REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-550/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Željka Čović Latin, odvjetnica u Puli, protiv tuženog Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-282/2024-23 od 20. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u pobijanom dijelu - točka II. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču- Parenzo, poslovni broj P-282/2024-23 od 20. veljače 2025.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u pobijanom dijelu - točka II. izreke (troškovi postupka), potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-282/2024-23 od 20. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim prvostupanjskim odlukom presuđeno je:

„I Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

„1. Utvrđuje se da je ništetan i stavlja se izvan snage te ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18.01.2010. g., sklopljen između tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora.

2. Utvrđuje se da je ništetan i stavlja se izvan snage te ne proizvodi pravne učinke Aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od od dana 23.02.2011. g., sklopljen između tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora.

3. Utvrđuje se da je ništetan i stavlja se izvan snage te ne proizvodi pravne učinke Aneks br. 2. Ugovora o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 11.08.2011. g., sklopljen između tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora.

4. Utvrđuje se da je ništetan i stavlja se izvan snage te ne proizvodi pravne učinke Aneks br. 3. Ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 15.01.2013. g., sklopljen između tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora.“

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu broj 326-53018016, kojeg su tužitelj ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditor sklopili dana 18.01.2010. godine i to: u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja glasi: ,,...Kamatna stopa je promjenjiva.’’’ u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu koja glasi: ,,…Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.’’ pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„6. Nalaže se Općinskom sudu u Puli-Pola, zemljišnoknjižni odjel [adresa], da izvrši uknjižbu brisanja prava zaloga upisanog u listu C ( teretovnica ) pod brojem 1.1., od dana 22.01.2010. broj Z-680/2010, istovremeno sa Z-679/10 U 09:42 sati, temeljem Ugovora o kreditu broj: 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2010. godine i punomoći od 18. svibnja 2009. godine koja se nalazi u ovosudnoj zbirci isprava posl. br. Z-5929/09, uknjiženo je pravo zaloga radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 75.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, te ostalih uvjeta iz kredita, u korist: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a sve u roku od 15 dana.“.“

a riješeno je:

„I Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

„5. Proglašava se nedopuštenom ovrha na nekretnini – stanu upisanom u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli-Pola, zemljišnoknjižni odjel [adresa], i to 3. suvlasnički dio: 1⁄5 etažno vlasništvo (E-3) s kojim je povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade - trosobni stan br. 4. u podrumu, ukupne površine 67,80 m2, koji se sastoji od tri spavaće sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, nalazećeg u zgradi izgrađenoj na kč. br. [katastarska čestica]/ZGR. upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] oznake zemljišta kuća, dvorište, vrt i sporedne zgrade u [adresa] ([broj poduloška] - 5), [broj poduloška], u vlasništvu ŠZ iz [adresa] ( sada adresa prebivališta: [adresa] ), OIB: [osobni identifikacijski broj], određena rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. Ovr-589/2019 od dana 19.11.2019. godine.“

II Svaka stranka snosi svoje troškove.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u usvajajućem dijelu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je izreka presude nerazumljiva, proturječi sebi i razlozima presude, presuda nema razloga o pojedinim odlučnim činjenicama, o pojedinim odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samog zapisnika. Tvrdi da sud nije uopće obrazložio zašto je upravo odredba članka 3. i 6. Ugovora o kreditu ništetna, slijedom čega je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP. Ističe da je on pošten stjecatelj i da kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, pa kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, da nije postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina promjene kamatne stope, pa stoga da tužitelj nema pravo na zakonske zatezne kamate od dana isplate (plaćanja anuiteta), već eventualno samo od dana podnošenja tužbe. Tvrdi da sud nije utvrdio postojanje kumulativnih uvjeta iz članka 49., 52. i 55. Zakona o zaštiti potrošača a koji bi imali za posljedicu ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kao niti da se kamatna stopa mijenjala na štetu tužitelja. Tvrdi da je sud propustio primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ostaje kod prigovora zastare. Osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu u pobijanom dijelu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5.1. Neosnovano tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Dakle, sud prvoga stupnja dao je valjane i dostatne razloge koji opravdavaju njegov zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

5.2. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužitelja pravilno su utvrđene, a na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

6. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja - koji sadržajno predstavlja eventualno kumulirani zahtjev, usmjeren na utvrđenje ništetnim odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 326- 53018016 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kog su sklopili ovdje tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 18. siječnja 2010. i to u dijelu odrede članka 3. koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope te članka 6. prema kom je tuženik (banka) ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, pa posljedično da te ugovorne odredbe i sve njihove kasnije izmjene ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

6.1. Naime, radi se o ugovoru koji je nesporno solemniziran po javnom bilježniku Denisu Krajcaru iz [adresa], pod brojem OV-367/10 dana 21. siječnja 2010., kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 eur prema srednjem tečaju za eur Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 6,70 % dekurzivno godišnje, koja kamatna stopa je promjenjiva, sve na rok otplate 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Pritom, nije sporno niti da su tužitelj i tuženik sklopili tri aneksa istoga ugovora (Aneks br. 1., Aneks br. 2. i Aneks br. 3.) kojima su ugovorili moratorij na otplatu glavnice u pojedinim vremenskim periodima (od 23. veljače 2011. do 30. lipnja 2013.) kroz koje vrijeme se ne obračunavaju i ne naplaćuju kamate koje su promjenjive (radi se o aneksima koji su predmet glavnog tužbenog zahtjeva i o kojima je pravomoćno odlučeno). Nesporno je i da je predmetni ugovor o kreditu sa svim pripadajućim aneksima raskinut izjavom tuženika o raskidu datiranom s danom 8. kolovoza 2018.

6.2. Dokazima provedenim tijekom postupka (uvidom u materijalnu dokumentaciju koja prileži predmetu te iskazom svjedokinje DZ kao sudužnika po spornom kreditu i tužitelja kao parnične stranke) koje je sud ocjenjivao sukladno ovlaštenjima iz članka 8. ZPP, proizlazi utvrđenim:

- da je tužitelj u konkretnom slučaju potrošač, jer je podigao stambeni kredit koji je utrošen na rješavanje stambenog pitanja tužitelja i njegove obitelji;

- da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja promjena se vrši sukladno odlukama tuženika (dio članka 3. i 6. Ugovora) nisu jasne i lako razumljive, jer ne sadrže precizne parametre temeljem kojih se kamatna stopa mijenja, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati jesu li te ugovorne odredbe poštene;

- da se radi o ugovornim odredbama koje su temeljem odluke tuženika bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj;

- da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo (predloženim i provedenim dokazima tuženik nije dokazao suprotno);

- da se radi o ugovornim odredbama koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer omogućuju da o promjeni kamatne stope odlučuje tuženik jednostrano.

6.3. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvoga stupnja zaključuje da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da iste stoga sukladno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa posljedično da se radi o odredbama koje su ništetne. Svoju odluku sud prvoga stupnja temelji na odredbama članka 3., članka 96. stavak 1., članka 99. i 102. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP/07) i članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. - dalje: ZOO). Pritom, sud je kao neosnovan otklonio tuženikov prigovor zastare, uz obrazloženje da prema odredbi članka 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, pa da stoga tužiteljev deklaratorni tužbeni zahtjev (tužitelj ne ističe zahtjev na isplatu) nije u zastari.

7. Takva odluka suda prvoga stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilna je i zakonita.

8. Naime, o odredbe o promjeni kamatne stope odlučujuće su ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, čime kao takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi članka 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelj je dokazao sve zakonske pretpostavke iz članka 96. i 99. ZZP/07 koje imaju za posljedicu ništetnost dijela odredbi članka 3. i 6. predmetnog ugovora o kreditu (članak 102. ZZP/07 i članka 322. ZOO).

8.1. U odnosu na žalbene navode tuženika, valja navesti da samo po sebi ugovaranje promjenjive kamatne stope nije nedopušteno niti ništetno, međutim, ugovarajući način promjene kamatne stope koja kako je to navedeno u članku 3. Ugovora o kreditu koji je u predmetnom slučaju sklopljen, neodređena je formulacija glede načina promjene promjenljive kamatne stope, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kako trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok on ni približno nije mogao cijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takve ugovorne odredbe, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Banke kako visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanje je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikad na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je toliko superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato je i tuženik bio dužan tužitelja ozbiljno informirati u smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što on nije učinio (suprotno nije dokazao), pa je tava ugovorna odredbe nerazumljiva. Također, posebno se ukazuje da u ovom slučaju nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost, a time i ništetnost, pojedine odredbe ugovora – dio članka 3. i 6. ugovora, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem.

9. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud propustio primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

9.1. Naime, Republika Hrvatska postala je punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013. od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome valja istaknuti da u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se, dakle, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, što je sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju i učinio, proveo je test poštenosti spornih ugovornih odredbi, kom prilikom je utvrdio netransparentnost istih, uslijed čega tužitelj kao korisnik kredita nije mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac - banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

10. Tužitelj ima pravni interes isticati zahtjev kao što je predmetni (zahtjev na utvrđenje ništetnosti) i takav njegov tužbeni zahtjev, kako to pravilno zaključuje sud prvoga stupnja nije u zastari.

11. Ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude.

12. Obzirom na navedeno, žalbu tuženika valjalo je odbiti te temeljem odrede članka 368. stavak 1. ZPP, prvostupanjsku presudu potvrditi u odnosu na točku II. izreke.

13. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, jer je sud pravilno zaključio da su parnične stranke u približno jednakom omjeru uspjele u postupku. Naime, tužitelj nije uspio sa svojim glavnim tužbenim zahtjevom, ali je u cijelosti uspio sa svojim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom. Stoga, žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje valjanost odluke suda sadržanu u točki II. izreke predmetnog rješenja, pa je žalbu tuženika i u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 380. stavak 2. ZPP.

14. Odluka o troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP.

U Puli-Pola 28. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić