Poslovni broj: Ps-23/2022-39

Republika Hrvatska

Općinsku sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice ŽZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Tvrtko Klobučar, odvjetnik iz Zagreba, te punomoćnik GZ, sin tužiteljice, protiv tuženice CZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Fabijanović, odvjetnik iz Dubrovnika, radi iseljenja, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. lipnja 2024. u prisutnosti stranaka i punomoćnika stranaka, 28. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se zahtjev tužiteljice:

¨Nalaže se tuženici da zajedno sa svojim vanbračnim partnerom i djetetom iseli iz kuće katastarske oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u [adresa] i da prostore kuće u kojima boravi preda u posjed tužiteljici slobodne od stvari i osoba.¨

II. Odbija se zahtjev tuženice kojim zahtjeva da joj tužiteljica po osnovi ulaganja u nekretninu isplati iznos od 60.000,00 eura.

i r i j e š i o j e

I. Odbija se prijedlog tužiteljice za donošenje privremene mjere kojom se tuženici nalaže da zajedno sa izvanbračnim partnerom i djetetom privremeno iseli iz kuće u [adresa].

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1.1. U tužbi podnesenoj ovom sudu 14. listopada 2022. i tijekom postupka tužiteljica tvrdi da je dopustila tuženici, kao svojoj unuci, da od kraja 2019. privremeno s njom živi u njenoj kući u [adresa], i to na molbu tuženice koja joj se požalila da ne može više živjeti u [adresa], s tim da je tuženica inače vlasnica stana u [adresa], a da se ista, ubrzo nakon useljenja, počela s njom sukobljavati, obraćati joj se uličarskim rječnikom, uz nezamislivo vulgarne psovke, uvrede i ozbiljne fizičke prijetnje, zbog čega je morala zvati policiju, državno odvjetništvo i socijalnu službu da je zaštite, uz napomenu da je ona u životnoj dobi od 87 godina i boluje od zloćudnog karcinoma dojke. Navodi da je protiv tuženice zbog navedenih prijetnji vođen kazneni postupak te je ista presudom ovog suda proglašena krivom i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci sa rokom kušnje od 2 godine, no da se ponašanje tuženice i nakon toga nije promijenilo, a da je pored navedenog u kuću uselila i svog partnera s kojima ima dijete, sve bez njenog znanja i odobrenja.

1.2. Obzirom tuženica nije udovoljila njenom pisanom pozivu od 17. kolovoza 2022. da iz kuće iseli od 6. rujna 2022., zahtjeva da se tuženici naloži da sa izvanbračnim partnerom i djetetom iseli iz ove kuće te da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

1.3. Tužiteljica ujedno, a zbog očekivano dugog vremena do pravomoćnosti presude, iz razloga navedenih u tužbi, a osobito zbog njene životne dobi i bolesti koji zahtijevaju da se ne uznemirava, pored činjenice da je jedina vlasnica nekretnine i da tuženica ima u vlasništvu useljivi stan u [adresa], predlaže odrediti privremenu mjeru kojom će se naložiti tuženici da privremeno iseli iz kuće do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu u tijekom postupka tuženica poriče tvrdnje tužiteljice i predlaže odbiti zahtjev iste. Navodi da je u posjedu nekretnine temeljem dopuštenja njenog oca UZ, sina tužiteljice, a s kojim je tužiteljica sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju u kojem je izričito navedeno da se on kao davatelj uzdržavanja nalazi u posjedu nekretnine i ranije, a da je iz istog razvidno da ima pravo posjeda nekretnine. Obzirom na navedeno, imenovala je oca UZ kao svog prethodnika uz prijedlog da ga se pozove da stupi u parnicu umjesto nje. Smatra da se u konkretnom slučaju u odnosu na njen posjed mogu primijeniti pravila o pomoćniku u posjedovanju. Ukazuje da je iz sadržaja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju razvidno da je prava volja stranaka bila da se posjed preda odmah pa da je jasno da njeno pravo na posjed ovisi o pravu njenog oca na posjed. U odnosu na presudu u kaznenom postupku, a koju tužiteljice navodi kao dokaz navodnih prijetnji i nedoličnog ponašanja, navodi da se radi o kaznenom nalogu protiv kojeg je ona izjavila prigovor pa da prvostupanjski kazneni postupak ima tek početi, što znači da presuda u istom nije donesena. Ukazuje da se predmetna kuća sastoji od više odvojenih stambenih jedinica, a da je stan u kojem ona sada živi ranije predstavljao prostor radionice koji je bio neprikladan za stanovanje (bez ožbukanih zidova, instalacija, podnih obloga, pregrada, kućanskih aparata, namještaja, itd.) te se uopće nije koristio za stanovanje, pa da su ona i njen otac u isti uložili iznos od 60.000,00 eura da bi prostor adaptirali za useljenje, radi čega ima pravo zadržanja na predmetnom stanu dok joj se navedeni iznos ne isplati.

2.1. U odnosu na prijedlog za donošenje privremene mjere tuženica navodi da je isti neosnovan iz prethodno navedenih razloga, pri tome ističući da tužiteljica nije učinila vjerojatnim opasnosti da će namirenje njene tražbine biti onemogućeno ili znatno otežano, uz napomenu da se predmetna nekretnina predstavlja dom malodobnog djeteta i da bi time donošenje ovakve mjere bilo nezakonito.

3.1. Prije pripremnog ročišta tužiteljica i GZ su preinačili tužbu na način da se GZ pridružio tužbi tužiteljica kao novi tužitelj, obzirom je on postao vlasnik predmetne nekretnine, uz istovremeno protivljenje prijedlogu tuženice da umjesto nje u parnici kao tuženik stupi njen otac UZ, a to stoga što tvrde da tuženica nekretninu drži u posjedu temeljem suglasnosti za prijavu prebivališta koju je dala tužiteljica u PP Dubrovnik 8. lipnja 2020., a ne otac tuženice.

3.2. Tužiteljica osporava da bi tuženica i njen otac uložili 60.000,00 eura u predmetnu nekretninu jer da taj novac nikada nisu imali, već se radi o sredstvima koje je otac tuženice, temeljem punomoći tužiteljice, uzeo s njenog računa, s tim da je od navedeni sredstava samo 15.000,00 eura uložio u ovu kuću, od dijela kupio automobil Renault Captur, a ostali novac zadržao za sebe.

4. Tuženica se protivi stupanju GZ u parnicu kao novog tužitelja jer smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 196. ZPP-a za isto te se protivi subjektivnoj preinaci tužbe. Ukazuje da je iz tvrdnji tužiteljice i GZ razvidno da je tužiteljica dvostruko otuđila nekretninu i to prvo sinu UZ ugovorom o doživotnom uzdržavanju, uz predaju posjeda nekretnine, a potom ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju drugom sinu GZ, pa da je evidentno da je vlasnik nekretnine UZ, obzirom na nepoštenje stjecatelja GZ. Konačno, ističe da je prije navedenih ugovora između stranaka postignut dogovor o korištenju nekretnine i to Sporazumom o privremenom korištenju nekretnine ovjeren pod poslovnim brojem OV-4033/1 kod javnog bilježnika Damira Andrašića, a u kojem je navedeno da isti traje do etažiranja, kada će se zaključiti ugovor o darovanju kojim će se prenijeti vlasništvo i oca tuženice, a da se time ne radi o prekariju, već o korištenju do prijenosa u vlasništvo, s tim da je navedeni sporazumom konzumiran spomenutim ugovorom o doživotnom uzdržavanju. Obzirom je između njenog oca, tužiteljice i GZ u tijeku parnice pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-5355/2022 i P-1287/2023 radi utvrđenja ništetnosti ugovora o dosmrtnom uzdražavanju i ugovora o darovanje, a koje su sklopili tužiteljica i GZ u vezi predmetne nekretnine, predlaže prekid ovog postupka do okončanja navedenih parnica.

5. U odnosu na tvrdnje tuženice, tužiteljica tvrdi da spomenuti sporazum stranaka nikada nije zaživio jer kuća nije etažirana niti je sporazum konzumiran, dok se protivi prijedlog za prekid postupka jer smatra da ishod navedenih parnica nije odlučan za odluku u ovoj pravnoj stvari, obzirom je za istu odlučno da je ona dopustila privremeni boravak u nekretnini i da se tuženica nasilno ponaša prema njoj.

6.1. Na prijedlog tuženice, ovaj sud je, sukladno čl. 210. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu ZPP), obavijestio UZ o parnici no isti se o prijedlogu tuženice nije očitovao niti je pristupio na ročište glavne rasprave, iako je uredno zaprimio rješenje i poziv suda.

6.2. Obzirom na prethodno navedeno, temeljem čl. 210. st. 2. i 3. ZPP-a, u vezi s čl. 195. ZPP-a, postupak je nastavljen u odnosu na tuženicu.

7. Nadalje, u odnosu na preinaku tužbe od 17. ožujka 2023., ovaj sud je rješenjem od 27. travnja 2023. (na raspravi od navedenog datuma) odbio preinaku tužbe temeljem čl. 196. st. 2. ZPP-a jer se radi o preinaci tužbe nakon upuštanja tuženice u raspravljanje, a tuženica nije na istu pristala.

8.1. Na glavnoj raspravi su pročitani izvadci iz zemljišne knjige, ugovor o doživotnom uzdržavanju od 21. listopada 2019., presudu Općinskog suda u Dubrovniku (kazneni nalog) poslovni broj K-102/2022-2 od 23. svibnja 2022., zapisnik ODO Dubrovnik poslovni broje Kir-DO-45/2022 od 11. travnja 2022., dopis odvjetnika Gorana Katića od 4. svibnja 2022., sporazum o privremenom korištenju nekretnine od 24. travnja 2015. te su saslušane tužiteljica i tuženica, kao i svjedok UZ, pročitani su bankovni izvodi te je proveden uviđaj na licu mjesta i građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku građevinske struke.

8.2. Obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno da bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

8.3. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da su zahtjevi stranaka neosnovani.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao vlasnice nekretnine oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] da tuženica iseli iz iste nekretnine te obveza tužiteljice da tuženici isplati 60.000,00 eura na ime ulaganja u nekretninu.

10. Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe bila uknjižena vlasnica nekretnine,

- da je tužiteljica tijekom postupka raspolagala nekretninom te da je sada uknjiženi vlasnik nekretnine GZ te

- da je tuženica u posjedu dijela nekretnine.

11. Sporno je između stranaka:

- pravo tuženice na posjed nekretnine,

- je li tuženica ulagala u nekretninu i u kojoj vrijednosti su izvršena ulaganja te

- je li tuženica temeljem ulaganja u nekretninu ima pravo zadržanja iste do isplate vrijednosti uloženog u nekretninu,

- obveza tužiteljice da tuženici isplati naknadu uloženog u nekretninu.

12.1. Člankom 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (¨Narodne novine¨ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15., dalje u tekstu ZV) je propisano da vlasnik, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

12.2. Nadalje, člankom 166. st. 1. ZV-a je propisano da onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju, dok je st. 2. istog članka propisano da će predmnjevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno, a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on.

13.1. Člankom 195. st. 1. i 2. ZPP-a je jasno propisano da ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprečava da se parnica među istim strankama dovrši, s tim da osoba koja je pribavila stvar ili pravo o kojem teče parnica može stupiti u parnicu umjesto tužitelja odnosno tuženika samo ako na to pristanu obje stranke.

13.2. Prethodno navedena odredba uređuje isključivo pravila postupka koji je u tijeku na način da se postupak može i dalje voditi u odnosu na otuđitelja stvari, no ista ne uređuje pitanje osnovanosti samog zahtjeva u odnosu na takvu osobu, s tim da o osnovanosti zahtjeva sud odlučuje prema činjeničnom stanju koje postoji u trenutku zaključenja glavne rasprave.

14.1. Čitanjem izvatka iz zemljišne knjige priloženog uz tužbu utvrđeno je da je do 23. studenog 2022. kao vlasnica nekretnine bila upisana tužiteljica, uz zabilježbu od 14. listopada 2022. da je ista sa GZ sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju 14. listopada 2022. za 1/2 dijela prava vlasništva, kao i zabilježbu od 3. studenog 2020. da je 21. listopada 2019. s Zlatanom Pijaca sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju za 1/2 dijela prava vlasništva iste nekretnine.

14.2. Nadalje, čitanjem izvatka iz zemljišne knjige od 17. ožujka 2023. utvrđeno je da je GZ **.**.2022. upisan kao vlasnik cjeline predmetne nekretnine uz zabilježbu prava plodouživanja iste u korist ovdje tužiteljice.

15. Uzimajući u obzir da tužiteljica temeljem navedenog i dalje ima stvarno pravo na nekretnini i to pravo plodouživanja koje ju, sukladno čl. 203. ZV-a i upisanoj zabilježbi, ovlašćuje da u predmetnoj nekretnini stanuje i istu upotrebljava, ista time dokazuje temelj svog posjeda nekretnine.

16. Tužiteljica u odnosu na posjed tuženice iskazuje ¨nju je otac tu doveo da bi čistila apartmane¨, ¨nije me pitala je li može urediti taj prostor, ali sam to odobrila njemu (nesreći)¨. U odnosu na samo raspolaganje nekretninom, iskazuje da je prvo sa sinom UZ, ocem tuženice, potpisala ugovor o doživotnom uzdržavanju za polovicu kuće, potom za polovicu sa sinom GZ. Tužiteljica ujedno iskazuje ¨Bio je taj ugovor kojim smo privremeno dogovorili korištenje tako što su se oni braća međusobno podijelili. Ja sam im dala te apartmane jer nisam o njima mogla brinuti.¨

17. Tuženica iskazuje da je ideja za njeno preseljenje iz [adresa] u [adresa] potekla od bake (tužiteljice) te da je o tome pričala i sa bakom, i sa ocem i sa svojim stricem, s tim da joj je stric rekao ¨da je to ionako prostor kojim ulazim u Zlatanovo pa mu je svejedno¨. Iskazuje da je s bakom dogovorila da uredi taj prostor iz skladišnog u stambeni te da je to učinila o svom trošku, da je baka bila prisutna kada su se radovi izvodili, a da je prigovorila u ljeto 2020. kada su radovi već bili gotovi. Izričito iskazuje da, u slučaju da joj baka nije dala da doseli i izvede radove, da to ne bi učinila, a da bi tako postupila sve da joj je otac rekao da može, a baka da ne može. Nadalje, ista iskazuje da je plaćanje režija za svoj stan dogovarala isključivo sa svojim ocem, ne s bakom, jer ¨¨to je njegov prostor, pod prostorom mislim na stan u kojem ja živim. To govorim jer je to pripalo njemu po svim tim ugovorima koje su oni sklapali.¨

18. Svjedok GZ, sin tužiteljice, stric tuženice, u svom iskazu pojašnjava da se radi o kući s nekoliko apartmana, s tim da u dijelu kuće živi njegova majka, a tuženice u zasebnoj cjelini na katu sa izvanbračnim partnerom i malim djetetom. Tvrdi da su ključeve kuće svi imali te da su odnosu u obitelji bili skladni dok se nije doselila njegova nećakinja. Navodi da je majka u početku bila suglasna da se uredi prostor jer joj je otac tuženice rekao da će biti veća vrijednost kuće no da je majka kasnije vidjela o čemu se radi pa je bila protiv kada su se stavljale pločice. Iskazuje da on osobno iznajmljuje dio apartmana u kući po dogovoru s bratom i majkom, dok brat iznajmljuje svoje apartmane, s tim da ovaj svjedok navodi da čak i nakon što je upisan kao vlasnik cjeline nekretnine, iznajmljuje samo svoje apartmane po ranijem dogovoru.

U odnosu na prostor u kojem živi tuženica, njegova nećakinja, navodi da isti nije obuhvaćen ranijom podjelom jer se radilo o zajedničkom prostoru.

19. UZ, sin tužiteljice, otac tuženice, iskazuje da se tuženica u kuću doselila krajem 2019. te je boravila u dijelu kuće koji je inače po dogovoru pripao njemu, dok je u veljači 2020. krenula uređivati prostor radionice u stambeni prostor, s tim da se radi o prostoru koji je pri usmenim i pisanim dogovorima s bratom, u vezi podjele apartmana, pripao njemu. Tvrdi da je sve troškove prenamjene prostora snosila njegova kćerka i da on u tome nije sudjelovao. U vezi troškova režija, navodi da su on i brat uvijek plaćali režije i troškove majčinih osobnih potreba.

20.1. Čitanjem priloženog sporazuma o privremenom korištenju nekretnine (list 45-46 spisa) od 24. travnja 2015. utvrđeno je da su isti sklopili tužiteljica kao vlasnica te njeni sinovi GZ i UZ, a radi podijele korištenja dijelova kuće. Istim sporazumom je dogovoreno da tužiteljica koristi boravak, vanjsku sobu, vanjsku kuhinju, sobu 1, sobu 2, apartman 3, Miroslav Pijaca apartman 1, apartman 2 i apartman 7, a Zlatan Pijaca apartman 4, apartman 5 i apartman 6, dok ostale prostorije koriste zajednički.

20.2. Obzirom se prostor radionice, a za koji stranke i svi saslušani svjedoci u bitno istovjetno navode da se radilo o neuređenom prostoru radionice, ne navodi u predmetnom ugovoru, a iz iskaza same tuženice u dijelu u kojem iskazuje ¨Prostor radionice je uvijek imao ključ koji je uvijek stajao u bravi i svi su ga koristili pa mi zbog toga nitko nije morao posebno uručiti ključ od tog prostora¨, pored činjenice da iz iskaza stranaka te svjedoka GZ i UZ proizlazi da se posjed dogovoren sporazumom o privremenom korištenju nekretnine od 24. travnja 2015. i dalje izvršava sukladno istom, odnosno da ga ugovorne strane poštuju i dalje, usprkos kasnije sklopljenim ugovorima o doživotnom, odnosno dosmrtnom uzdržavanju i ugovoru o darovanju, proizlazi da se ne radi o prostoru koji bi bio u isključivom posjedu AZ prije predaje tuženici niti da je ona svoje pravo na posjed utemeljila na posjedu oca UZ.

20.3. Dapače, upravo iz iskaza same tuženice, u dijelu u kojem iskazuje ¨da mi je baka rekla da ne mogu tu doseliti i izvesti te radove, mogu reći da to ne bi učinila i da bi muž i ja vjerojatno kupili podstanarski stan u kojem smo živjeli u [adresa]. Iz navedenog je jasno da je tuženica svoj posjed ranijeg prostora skladišta kao i prenamjenu istog temeljila na ovlaštenju tužiteljice, dok je izjava tužiteljice ¨nju je otac tu doveo da bi čistila apartmane¨, ¨nije me pitala je li može urediti taj prostor, ali sam to odobrila njemu (nesreći)¨, neuvjerljiva u tom dijelu kada se uzme u obzir da je u vrijeme stupanja tuženice u posjed bila vlasnica nekretnine, a da sam GZ navodi da su odnosi u obitelji bili skladni. Naime, neživotno je i nelogično da bi u takvim odnosima te uz tada važeći sporazum o korištenju, tuženica kao unuka tužiteljice stupila u isključiv posjed dijela nekretnine te taj dio prenamijenila iz skladišnog u stambeni, a sve to uz evidentno znanje i dopuštenje tužiteljice, svoje bake, koja prema utvrđenjima s uviđaja na licu mjesta, živi u prostoru ispod prostora u kojem živi tuženica.

21. Tuženica je ta koja je prema iskazima i same tužiteljice i svih saslušanih svjedoka, radovima koji su trajali nekoliko mjeseci, prenamijenila prostor skladišta u stambeni prostor, a iz činjenice bliskog srodništva, dobrih odnosa u vrijeme stupanja u posjed i izvođenja radova, kao i činjenice da je tužiteljica živjela u kući u kojoj se nalazi navedeni prostor, jasno je da je tuženica u posjed stupila kao pošteni posjednik, isti izvršavala kao pošteni posjednik te kao pošteni posjednik izvela navedene radove.

22. Činjenica da je tužiteljica tuženici predala posjed dijela nekretnina te dala istoj pravo da prenamjeni prostor radi njenog stanovanja u istom, ima sva obilježja uspostave osobne služnosti – prava stanovanja kojim, sukladno čl. 217. ZV-a, vlasnik (tužiteljica) ovlašćuje tuženicu da se služi dijelom kuće namijenjenom stanovanju u skladu s tom namjenom, a čuvajući njezino sućanstvo, no uzimajući u obzir da stranke nisu potpisale pisani ugovor o navedenom, a da tuženica nije u posjedu ove osobne služnosti preko 20 godina, nije valjano osnovana navedena služnost te je evidetno da je tužiteljica time kao tadašnja vlasnica nekretnina zadržala pravo zahtijevati povrat dijela nekretnine dane na korištenje (opoziv korištenja).

23. Obzirom tuženica svoje pravo na posjed izvlači iz prava tužiteljice na posjed, a tužiteljica osnovanim pravom plodouživanja, sukladno čl. 204. ZV-a, ima pravo posjedovati i sporni dio nekretnine, te kao takva uskratiti posjed tuženici, nakon uskrata prava na posjed, tuženica više nema osnovu po predaji posjeda od tužiteljice zadržati posjed predmetnog dijela nekretnine.

24. Odredbama čl. 164. ZV-a je propisano:

1) Pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

(2) Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

(3) Nije koristan trošak onaj kojim je pošteni posjednik promijenio namjenu stvari, ako to vlasniku nije korisno.

(4) Za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošteni posjednik zahtijevati naknadu, ali ako mu ona ne bude ponuđena, može prije nego što vrati stvar odvojiti i sebi uzeti ono što joj je tim troškovima dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari.

25. U konkretnom slučaju, nesporno je, a isto proizlazi iz svih iskaza svjedoka i stranaka, da predmetna nekretnina predstavlja kuću u kojoj se, osim stambenog dijela u kojem živi tuženica, preostali stambeni dio nekretnine koristi kao prostor za iznajmljivanje, pa kako je prema iskazima stranaka i svjedoka radove prenamjene skladišnog prostora u stambeni poduzela tuženica te kako tužiteljica nije uspjela dokazati da bi troškovi preuređenja bili podmireni iz imovine tužiteljice, jasno je, a i životno logično, da su svi troškovi preuređenja učinjeni u ime i za račun tuženice, dok je prenamjena prostora u konkretnom slučaju korisna vlasniku nekretnine jer je istom formirana još jedan stambeni prostor pogodan za stanovanje, odnosno iznajmljivanje.

26. Uzimajući u obzir da je tužiteljica, prema samoj izjavi svjedoka GZ vlasništvo nekretnine prenijela istom ugovorom o darovanju, za polovicu nekretnine, a ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, za drugu polovicu nekretnine, dok pri tome niti tvrdi niti ne dostavlja dokaz, a niti isto proizlazi iz priloženog izvatka iz zemljišne knjige, da je ugovor o darovanju solemniziran, zaključuje se da tužiteljica u trenutku sklapanja ovih ugovora s GZ istom nije neposredno predala GZ u posjed sporni dio nekretnine, dok predaja posrednog vlasničkog posjeda pretpostavlja da se isti predaje sa svim kvalitetama koje ima raniji vlasnik.

27. Naime, iz iskaza tužiteljice i GZ jasno proizlazi da je tuženica bila u isključivom posjedu predmetnog dijela nekretnine i prije, i tijekom i nakon sklapanja ugovora između tužiteljice i GZ kojima je vlasništvo nekretnine preneseno GZ, da su i tužiteljica i GZ kao stjecatelj nekretnine znali da je tuženica u posjedu dijela nekretnine prema ranije dopuštenju vlasnice, da je u posjed stupila temeljem dopuštenja ranije vlasnice, uz dopuštenje za prenamjenu dijela nekretnine kojim je o svom trošku stvorila novu stambenu cjelinu i da tužiteljica nije tuženici isplatiti naknadu za uloženo.

28. Tužiteljica, sada kao plodouživatelj, svoja prava na korištenje nekretnine izvodi iz prava vlasnika nekretnine, a trenutni vlasnik nekretnine nema pravo na iseljenje tuženice bez da joj prethodno isplati korisne troškove koje je ista imala prema iskazima svih saslušanih u ovom postupku, kao i nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka građevinske struke.

29. Obzirom je plodouživanje ograničeno stvarno pravo te se kao takvo ne može izvršavati u većem opsegu od samog prava vlasništva, zaključak je ovog suda da tužiteljica kao plodouživatelj nema pravo na korištenje spornog dijela nekretnine dok njen sin, sada vlasnik, ne isplati tuženici korisne troškove prenamjene skladišnog prostora u stambeni.

30. Suprotno tumačenje bi predstavljalo zloporabu prava i bilo protivno zakonskom pravu zadržanja (retencije) jer tužiteljica kao vlasnica ne bi imala pravo na predaju posjeda do namirenja nužnih troškova tuženice pa time što je svoje vlasništvo prenijela na treću osobu, a koja nije stranka ovog postupka, no vlasništvo je stekla uz znanje o stanju posjeda i ulaganjima u nekretninu, ne može sada kao nositeljica prava plodouživanja imati veća prava nego je imala kao vlasnica na istoj nekretnini.

31. Naime, kao što je već navedeno, čl. 164. st. 1. i 2. ZV-a previđa da osoba koja posjeduje nekretninu koju nema pravo posjedovati mora istu predati vlasniku ili osobi koju on odredi, no uz pravo zadržanja dok se tražbina korisnih troškova ne namiri od strane vlasnika, što konkretno pretpostavlja da vlasnik ne bi mogao niti ovlastiti drugu osobu da traži predaju posjeda bez da je on ispunio obvezu namirenja korisnih troškova, a što u konkretnom slučaju nije učinio, niti mu ovaj sud isto može naložiti u ovom postupku jer nije stranka ovog postupka, dok tužiteljici nije moguće naložiti naknadu korisnih troškova jer je obveznik plaćanje te naknade isključivo vlasnik nekretnine, ne plodouživatelj.

32.Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da tužiteljica kao plodouživatelj nema pravo na predaju posjeda nekretnine jer iako ista ima pravo na posjed temeljem osnovanog prava plodouživanja, tuženica također ima zakonsko pravo na posjed nekretnine do namirenja uloženog u istu u vidu korisnih troškova, a navedeno pravo je u konkretnom slučaju jače pravo na posjed jer ovlašćuje posjednika da zadrži stvar do namirenja, dok pravo plodouživanja daje ploduživatelju pravo na korištenje kao da je vlasnik, što u ovom slučaju znači pravo na samostalan, ali ne i neposredan posjed koji iseljenje pretpostavlja, identično kao što ga ima sam vlasnik nekretnine do namirenja tražbine tuženice.

32.2. Upravo iz navedenih razloga, a kako tužiteljica nije vlasnica nekretnine, ista nije legitimirana u odnosu na potraživanje tuženice po osnovi korisni troškova ulaganja u predmetnu nekretninu.

33.3. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao točkama I. i II. izreke ove presude.

34.1. U odnosu na predloženu privremenu mjeru, ukazuje se da je čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24.) propisano:

Radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim:

1. ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili

2. ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

34.2. Navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a u konkretnom slučaju, iz svih prethodno navedenih razloga, nije ispunjena prva pretpostavka – vjerojatnost postojanja tražbine tužiteljice, konkretno pravo iste da iseli tuženicu iz nekretnine, čime je jasno da nema uvjeta za određivanje predložene privremene mjere, kako je odlučeno točkom I. izreke rješenja.

35.1. Uzimajući u obzir da je tuženica uspjela u odnosu na zahtjev tuženice za iseljenje, a da je u odnosu na tužiteljicu odbijen zahtjev za isplatu tražbine od 60.000,00 eura po osnovi ulaganja u nekretninu, a kako su sve radnje u postupku podjednako poduzete u odnosu na oba zahtjeva, uz napomenu da je trošak uviđaja i vještačenja trošak tuženice nastao isključivo u odnosu na potraživanje tuženice, temeljem čl. 154. st. 4. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.

Dubrovnik, 28. travnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženice