Poslovni broj: Us I-3697/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze i Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja CHEMCOM GROUP d.o.o. iz Zaprešića, Ulica Mihovila Krušlina 24, OIB 97886559516, kojeg zastupa opunomoćenik Mihovil Lucić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jelić, Vuković & Vukšić j.t.d. u Zagrebu, Ulica kneza Domagoja 4, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije u Zagrebu, Radnička cesta 80, OIB 59951999361, radi povrata dijela uplaćene naknade zbrinjavanja otpadnih mazivih ulja, 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, KLASA: UP/II-351-02/24-14/38, URBROJ: 517-17-2-24-2, od 29. srpnja 2024.

II Poništava se točka II izreke rješenja Republike Hrvatske, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, KLASA: UP/I-351-02/22-23/141, URBROJ: 563-02-1/234-24-14. od 13. ožujka 2024.

III Nalaže se prvostupanjskom tijelu tuženika da, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke u ovom predmetu i povrata njegovog spisa, donese odluku o zahtjevu tužitelja za povrat dijela uplaćene naknade zbrinjavanja otpadnih ulja za izvezene količine svježih mazivih ulja, za razdoblje od 1. travnja do 30. lipnja 2022.

IV Nalaže se Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije u Zagrebu, Radnička cesta 80, OIB 59951999361, da, u roku od 60 dana, od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima u ovom predmetu, tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura (slovima: tisućudvijestotineipedeset eura). V U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora se odbija.

Obrazloženje

1. Rješenjem Republike Hrvatske, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, KLASA:UP/I-351-02/22-23/141, URBROJ: 563-06-3-1/192-22-4, od 20. listopada 2022., odbačen je kao nepravovremen zahtjev tužitelja za povrat dijela uplaćene naknade za izvezene količine svježih mazivih ulja u obračunskom razdoblju od 1. travnja do 30. lipnja 2022. U istom rješenju razlozi odbacivanja zahtjeva tužitelja potpuno su neobrazloženi.

2. Točkom I izreke rješenja Republike Hrvatske, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, KLASA:UP/I-351-02/22-23/141, URBROJ: 563-02-1/234-24- 14. od 13. ožujka 2024. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), poništeno je naprijed navedeno rješenje, kao potpuno neobrazloženo te se točkom II izreke Prvostupanjskog rješenja ponovno odbacuje prijedlog tužitelja, uz obrazloženje tog javno pravnog tijela kako je člankom 26. stavkom 4. Pravilnika o gospodarenju otpadnim uljima propisano da je prekluzivan rok zahtjeva za povrat dijela uplaćene naknade, trideset dana od dana izvoza otpadnih ulja te da je tužitelj svoj zahtjev podnio nakon isteka tog roka.

3. Osporenim rješenjem odbijena je žalba tužitelja, izjavljena protiv Prvostupanjskog rješenja, uz obrazloženje tuženika kako je tužitelj propustio da u Pravilniku određenom roku prvostupanjskom tijelu dostavi dokaz o izvozu svježih mazivih ulja, čime je njegov zahtjev evidentno nepravovremen, a što tada osporeno rješenje čini zakonitim.

4. Osporavajući naprijed navedeni stav tužitelj se, u svojoj tužbi, poziva na članak 24. stavak 3. i članak 26. stavak 2. Pravilnika o gospodarenju otpadnim uljima, te ukazuje kako je rješenje o plaćanju naknade doneseno tek 20. listopada 2022., iz kojeg razloga on do tada i nije mogao platiti naknadu, jer nije znao o kojem se iznosu radi pa tada ni tražiti povrat potpuno nepoznatog iznosa, budući je preduvjet zahtjeva za povrat postojanje rješenja o plaćanju, ali i samo plaćanje naknade. Iz ovog zaključuje da se u konkretnom od njega tražilo da podnese zahtjev za povratom uplaćene naknade u roku koji je već protekao u trenutku kada je uopće saznao da nešto treba platiti. Ukazuje i da čak kada bi podnio takav zahtjev prije no što je išta platio i znao što treba platiti, tada uz taj zahtjev evidentno ne bi mogao priložiti dokaz o plaćanju, a što je Pravilnikom propisani uvjet povrata i što bi ponovno dovelo do odbačaja njegovog zahtjeva kao nepotpunog. Ističe i kako ne može snositi štetne posljedice uslijed okolnosti da prvostupanjsko tijelo u propisanom roku nije donijelo rješenje o obvezi plaćanja naknade, iz kojih razloga u ukupnosti predlaže sudu da uvaži navode tužbe, usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporeno i Prvostupanjsko rješenje te mu utvrdi pravo na povrat dijela uplaćene naknade za izvezene količine svježih mazivih ulja u obračunskom razdoblju od 1. travnja do 30. lipnja 2022., uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

5. Tuženik u svom odgovoru u cijelosti ostaje kod sadržaja obrazloženja svog rješenja te ponavlja da je Zakonom o Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost propisano da se u pogledu postupka utvrđenja naknade primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuje opći upravni postupak. Budući da je rok za podnošenje zahtjeva prekluzivan rok, posljedice njegovog propuštanja dovode do uvjeta za odbačaj naknadno podnesenog zahtjeva. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

6. U ovoj upravnoj stvari sporna je primjena materijalnog prava, dok činjenice nisu sporne. Nadalje, stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave iz članka 98. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.) te je Sud na temelju citiranog članka Zakona spor riješio bez rasprave.

7. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, te je radi točnog utvrđenja činjeničnog stanja izvršio uvid u spis tuženika i priložene isprave.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Spisu tuženika prileži izvješće tužitelja o količini uvezenih i/ili proizvedenih svježih mazivih ulja u razdoblju od 1. travnja do 30. lipnja 2022., kao i elektronički zahtjev za povrat naknade izvezenih ulja od 31. kolovoza 2022.

10. Sukladno stanju spisa Sud utvrđuje kako je rješenjem Republike Hrvatske, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, KLASA:UP/I-351-02/22- 22/1347, URBROJ: 563-06-3-1/192-22-2, od 20. listopada 2022., tužitelju određena obveza plaćanja naknade u iznosu od 237.300,00 kuna, zbog zbrinjavanja otpadnih mazivih ulja za razdoblje od 1. travnja 2022. do 30. lipnja 2022. i istog dana, točkom II izreke Prvostupanjskog rješenja, odbacuje njegov zahtjev za povrat naknade, uz obrazloženje kako tuženik svoj zahtjev za povrat nije podnio u roku propisanom člankom 26. stavkom 4. Pravilnika.

11. Člankom 22. stavkom 1. Pravilnika o gospodarenju otpadnim uljima (Narodne novine, broj 124/06., 121/08., 31/09., 156/09., 91/11., 45/12. i 86/13. - u daljnjem tekstu Pravilnik), određeno je da obveznik plaćanja naknade zbrinjavanja otpadnih mazivih ulja plaća naknadu zbrinjavanja otpadnih mazivih ulja na uvezena svježa maziva ulja kao posebnih proizvoda na teritorij Republike Hrvatske odnosno na proizvedena svježa maziva ulja u Republici Hrvatskoj, za vlastite potrebe ili za stavljanje na tržište u Republici Hrvatskoj.

12. Člankom 26. stavkom 1. Pravilnika propisano je da obveznik plaćanja naknade zbrinjavanja otpadnih mazivih ulja koji izveze ili iznese određenu količinu svježih mazivih ulja ima pravo na povrat dijela uplaćene naknade za izvezenu količinu svježih mazivih ulja kao pojedinačnog proizvoda ili ugrađenih u proizvode nakon čije uporabe nastaju otpadna ulja (npr. transformatori). Iznos dijela uplaćene naknade za koji ima pravo za povrat jednak je iznosu uplaćene naknade umanjenom za troškove obrade zahtjeva i troškove financijskih transakcija.

13. Člankom 26. stavkom 2. Pravilnika određeno je da se ostvarenje prava iz stavka 1. ovog članka obveznik plaćanja naknade mora Fondu podnijeti zahtjev za povrat uplaćene naknade kojem je dužan priložiti: dokaz o plaćanju naknade prema rješenju iz članka 22. ovog Pravilnika; dokaz o izvozu svježih mazivih ulja (jedinstvena carinska deklaracija - JCD), odnosno dokaz o iznosu svježih mazivih ulja (račun inozemnom kupcu s količinom iznesenog svježeg mazivog ulja).

14. Člankom 26. stavkom 4. Pravilnika propisano je da je rok za podnošenje zahtjeva iz stavka 2. ovog članka trideset dana od dana izvoza odnosno iznosa.

15. Ponovljeno, upravo temeljem članka 26. stavka 4. Pravilnika, tuženik zauzeo stav kako je rok za podnošenje zahtjeva za povrat uplaćene naknade iz članka 26. stavka 2. Pravilnika, prekluzivan rok te imajući na umu kako se elektronički zahtjevom za povrat naknade izvezenih ulja od 31. kolovoza 2022. traži povrat naknade za ulja izvezena u razdoblju od 1. travnja do 30. lipnja 2022., takav zahtjev ocjenjuje nepravovremenim, iz kojeg razloga ga zbog nepostojanja pravnih pretpostavki pokretanja postupka, odbacuje temeljem članka 41. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku.

16. Sukladno stanju spisa Sud nalazi da je prvostupanjsko tijelo tuženika na isti dan donijelo rješenje Republike Hrvatske, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, KLASA:UP/I-351-02/22-22/1347, URBROJ: 563-06-3-1/192-22-2, od 20. listopada 2022., kojim tužitelju određuje obvezu plaćanja naknade i rješenje Republike Hrvatske, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, KLASA:UP/I-351-02/22- 23/141, URBROJ: 563-06-3-1/192-22-4, od 20. listopada 2022., kojim tužitelju, u točki II izreke, odbacuje njegov zahtjev za povrat naknade, uz obrazloženje kako tuženik svoj zahtjev za povrat nije podnio u prekluzivnom roku propisanom člankom 26. stavkom 4. Pravilnika.

17. Sadržajno i skraćeno prvostupanjsko tijelo tuženika na isti dan je donijelo odluku kojom utvrđuje obvezu i odluku kojom odbacuje zahtjev za povrat dijela netom utvrđene naknade. Ovakva konstrukcija po mišljenju suda nije valjano utemeljena te je rezultat formalne primjene članka 26. stavka 4. Pravilnika, bez uvažavanja ostalih normi koje uređuju taj odnos.

18. Uvodno Sud ukazuje na presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj U-III-3817/2009, od 19. prosinca 2012., a kojom je naznačeno „Zadaća je sudova, dakle i upravnog suda, kao i upravnih tijela, da tumače pravne norme polazeći od cilja i svrhe koji je zakonodavac želio postići njihovim propisivanjem te da, u skladu s tako utvrđenom svrhom, primjenjuju mjerodavnu normu u skladu sa specifičnim okolnostima konkretnog slučaja.“ Istom odlukom, a koja je u cijelosti primjenjiva i na konkretan slučaj, naznačeno je da „Ustavni sud podsjeća da zakonom ustanovljena prava ne mogu biti iluzorna odnosno da ovlašteniku mora razumno i objektivno biti moguće ostvarenje zakonom propisanog prava. U protivnom, ono ostaje na razini proklamiranog prava, bez stvarne mogućnosti njenog ostvarenja u praksi.“ 19. Imajući na umu naprijed navedenu okolnost da je isti dan tužitelju utvrđena naknada i odbijen njegov zahtjev za povrat, Sud nalazi kako su citirani stavovi Ustavnog suda Republike Hrvatske potpuno primjenjivi na konkretno jer se članak 26. stavak 4. Pravilnika, tumači izvan svrhe koju je „zakonodavac želio postići njihovim propisivanjem“ te je tu odredbu javno pravno tijelo trebalo primijeniti „u skladu sa specifičnim okolnostima konkretnog slučaja“, a čime bi se postiglo „da zakonom ustanovljena prava ne mogu biti iluzorna, odnosno da ovlašteniku mora razumno i objektivno biti moguće ostvarenje zakonom propisanog prava.“

20. Navedeno podupiru i ostale odredbe Pravilnika, a koje tuženik nije razmatrao s obzirom na konkretnu situaciju, primjerice članak 25. stavak 2. Pravilnika iz kojeg proizlazi da se podatci o izvozu iz evidencija dostavljaju Fondu na obrascu tromjesečno (dakle i po isteku roka od 15 dana od dana izvoza), ili članak 26. stavak 2. Pravilnika koji propisuje da se za ostvarenje prava na povrat, uz podneseni zahtjev, obvezno prilaže dokaz o plaćanju naknade (a što je po elementarnoj logici nije moguće ukoliko naknada nije plaćena odnosno ni utvrđena).

21. Nadalje, Sud uočava i kako je odluka u konkretnom utemeljena na specijalnoj procesnoj odredbi Pravilnika, bez da je tuženik utvrdio postojanje nekog zakonskog temelja koji bi dopuštao primjenu prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva za povrat, propisanog podzakonskim propisom. Budući da se pravilnikom ne mogu dopisivati, a kamoli propisivati posebna postupanja, već se samo mogu razraditi postojeća zakonska određenja, Sud navodi kako je potrebno pronaći Zakon koji regulira procesne situacije povrata preplaćenih naknada. Sud u odredbama Zakona o otpadu, a koji Zakon je pravni temelj donošenja Pravilnika, Zakon o Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, pa ni Zakona o općem upravnom postupku, kao općem procesnom zakonu upravnog prava, ne nalazi takvu regulaciju.

22. Člankom 2. stavkom 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.), propisano je da su javna davanja u smislu ovoga Zakona porezi i druga javna davanja.

23. Člankom 2. stavkom 5. Općeg poreznog zakona propisano je da su pristojbe novčana davanja koja se plaćaju za određenu činidbu ili za korištenje određenoga javnog dobra.

24. Prvotno potrebno je navesti kako je Opći porezni zakon, opći procesni okvir svih postupanja u kojem javno pravna tijela naplaćuju javna davanja te je u tom smislu u odnos u odnosu na Zakon o općem upravnom postupku specijalan propis.

25. Isto tako naknada za zbrinjavanje otpadnih ulja, nekog drugog materijala ili imisije, su davanja „koja se plaćaju za određenu činidbu“, odnosno koja se plaćaju zbog korištenja okoline u koju se onečišćivač uvodi, a što je tada definira, naknadom za „korištenje određenoga javnog dobra.“ Sve navedeno dovodi do zaključka da se takva naknada treba smatrati naknadom koja ulazi u procesni okvir reguliran Općim poreznim zakonom.

26. Člankom 21. stavkom 2. točkom 1. Općeg poreznog zakona propisano je da porezni obveznik ili osoba koja je preplatila porez ili od koje je bez pravne osnove porez naplaćen ima pravo na povrat preplaćenog poreza ili poreza plaćenog bez pravne osnove.

27. Člankom 108. stavkom 1. Općeg poreznog zakona propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

28. Člankom 108. stavkom 5. Općeg poreznog zakona propisano je da zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.

29. Ponovljeno i s obzirom na članak 108. stavak 5. Općeg poreznog zakona, Sud ističe da pravo na povrat plaćenog javnog davanja ne može nastati prije no što je to javno davanje plaćeno i evidentno prije no što je to davanje uopće utvrđeno.

30. Isto tako propust u pravovremenosti prijave nastalog javnog davanja, može za sobom povući eventualnu prekršajnu odgovornost, ali ne može dovesti do prekluzije prava stranke na povrat onog što je državi plaćeno temeljem osnove koja je nastavno izmijenjena.

31. Sukladno svemu navedenom Sud zauzima stav kako je tuženik, kao i njegova prvostupanjska tijela pogrešno, primijenio procesna pravila na štetu materijalnih prava stranke. Stoga je odlučeno kao u točkama I i II izreke ove presude.

32. Ovaj Sud nije u sporu pune jurisdikcije odredio povrat naknade, budući nije utvrđivao ostale okolnosti o kojima takav povrat ovisi, primjerice novi dug, kompenzacije ili provedena plaćanja, iz kojeg razloga zauzima stav kako će upravo u nastavnom postupanju i u donošenju meritorne odluke to učiniti tuženik. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

33. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog njegovom tužbom 28. kolovoza 2024. (list 4 spisa), Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. stavku 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima te na temelju tbr. 27 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. - u daljnjem tekstu Tarifa). Tužitelj je na temelju tbr. 27. točke 1. alineje 2. Tarife, podnio zahtjev za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 Eura, uvećano za pripadajuća javna davanja, kao i pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 66,36 Eura, a što ukupno iznosi 1.382,72 Eura.

34. Člankom 144. stavkom 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima određeno je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

35. Člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

36. Imajući na umu kako je ovaj spor okončan na način da je poništeno rješenje tuženika, odnosno Prvostupanjsko rješenje, Sud zaključuje kako je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, a koja okolnost tada dovodi do obveze tuženika da snosi sve opravdane troškove spora. Iz ovog razloga Sud je u obvezi utvrditi koji se troškovi, a koje troškove tužitelj potražuje svojim zahtjevom, mogu smatrati opravdanim.

37. Sud u cijelosti osnovanim uzima zahtjev za naknadom troškova sastava tužbe, kojom je iniciran spor koji je u odnosu na tužitelja povoljno okončan. Stoga je odlučeno kao u točki V izreke ove odluke.

38. Suprotno ovom Sud navodi kako pristojbeni trošak u upravnom sporu i sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18. i 51/23.), nastaje isključivo u situaciji u kojoj Sud odbije ili odbaci tužbu, a što u konkretnom nije slučaj. Stoga je odlučeno kao u točki VI izreke ove odluke.

Zagreb, 28. travnja 2025.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. i čl. 70. ZUS-a).

DNA:

1. Odvjetnik Mihovil Lucić, u Odvjetničkom društvu Jelić, Vuković & Vukšić j.t.d., Zagreb, Ulica kneza Domagoja 4,

2. Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, Zagreb, Radnička cesta 80,

3. U spis