REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-2099/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik DŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Odvjetničkog društva Dragičević i partneri u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ERSTE&STEIERMӒRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 24. ožujka 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMӒRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB:23057039320 isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807 iznos od 4.218,99 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od

na iznos od 0,02 € od dana 2. srpnja 2004. pa do isplate

na iznos od 4,57 € od dana 2. listopada 2004. pa do isplate

na iznos od 4,81 € od dana 2. studenog 2004. pa do isplate

na iznos od 11,60 € od dana 2. prosinca 2004. pa do isplate

na iznos od 8,30 € od dana 2. siječnja 2005. pa do isplate

na iznos od 8,30 € od dana 2. veljače 2005. pa do isplate

na iznos od 3,26 € od dana 2. ožujka 2005. pa do isplate

na iznos od 4,41 € od dana 2. studenog 2008. pa do isplate

na iznos od 7,93 € od dana 2. siječnja 2009. pa do isplate

na iznos od 9,36 € od dana 2. veljače 2009. pa do isplate

na iznos od 6,49 € od dana 2. travnja 2009. pa do isplate

na iznos od 6,25 € od dana 2. svibnja 2009. pa do isplate

na iznos od 1,48 € od dana 2. lipnja 2009. pa do isplate

na iznos od 2,24 € od dana 2. rujna 2009. pa do isplate

na iznos od 2,60 € od dana 2. prosinca 2009. pa do isplate

na iznos od 6,36 € od dana 2. siječnja 2010. pa do isplate

na iznos od 11,27 € od dana 2. veljače 2010. pa do isplate

na iznos od 10,08 € od dana 2. ožujka 2010. pa do isplate

na iznos od 16,57 € od dana 20. travnja 2010. pa do isplate

na iznos od 16,70 € od dana 2. svibnja 2010. pa do isplate

na iznos od 18,71 € od dana 2. lipnja 2010. pa do isplate

na iznos od 41,20 € od dana 2. srpnja 2010. pa do isplate

na iznos od 36,22 € od dana 2. kolovoza 2010. pa do isplate

na iznos od 54,53 € od dana 2. rujna 2010. pa do isplate

na iznos od 45,45 € od dana 2. listopada 2010. pa do isplate

na iznos od 37,45 € od dana 2. studenog 2010. pa do isplate

na iznos od 60,74€ od dana 2. prosinca 2010. pa do isplate

na iznos od 72,62 € od dana 4. siječnja 2011. pa do isplate

na iznos od 63,73 € od dana 2. veljače 2011. pa do isplate

na iznos od 66,48 € od dana 2. ožujka 2011. pa do isplate

na iznos od 59,03 € od dana 2. travnja 2011. pa do isplate

na iznos od 59,86 € od dana 2. svibnja 2011. pa do isplate

na iznos od 83,08 € od dana 2. lipnja 2011. pa do isplate

na iznos od 79,20 € od dana 6. srpnja 2011. pa do isplate

na iznos od 113,74 € od dana 2. kolovoza 2011. pa do isplate

na iznos od 129,76 € od dana 4. rujna 2011. pa do isplate

na iznos od 88,94 € od dana 2. listopada 2011. pa do isplate

na iznos od 88,02 € od dana 2. studenog 2011. pa do isplate

na iznos od 86,56 € od dana 2. prosinca 2011. pa do isplate

na iznos od 91,97 € od dana 2. siječnja 2012. pa do isplate

na iznos od 98,01 € od dana 2. veljače 2012. pa do isplate

na iznos od 98,16 € od dana 2. ožujka 2012. pa do isplate

na iznos od 94,38 € od dana 2. travnja 2012. pa do isplate

na iznos od 95,62 € od dana 2. svibnja 2012. pa do isplate

na iznos od 97,95 € od dana 2. lipnja 2012. pa do isplate

na iznos od 95,74 € od dana 2. srpnja 2012. pa do isplate

na iznos od 95,90 € od dana 2. kolovoza 2012. pa do isplate

na iznos od 93,78 € od dana 4. rujan 2012. pa do isplate

na iznos od 89,57 € od dana 2. listopada 2012. pa do isplate

na iznos od 94,41 € od dana 2. studenog 2012. pa do isplate

na iznos od 95,80 € od dana 2. prosinca 2012. pa do isplate

na iznos od 95,90 € od dana 2. siječnja 2013. pa do isplate

na iznos od 88,89 € od dana 2. veljače 2013. pa do isplate

na iznos od 93,40 € od dana 2. ožujka 2013. pa do isplate

na iznos od 94,62 € od dana 2. travnja 2013. pa do isplate

na iznos od 91,92 € od dana 3. svibnja 2013. pa do isplate

na iznos od 84,31 € od dana 2. lipnja 2013. pa do isplate

na iznos od 81,31 € od dana 2. srpnja 2013. pa do isplate

na iznos od 84,44 € od dana 2. kolovoza 2013. pa do isplate

na iznos od 87,63 € od dana 2. rujna 2013. pa do isplate

na iznos od 93,51 € od dana 2. listopada 2013. pa do isplate

na iznos od 90,67 € od dana 2. studenog 2013. pa do isplate

na iznos od 92,21 € od dana 2. prosinca 2013. pa do isplate

na iznos od 93,26 € od dana 2. siječnja 2014. pa do isplate

na iznos od 96,01 € od dana 2. veljače 2014. pa do isplate

na iznos od 97,81 € od dana 2. ožujka 2014. pa do isplate

na iznos od 96,54 € od dana 2. travnja 2014. pa do isplate

na iznos od 94,25 € od dana 2. svibnja 2014. pa do isplate

na iznos od 93,10 € od dana 2. lipnja 2014. pa do isplate

po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se djelomično tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu kojim se od tuženika potražuje isplata zatezne kamate na iznos od 96,01 € od 02. veljače 2013. do 01. veljače 2014., na iznos od 97,81 € od 02. ožujka 2013. do 01. ožujka 2014., na iznos od 96,54 € od 02. travnja 2013. do 01. travnja 2014., na iznos od 94,25 € od 02. svibnja 2013. do 01. svibnja 2014., na iznos od 93,10 € od 02. lipnja 2013. do 01. lipnja 2014. kao i u odnosu na stopu zatezne kamate preko stope koja je dodijeljena u točki I/ izreke ove presude.

III/ Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 725,91 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,98 EUR od 02.08.2004. pa do isplate,

- 2,89 EUR od 02.09.2004. pa do isplate,

- 4,25 EUR od 02.10.2004. pa do isplate,

- 3,49 EUR od 02.11.2004. pa do isplate,

- 4,3 EUR od 02.12.2004. pa do isplate,

- 9,58 EUR od 02.01.2005. pa do isplate,

- 10,86 EUR od 02.02.2005. pa do isplate,

- 3,17 EUR od 02.03.2005. pa do isplate,

- 4,57 EUR od 02.04.2005. pa do isplate,

- 5,04 EUR od 02.05.2005. pa do isplate,

- 5,34 EUR od 02.06.2005. pa do isplate,

- 5,07 EUR od 02.07.2005. pa do isplate,

- 7,46 EUR od 02.08.2005. pa do isplate,

- 11,48 EUR od 02.09.2005. pa do isplate,

- 13,51 EUR od 02.10.2005. pa do isplate,

- 12,74 EUR od 02.11.2005. pa do isplate,

- 12 EUR od 02.12.2005. pa do isplate,

- 13,48 EUR od 02.01.2006. pa do isplate,

- 13,93 EUR od 02.02.2006. pa do isplate,

- 11,34 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,

- 12,19 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,

- 12,62 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,

- 13,24 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

- 16,66 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- 18,96 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- 17,89 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

- 18,51 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

- 24,33 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- 25,76 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 27,64 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 27,63 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 25,05 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 28,89 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 28,99 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 26,29 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 26,58 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 20,77 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 17,01 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 13,22 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 22,11 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 24,58 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 21,88 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 27,26 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 26,05 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 20,74 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 14,72 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 0,15 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 4,11 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 1,81 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 1,7 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 2,09 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 1,98 EUR od 02.11.2008. pa do isplate,

- 2,89 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

- 4,25 EUR od 02.01.2009. pa do isplate,

- 3,49 EUR od 02.02.2009. pa do isplate,

- 4,3 EUR od 02.03.2009. pa do isplate,

- 9,58 EUR od 02.04.2009. pa do isplate,

- 10,86 EUR od 02.05.2009. pa do isplate,

- 3,17 EUR od 02.06.2009. pa do isplate,

- 4,57 EUR od 02.07.2009. pa do isplate,

- 5,04 EUR od 02.08.2009. pa do isplate,

- 5,34 EUR od 02.09.2009. pa do isplate,

- 5,07 EUR od 02.10.2009. pa do isplate,

- 7,46 EUR od 02.11.2009. pa do isplate.

IV/ Nalaže s tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.628,30 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 28. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V/ Odbija se djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu trošak u iznosu od 250,00 € sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

r i j e š i o  j e

I/ Utvrđuje se da je tužitelj povukao manifestacijski zahtjev od 14. lipnja 2023.

II/ Utvrđuje se da je tužitelj povukao djelomično tužbu u dijelu u kojem se nalaže tuženiku isplatiti iznos od 1.602,10 € zajedno sa zateznom kamatom

na iznos od 0,02 € od dana 28. travnja 2004. do 1. srpnja 2004.

na iznos od 4,57 € od dana 28. travnja 2004. do 1. listopada 2004. na iznos od 4,81 € od dana 28. travnja 2004. do 1. studenog 2004. na iznos od 11,60 € od dana 28. travnja 2004. do 1. prosinca 2004. na iznos od 8,30 € od dana 28. travnja 2004. do 1. siječnja 2005. na iznos od 8,30 € od dana 28. travnja 2004. do 1. veljače 2005. na iznos od 3,26 € od dana 28. travnja 2004. do 1. ožujka 2005. na iznos od 4,41 € od dana 28. travnja 2004. do 1. studenog 2008. na iznos od 7,93 € od dana 28. travnja 2004. do 12. siječnja 2009. na iznos od 9,36 € od dana 28. travnja 2004. do 1. veljače 2009. na iznos od 6,49 € od dana 28. travnja 2004. do 1. travnja 2009. na iznos od 6,25 € od dana 28. travnja 2004. do 1. svibnja 2009. na iznos od 1,48 € od dana 28. travnja 2004. do 1. lipnja 2009.

na iznos od 2,24 € od dana 28. travnja 2004. do 1. rujna 2009.

na iznos od 2,60 € od dana 28. travnja 2004. do 1. prosinca 2009. na iznos od 6,36 € od dana 28. travnja 2004. do 1. siječnja 2010. na iznos od 11,27 € od dana 28. travnja 2004. do 1. veljače 2010. na iznos od 10,08 € od dana 28. travnja 2004. do 1. ožujka 2010. na iznos od 16,57 € od dana 28. travnja 2004. do 19. travnja 2010. na iznos od 16,7 € od dana 28. travnja 2004. do 1. svibnja 2010. na iznos od 18,71 € od dana 28. travnja 2004. do 1. lipnja 2010.

na iznos od 41,20 € od dana 28. travnja 2004. do 1. srpnja 2010.

na iznos od 36,22 € od dana 28. travnja 2004. do 1. kolovoza 2010. na iznos od 54,53 € od dana 28. travnja 2004. do 1. rujna 2010.

na iznos od 45,45 € od dana 28. travnja 2004. do 1. listopada 2010. na iznos od 37,45 € od dana 28. travnja 2004. do 1. studenog 2010. na iznos od 60,74€ od dana 28. travnja 2004. do 1. prosinca 2010. na iznos od 72,62 € od dana 28. travnja 2004. do 3. siječnja 2011. na iznos od 63,73 € od dana 28. travnja 2004. do 1. veljače 2011. na iznos od 66,48 € od dana 28. travnja 2004. do 1. ožujka 2011. na iznos od 59,03 € od dana 28. travnja 2004. do 1. travnja 2011. na iznos od 59,86 € od dana 28. travnja 2004. do 1. svibnja 2011. na iznos od 83,08 € od dana 28. travnja 2004. do 1. lipnja 2011.

na iznos od 79,20 € od dana 28. travnja 2004. do 5. srpnja 2011.

na iznos od 113,74 € od dana 28. travnja 2004. do 1. kolovoza 2011. na iznos od 29,76 € od dana 28. travnja 2004. do 3. rujna 2011.

na iznos od 88,94 € od dana 28. travnja 2004. do 1. listopada 2011. na iznos od 88,02 € od dana 28. travnja 2004. do 1. studenog 2011. na iznos od 86,56 € od dana 28. travnja 2004. do 1. prosinca 2011. na iznos od 91,97 € od dana 28. travnja 2004. do 1. siječnja 2012. na iznos od 98,01 € od dana 28. travnja 2004. do 1. veljače 2012. na iznos od 98,16 € od dana 28. travnja 2004. do 1. ožujka 2012. na iznos od 94,38 € od dana 28. travnja 2004. do 1. travnja 2012. na iznos od 95,62 € od dana 28. travnja 2004. do 1. svibnja 2012. na iznos od 97,95 € od dana 28. travnja 2004. do 1. lipnja 2012.

na iznos od 95,74 € od dana 28. travnja 2004. do 1. srpnja 2012.

na iznos od 95,90 € od dana 28. travnja 2004. do 1. kolovoza 2012. na iznos od 93,78 € od dana 28. travnja 2004. do 3. rujan 2012.

na iznos od 89,57 € od dana 28. travnja 2004. do 1. listopada 2012. na iznos od 94,41 € od dana 28. travnja 2004. do 1. studenog 2012. na iznos od 95,80 € od dana 28. travnja 2004. do 1. prosinca 2012. na iznos od 95,90 € od dana 28. travnja 2004. do 1. siječnja 2013. na iznos od 88,89 € od dana 28. travnja 2004. do 1. veljače 2013. na iznos od 93,40 € od dana 28. travnja 2004. do 1. ožujka 2013. na iznos od 94,62 € od dana 28. travnja 2004. do 1. travnja 2013. na iznos od 91,92 € od dana 28. travnja 2004. do 2. svibnja 2013. na iznos od 84,31 € od dana 28. travnja 2004. do 1. lipnja 2013.

na iznos od 81,31 € od dana 28. travnja 2004. do 1. srpnja 2013.

na iznos od 84,44 € od dana 28. travnja 2004. do 1. kolovoza 2013. na iznos od 87,63 € od dana 28. travnja 2004. do 1. rujna 2013.

na iznos od 93,51 € od dana 28. travnja 2004. do 1. listopada 2013. na iznos od 90,67 € od dana 28. travnja 2004. do 1. studenog 2013. na iznos od 92,21 € od dana 28. travnja 2004. do 1. prosinca 2013. na iznos od 93,26 € od dana 28. travnja 2004. do 1. siječnja 2014. na iznos od 96,01 € od dana 28. travnja 2004. do 1. veljače 2013. na iznos od 97,81 € od dana 28. travnja 2004. do 1. ožujka 2013. na iznos od 96,54 € od dana 28. travnja 2004. do 1. travnja 2013. na iznos od 94,25 € od dana 28. travnja 2004. do 1. svibnja 2013. na iznos od 93,10 € od dana 28. travnja 2004. do 1. lipnja 2013.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je u kratkom naveo da su JŠ i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 5101900759 kojim je odobren kredit u valuti CHF. Tužitelj je sklopio ugovor o ustupu tražbine s JŠ kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Navodi da se o navedenim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Kasnije tijekom postupka naveo je kako se radi o kreditu koji je u cijelosti otplaćen.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U kratkom je naveo da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Osporio je da bi i korisnik kredita bio potrošač te je istaknuo prigovor zastare. Navodi da su odluke VSRH Rev 2221/18, VTS RH Pž-6632/2017, a kojima je potvrđena odluka ovog suda P-1401/12 nepravilne i nezakonite te se poziva na odluke Suda EU C-81/19 i C-243/20 te napominje kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. O ugovornoj odredbi se pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Također je osporio tijek zakonskih zateznih kamata.

3. Nadalje, valja napomenuti kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) te je postavio manifestacijski zahtjev prema tuženika na dostavu Tablice pregleda uplata po kreditu tužitelja za razdoblje od zaključenja ugovora do otplate, Obavijest o promjenama kamatnih stopa, Početni otplatni plan, sve Anekse- dodatke Ugovoru, Izračun konverzije, odnosno kompletnu dokumentaciju vezano za predmetni kredit.

4. Međutim, podneskom od 23.02.2024. tužitelj navodi da je pribavio dokumentaciju te je postavio određeno tužbeni zahtjev, dok je na ročištu dana 12.06.2024. povukao manifestacijski zahtjev. Stoga je sud, u odnosu na manifestacijski zahtjev, donio odluku na temelju odredbi iz čl. 193. ZPP-a, a obzirom da se povlačenju istog tuženik nije protivio te odlučio kao pod točkom I/ izreke rješenja.

5. Nadalje, podneskom od 23.02.2024. tužitelj je postavio određeno tužbeni zahtjev, a čemu se tuženik protivio navodeći da je on dostavio dokumentaciju tuženiku te da nije bilo osnove za postavljanje manifestacijskog zahtjeva, stoga se radi o preinaci tužbenog zahtjeva, a kojoj se on protivi. Ovdje valja napomenuti kako je tužitelj nakon što je zaprimio dokumentaciju istu dostavio sud te je postavio određeno tužbeni zahtjev sukladno čl. 186. b ZPP-a i to prije nego ga je sud pozvao da to učinio, slijedom čega se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva iz čl. 190. ZPP-a, no čak i da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva valja napomenuti kako tužitelj može preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, a ovaj podnesak je dostavljen sud prije ročišta za prethodni postupak, pa bi takva preinaka bila dopušta jer je to svrsishodno za konačno rješenja spora.

6. Nadalje, valja napomenuti kako je tuženik na ročištu dana 12. lipnja 2024. podnio prigovor radi prijeboja i to svoje tražbine koje ima tuženik prema tužitelju u odnosu na negativne razlike tečaja po predmetnom kreditu. Tužitelj je tijekom postupka osporio isti prigovor te je istaknuo prigovor zastare.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 6-11 spisa), tablicu postotka izloženosti ukupne devizne pozicije banke (list 47 spisa), reklamni materijal za stambene kredite (list 48-51, 61-68, 85-96 spisa), sudska praksa (list 52-59, 103-110, 168-177, 235-243 spisa), tablica devizne pozicije (list 60 spisa), izvod iz zapisnika VSRH (list 69, 178 spisa), dopise (list 70, 97-98, 99-101 spisa), odluke Suda EU (list 71-79, 125-130 spisa), Odluka VSRH Rev 677/2021 (list 80-84 spisa), Obrazac VR-1 izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (list 102 spisa), Informacije (list 111 spisa), grafički prikazi (list 112-116 spisa), e-mail korespondencija (list 117-122 spisa), Obavijesti (list 148, 149, 156, 157 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 150-155 spisa), članak (list 179-227 spisa), pisani iskaz NŠ (list 123-124 spisa), saslušao je svjedok JŠ zamolbenim putem (list 251-253 spisa) te je proveo financijsko vještačenje (list 260- 312, 340-344 spisa).

8. Sud nije proveo dokazni prijedlog tuženika za saslušanje službenika banke obzirom da tuženik nije dostavio podatke u spis o kojoj osobi se radi i na koju adresu je potrebno poslati poziva svjedoku radi saslušanja.

9. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan dok nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

10. Ovdje valja napomenuti kao je tužitelj podneskom od 11.12.2024. uredio tužbeni zahtjev nakon što je provedeno vještačenje na način da je potraživao isplatu 4.183,44 € umjesto ranije 5.821,09 € uz točnu specifikaciju od kada teku zatezne kamate na traženi iznos, što predstavlja djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Isti podnesak uručen je tuženiku. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

11. Potom je tužitelj podneskom od 20. siječnja 2025. uredio tužbeni zahtjev nakon što se vještak dodatno očitovao na način da je potraživao isplatu 4.218,99 € umjesto ranije 5.821,09 € uz točnu specifikaciju od kada teku zatezne kamate na traženi iznos, što predstavlja djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Isti podnesak uručen je tuženiku, no kako se tuženik nije protivio istom, sukladno čl. 193. ZPP-a se smatra da je pristao na djelomično povlačenje, pa je sud odlučio u skladu sa člankom 193. ZPP-a kao pod točkom II/ izreke ovog rješenja.

12. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Ujedno, tuženik ističe procesno pravni prigovor radi prijeboja sa zateznim kamatama po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta iz predmetnog ugovora o kreditu.

13. Nije sporno da su tuženik i JŠ sklopili ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-2101900759 dana 28.04.2004.

14. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Iz iskaza svjedoka JŠ proizlazi da je ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje stana za stanovanje, da se isti stan nalazi u Rovinju gdje je ona rođena i gdje je živjela, no da se poslije preselila pa da je stan dala u najam. Dakle, iz iskaza je jasno da je svjedokinja dignula kredit te da je on utrošen radi zadovoljenja privatne svrhe odnosno odnosno radi kupnje stana gdje je kasnije živjela. Činjenica što je ista poslije odselila iz tog stana te stan ostao u njezinom vlasništvu, a kojeg sada daje u najam ne poništava činjenicu da je ugovor o kreditu sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj i s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, a to je stambeno zbrinjavanje (vidi odluku Suda EU C-630/17 D). Stoga je JŠ isti ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača. Tuženik je s druge strane ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

15. Istim ugovorom o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 46.600,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita te da se isti iznos vraća u 120 mjesečnih anuiteta u iznosu od 505,00 CHF-a te da će se povrat obveza iz ovog Ugovora obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa tuženika, a da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

16. Između stranaka je sporna je aktivna legitimacija, sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja prenosiva ili je strogo osobne naravi, svojstvo potrošača, osnov i visina, kao i je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Također, sporno je postojanje novčane tražbine tuženika prema tužitelju na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta, a za koji iznos je pravni prednik tužitelja manje platio po navedenom ugovoru o kreditu od početnog tečaja.

17. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja JŠ i tužitelja od 7. lipnja 2023. vidljivo je da je korisnik kredita JŠ, kao ustupitelj, ustupila tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 5101900759 od 28.04.2004.

18. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

19. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023 – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

20. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja JŠ strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja JŠ, koja je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

21. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 7. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

22. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

23. Zaključno, novčana tražbina potrošača (JŠ) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 5101900759 od 28.04.2004.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

24. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi da je kredit dan JŠ, kao trgovcu. Iz ugovora ne proizlazi da je predmetni kredit dan radi obavljanja kakve trgovačke djelatnosti, suprotno upiranjima tuženika (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a), već jasno proizlazi iz iskaza JŠ kako je sklopila ugovor o kreditu radi kupnje stana, a radi rješavanja svog stambenog pitanja.

25. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

26. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d. (ovdje tuženika), Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

27. Presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu da je trećetužena Erste & Steiermӓrkische bank d.d. (ovdje tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena Erste & Steiermӓrkische bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermӓrkische bank d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužena Erste & Steiermӓrkische bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trećetužena Erste & Steiermӓrkische bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetužena Erste & Steiermӓrkische bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time trećetužena Erste & Steiermӓrkische bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

28. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika u tom postupku i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kao što je prethodno naveden.

29. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., u navedenim dijelovima, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

30. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

31. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

32. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik JŠ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu, suprotno svim upiranjima tuženika.

33. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

34. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o vezivanju glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja JŠ i tuženik.

35. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 28.04.2004., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

36. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja JŠ, odnosno da je tuženik JŠ dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

37. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu, koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu ali na apstraktnoj razini.

38. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

39. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

40. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

41. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03). Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

42. Valja navesti da je već u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 1. i čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja JŠ navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li JŠ bio od strane tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

43. U slučaju da sud utvrdi da JŠ valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

44. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe kako je pravnom predniku tužitelja u razgovoru sa službenicima banke bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak te je na tu okolnost predložio saslušanje djelatnika banke uz navođenje da će naknadno dostaviti podatke, no međutim do zaključenja glavne rasprave tuženik nije naveo ni o kojoj se osobi radi, niti na koju adresu je potrebno poslati poziv.

45. Tuženik je u spis dostavio reklamne materijale za stambene kredite, no međutim iz istih nije razvidno da su isti i uručeni pravnom predniku tužitelja. Također je dostavljen i pisani iskaz ĐŠ iz kojeg je razvidno da je ista bila do kolovoza 2004. voditelj službe upravljanja ciljanim proizvodima i zamjenik direktora Direkcije podrške prodaji kod tuženika te da je od travnja 2004. po prvi put banka uvela stambene kredite u valutnoj klauzuli CHF te da je ona poslala e-mail svim djelatnicima s detaljnim pojašnjenjima tog proizvoda te na način na koji djelatnici trebaju komunicirati s klijentima te da trebaju naglašavati važnost valutne klauzule uz koje se kredit odobrava kako bi bili svjesni rizika tj. mogućnosti promjene tečaja te da je u mailovima dostavljen i grafički prikaz povijesnog kretanja valuta EUR, USD i CHF posljednjih 6 mjeseci kao i popis učestalih pitanja i odgovora, što potvrđuje i dostavljena e-mail korespondencija s prilozima (list 117-122 spisa). Također je utvrđeno kako su u poslovnicama postojali letci u kojem se detaljno objašnjavao pojam valutne klauzule i pripadajući rizici koji je morao stajati na stolu svakog djelatnika te je vio sastavni dio dokumentacije koja se uobičajeno prezentirala klijentima u fazi pregovora oko uvjeta pojedinog kreditnog odnosa, a da su svi letci bili dostupni i na web stranici banke te da je banka u tom razdoblju veliku pažnju posvećivala edukaciji djelatnika. Iz ovako pisanog iskaza sud nije utvrdio da je doista pravni prednik tužitelj prilikom pregovaranja doista i upozoren na rizike sklapanja ugovora o kreditu u CHF.

46. Nadalje, sud je iz iskaza JŠ utvrdio da je u banci zatražila iznos od 30.000,00 € koliko joj je trebalo i da su joj u banci ponuditi da uzme kredit u CHF jer da je on bio povoljniji, obzirom da su kamate bile niže, a kada je u banci pitala zašto su kamatne niže, rečeno joj je da se radi o novom proizvodu i da je razlog zašto je kredit jeftiniji. Nadalje, ista je navela kako je znala za valutnu klauzulu, ali da o njoj nije ništa rečeno i da nije znala da se rata kredita može povećati s 1.900,00 kn, na 3.200,00 kn, što joj se dogodilo. Ista je navela da joj je poznato da rata varira ako se promijeni tečaj te da je pratila tečaj EUR-a, no da sada zna da sve valute ne variraju isto.

47. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedokinje JŠ kao istinit, jer je svjedokinja prema ocjeni ovog suda iskazivala životno, logično te suglasno svim ispravama u spisu. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita JŠ, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

48. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

49. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja JŠ i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu. Slijedom iznesenog, sud je zaključio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja JŠ, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, a u kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ništetne.

50. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

51. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 2. prosinca 2024. (listovi 260-268 spisa) vidljivo je da je vještak utvrdio da je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosio 31.520,04 kn odnosno 4.183,44 €. Vještak je ujedno tablično prikazao svaki pojedini iznos preplate i datum plaćanja u nalazu i mišljenju (posebice listovi 266-267 spisa). Vještak je izračunao i ukupan iznos koji je pravni prednik tužitelja manje platio zbog toga što je u određenom razdoblju bio niži tečaj u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita u iznosu od 5.469,26 kn odnosno 725,91 €. Također, i u odnosu na manje plaćene anuitete vještak ih je vremenski tablično prikazao (posebice list 267-268 spisa).

52. Na nalaz i mišljenje tužitelj nije imao prigovora, no uočio je pogrešku u nalazu i mišljenju te je tražio od vještaka isto ispravi, dok tuženik nije imao prigovora te je uredio svoj istaknuti prigovor radi prijeboja na način da je predložio, u slučaju da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, da ističe prigovor radi prijeboja na iznos od 725,91 € EUR sa zateznim kamatama (list 325-326 spisa).

53. Vještak je potom u Očitovanju od 15.01.2025. naveo da je omaškom primijenio datum plaćanja 03.09.2012. umjesto ispravo 03.09.2011., slijedom čega je ispravio svoj nalaz i mišljenje te je naveo kako je prema Pregledu prometa kredit isplaćen 06.05.2004. godine. Srednji tečaj Kreditora na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,81955 kn te da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 31.787,89 kn, odnosno 4.218,99 € uz navođenje svakog pojedinog iznosa preplate i datum plaćanja (listovi 340-344 spisa).

54. Tužitelj se na dopunu nalaz i mišljenje očitovao u podnesku od 20. siječnja 2025. na način da nije stavio prigovore. Tuženik je također podneskom od 27. siječnja 2025 naveo da ne traži saslušanje vještaka.

55. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok istovremeno stranke na predmetni nalaz i mišljenje nisu imali prigovora, to sud, na temelju čl. 492.c st. 3. ZPP-a, nije pozivao stalnog sudskog vještaka na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, već je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje.

56. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja od 02.12.2024. i dopune nalaza i mišljenja od 15.01.2025. utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 4.218,99 €, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate iz nalaza i mišljenja odnosno dopune nalaza i mišljenja, a sa zateznim kamatama od svake pojedine preplate (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a). Stoga je konačno postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska od 20.01.2025. djelomično osnovan te je odlučno kao pod točkom I/ izreke ove presude.

57. Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi. Valja napomenuti da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao zatezne kamate na pojedine iznose ne od dana pretplate već godinu dana ranije, pa je valjalo u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom II/ izreke ove presude.

58. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

59. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

60. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

61. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare). Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

62. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

63. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

64. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

65. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

66. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241.

ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

67. Pritom je sud zauzeo stav da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe (14. lipnja 2023.), a ne u trenutku kada je tužitelj postavio određen tužbeni zahtjev. Ujedno valja navesti da jest točno da se u konkretnom predmetu radi o stupnjevitoj tužbi, odnosno da je postavljen, prilikom podnošenja tužbe, manifestacijski zahtjev te time i neodređeni tužbeni zahtjev, odnosno da je tužitelj u tužbi naveo da će tužbeni zahtjev odrediti tek po dostavi zatražene dokumentacije od tuženika. Međutim, podnesena tužba je dopuštena na temelju odredbe iz čl. 186.b ZPP-a, suprotno osporavanjima tuženika. Sud nije odlučivao o manifestacijskom zahtjevu jer je u konačnici tužitelj sam uredio tužbeni zahtjev na način da je postavio određen tužbeni zahtjev, nakon što mu je dostavljena dokumentacije bez intervencije suda, a potom je i uredio tužbeni zahtjev nakon što je stalni sudski vještak izradio nalaz i mišljenje na temelju spisu priležećih isprava, čemu tuženik nije prigovarao. Stav je suda da tužitelj ne raspolaže s dovoljno znanja koje su sve isprave dovoljne, odnosno potrebne za izradu stručnog vještačenja, dok bi nametanje obveze tužitelju, da prije podnošenja tužbe, privatno izrađuje nalaz i mišljenje po financijskim vještacima dodatno opteretilo tužitelja te mu time onemogućilo pristup sudu. Činjenica što sud nije odmah, po primitku tužbe, pristupio odlučivanju o manifestacijom zahtjevu, dovela bi do istih posljedica pa se navedeni, eventualni propust suda, ne može uzeti na štetu tužitelja.

68. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

69. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

70. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

71. Tužitelj je potraživao zateznu kamatu i po stopi za ostale odnose i po stopi za trgovačke ugovore, no kako se ovdje radi o povratu neosnovano naplaćenog iznosa odnosno stjecanju bez osnove tako tužitelj ima pravo na zateznu kamatu po stopi za ostale odnose pa je odbijen za previsoko zatraženu stopu zatezne kamate. Slijedom svega navedenog odlučeno je kako pod točkom II/ izreke ove presude.

72. Slijedom iznesenog, a kako je sud iz nalaza i mišljenja utvrdio da je ukupan iznos preplata po ništetnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule 4.218,99 €, to je za taj iznos valjalo prihvatiti konačno postavljeni tužbeni zahtjev, zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos pretplate sukladno nalaz i mišljenju i dodatnom očitovanju vještaka do isplate po stopi zatezne kamate za ostale odnose, zbog čega je odlučeno je kao pod točkom I/ izreke presude.

73. U odnosu na procesno pravni prigovor prijeboja, valja navesti da je tuženik po o snovi predmetnog ugovora o kreditu bio u ugovornom odnosu s korisnikom kredita JŠ, odnosno pravnim prednikom tužitelja, a ne s tužiteljem, pa time tužitelj nije ni pasivno legitimiran za podnošenje takvog prigovora. Naime, tuženik bi takav prigovor mogao eventualno isticati samo prema korisniku kredita. Također, valja navesti da je potraživanje tuženika prema (pravilno) korisniku kredita i zastarjelo. Ovo stoga jer iz tabličnog prikaza nalaz i mišljenja kao i dopune nalaza i mišljenja proizlazi da je u vremenskom period od 01.08.2004. do 01.11.2009. bilo izvršeno plaćanje u manjem iznosu, zbog čega je od tada pa do isticanja prigovora radi prijeboja na ročištu dana 12.06.2024. prošlo više od pet godina. Stoga je takvo potraživanje tuženika prema (pravilno) korisniku kredita zastarjelo, sve primjenom odredbe iz čl. 225. ZOO- a. Zbog navedenog, sud je odlučio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 725,91 € po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta. Stoga je odlučeno kao pod točkom III/ izreke ove presude.

74. O troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 5., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife), a sukladno vrijednosti predmeta spora po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu te imajući na umu da tužitelj nije uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu.

75. Stoga, je sud priznao tužitelju troškove i to: za sastav tužbe iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podnesaka od 29.11.2023., 23.02.2024., 11.12.2024. i 20.01.2025., za svaki iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife te za zastupanja na ročištima 12.06.2024., 17.09.2024. i 24.03.2025. za svako iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife, što ukupno iznosi 1.600,00 €, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 2.000,00 €. Tužitelju je valjalo dosuditi i troškove vještačenja u iznosu od 400,00 €, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 114,15 € i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 114,15 €. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.628,30 €, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao pod točkom IV/ izreke presude.

76. Međutim, valjalo je, kao neosnovan, odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova podneska od 27.01.2025. u kojem se ponavljaju navodi iz podneska od 20.01.2025., a za koji je već dosuđen trošak pa je isti valjalo odbiti jer nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom V/ izreke presude.

U Zagrebu 28. travnja 2025. godine

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku