REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-2498/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Snježani Cvitanović, u pravnoj stvari tužitelja EĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan p.p. Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana p.p. CĆ i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o. Split, Lovretska 14, temeljem generalne punomoći pohranjene kod Općinskog suda u Splitu, pod brojem: Su-549/2021, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12.veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Srđana Kalebić, odvjetnika u Splitu i zamjenika punomoćnika tuženika BĆ te po objavi 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 18568/06 od 31.3.2006. godine, kojeg su zaključili EĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HVB SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 20.690,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 8., b), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, odnosno u dijelu u kojem je ugovoreno kako su mjesečne rate plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja za valutu ugovora, c), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će banka primijeniti ugovoreni prodajni devizni tečaj, vrijedeći na prethodno navedene dane ispunjenja obveze, d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno da ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečne rate kreditor će prihvatiti/primijeniti ugovoreni prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje prenesenim/uplaćenim novčanim sredstvima, mjesečnom ratom., d), 2., u dijelu u kojem će se prihvatiti uplate prema tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, d), 3., u dijelu u kojem banka zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalih uslijed razlike tečajeva.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 10. Ugovora o kreditu broj 18568/06 od 31.3.2006. godine, kojeg su zaključili EĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa],, i HVB SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 2.585,58 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008 do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 31.12.2023. po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos 0,52 EUR od 06.06.2006.

na iznos 1,93 EUR od 19.06.2006.

na iznos 0,07 EUR od 18.07.2006.

na iznos 0,87 EUR od 18.09.2006.

na iznos 0,38 EUR od 18.10.2006.

na iznos 2,35 EUR od 18.03.2008.

na iznos 1,15 EUR od 16.10.2008.

na iznos 6,07 EUR od 17.11.2008.

na iznos 0,10 EUR od 17.12.2008.

na iznos 16,25 EUR od 16.01.2009.

na iznos 19,92 EUR od 18.02.2009.

na iznos 11,43 EUR od 17.03.2009.

na iznos 12,11 EUR od 16.04.2009.

na iznos 10,42 EUR od 13.05.2009.

na iznos 9,52 EUR od 16.06.2009.

na iznos 10,24 EUR od 16.07.2009.

na iznos 8,17 EUR od 14.08.2009.

na iznos 9,88 EUR od 15.09.2009.

na iznos 7,59 EUR od 15.10.2009.

na iznos 9,76 EUR od 16.11.2009.

na iznos 8,78 EUR od 16.12.2009.

na iznos 12,96 EUR od 15.01.2010.

na iznos 16,11 EUR od 15.02.2010.

na iznos 15,67 EUR od 15.03.2010.

na iznos 18,87 EUR od 15.04.2010.

na iznos 24,05 EUR od 14.05.2010.

na iznos 22,35 EUR od 16.06.2010.

na iznos 31,17 EUR od 16.07.2010.

na iznos 31,49 EUR od 16.08.2010.

na iznos 40,28 EUR od 16.09.2010.

na iznos 34,63 EUR od 15.10.2010.

na iznos 36,57 EUR od 15.11.2010.

na iznos 45,89 EUR od 15.12.2010.

na iznos 47,55 EUR od 14.01.2011.

na iznos 43,31 EUR od 17.02.2011.

na iznos 48,15 EUR od 16.03.2011.

na iznos 42,93 EUR od 14.04.2011.

na iznos 50,96 EUR od 13.05.2011.

na iznos 59,99 EUR od 15.06.2011.

na iznos 72,84 EUR od 15.07.2011.

na iznos 1.742,30 EUR od 03.08.2011.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka od 1.937,01 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi koju je podnio ovome sudu 20.srpnja 2020. protiv prednika tuženika u kojoj navodi kako je sa 31.3.2006., s tuženikom kao kreditorom, konkretno sa tuženiku pripojenim društvom Splitska banka d.d.1 (dalje Banka), zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 18568/06, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 20.690,00 CHF, a isplaćen u kunama prema kupovnom tečaju tuženika.

1.1.Tužitelj ističe kako je banka je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorila valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu je kredita, u čl. 8. Ugovora, vezala uz ovu valutu te je u čl. 4. navela visinu kamatne stope u iznosu 5,40% godišnje ugovorivši u čl. 11. Ugovora da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom kreditora“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradila nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarala niti utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, Banka je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja Banke protiv iste je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2.Na temelju dokumentacije iz ovog kredita izrađen je izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita ukupno 20.771,53 kn. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes i predlaže sudu presudu kojom bi se utvrdila da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 18568/06 od 31.3.2006. godine, kojeg su zaključili EĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HVB SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 20.690,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 8., b), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, odnosno u dijelu u kojem je ugovoreno kako su mjesečne rate plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja za valutu ugovora, c), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će banka primijeniti ugovoreni prodajni devizni tečaj, vrijedeći na prethodno navedene dane ispunjenja obveze, d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno da ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečne rate kreditor će prihvatiti/primijeniti ugovoreni prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje prenesenim/uplaćenim novčanim sredstvima, mjesečnom ratom., d), 2., u dijelu u kojem će se prihvatiti uplate prema tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, d), 3., u dijelu u kojem banka zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalih uslijed razlike tečajeva, utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 10. Ugovora o kreditu broj 18568/06 od 31.3.2006. godine, kojeg su zaključili EĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa],, i HVB SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora, uz nalog tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 20.771,53 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 21. rujna 2020. protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

2.1. Nadalje, tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 4. i čl. 9. Ugovora o kreditu (način promjene kamatne stope) u dijelu kako je to označeno toč. II. podrednog (eventualno kumuliranog) tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi. Naime, predmetni Ugovor o kreditu otplaćen je 10.05.2013., dok je ova tužba podnesena 26.06.2021., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijedom navedenoga, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovoj osnovi, pa čak niti prihvaćanje prekida tijeka zastare uslijed donošenja presude u predmetu VTS-a posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014.g. (slučaj E) ne bi izmijenilo činjenicu da je zastara nastupila, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon eventualnog prekida zastare) protekao s danom 13.06.2019.g. pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 26.06.2021., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019.g.). Pa budući da zbog nastupa zastare ne može ostvariti uspjeh s eventualnim budućim tužbenim zahtjevom na isplatu po tom osnovu, to onda niti nema pravnog interesa tražiti utvrđenje ništetnima odredbi čl. 4. i čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to označeno toč. II. podrednog tužbenog zahtjeva.

2.2. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima . Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

2.3. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Zaključno, tuženik osobito ističe da, suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, čak i kada bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne. Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102. ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini. S tim u vezi, tuženik upućuje i na odredbu čl. 1021. ZOO/05. Dakle, eventualna ništetnost ugovornih odredbi o zaštitnoj valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini, jer on može opstati i bez tih ugovornih odredbi. Nadalje, u vezi s prethodnim tuženik ističe da članak 6.st.1. Direktive 93/13/EEZ propisuje da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Kako ocjena održivosti cijelog ugovora na snazi ovisi o nacionalnom pravu, a ne pravu Europske unije i kako Sud EU nije ovlašten tumačiti nacionalno pravo, konačnu odluku o održivosti ugovora na snazi uslijed nepoštenosti pojedinih njegovih odredbi ovisi o ocjeni nacionalnog suda. Budući da su hrvatski sudovi uključujući i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši nacionalni sud, a primjenom i tumačenjem nacionalnog prava (odredbe ZOO-a ništetnosti i djelomičnoj ništetnosti ugovora) već zaključili da ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni kamatne stope ne čine ništetnim cijeli ugovor o CHF kreditu, jer nepoštene odredbe nisu takve da bez njih ugovor ne može opstati, tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora u svakom slučaju je neosnovan. Visoki trgovački sud RH u svojoj presudi poslovni broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.g. (ništetnost valutne klauzule u CHF), izrijekom je zauzeo pravno shvaćanje da eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, a budući da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ne dovode u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i valjanost cijelog ugovora, jer isti “može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.” Ovakvo shvaćanje zauzeto je i u više odluka Vrhovnog suda RH, pa tako i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 3740/2018 od 04.03.2020. u kojem predmetu je VSRH odlučivao o reviziji tužene banke

2.4. Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje prava osnova, ipak opreza radi osporava i visinu tužbenog zahtjeva, radi čega predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan a tužitelja obvezati na naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj tijekom postupka ustraje u navodi iz tužbe a u odnosu na tuženikov odgovor na tužbu ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18- 11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

3.1. Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima. Tužitelj u ovom postupku naime ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda. Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova. Konačno, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu. U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi Raiffeisenbank Austria d.d.

3.2. Ovdje se ponovno napominje kako je tuženik, kao trgovac profesionalac, u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga uostalom obvezuje i čl. 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, ovdje konkretno pogotovo uzevši u obzir neravnopravan položaj dvaju ugovornih strana, kako s aspekta ekonomske moći tako i ekonomskog znanja.Povijesno gledano, švicarski franak je u odnosu na američki dolar doživio primjenu od 493,49 %, u odnosu na eurozonu doživio primjenu od 317,09 %, od uvođenja eura 1.1.1999. do danas 71,18%, od uvođenja kune 30.5.1994. do danas sa skokovima 96,75% ili od dana uzimanja kredita do danas sa skokovima do 80,08 %! Toliko o stabilnoj valuti. Važno je pritom i naglasiti da je ovakvim postupanjem tuženik izigrao i povrijedio odredbe Ustava RH kao i zakonske odredbe (Zakon o HNB-u, čl. 3. i čl. 4.) kojima je regulirana monetarna politika Republike Hrvatske, a kojima se upravo preko Hrvatske narodne banke (dalje HNB) jamči stabilnost cijena, financijskog sustava i domaće valute, kune, i to na način da HNB štiti tečaj domaće valute kune i to isključivo prema EURU. Tužitelj ukazuje kako ja ova činjenica ključna u primjeni čl. 296. st. 2. ZOO-a i čl. 81., st. 1. i 83. ZZP03, a posebice na to da ista nije tužitelju ikada prezentirana, a upravo je ona bila nužna za ispunjenje obveze potpunog i točnog informiranja od strane tuženika. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

3.4. Tužitelj u odnosu na odgovor na tužbu tuženik ponovno ponavlja iste one prigovore koje je iznosio u tijeku spora kolektive pravne zaštite, a koji je postupak pravomoćno završio prije 5 godina pa potpuno netočno iznosi da je sporna odredba o kamati navodno odrediva i razumljiva. Tuženik prigovara i zastari, a koji prigovor je potpuno neosnovan. Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, a kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom odredba valuti i odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke, konkretno čl. 1., 8. i 10. Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika.

4. Tužitelj podneskom od 05. prosinca 2024. postavlja tužbeni zahtjev na temelju izrađenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Mihovila Jović na koji nema primjedbi na vještačenje te drži da je vještak pravilno utvrdio više plaćeno po valuti u ukupnom iznosu od 2.585,58 Eura, a o kojemu je ovaj sud odlučio u točki I izreke ove presude.

4.1. U pogledu izračuna vještaka kojem je vještak računao negativne tečajne razlike kao periode u kojima nije bilo preplate tužitelja po valuti predlaže se sudu isto zanemariti pošto je vještak izračunavao tzv. negativne razlike što je nedopušteno u situaciji u kojoj ne postoji nikakav zahtjev tuženika u tom smjeru. Bilo kakvo odbijanje tzv. negativnih tečajnih razlika nije moguće. Tuženik za taj iznos u ovom postupku niti je iskazao postojanje ikakvog potraživanja, nije isticao nikakav prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev za taj iznos pa je uopće bilo kakvo raspravljanje i odlučivanje o toj tražbini u skladu s ovom činjenicom, potpuno bespredmetno, sve kad bi i tuženik imao pravo na nekakva potraživanja s tog osnova – a nema. Sukladno tome ne postoji ikakvu osnovu da bi se vršilo ikakvo prebijanje ili umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja, odnosno takvo samoinicijativno prebijanje nije mogao vršiti niti sudski vještak niti sud pošto je takvo postupanje protuzakonito i protivno čl. 323. ZOO-a koji regulira pitanje restitucije kod ništetnosti kod ništetnosti pretpostavlja prije svega postojanje restitucijskog zahtjeva tuženika – kojeg nema. Restitucijski zahtjev tuženika ne postoji. S druge strane, sve i da takav zahtjev postoji

– a ne postoji, isti bi bio potpuno neosnovan pa i zastario i to iz jednostavnog razloga što na strani tužitelja nema nikakvog stjecanja bez osnova pa da bi tužitelj imao nešto vraćati tuženiku jer je sva plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik, odnosno radilo bi se o potraživanjima tuženika s osnova manje plaćenih anuiteta za što je propisan zastarni rok od tri godine. Jedini tko je neosnovano stjecao novčane iznose i dužan ih je stoga vratiti je bio upravo tuženik. U tom smislu ukazuje se na upravo doneseno pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev- 549/2023 od 18.12.2013. godine kojim je o ovom pravnom pitanju odlučeno.

5. Tuženik tijekom postupka ustraje u svim dosadašnjim navodima, prigovorima i prijedlozima iznesenim u odgovoru na tužbu i dosadašnjem tijeku postupka tuženik se ovim podneskom očituje na Financijsko vještačenje sudskog vještaka Marijana Jovića od 21.09.2024.g. i podnesak tužitelja od 04.12.2024.g., sve na način kako dalje slijedi.

5.1. Tuženik nema primjedbi na matematičku točnost izračuna vještaka, sukladno kojem bi preplata po kreditu, s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, koju bi tuženik eventualno neosnovano stekao, osporavajući pritom osnovanost bilo kakve preplate, mogla predstavljati samo razlika koja se dobije između stvarno plaćenog iznosa u kunama u skladu s primijenjenim tečajem CHF i anuiteta koji bi bili plaćeni po početnom tečaju CHF, a što je vještak jasno prikazao u iznosu od 2.468,83 EUR. Kada tužitelj podneskom od 04.12.2024.g. uređuje tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa koji predstavlja samo pozitivne razlike, dok negativne razlike ne uzima u obzir, on tužbeni zahtjev nije uredio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, a osim toga ovako postavljenim tužbenim zahtjevom, tužitelj premašuje predmet ovog postupka kako je on determiniran tužbom – stjecanje bez osnove (članak 1111. ZOO-a). Dakle tužitelj je podneskom od 04.12.2024.g. utužio samo pozitivne razlike s obrazloženjem da „tuženik u ovom predmetu uopće nema nikakvo potraživanje prema tužitelju.“, da tuženik radi ostvarenja tog potraživanja nije isticao nikakav prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev glede tzv. negativnih razlika, pozivajući se pri tom na odredbu članka 323. ZOO-a koja regulira pitanje restitucije kod ništetnosti ugovora, i pri tom zaključuje „da na strani tužitelja nema nikakvog stjecanja bez osnova pa da bi tužitelj imao nešto vraćati tuženiku.. “ Prednjim navodima tužitelj pogrešno postavlja stvari i zapravo radi zamjenu teza, jer u ovom sporu tuženik ne tvrdi da je tužitelj išta neosnovano stekao, već tuženik tvrdi da on nije dužan vratiti više nego što je on, tuženik, neosnovano stekao. Dakle prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa pravilna primjena materijalnog prava, odnosno pravilna primjena instituta stjecanja bez osnova, i odredbe članka 346. st. 3. ZOO-a, podrazumijeva da se tužbeni zahtjev umanji za iznos negativnih razlika, i to koliko god one bile male, i to bez potrebe da tuženik podnese protutužbu, istakne prigovor radi prebijanja ili bilo što slično, jednostavno zato jer tuženik nije dužan vratiti više nego što je neosnovano stekao, a nesporno je da je tuženik prema vještačenju na koje tužitelj nije imao računskih primjedbi neosnovano stekao iznos od 2.468,83 EUR, a ne utuženih 2.585,58 EUR. Sukladno pravilima o opsegu vraćanja, a u slučaju kada je predmet stjecanja bez osnove određeni novčani iznos, kao što je to ovdje slučaj, tuženik bi bio u obvezi vratiti nominalno istu glavnicu, odnosno točno određeni novčani iznos kojeg je eventualno neosnovano stekao, i samo je za taj isti nominalni iznos glavnice došlo do umanjenja imovine na strani tužitelja. Pitanje obveze plaćanja zatezne kamate nije od značaja za naprijed navedeno.

5.2. Dosljedno naprijed navedenome, predmet povrata može biti samo ono što je tuženik eventualno neosnovano stekao, a to jedino može biti iznos koji predstavlja razliku između iznosa kojeg je tužitelj trebao platiti po početnom tečaju CHF i iznosa kojeg je stvarno platio po promijenjenim tečajevima CHF, a koji iznos je vještak, jednostavnom matematičkom operacijom oduzimanja, utvrdio u iznosu od 2.468,83 EUR. Ne može preplata koju tužitelj potražuje primjenom pravila o stjecanju bez osnove, biti veća od iznosa kojeg je tuženik eventualno neosnovano stekao.

5.3. Tuženik glede negativnih razlika nije dužan postaviti nikakav zahtjev u smislu podnošenja protutužbe, isticanje prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja, ili bilo što slično, jer se ovdje radi o pravilnom tumačenju i primjeni instituta stjecanja bez osnova, u skladu s kojim tuženik nije dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao, a što je od značaja za pravilno utvrđenje visine tražbine tužitelja. U prilog pravnom shvaćanju tuženika kako tzv. negativne razlike treba uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta, izjasnio se i VSRH, te u rješenju broj: Rev-1277/2022 od 08.03.2023.g. Slijedom naprijed navedenoga jasno je da bi zahtjev tužitelja, koji, pozivom na stjecanje bez osnove, potražuje iznos veći od onog kojeg je tuženik eventualno neosnovano stekao, svakako barem u dijelu bio neosnovan, jer je protivan osnovnim pravilima o vraćanju kod stjecanja bez osnove, a uvažavajući sve već izneseno od strane tuženika tijekom postupka, tužbeni zahtjev je u svakom slučaju potrebno u cijelosti odbiti uz osudu tužitelja na plaćanje parničnog troška.

6. parnične stranke su popisale parnični trošak.

7. Sud je u postupku izveo dokaz pregledom i čitanjem Ugovora o kridus sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. ugovora 18568/06 od 31.03.2006. solemniziran kod JB Slobodana Zlokića broj OU-316/2006 od 31.03.2006., sa izračunom EKS i otplatnim planom ( str 9-20.), obavijest o promjeni kamatne stope od 05.03.2007. i od 07.05.2009.( str 22.,23), izlist sa tekućeg računa na ime tužitelja ( str 24-36), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 25.09.2024. ( str 184-184.) te ostala spisu priložena dokumentacija.

8. Predmet ove parnice je zahtjev:

- za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu broj 18568/06 od 31.03.2006.

- za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule,

- prigovor zastare.

9. Među strankama nije sporno:

- da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 18568/06 od 31.03.2006. na temelju kojeg je odobrena isplata 20.690,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti ( čl. 1.) na rok otplate od 84 mjeseci u anuitetu od 727,84 CHF ( čl. 8.)

- da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,40 % godišnje i da je promjenjiva ( čl. 10)

- da je ugovor o kreditu zatvoren 03.08.2011. prijevremenom otplatom.

10. Sporno je:

- je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom,

- je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku

- je li osnovan prigovor zastare.

11. Čitanjem ugovora o kreditu broj 18568/06 od 31.03.2006. utvrđeno je:

- da je isti sklopljen između HVB SPLITKA BANKA d.d. i EĆ kao korisnika kredita,

- da se korisniku kredita odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.690,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja,

- da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila,

- da je rok otplate 84 mjeseca

- da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,40 % godišnje, koja je kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana.

12. Iz pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marijana Jovića od 21.09.2024. proizlazi :

-da je kredit pod brojem 18568/06 je ugovoren dana 31.03.2006. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=20.690,00 na rok od 84 mjeseca. Iskorišten je u iznosu od CHF=20.690,00,

- Isplaćen je u kunama 04.04.2006. prema prodajnom tečaju kreditora 1CHF=4,6634 Kn, te je naplata mjesečnih anuiteta vršena po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja.

- Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,40% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 297,40 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja.

-Prvi anuitet je dospio 10.05.2006. godine.

-Banka je od 12.02.2007. godine povisila kamatnu stopu, te ju je kroz otplatu višekratno mijenjala i kroz cijelo je razdoblje bila veće stope od početno ugovorene.

-Kredit je prijevremeno konačno otplaćen dana 03.08.2011. a uplata je uvrštena u izračun kao i ostali redovni anuiteti, te postoji razlika na ime preostale glavnice i tečaja otplate u odnosu na početni otplatni plan i tečaj po kojem je kredit isplaćen..

12.1. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Kamatna stopa je u cijelom razdoblju otplate bila jednaka ili veća od ugovorne, tako da s osnove promjene kamatne stope ne postoje tzv. negativne razlike.

12.2. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukadno promjeni tečaja švicarskog franka. U tablicama nalaza je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Priložene su dvije verzije tablice, jedna s uključenim negativnim razlikama za vrijeme nižeg tečaja od početnog i jedna bez uključenih negativnih razlika. Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u CHF u stupcu br 5, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na dan plaćanja u stupcu 9. Različito plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 10, a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Pojedini su anuiteti dijelom i manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita. Protuvrijednost razlike anuiteta u valuti Eur je prikazana u stupcima 11,12 i 13 tablice. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Izračun je napravljen u valuti Eur po fiksnom tečaju konverzije.

12.3. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna vještak je dao konačno mišljenje:

- Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 18568/06.

- U razdoblju od 12.02.2007. do 03.08.2011. tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten prodajni tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan dospijeća/plaćanja.

Vješak je izvršio izračun u dvije opcije pa je tako u:

-Opciji 1: u izračun uključio iznosi manje plaćenih anuiteta za vrijeme nižeg tečaja (negativne razlike). Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju otplate platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 998,05 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, uključujući i manje plaćene iznose za vrijeme nižeg tečaja, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 2.468,83 Eur. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 3.466,88 Eur Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku.

-Opcija 2: u izračun nisu uključene negativne razlike.Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju otplate platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 998,05 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 2.585,58 Eur. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 3.583,63 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično.

12.4. Financijskim vještačenjem po vještaku Marijana Jovića od 21.09.2024.. utvrđeno je da:

- Zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 2.585,58 EUR,

- Zbog promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 998,05 EUR (ukupan zbroj stupca 10. tablice 4.),

- Zbirno zbog promejne tečaja i promjene kamatne stope tužitelj kao korisnik kredita platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita od ukupno 3.585,63 EUR-a

- Zbog promjene tečaja, (iskazano u eurima) u predmetnom razdoblju realizirane su negativne razlike ( 2.585,58 eura -2.468,83 eura) u iznosu od 116,76 EUR

12.4 . Na mišljenje vještaka (matematički izračun) stranke nisu imale primjedbi pa mu i ovaj sud poklanja vjeru, a posebno stoga što djeluje stručno i logično, te ga ovaj sud smatra vjerodostojnim dokazom. Štoviše, stranke su u skladu s mišljenjem vještaka postavile tužbeni zahtjev, odnosno tuženik je tražio da se tkz negativne razlike uzmu u obzir prilikom dosude tužiteljeva potraživanja.

13. Dakle, gledano po anuitetima, tužitelj je preplatio iznose pojedinačno navedene u izreci presude pod III. u dane navedene u izreci presude.

14 .Što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, za navesti je sljedeće.

Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće. Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.

14.1. O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo tek 14.6.2018. (predmet br. Pž- 6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14.2. Prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018; ŽS Zagreb: Gž-2551/2022). Nadalje, za reći je da Vrhovni sud RH, vezano za primjenu čl.502.c ZPP, i u svome rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. navodi: "Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor."

14.3.Povrh onoga iz prethodne točke obrazloženja o učincima odredbe čl.502.c ZPP, treba reći da je prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o valutnoj klauzuli pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03).

14.4.Ne stoji tvrdnja tuženika da ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu jer je ta tvrdnja tuženika u suprotnosti sa onim što je u toč.14. obrazloženja navedeno o odlukama donesenim u kolektivnom sporu. Tužitelj u ovoj parnici se pozivao na ništetnost upravo odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope (od koje odredbe je tijekom postupka odustao shvativši da je nastupila zastara dijela potraživanja) ili u sebi sadrže valutnu klauzulu. Također, tuženik nije nijednim dokazom dokazao da je tužitelj prije odabira kredita dobio sva tražena pojašnjenja i informacije u vezi spornih odredbi.

14.5. Konačno, to što se možda Direktiva 93/13 ne bi primjenjivala na ugovore sklopljene prije 1.7.2013. ne mijenja ništa na stvari jer u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u Hrvatskoj je bio na snazi ZZP/03 koji sadrži dostatne odredbe koje omogućavaju da se nepoštene odredbe uklone iz ugovora tj. utvrde ništetnima. Isto tako, treba reći da tuženik nije, s obzirom na svoju procesnu aktivnost u pogledu predlaganja dokaza (koja je očito povezana sa spoznajom o učinku čl.502.c ZPP), dokazao niti jedan od prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Osim toga, treba reći da su pojedina pravna shvaćanja tuženika u suprotnosti sa time kako sudska praksa (citirana u ovoj presudi) tumači pojedine procesne i materijalno pravne odredbe propisa.

15.Glede navoda tuženika da tužitelj nema pravni interes i da je nastupila prekluzija jer je kredit otplaćen, treba reći da tužitelj kao ugo vorna stranka ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koje pravo mu se ne gasi (čl.328.ZOO) i vremenski je neograničeno, a pravni interes posebice ima stoga jer je utvrđenje ništetnosti podloga za traženje isplate stečenog bez osnove što je i krajnji cilj svakog potrošača u ovoj vrsti parnica. Također, nije osnovano ni pozivanje tuženika na čl.326.st.2.ZOO da je riječ o zabrani manjeg značenja. Uvjeti za primjenu te odredbe, koju treba povezati sa st.1. istog članka (i naslovom iznad članka) jer sa tim stavkom čini jednu cjelinu, su: da je uzrok ništetnosti naknadno (očito se pod tim misli na razdoblje nakon sklapanja ugovora) nestao; da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja i da je ugovor u cijelosti ispunjen. Po ocjeni ovog suda sva tri uvjeta moraju kumulativno biti ispunjeni da bi došlo do primjene čl.326.st.2.ZOO. Kako tuženik nije, po ocjeni ovog suda, ničim dokazao da je nakon sklapanja predmetnog ugovora nestao uzrok ništetnosti spornih odredbi, to nema mjesta primjeni te odredbe. Povrh toga, za reći je da je ocjena ovog suda kako postupanje jedne stranke protivno načelu savjesnosti i poštenja (što je uzrokovalo ništetnost odredbi), koje je jedno od temeljnih načela obveznih odnosa, svakako ne bi predstavljalo zabranu manjeg značenja.

16.U odnosu na prigovor zastare novčanog potraživanja, za navesti je da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH dana 1.3.2022. izdao priopćenje po kojemu se stav iz odluke br. Rev-2245/2017 te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 30.1.2020. međusobno podupiru i dopunjavaju pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Budući da su, kako je ranije kazano odluke u kolektivnom sporu postale pravomoćne 13.6.2014. (u pogledu promjenjive kamatne stope) i 14.6.2018. (u pogledu valutne klauzule), to se može reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja po osnovi valutne klauzule jer je tužba podnesena 20.07.2020. prije isteka roka od 5 godina. Pozivanje tuženika na to da zastarni rok nije mogao biti prekinut pokretanjem kolektivnog spora 4.4.2012. predstavlja pogrešno i proizvoljno tumačenje zakonskih odredbi.

16.1. Naime, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, zatim presudom donesenom u kolektivnom sporu utvrđeno je da je tuženik u spornom razdoblju (u kojemu je sklopljen i predmetni ugovor) povrijedio prava potrošača što je imalo za posljedicu ništetnost odredbi te u toj odluci nije navedeno da se ista odnosi samo na ugovore u kojima kredit nije u potpunosti vraćen. Uostalom, po stavu ovoga suda ovom presudom je utvrđeno koje su to točno odredbe ovog Ugovora o kreditu ništetne, pa zastara nije niti mogla početi teći a razlozi koji su navedeni u postupcima kolektivne zaštite potrošača, se imaju primijeniti i u ovom slučaju iz razloge već ranije navedenim. Dakle, u odnosu na tužitelja i konkretan Ugovor o kreditu tek je ovom presudom utvrđeno koje su odredbe ništetne. Osim toga, kako tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom sadržanim u podnesku od 05.12.2024. potražuje od tuženika više uplaćeno od strane tužitelja na temelju predmetnog Ugovora o kreditu samo u odnosu na valutnu klauzula ( iako je vještačeno i iza promjenjive kamate) a kako je tužbu podnio 20.07.2020. to petogodišnji zastarni rok od utvrđenja pravomoćnosti kolektivne tužbe u odnosu na valutnu klauzulu od 14.6.2018. nije protekao to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

17. Stoga, imajući u vidu izneseno, ovaj sud kao prethodno pravno pitanje utvrđuje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

17.1.Što se tiče odluke pod točkom III., treba reći sljedeće. Posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (čl.323.st.1.ZOO-a), a potrošači nakon pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu mogu tražiti i stečeno bez osnove, ne samo naknadu štete. Glede prigovora tuženika da ovo nije parnica radi naknade štete, za reći je da pojam naknade štete koji ima u vidu odredba čl.502.c ZPP ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovog prava i interesa (tako i ŽS Zagreb, Gž-1084/2022).

17.2.Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku 2.585,58 EUR više na ime anuiteta zbog promjene tečaja CHF, odnosno pojedine mjesečne iznose navedene u izreci ove presude, a u odnosu na promjenu kamatne stope 998,05 eura, odnosno pojedine mjesečne iznose navedene u izreci ove presude. Zato je tuženiku naloženo temeljem čl.1111.st.1.ZOO platiti tužitelju 3.583,63 EUR.

17.3.Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO. Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

17.4. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).

18. Glede tzv. negativnih razlika u iznosu od 116,76 EUR, treba reći da prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-549/2023) negativne razlike se ne može oduzeti od dosuđenog iznosa ako nema postavljenog protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja, a tuženik u pogledu ovog iznosa nije postavio u ovom postupku takav zahtjev, odnosno prigovor. Postavljeni prigovor radi prebijanja se činjenično odnosi samo na iznos isplaćenog kredita, a ne i na iznos negativnih razlika. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Dakle, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Stoga, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužitelja kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima, i ako su to zatražili prije zaključenja prethodn og postupka, što to nije slučaj u konkretnom predmetu.

19. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 ) i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96, 91/04, 148/09,142/12 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23- dalje Tarife).

19.1. Tužiteljev priznati parnični trošak sastoji se od sastava tužbe, podneska od 26.08.2021., 05.12.2024., za svaku radnju po 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 16.05.2024., 12.02.2025., za svaku radnju po 100 bodova, a za zastupanje na ročištu od 12.12.2024. te za pristup na ročište za objavu presude od po 50 bodova, što je ukupno 600 bodova. Prema vrijednosti boda od 2,00 eura po važećoj Tarifi priznati parnični trošak iznosi 1.200,00 eura koji uvećan za 25% PDV-a od 300 eura iznosi 1.500,00 eura koji valja uvećati za troškove vještačenja od 400 eura i pristojbu tužbe od 37,01 eura, što ukupno iznosi 1.937,01 eura, za koji iznos valja obvezati tuženika na isplatu te odlučiti kao u točki IV izreke ove presude.

19.2. Tužitelja na dosuđeni parnični trošak pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate od dana presuđenja do isplate sve temeljem odredbe članka 29.st.2. ZOO- a i čl. 151.st.3. ZPP-a.

U Splitu, 28. travnja 2025.

Sutkinja

Snježana Cvitanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA: - pun tužitelja

- pun. tuženika

- u spis