REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-346/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB:53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupani po punomoćniku Danku Škare, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3126/24-8 od 27. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3126/24-8 od 27. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 238-50- 4418101 od 25. rujna 2007. godine zaključenog između tužitelja RP, [adresa], Ljudevit [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi "3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 238-50- 4418101 od 25. rujna 2007. godine zaključenog između tužitelja RP, [adresa], R [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju RP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 409,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 367,19 EUR od 10.10.2007. do isplate,

- na iznos od 42,41 EUR od 23.5.2014. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 530569666535 naknaditi tužitelju RP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 981,18 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. studenog 2024. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan u cijelosti zahtjev tuženika koji glasi: "Nalaže se tužitelju RP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da u roku od 8 dana za sud i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 5305696653 dostavi obavijest kojom je obavijestio RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 5305696653 o prijevremenoj otplati kredita odobrenog Ugovorom o kreditu broj 238-50-4418101."

2. Protiv navedene prvostupanjske presude pravodobnu žalbu podnosi tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom se prvotno navodi da je pogrešno utvrđena vrijednost predmeta spora obzirom se zbrajanjem iznosa dolazi do iznosa od 819,20 eura, dok je VPS označen na iznos od 1.736,83 eura, a time i prema vrijednosti predmeta spora isti je trebao se odnositi na sporove male vrijednosti u kojima vrijede posve različita pravila postupka. Nadalje, navodi da tuženiku nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom obzirom u odnosu na t. IV. presude kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika da se dostavi obavijest tužitelja kojom je obavijestio tuženika o prijevremenoj otplati kredita, čime je i odbijen izvesti predmetni dokaz, dok naknada za prijevremenu otplatu nije određena Ugovorom, pa niti njegovim čl. 9. i time oglašavanje ništetnim čl. 9. ne može otkloniti osnovu za povrat naknade jer ona nije ni određena Ugovorom a onda niti naplaćena prema Ugovoru što proizlazi pregledom čl. 9. Ugovora koji ne sadrži naknadu. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s pozivom na Zakon o zaštiti potrošača i odredbe čl. 81. i čl. 82. tog Zakona ("Narodne novine" broj: 96/03), obzirom se prvostupanjski sud pozvao na taj čl. 81./2. ZZP-a morao je izvesti dokaze i stvoriti uvjerenje o tamo propisanim okolnostima koje se prema samom Zakonu o obveznim odnosima i čl. 295. i čl. 296. moraju uzeti u obzir kao i prema prirodi stvari procijeniti i staviti u međusobni odnos. U postupku koji je prethodio kao ni u presudi nije prvostupanjski sud uzeo u obzir vrstu robe ili usluge koje je objekt činidbe i ostale odredbe Ugovora kojim se ta odredba čl. 3. i čl. 9. Ugovora povezana, kao i u odnosu na te odredbe nije ocijenjeno niti da prijevremena otplata nije izvršena temeljem Ugovora, već temeljem obavijesti, te naknada za prijevremenu otplatu niti nije određena Ugovorom već obaviješću, iako je tužitelj sam izjavio da je dokumentaciju s time u vezi potpisivao i predao. Prvostupanjski sud nije cijenio ni ostale odredbe Ugovora i čl. 10./4 kojim je i tužitelj izjavio da je upoznat sa svim uvjetima kredita te je time i došlo do apsolutno bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo vezano i u odnosu da tužitelj je pristao na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu i visine naknade za tu otplatu obzirom je jasno da naknada za prijevremenu otplatu nije određena Ugovorom već je naplaćena temeljem obavijesti koju je tužitelj izdao i dostavio tuženiku, dok prvostupanjski sud nije obrazložio neravnopravnost stranaka u čemu bi se očitovala i da postoji sastojala. Pogrešno je i primijenjeno pravilo u zastari navodnog potraživanja tužitelja. Propis i sudska praksa primijenjena odlukom se ne može primijeniti u odnosu na odluku Suda Europske unije i presudu od 03. listopada 2019. Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019 kao i čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. Prvostupanjskom presudom pogrešno je i odlučeno o primijeni pravila o naknadi troškova i došlo je time do povrede materijalnog prava.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude na način da se tužba u cijelosti odbaci i obveže tužitelja na naknadu troška postupka tuženika u cijelosti a podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja na naknadu parničnog postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetne odredbe Ugovora o kreditu, u njegovom članku 3., u odnosu na naplatu jednokratne naplate prilikom prvog korištenja kredita od 3,30% od iznosa kredita, kao i u odnosu na čl. 9. ostalih Uvjeta Ugovora o kreditu kojim korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, uz isplatu naplaćenog iznosa od tuženika u odnosu na navedene odredbe članka od 367,19 eura od 10. listopada 2007. i 42,41 euro od 23. svibnja 2014.

7. Tijekom postupka između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu 25. rujna 2007., za iznos od 19.085,97 CHF, prema srednjeg tečaju kreditora na dan korištenja i to radnji kupnje osobnog vozila, uz rok otplate od 84 mjeseca, kao i da je čl. 3. tog Ugovora određena naknade od ,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tijekom postupka je i utvrđeno kao nesporno, da je tuženik naplatio jednokratnu naknadu 09. listopada 2007. u iznosu od 367,19 eura, te izlaznu naknadu osnovom prijevremene otplate kredita u iznosu od 42,41 euro koja je naplaćena 23. svibnja 2014.

8. Sporno je da li su predmetne ugovorne odredbe ništetne i slijedom toga pripada li tužitelju pravo na povrat isplaćenog iznosa.

9. Prvostupanjski sud je osnovom iskaza tužitelja danog na ročištu 21. studenog 2024., da je predmetni kredit realizirao za potrebe kupnje osobnog vozila a u autokući su ponudili financiranje putem kredita banke tuženika, te svu dokumentaciju je rješavao kod jedne osobe unutar autokuće i išao kod bilježnika, pitao je i gospođu koja mu je rješavala papire što je naknada iz čl. 3., a rekla je da se radi o nekim troškovima banke i da je to obvezna klauzula banke ako to želi, nitko iz banke mu nije objasnio o kakvim se troškovima radi a koje će navodno zatvoriti tom naknadom, kredit je vratio ranije, te je kod vraćanja kredita morao platiti naknadu i zbog toga je pitao službenicu koja mu je rekla da je to dio Ugovora i da se to mora platiti bez ikakvih daljnjih pitanja. Osnovom dostavljenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da se radi o potrošačkom Ugovoru, te su navedene naknade jednostrano unesene u Ugovor od strane tuženika – banke koja je sama sastavila Ugovor bez objašnjenja zašto je to uneseno u Ugovoru i čemu služi ta naknada koja je ulazna direktno stavljena u čl. 3. istoga a tzv. izlazna stavljena u Ugovor kroz čl. 9. i Opće uvjete tuženika. Cijeneći i odredbu čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., kao i presude Suda EU u predmetu C-26/13 vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ i spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koji se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud smatra da su odredbe čl. 3. Ugovora nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe koje i proizlaze iz odredba čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) obzirom da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona bila unaprijed formulirana od strane trgovca i potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, kao i čl. 87. toga Zakona, što se i primjenjuje na tzv. izlaznu naknadu iz čl. 9. Ugovora i Općih uvjeta na koje se poziva a koja je nesumnjivo naplaćena što je potvrdio i sam tuženik svojom potvrdom i očitovanjem u predmetnom postupku. Uz to, poziva se i na odluku Suda Europske unije od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820 kojima je i odlučeno o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i u kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori pozivom i na odluku Vrhovnog suda RH Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. Obzirom da iz provedenih dokaza prvostupanjski sud smatra da ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 3. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su troškovi bilo čime dokazani, smatra da su iste naknade nepoštene, pa stoga da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini iznosa isplaćenih naknada uvećane za kamatu od kada je ista naplaćena temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a time je i prihvaćen tužbeni zahtjev. U odnosu na prigovor zastare poziva se na pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa sjednice odjela 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Time da početak zastare treba cijeniti prema iznesenom pravnom stavu, pa zastara počinje teći tek od presuđenja i tužbeni zahtjev nije u zastari.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno – po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka kao ni onu na koju se žalbom poziva iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nije proturječna sama sebi i sadrži u cijelosti jasno obrazloženje, te je i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

11. Utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale, kada je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu iz čl. 3. Ugovora, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe.

12. Vrijednost predmeta spora određena je pravilno sukladno čl. 37. ZPP-a, obzirom da se radi o deklaratornom i kondemnatornom zahtjevu.

13. U odnosu na naplaćenu jednokratnu naknadu osnovom čl. 3. Ugovora, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03- dalje:ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i visini te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, kao ni predložio dokaz na taj osnov, već iz predmetne odredbe Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj formi ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita od 3,30% od iznosa kredita, te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time i da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

14. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom), treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive.

15. Ono što i prvostupanjski sud navodi, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu tog ugovora, kako bi mogao predvidjeti i visinu te naknade kao i posljedice koje proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, pa se radi o znatnoj neravnoteži o pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u predmetnom, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16. Pravilna je stoga odluka suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada (točka I. izreke) i o prihvaćanju zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove na temelju te ugovorne odredbe u iznosu od 467,38 eura sa zateznim kamatama od dana stjecanja prema čl. 1115. ZOO-a budući da je tuženica kao sastavljač ugovora nepošteni stjecatelj (točka III. izreke).

16.1. Prigovor zastare u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva je pravilno ocijenjen neosnovanim, jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takvo shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020., koje je i od strane prvostupanjskog suda pravilno cijenjeno.

17. U odnosu na žalbene navode za neplaćenu naknadu prijevremene otplate kredita, ispravno se navodi da ona izričito nije utvrđena čl. 9. Ugovora, kojim je između ostalih propisanih uvjeta navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, na koji način je i zatraženo utvrđenje ništetnosti. Istom odredbom čl. 9. Ugovora je navedeno da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenih za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Pri tome je i vidljivo da je predmetna naknada i prema potvrdi tuženika naplaćena sukladno tada važećim općim aktima banke. Ta odredba članka 9. Ugovora nije jasna i razumljiva, pa je u smislu čl. 84. ZZP/03 dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe.

18. Po shvaćanju ovog suda, osnovanost restitucijskog zahtjeva tužiteljice u ovom dijelu proizlazi iz odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a u vezi s člankom 1024. stavcima 2. -4. ZOO-a, o čemu je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., a Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023. odbio ustavnu tužbu protiv te odluke.

19. Prema odredbi čl. 1024. ZOO-a korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

19.1. Odredbe čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Radi se o odredbama prisilne naravi, pa je stoga isključena primjena načela slobode ugovaranja (dispozitivnosti). Iz navedenog razloga tuženica nije mogla ugovorom o kreditu odrediti drukčije uvjete vraćanja kredita prije roka ili plaćanja naknada u vezi s prijevremenom otplatom kredita od onih propisanih prisilnim propisom.

19.2. Prema odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovnici, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi). S obzirom na to da tužena tijekom postupka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

19.3. Kako je takva odredba suprotna kongentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi, na temelju odredaba čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO-a, koja rezultira obvezom restitucije stečenoga na temelju te odredbe prema čl. 323. st. 1. ZOO-a. Time što nije dostavljena obavijest tužitelja o zahtjevu za prijevremenu otplatu kredita, kao i da je taj zahtjev odbijen, ne utječe na suprotna utvrđenja uvjeta vraćanja kredita i osnovu naplate tog iznosa od tuženika.

20. U odnosu na restitucijski zahtjev nije osnovan tuženikov prigovor zastare, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), a zastara teče od pravomoćnosti odluke o utvrđenju ništetnosti. Tužiteljici i na taj iznos pripadaju zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja prema čl. 1115. ZOO-a budući da je tuženik kao sastavljač ugovora i ugovaranja ništetne ugovorne odredbe, koji je istu sam formulirao i nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno prihvaćen i tužbeni zahtjev za isplatu neosnovano naplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

21. Pravilno je prvostupanjski sud u odnosu i na taj zahtjev isplate, ocijenio neosnovanim prigovor zastare, vezano i za sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojoj zastarni rok restitucijskog zahtjeva u kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice ništetnosti, utvrđenje ništetnosti počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Činjenica da zastarni rok do pravomoćnosti te odluke još nije počeo teći, nema osnove da bi se trebao takav zahtjev odbaciti, odnosno odbiti,, obzirom i dospijeva sukladno prethodno utvrđenoj ništetnosti, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju zastarom glavnog potraživanja.

22. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja pravilno i utvrdio tijek zakonske zatezne kamate odnosno pitanje nepoštenog stjecanja, to su i suprotni navodi žalitelja neosnovani. U odnosu na dospjelost novčane obveze time i tijeka zatezne kamate, razriješeno je odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd-1294/21 gdje je i naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Slijedom navedenog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena je prvostupanjska presuda, te je odlučeno kao u izreci. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije priznat, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 28. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić