P-4553/2020-52
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Split, Gundulićeva 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: ML, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ksenija Vržina, odvjetnica iz Zagreba, Paršika ulica 6/I, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III, radi isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave 13. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ČL, odvjetničke vježbenice u OD Šimenc i partneri iz Splita i zamjenika punomoćnika tuženika LL, odvjetničkog vježbenika kod Domagoja Olujića, odvjetnika iz Splita, 28. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 5305696653 u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ML, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.155,57 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 20. studenog 2005. do 31. prosinca 2005. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2006. do 31. srpnja 2015. u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine i to:
- 0,31 eura od 20. studenog 2005. do isplate
- 2,60 eura od 1. studenog 2008. do isplate
- 5,07 eura od 30. prosinca 2008. do isplate
- 6,85 eura od 31. siječnja 2009. do isplate
- 7,65 eura od 28. veljače 2009. do isplate
- 5,44 eura od 31. ožujka 2009. do isplate
- 5,86 eura od 30. travnja 2009. do isplate
- 2,47 eura od 27. svibnja 2009. do isplate
- 0,64 eura od 31. srpnja 2009. do isplate
- 1,95 eura od 28. kolovoza 2009. do isplate
- 1,84 eura od 29. rujna 2009. do isplate
- 0,51 eura od 31. listopada 2009. do isplate
- 3,00 eura od 31. studenog 2009. do isplate
- 5,01 eura od 20. prosinca 2009. do isplate
- 7,85 eura od 30. siječnja 2010. do isplate
- 7,20 eura od 23. veljače 2010. do isplate
- 11,06 eura od 1. travnja 2010. do isplate
- 10,33 eura od 28. travnja 2010. do isplate
- 11,76 eura od 1. lipnja 2010. do isplate
- 24,13 eura od 30. lipnja 2010. do isplate
- 21,58 eura od 28. srpnja 2010. do isplate
- 29,36 eura od 28. kolovoza 2010. do isplate
- 26,67 eura od 1. listopada 2010. do isplate
- 22,35 eura od 4. studenog 2010. do isplate
- 31,47 eura od 25. studenog 2010. do isplate
- 43,07 eura od 5. siječnja 2011. do isplate
- 34,85 eura od 2. veljače 2011. do isplate
- 37,74 eura od 24. veljače 2011. do isplate
- 34,07 eura od 23. ožujka 2011. do isplate
- 34,73 eura od 30. travnja 2011. do isplate
- 50,28 eura od 3. lipnja 2011. do isplate
- 51,80 eura od 2. srpnja 2011. do isplate
- 64,79 eura od 5. kolovoza 2011. do isplate
- 58,12 eura od 3. rujna 2011. do isplate
- 50,81 eura od 1. listopada 2011. do isplate
- 50,03 eura od 29. listopada 2011. do isplate
- 49,46 eura od 31. studenog 2011. do isplate
- 342,86 eura od 17. prosinca 2011. do isplate
r i j e š i o j e
I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.
II. Smatra se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtijeva koji se odnosio na isplatu iznosa od 410,27 eura
III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 3.589,53 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 28. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 1.375,00 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. U tužbi, zaprimljenoj 30. prosinca 2020., se navodi da je tužitelj 2. lipnja 2005., kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu broj 418-50-2867411 solemniziran 2. lipnja 2005. kod javne bilježnice Nevenke Kekez, broj ovjere OU-527/2005 (dalje: „Ugovor o kreditu“). Navedenim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, kredit za kupnju vozila u iznosu od 19.523,70 CHF (slovima: devetnaesttisućapetstodvadesettri švicarskih franaka i sedamdeset centi) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Na kredit u iznosu od 19.523,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti tužitelju je zaračunata kamata od 5,55 % godišnje. Rok otplate kredita je 84 mjeseca od puštanja kredita u tečaj. Otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečna obroka. Način vraćanja kredita određen je u članku 7. Ugovora o kreditu. Iznos mjesečnog obroka se izračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti. Odredbom članka 2. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da je kamata promjenjiva te da je banka (tuženik) ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope, načina obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, još manje jasnih provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Takvim postupanjem i to na način da je u Ugovor o kreditu ugradio nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna elemenata koji utječu na promjenu stope, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu te presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužene Erste&Steiermärkische Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora trećetužena Erste&Steiermärkische Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetužene Erste&Steiermärkische Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time trećetužena Erste&Steiermärkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom je dakle pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, tj. tuženika. Drugostupanjski sud, navedenom je presudom broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, potvrdio kao ispravno stajalište prvostupanjskog suda da ugovorne odredbe kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, iako je jasna i uočljiva. Drugostupanjski sud utvrdio je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke "ključna ugovorna odredba", a da se opći uvjeti poslovanja primjenjuju tek kao dopunski kriterij. Nadalje, ocijenio je da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene se ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Zaključio je stoga da je postupanjem banaka u odnosu na promjenu ugovorene kamatne stope došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a osporenim ugovornim odredbama banke su, kao tuženici, "potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu" (kamate) što je suprotno mjerodavnoj odredbi Zakona o obveznim odnosima (za razdoblje od siječnja 2004. do siječnja 2006., "Narodne novine" broj: 53/1991., 7/1991., 3/1994., 107/1995., 7/1996., 112/1999. i 88/2001., a za razdoblje od siječnja 2006. do prosinca 2008., "Narodne novine" broj: 35/2005.; u daljnjem tekstu: ZOO). Drugostupanjski sud utvrdio je da je načelo savjesnosti i poštenja jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u ZOO-u, i koje se, između ostalog, ne temelji "na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima". Pri tome je bitno da se navedene okolnosti ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Ocjenjujući je li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ujedno protivna i načelu savjesnosti i poštenja, drugostupanjski sud je strogo pošao od utvrđenja da je i ZoZPom/ 03 i ZoZP-om samo primjerice navedeno koje se ugovorne odredbe mogu smatrati nepoštenima i koje se okolnosti uzimaju u obzir prilikom ocjene valjanosti ugovora. Istaknuo je kako nijedan od tih zakona ne sadrži dodatne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna tom načelu. Odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog, odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno odrediva, u skladu sa člankom 269. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., dalje: ZOO/2005.), koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema članku 272. ZOO/05, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (članak 270. stavak 1. ZOO/2005.). Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (članak 324. ZOO/05). U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (5,55%), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke - tuženika, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke. Prema članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003., dalje: ZZP/03)1, sada članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019., dalje: ZZP), takva je ugovorna odredba nepoštena: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Predmetnim Ugovorom o kreditu odredbom članka 8. ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je naime bio u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se nalazio u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora. Osim toga, prije sklapanja ugovora tužena banka ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu. Iz svega navedenog očigledno je nepošteno postupanje tuženika i sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke.
Podnositelj svoju ustavnu i konvencijsku argumentaciju povreda nastalih u navedenom odnosu s bankom temelji na ustavnom načelu da je Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva socijalna država (članak 1. Ustava) i na načelu da je država ta koja potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana (članak 49. Ustava). Socijalna država konstitutivni je element europskog ustavnog identiteta, što potvrđuje i Ustav Republike Hrvatske, kao i Ustavni sud Republike Hrvatske kroz svoju jurisprudenciju. Odredbom članka 1. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da banka odobrava korisniku kredita - tužitelju kredit u iznosu od 19.523,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Odredbom članka 4. Ugovora o kreditu ugovoren je rok otplate na 84 mjeseca nakon prijenosa kredita u otplatu. Način vraćanja kredita određen je u članku 7. Ugovora o kreditu te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Iznos mjesečnog obroka izračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti. Nadalje, ugovorena je valutna klauzula, odnosno, da će se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna banke. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat s mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je trećetužena Erste&Steiermärkische Bank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena Erste&Steiermärkische Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste&Steiermärkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Ustavni sud je u odluci, U-III-2521/2015, kojom je, točkom I. izreke, ukinuo točku I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" i u tom dijelu vratio predmet Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje, između ostalog naveo: „Ustavni sud opetovano utvrđuje da citirana stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, a na koju su se pozvali nižestupanjski sudovi i Vrhovni sud, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa Suda EU navedena u osporenim odlukama sudova (broj: C- 26/13 od 30. travnja 2014.) odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. Slijedom svega navedenog, ostaje nejasno kojim kriterijima se rukovodio Vrhovni sud kada je utvrdio da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, za razliku od ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne podliježe testu poštenosti. Pri tome Ustavni sud polazi od činjenica (utvrđenih, a djelom i nespornih u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku) da ni u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli službenici banaka nisu objasnili potrošačima prirodu navedene klauzule i njezino značenje, odnosno nisu im uopće, a kamoli na primjeren, to jest jasan, razumljiv, pregledan i nedvosmislen način, objasnili značenje i posljedice ugovaranja te zaštitne klauzule. Ustavni sud može se suglasiti s utvrđenjima Vrhovnog suda da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i da je njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova. Međutim, to ne znači da je taj institut potrošačima, ako ih se promatra kao prosječne građane koji ne raspolažu stručnim znanjima, samim time što je taj institut "apsolutno prepoznat", bio razumljiv onako kako se tumači i primjenjuje "u duhu prava EU". Drugim riječima, da potrošač, bez prethodno predočenih točnih, jasnih i razumljivih kriterija, može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Ovo tim više što su predmetni ugovori bili "opterećeni" s dva promjenjiva bitna elementa - valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je u tom svjetlu trebalo ocijeniti jesu li potrošači, ako i na načelnoj razini znaju za institut valutne klauzule, bili odnosno mogli biti svjesni ekonomskih posljedica istodobnog ugovaranja i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Propust banaka da potrošače upoznaju s ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu predstavljao je odlučujuću okolnost za ocjenu Vrhovnog suda da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive pa posljedično podliježu testu nepoštenosti. Istu tu okolnost, međutim, u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli Vrhovni sud nije uzeo u obzir.“ Obzirom na to da su predmetne odluke iz ove točke tužbe javno objavljene, a u tim postupcima je sudjelovao i sam tuženik te je sadržaj tih sudskih odluka praktično notorna činjenica u Republici Hrvatskoj, ovdje ih tužitelj ne prilaže već samo upućuje na njihove oznake i sadržaj. To stoga jer se radi o uistinu opsežnim materijalima od više desetaka, pa i stotina stranica, koje mogu nepotrebno opteretiti sudski spis. Prema članku 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj:
53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., dalje: ZPP) i članak 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.
Opisanim postupanjem banke nastala je neravnoteža u vjerovničko- dužničkim odnosima kad je riječ o kreditima u CHF, u kojem su dužnici stavljeni u nepovoljan položaj. Tužitelju je povrijeđeno i načelo jednakosti, koje Ustav jamči u članku 14., kao i Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja isto načelo jamči u svom članku 14. Tužitelj je također imao legitimna očekivanja da će u ovakvim odnosima u kojima svoju životnu investiciju, jer prosječan građanin ove države svakako svoju egzistenciju i stambeno pitanje ili neku drugu investiciju, može riješiti samo uz pomoć kredita banaka, rješava sklapanjem ugovora s bankom, koja je legalna institucija u Republici Hrvatskoj i u okviru zdravog bankarskog poslovanja pod kontrolom Hrvatske narodne banke, kao ustavne institucije iz članka 53. Ustava Republike Hrvatske, da neće biti doveden u ovisnički, ekonomskom prijevarom iznuđen položaj, od strane banke. Tužitelj je imao legitimna očekivanja da će ga Republika Hrvatska, kao socijalna država, koja ta svoja načela i jamstva temelji na članku 1. Ustava Republike Hrvatske, zaštiti od stavljanja u neravnopravan položaj s nemjerljivo jačim protivnikom, bankom, koja je na raspolaganju imala ili morala imati stručna znanja o kretanjima na svjetskom ekonomskom i bankarskom tržištu i saznanja o tomu kakav proizvod, rizičan i nezdrav, nudi građanima Republike Hrvatske. Podnositelju su ovakvim postupanjem povrijeđena ustavna i konvencijska prava iz članka 35. Ustava odnosno članka 8. Konvencije, kojima mu je, kroz te dokumente, ali i kroz praksu i sudova specijaliziranih za zaštitu ljudskih prava, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, zajamčena pravna zaštita i štovanje njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Stavljanjem u dužničko ropstvo, nastalog, niti jednom građaninu, ne samo prosječnog obrazovanja, nego i bitno višeg obrazovanja, predvidljivog kretanja ponuđenog proizvoda, kredita kakav je ovdje u pitanju, tužitelju je ugrožen njegov obiteljski život, egzistencija obitelji i kvaliteta života. Traženjem uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su sporne odredbe u Ugovoru o kreditu pošteno ugovorene tužitelj ističe i povredu prava vlasništva, kojeg Ustav jamči u članku 48. stavku 1., a Protokol 1 u članku 1.3 Nesporno je da je ovakvim zaduživanjem i bacanjem novca u neprekidnu rupu koja je nastala divljanjem anuiteta ovog kredita, imovinsko stanje podnositelja, ekstremno narušeno.
Tužitelj nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom ugovornom dokumentacijom, a kojom tuženik raspolaže, a i za onu kojom raspolaže nema stručnog saznanja da li je dostatna za provođenje knjigovodstvenog
– financijskog vještačenja. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da Sud u kontekstu članka 233. stavaka 1. i 2. ZPP-a pozove tuženika da dostavi u sudski spis svu relevantnu dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu koju je po zakonu dužna predati, odnosno pokazati. Nakon što tuženik dostavi svu relevantnu dokumentaciju, tužitelj će u najkraćem mogućem roku postaviti precizan tužbeni zahtjev nakon pribave podataka od strane tuženika i provođenja vještačenja po vještaku knjigovodstveno- financijske struke, sve sukladno članku 186.b stavak 3. ZPP-a.
2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 10. ožujka 2020., se navodi da se tuženik protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-2867411, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.
Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broja Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. Osim navedenog, tuženik ukazuje sudu na okolnost da je pozivanje tužitelja na navedene presude bespredmetno i iz sljedećeg razloga. Naime, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja predmetnih presuda, bilo je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Međutim, u konkretnom slučaju iz navoda sadržanih u tužbi ne može se zaključiti da bi se radilo o parnici radi naknade štete, štoviše, i sam tužitelj se poziva u tužbi na stjecanje bez osnove, a ne naknadu štete. Dakle, s obzirom da ovdje nije riječ o naknadi štete, Zakon o parničnom postupku ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da presude Visokog trgovačkog suda Republike ne mogu imati učinak na ovaj postupak u smislu članka 502.c ZPP-a, a protivno shvaćanju tužitelja, te je tužitelj dužan u ovome postupku dokazati da bi ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile ništetne. U vezi s tužiteljevim tvrdnjama kako su odredbe ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran i to od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, pod brojem OU-527/05, koji je na temelju članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj: 78/1993., 29/1994., 162/1998.) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja promjenjive kamatne stope slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od 84 mjeseca, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene kamatne stope te samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali promjenjive kamatne stope.
Nadalje, tuženik skreće pozornost sudu da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev na način kako to čini tužitelj u predmetnoj tužbi. Naime, sukladno članku 186.b stavak 3. ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. S tim u vezi, kao prvo, tuženik ističe da nije točno da tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari ne može postaviti određeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa. Naime, pretpostavlja se da tužitelj ima podatke o tome je li, kada i na koji način vršio uplate u korist tuženika temeljem predmetnog ugovora o kreditu te je potpuno izvjesno da ima predodžbu o tome koliki mu novčani iznos (navodno) duguje tuženik. Tuženik ističe da sukladno članku 186. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak, a slijedom čega je tužitelj taj koji je prije podnošenja tužbe bio obvezan poduzeti primjerene radnje (npr. pribaviti potrebnu dokumentaciju, analizirati podatke o uplatama po predmetnom ugovoru o kreditu, po potrebi angažirati osobu koja raspolaže stručnim znanjima i koja je u mogućnosti za tužitelja izvršiti potrebne izračune i sl.) koje bi istome omogućile postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva. Kao drugo, tužitelj u tužbi nije na jasan i nedvosmislen način specificirao koji su to podaci koje mu tuženik (navodno) ne želi dati, a koji dostava kojih će mu omogućiti da postavi određen tužbeni zahtjev. Pritom se ističe da je tuženik u vezi s pravnim odnosom zasnovanim predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju, kao i svim ostalim klijentima s kojima je poslovao i s kojima posluje, uredno dostavljao sva pismena, obavijesti i sl., koje je temeljem istog i bio dužan dostaviti te u spisu ne samo da nema dokaza, nego nema niti jasnog i nedvosmislenog navoda o tome koje bi to bile isprave, odnosno podaci, koje tuženik ne želi dostaviti tužitelju. Prema mišljenju tuženika, tužba s ovakvim tužbenim zahtjevom ne može se uspješno postaviti samo na temelju ničime potkrijepljenog ni dokazanog navoda da tuženik nije ili ne želi dostaviti određene podatke, a što upravo čini tužitelj u ovoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, jasno je da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje tužbenog zahtjeva na način na koji to čini tužitelj u svojoj tužbi, te da se radi o zlouporabi procesnih ovlaštenja s ciljem odugovlačenja postupka, odnosno uzrokovanja daljnjih troškova postupka, a slijedom čega se predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu.
Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005.) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate.
3. Podneskom od 7. listopada tužiteljica je postavila određeni tužbeni zahtjev na način da je potraživala isplatu iznosa od 1.162,81 eura, dok je podnescima od 1. ožujka 2024. i 2. svibnja 2024. tužbeni zahtjev uredila u skladu sa provedenim vještačenjem da bi konačni tužbeni zahtjev postavila podneskom do 13. rujna 2024., na način kako je to navedeno u izreci.
4. Odlukom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-1196/2022 od 20. prosinca 2022. potvrđena je odluka ovog suda pod poslovnim brojem P-4553/2020 od 11. svibnja 2022. kojom je odbijen prijedlog tužiteljice iz tužbe za donošenjem rješenja kojim će se naložiti tuženiku da u sudski spis dostavi dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu.
5. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem pisanog nalaza i mišljenja Centar za vještačenja d.o.o. od 19. veljače 2024., saslušanjem tužiteljice ML u svojstvu stranke.
6. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.
7. Tužbeni zahtjev je osnovan.
8. Predmet ove parnice je zahtjev:
– za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli
– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule.
9. Među strankama nije sporno:
– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu na temelju kojeg je odobrena isplata 19.523,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseci
– da je člankom 2. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,55 % i da je promjenjiva
– da je ugovor o kreditu zatvoren 16. prosinca 2011.
10. Sporno je:
– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.
11. Istaknut je i prigovor zastare.
12. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ines Lozić od 19. veljače 2024. proizlazi kako je tužitelj 2. lipnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj: 418-50-2867411 s kreditorom Raiffeisenbank Austria d.d. sa sljedećim bitnim odredbama kredita:
Korisnik kredita
ML
Kreditor
Raiffeisenbank Austria d.d.
Ugovor/ kreditna parija
418-50-2867411
Datum ugovora
2. lipnja 2006.
Iznos kredita
19.523,70 CHF
Tečaj CHF na dan isplate kredita
4,775203
Rok otplate (mjeseci)
Rok otplate godine
Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni 5,55% otplatni plan)
Anuitet prilikom ugovaranja u valuti
281,02 CHF
Iznos anuiteta na dan isplate kredita 1.341,93kn
Ugovoreni tečaj za otplatu
srednji tečaj RBA na dan dospijeća
Ugovor o kreditu je sklopljen 2. lipnja 2006. te je isplaćen 6. lipnja 2006. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,55% godišnje. Ugovorena je otplata u 84 jednaka mjesečna anuiteta. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 31. srpnja 2005., u iznosu od 281,02 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 1.341,93 kn, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Tužitelj je dana 16. prosinca 2011. prijevremeno otplatio kredit. Vještak napominje da je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu), dok na otplatnom planu se navodi da je otplata po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Uvidom u Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu razvidno je da je kreditor anuitete obračunavao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, stoga je i vještak u svom obračunu koristio ugovoreni tečaj na dan dospijeća.
Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te Prijepis knjigovodstvene kartice, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:
- 5,55% godišnje do 31.10.2007.,
- 6,45% godišnje do 30.04.2008.,
- 6,75% godišnje do 28.02.2009.,
- 7,75% godišnje do 30.06.2011.,
- 7,50% godišnje do 30.09.2011.,
- 6,75% godišnje do prijevremene otplate kredita.
Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet korisnika se mijenjao od 281,02 CHF početno do 293,27 CHF kao najvećeg iznosa anuiteta. Svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. S obzirom na to da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuiteta. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na navedeno te da posljedično na promjenu kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope vještak uzima razliku u visini anuiteta koji je korisnik stvarno plaćao u odnosu na anuitet koji je trebao platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope.
U razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja korisnik je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je korisnik plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak je inicijalno, informativno, sve izračune izvršio u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunao u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi članka 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/2022., 88/2022.) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 85/2022.) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.
Mišljenje
Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:
- ukupan iznos pojedinačnih preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope i tečaja u odnosu na kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznose 1.565,84 EUR, od kojeg iznosa je više plaćeno zbog rasta kamatne stope 410,27 eura te je zbog rasta tečaja više plaćeno 1.155,57 eura.
- ukupan iznos manje plaćenog zbog nižeg tečaja koji je vrijedio za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi 308,39 eura.
Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 1.257,45 eura i to:
- ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 410,27 eura,
- ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 847,18 eura.
13. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.
14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.
14.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017- 2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.
14.3. Tuženik u ovom sporu tvrdi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. pružena samo apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača pa da i u ovom postupku potrošač nastoji ostvariti pojedinačni interes naspram tuženika. Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).
Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice.
14.4. Iz iskaza tužiteljice ML proizlazi da je 2005. imala namjeru kupiti automobil za privatne svrhe. Otišla je u salon Renaulta, pogledala ponude, odlučila se za Renault Clio te su je uputili u Raiffeisen banku s obzirom da su s njom poslovali. Otišla je u Raiffeisen banku zajedno sa predstavnikom Renaulta. U banci su joj ponudili kredit u CHF. Nije imala mogućnost izbora, niti je mogla utjecati na bilo koju stavku ugovora koji joj je ponuđen. Nije bila upozorena od strane banke na moguće rizike, posljedice podizanja kredita sa valutnom klauzulom u CHF. Pročitala je ugovor, nisu joj jasni pojmovi poput valutne klauzule, promjenjiva kamatna stopa. Međutim, kako joj je automobil trebao, a nije imala mogućnost utjecanja na stavke ugovora, to je u konačnici otišla kod bilježnika te podigla kredit na iznos od oko 19.500,00 CHF. Nakon nekog vremena rata je drastično narasla te ga je u konačnici zatvorila. U vrijeme sklapanja tog ugovora nije imala otvoreni nikakav obrt ili udio u trgovačkom društvu, u to vrijeme je bila nastavnica u osnovnoj školi.
14.4.1. Tužiteljica, potrošač, tvrdi da nije bila obaviještena o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kako u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP- a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sam tužitelj tvrdi da nije dobio odgovarajuće obavijesti.
15. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.
16. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.
17. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.
17.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po Centru za vještačenja te je sudska vještakinja Ines Lozić 19. veljače 2024. izradila pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud. Tuženik ima svoje viđenje načina izrade nalaza i mišljenja ali ne inzistira na očitovanju vještaka, radi čega se prigovori ne prihvaćaju.
17.2. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.155,57 eura pa je odlučeno kao u izreci presude.
18. Prigovor zastare nije osnovan.
18.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.
Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. (tužitelj potražuje isplatu samo po ovoj osnovi)
Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 2. lipnja 2005.
18.2. Ističe se i to da kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članka 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva
(Revd-1038/2023. od 5. lipnja 2024.)
Dakle, prigovor zastare i po ovoj osnovi je neosnovan.
19. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).
Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja .
20. U postupku je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu koji je tuženik sklapao s potrošačima. Tužiteljica je predmetni ugovor sklopila kao potrošač radi kupnje automobila. Prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač nije osnovan. Sukladno pravilu o teretu dokazivanja tuženik je dužan nedvojbeno dokazati tu svoju tvrdnju. Članak 7. stavak 1., članak 219. stavak 1., članak 221. a) i članak 220. stavak 2. ZPP-a propisuju da kada stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojim nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari). (Tako i VSRH u svojoj odluci Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020).
Naime, predmetni ugovor o kreditu tužiteljica je sklopila kao fizička osoba. Izjavila je da nikada nije imala obrt niti udio u trgovačkim društvima. Sud nema razloga sumnjati u navedeno. Inzistiranje tuženika da se od Porezne uprave traže podaci je li tužiteljica vozilo unijela u imovinu obrta odnosno društva za koje tužiteljica tvrdi da nije imala, nakon dvije godine odgađanja ročišta zbog navedenog suvišno je i usmjereno isključivo na odugovlačenje postupka radi čega je sud i odustao od navedenog dokaznog prijedloga.
Odredba članka 3. stavak 1. ZPP-a propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kod činjenice da su stranke sklopile ugovor o kreditu radi kupovine automobila, da je cilj i svrha ugovora razvidna iz sklopljenog ugovora, samo osporavanja svojstva potrošača tužiteljice u ovoj pravnoj stvari je neprimjerena i nelogična. Naime, po stavu ovog suda tuženik nije doveo u sumnju svrhu, odnosno cilj sklopljenog ugovora samim svojim navodima pa da bi time ovaj sud posumnjao je li ispunjen i drugi uvjet iz citirane zakonske odredbe da bi se moglo raditi o potrošačkom ugovoru – da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u osobne nekomercijalne svrhe.
Stoga se ima smatrati da je tužiteljica potrošač u smislu Direktive 93/13 EEZ kada je kao u ovom slučaju predmetni kredit sklopila kao fizička osoba s namjenom za kupnju automobila.
Slijedom navedenog svi prigovori da tužiteljica ne bi bila potrošač su paušalni i neargumentirani.
21. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.
Tuženik se poziva na članak 12. ugovora o kreditu br. 418-50-2867411 kojim su stranke ugovorile nadležnost suda u Zagrebu. Sjedište tuženika je nesporno u Zagrebu.
U konkretnom slučaju radilo se o tipskom ugovoru u pogledu kojeg je tužiteljica nije imala nikakvu mogućnost pregovaranja. Stoga je ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (članak 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03.; kao i članak 49. i 50. alineja 19. te članak 51. i 55. ZZP/14.). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužiteljica nije mogla utjecati, tužiteljici je otežala pravo na ostvarivanje njenih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužiteljice je u [adresa], Općina i mjesto u Splitsko-dalmatinskoj županiji, dok je sjedište kreditora u Zagrebu. Sud Europske unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98. do C- 244/98.) i Penzugyi Lizing (C-137/08.) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/08., Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4. lipnja 2009. navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.
Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/18. od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25. travnja 2016., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019., Županijski sud u Rijeci Gž-2066/2017-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u Slavonskom brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28. siječnja 2019.).
Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku proizlazi iz odredbe članka 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/13. EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje ZZP/03.) i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.; dalje: ZZP/14.).
22. Vrhovni sud RH je 26. travnja 2021. zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) je potreban pristanak tuženika). Tužiteljica je podneskom od 7. listopada 2022. prvi put postavila tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.162,81 eura, ovo jer je u tužbi bio postavljen manifestacijski zahtjev. Nakon provedenog vještačenja postavila je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.257,45 eura, potom na isplatu iznosa od 1.565.84 eura i konačno na isplatu iznosa od 1.155,57 eura, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 410,27 eura. Tuženik se nije usprotivio s djelomičnim povlačenjem tužbe ali je potraživao trošak za smanjeni dio.
Slijedom iznesenog, sud je dužan odlučiti i o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva, radi čega je, a na temelju članka 193. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I. (tako i ŽS Pula Gž-1405/2021. i ŽS ZG Gž-1341/2022. od 13. prosinca 2022.).
22.1. Ističe se i to da prema članku 190. stavak 2. ZPP/2019. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Člankom 117. ZID ZPP/2019. propisano je da se navedena odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku. Iako se tuženik usprotivi preinaci, a sud smatra da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, kada je preinaka učinjena nakon provedenih vještačenja ista je dopuštena. Ovo se ističe u odnosu na podneske tužiteljice od 1. ožujka 2024. i 2. svibnja 2024. Sud nije o prigovoru tuženika da ne pristaje na objektivnu preinaku iz navedenih podnesaka posebno odlučivao jer je tužiteljica u konačnici smanjila tužbeni zahtjev s čime se tuženik složio. Ali objektivna preinaka bi bila dopuštena u smislu citiranog.
23. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 11. svibnja 2022., 15. studenog 2023., 25. ožujka 2024., 20. rujna 2024. i 13. ožujka 2025. po 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 20. svibnja 2024. 25 bodova, za sastav podnesaka od 25. ožujka 2021., 6. listopada 2022., 1. ožujka 2024. i 12. rujna 2024. po 100 bodova, za sastav podnesaka od 28. siječnja 2021., 27. lipnja 2022. i 3. srpnja 2024 po 25 bodova, za sastav podnesaka od 13. svibnja 2021., 28. listopada 2022. i 2. svibnja 2024. po 50 bodova, odnosno ukupno 1250 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 2,00 eura daje iznos od 2.500,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 625,00 eura pa se dolazi do iznosa od 3.125,00 eura. Tužiteljici je priznat trošak vještačenja u iznosu od 464,53 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 3.589,53 eura.
Nije priznat trošak sastav žalbe jer tužiteljica nije uspjela s istom, trošak pristojbi prema odluci suda jer takav zahtjev nije određen i trošak objave jer isti nije nužan a sve pozivom na članak 155 ZPP-a.
Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 1.375,00 eura zahtjev je odbijen kao neosnovan.
23.1. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C-259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.).
Stoga, tužiteljica ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka (ŽS ZG, Gž-1341/22.).
24. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/2022.).
25. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.
Split, 28. travnja 2025.
SUTKINJA
JELENA LONČAR
PRAVNA POUKA:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
