti je da su neosnovani navodi žalitelja da je prvostupanjski sud povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti time što je na odvjetničke radnje primijenio jedinstvenu vrijednost boda Tarife, nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje. Naime, kako je glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari zaključena 21. listopada 2024. nakon čega je sud donio odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka, to je prvostupanjski sud pravilno na temelju Tbr.52. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/23. - dalje: Tarifa) i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife, priznao tužitelju trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR, a što je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.

24.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno tužitelju odmjerio trošak za sastav podneska od 5. travnja 2024. u visini od 100 bodova jer se radi o obrazloženom podnesku (očitovanje na dopunski nalaz vještaka) za sastav kojeg tužitelju pripada nagrada prema Tbr. 8. toč.1. Tarife. Osim toga pravilno je tužitelju priznata nagrada i za zastupanje na ročištima 20. siječnja 2020., 07. studenog 2022., 19. listopada 2023., 18. prosinca 2023. i 21. listopada 2024. prema Tbr.9.toč.1. Tarife, budući se na ročištima raspravljalo o glavnoj stvari.

24.3. Međutim, u pravu je žalitelj kada navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Tarife kada je tužitelju za sastav podneska od 1. prosinca 2023. u kojemu tužitelj (samo) iskazuje tužbeni zahtjev u EUR valuti priznao nagradu po Tbr.8.toč.1. Tarife jer se suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda ne radi o obrazloženom podnesku već od kategoriji „ostalih podnesaka“ za koje tužitelju pripada nagrada od 25 bodova prema Tbr. 8. Toč.4. Tarife.

24.4. Osim toga pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je uspjeh tuženika u sporu neznatan pa je posljedično tome prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl.154. st.5. ZPP. Naime, tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen je za 5.188,55 EUR a odbijen za iznos od 1.521,73 EUR što znači da je tužiteljev uspjeh u postupku 77,32 % čime je uspjeh protivne strane 22,67 % pa je o trošku valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP prema kojoj je tuženik dužan tužitelju naknaditi 54,65 % parničnih troškova.

24.5. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st.2. u vezi s čl. 155. ZPP te odredbama Tarife tužitelju valjalo priznati trošak zastupanja u visini od 925 bodova (za trošak sastava tužbe i podnesaka od 06. ožujka 2021., 13. siječnja 2022., 05. travnja 2024. za svaki po 100 bodova -Tbr.8.toč.1. za sastav podneska od 1. prosinca 2023. 25 bodova -Tbr. 8. toč.4., za zastupanje na ročištima 20. siječnja 2020., 07. studenog 2022., 19. listopada 2023., 18. prosinca 2023. i 21. listopada 2024. po 100 bodova -Tbr.9.toč.1.) što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) te uvećano za PDV (Tbr.46. Tarife) iznosi od 2.312,50 EUR od čega razmjerno uspjehu u sporu (54,65%) tužitelju pripada 1.263,78 EUR, kojem je iznosu valjalo pribrojiti trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 78,97 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR eura te dodatnog financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, odnosno ukupno 1.807,28 EUR dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška preko dosuđenog, za daljnji iznos od 1.236,22 EUR valjalo odbiti kao neosnovan.

25. Slijedom izloženog, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP presuđeno je kao u izreci.

26. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer i pored djelomične preinake odluke o parničnom trošku, nije promijenjen uspjeh stranaka u ovoj parnici.

Pula - Pola, 28. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković