Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj:Ppž-6616/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice – specijalistice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe RUPA GmbH, zastupane po braniteljima iz odvjetničkog društva Batarelo Dvojković Vuchetich d.o.o. iz Zagreba, zbog prekršaja iz članka 116. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN 41/18, 98/19, 30/21, 89/21, 114/22), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 11. travnja 2024., broj: 3. Pp-3298/2021, na sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe RUPA GmbH i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), okrivljena pravna osoba je obvezana naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 60,00 eura (šezdeset eura), u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku okrivljena pravna osoba je proglašena krivom i kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 4.640,00 eura, zbog prekršaja iz članka 116. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

2. Protiv prvostupanjske presude okrivljena pravna osoba je pravodobno, putem branitelja, podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći u bitnom da do primjene prvog dijela odredbe čl. 8. st. 1. Uredbe eventualno može doći u slučaju da se radi o međunarodnom prijevozu, da je teret natovaren u drugoj državi članici ili trećoj zemlji, te da se teret prevozi u okviru dolaznog međunarodnog prijevoza iz druge države članice ili treće zemlje u državu članicu koja je domaćin. Cestovni prijevoznik postupa u skladu s čl. 8. st. 2. Uredbe ako dokaže da je ušao nenatovaren u državu članicu koja je domaćin; obavio samo jednu kabotažu u toj državi članici; i to sve u roku od tri dana od dana kad je nenatovaren ušao na državno područje te države članice. Okrivljenik je inicijalno optužen da je obavljao kabotažu suprotno odredba Uredbe jer nije imao posebnu dozvolu, niti je dostavio dokaz da je obavio kabotažu u odnosu na teret koji prevozi u okviru dolaznog međunarodnog prijevoza iz druge države članice ili treće zemlje u roku do sedam dana prije napuštanja RH ili da je dio kabotaže obavio u roku tri dana od dana kada je natovaren ušao na državno područje RH, da bi se zatim navelo da je okrivljenik postupio protivno čl. 8. st. 2. Uredbe jer nije prethodno dovezao teret na područje RH, pa da bi na toj osnovi imao pravo obaviti do tri kabotaže u roku od sedam dana od dana zadnjeg istovara u državi članici domaćinu. Unatoč svim tim promjenama i pokušaju preciziranja činjeničnog opisa prekršajnog naloga i dalje ostaje potpuno nejasno koji je to konkretno prekršaj navodno počinio okrivljenik. Prilikom saslušanja nadležni državni inspektor izričito je izjavio da je od vozača tražio dokaz da li su dovezli teret u Republiku Hrvatsku da bi mogli iskoristiti povlasticu obavljanja kabotaže do 7 dana, a taj doka okrivljenik nije imao jer teret nije ni dovezao u Republiku Hrvatsku, već je obavljao prijevoz, te u nastavku iskaza nema ni riječi o tome je li zatražio ikakvu dokumentaciju koja bi se odnosila na obavljanje kabotaže po nenatovarenom ulasku u Republiku Hrvatsku, a kako je predviđeno čl. 8. st. 2. Uredbe. S obzirom da u prekršajnom postupku i presudi izostaju ti ključni elementi, okrivljenik smatra da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi te da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama vezanim uz navodnu povredu odredaba Uredbe. Odredbom čl. 176. st. 1. Prekršajnog zakona propisano je da nazočni tužitelj može do završetka dokaznog postupka usmeno izmijeniti ili podnijeti novi optužni prijedlog, s time da se samo manje izmjene u činjeničnom opisu ili drugačija pravna kvalifikacija mogu učiniti usmeno na zapisnik, te prema čl. 176. st. 3. Prekršajnog zakona, okrivljeniku se u svakom slučaju mora pružiti mogućnost usmenog ili pismenog očitovanja o izmijenjenom ili novom optužnom prijedlogu, a okrivljenik nije u konkretnom slučaju zaprimio niti jednu naknadnu dopunu naloga koje su prethodno opisane, niti je pozvan očitovati se o naknadnim izmjenama naloga i značajnim promjenama činjeničnog opisa. U konkretnom slučaju nije utvrđena nijedna okolnost odnosno radi li se o dolaznom međunarodnom prijevozu tereta u kontekstu Uredbe ili o unutarnjem prijevozu tereta, je li kabotaža obavljena na području jedne ili više država članica, je li teret prevezen iz jedne države članice u drugu državu članicu u kontekstu prvog dijela čl. 8. st. 2. Uredbe ili se pak radi o nenatovarenom ulasku cestovnog prijevoznika na državno područje države članice, preuzimanje tereta u toj državi članici i obavljanju kabotaže na području te iste države članice u kontekstu drugog dijela čl. 8. st. 2. Uredbe, što se konkretno smatra kabotažom u kontekstu Uredbe i Zakona o cestovnom prijevozu i koliki broj točaka utovara i istovara obuhvaća jedna kabotaža, koliko je kabotaža obavljeno od strane cestovnog prijevoznika i u kojim rokovima, koje dokaze mora cestovni prijevoznik podstrijeti inspekciji u slučaju natovarenog prijevoza, a koje u slučaju nenatovarenog prijevoza. Nije jasno koje je to točno odredbe Uredbe prekršio okrivljenik i koje je to točno dodatne dokumentne okrivljenik kao EU prijevoznik dužan imati prilikom obavljanja kabotaže na području RH. Okrivljenik je u tijeku prekršajnog postupka iznio brojne argumente koji idu u prilog oslobođenju odnosno ublažavanju kazne, navevši u bitnom da ponašanje okrivljenika opisano u prekršajnom nalogu ne predstavlja prekršaj, nije moguće utvrditi koja pravila o obavljanju kabotaže je okrivljenik povrijedio, ne postoje dokazi da je okrivljenik počinio djelo koje mu se stavlja na teret, te je postupanje okrivljenika poduzeto sa ciljem provedbe i dovršetka jednog od krucijalnih infrastrukturnih projekata u povijesti RH – izgradnja Pelješkog mosta. Imajući u vidu da je i prvostupanjski sud utvrdio da na strani okrivljenika postoje olakotne okolnosti, ostaje nejasno zbog kojeg se konkretno razloga sud nije odlučio za primjenu odredbi o oslobođenju od kazne u smislu čl. 38. Prekršajnog zakona ili o ublažavanju kazne u smislu čl. 37. st. 2. Prekršajnog zakona. Slijedom naprijed navedenog, okrivljenik smatra da prvostupanjski sud u presudi nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu na to da kazna bude veća ili manja, te da nije primijenio odredbe o ublažavanju (i eventualnom oslobođenju) od kazne, a kako nalažu i propisi i sudska praksa.

3. Žaliteljica predlaže da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

4. Žalba nije osnovana.

5. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljene pravne osobe povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski sud u Dubrovniku točno utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo.

6. Naime, prvostupanjski sud je na temelju obrane okrivljenika, iskaza svjedoka ZS, višeg inspektora cestovnog prometa, te uvida u priloženu dokumentaciju, imao valjane osnove za utvrditi da su se u ponašanju okrivljene pravne osobe ostvarila sva bitna obilježja prekršaja iz članka 116. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu.

7. Navodi žaliteljice da okrivljenik nije u konkretnom slučaju zaprimio niti jednu naknadnu dopunu naloga koje su prethodno opisane, niti je pozvan očitovati se o naknadnim izmjenama naloga i značajnim promjenama činjeničnog opisa, neosnovani su.

8. Naime, uvidom u prvostupanjski spis utvrđeno je da je podneskom od 5. siječnja 2023. tužitelj dopunio prekršajni nalog, koji u povodu prigovora okrivljene pravne osobe predstavlja optužni prijedlog, te je prvostupanjski sud prilikom pozivanja okrivljene pravne osobe, putem odvjetničkog društva koje ju zastupa jer je to zatražila u prigovoru od 20. listopada 2021., na ročište glavne rasprave dana 14. ožujka 2023., dostavio okrivljenici uz poziv optužni prijedlog s dopunom, te je okrivljena pravna osoba uredno pozvana na ročište glavne rasprave dana 9. travnja 2024., na koje se nije odazvala, a na koje se nije odazvao uredno pozvan branitelja okrivljene pravne osobe, a na kojem ročištu je pročitana dopuna optužnog prijedloga od 8. travnja 2024., koja je sadržavala samo dopunu članka Uredbe koji se primjenjuje, pa je stoga okrivljenoj pravnoj osobi omogućeno da se očituje o naknadnim izmjenama optužnog akta.

9. Također, navodi žaliteljice da prilikom saslušanja nadležni državni inspektor izričito je izjavio da je od vozača tražio dokaz da li su dovezli teret u Republiku Hrvatsku da bi mogli iskoristiti povlasticu obavljanja kabotaže do 7 dana, a taj dokaz okrivljenik nije imao jer teret nije ni dovezao u Republiku Hrvatsku, već je obavljao prijevoz, te u nastavku iskaza nema ni riječi o tome je li zatražio ikakvu dokumentaciju koja bi se odnosila na obavljanje kabotaže po nenatovarenom ulasku u Republiku Hrvatsku, a kako je predviđeno čl. 8. st. 2. Uredbe, te s obzirom da u prekršajnom postupku i presudi izostaju ti ključni elementi, okrivljenik smatra da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi te da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama vezanim uz navodnu povredu odredaba Uredbe, neosnovani su.

10. Naime, okrivljenoj pravno osobi se izrekom prvostupanjske presude stavlja na teret prekršaj iz članka 116. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, da je 12. listopada 2021. skupom teretnih vozila reg. oznake [registarska oznaka]/UNRU3044 kojim je u upravljao vozač MS, obavljali prijevoz tereta unutar RH, odnosno prijevoz tereta kao kabotažu na relaciji Asfaltna baza Mironja-Gradilište mosta Pelješac – Komarna, što je suprotno članku 8. točki 2. Uredbe (EZ) br. 1072/2009, jer prethodno nije dovezla teret na teritorij Republike Hrvatske, kao zemlju članicu domaćina, u okviru dolaznog međunarodnog prijevoza a iz druge države članice ili treće zemlje, da bi kao cestovni prijevoznik iz države članice imali pravo obaviti do tri kabotaže istim vozilom ili, u slučaju skupa vozila, motornim vozilom toga istoga vozila s tim da se zadnji istovar u okviru kabotaže prije napuštanja države članice koja je domaćin obavlja u roku od sedam dana od zadnjeg istovara u državi članici domaćinu u okviru dolaznog međunarodnog prijevoza, pa je izreka presude razumljiva te je potpuno jasno u suprotnosti s kojima odredbama Uredbe (EZ) br. 1072/2009 je okrivljenica postupala, što neutemeljeno žaliteljica dovodi u pitanje.

11. Nadalje, odredbom članka 116. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu propisano je kažnjavanje pravne osobe – prijevoznika Europske unije ako obavlja kabotažu u prijevozu tereta na području Republike Hrvatske suprotno Uredbi (EZ) br. 1072/2009 (članak 92.), a materijalnom odredbom propisano je da prijevoznik Europske unije može obavljati kabotažu na području Republike Hrvatske u skladu s Uredbom (EZ) br. 1072/2009, te je člankom 8. stavkom 2. podstavkom 1. Uredbe (EZ) br. 1072/2009 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 21. listopada 2009. o zajedničkim pravilima za pristup tržištu međunarodnog cestovnog prijevoza tereta, propisano da jednom kada je teret koji se prevozi u okviru dolaznog međunarodnog prijevoza iz druge države članice ili treće zemlje u državu članicu koja je domaćin dostavljen, cestovni prijevoznici iz stavka 1. imaju pravo obaviti do tri kabotaže istim vozilom ili, u slučaju skupa vozila, motornim vozilom toga istoga vozila. Zadnji istovar u okviru kabotaže prije napuštanja države članice koja je domaćin obavlja se u roku od sedam dana od zadnjeg istovara u državi članici domaćinu u okviru dolaznog međunarodnog prijevoza.

12. U obrani je okrivljena pravna osoba, koja ima sjedište u [adresa], istaknula, osim da nisu jasne odredbe Uredbe (EZ) br. 1072/2009 o kabotaži, da je prijevoz kritične zgode obavljan u vezi izgradnje Pelješkog mosta, te je ukazivala na činjenicu da u Republici Hrvatskoj ne postoje prijevoznici koji raspolažu specijalnim vozilima potrebnim za prijevoz specifičnog materijala potrebnog za izgradnju konstrukcije mosta (lijevani asfalt), a iz teretnog lista priloženog u spisu vidljivo da je prijevoz obavljan od strane okrivljene pravne osobe kao prijevoznika Europske unije na relaciji Asfaltna baza Mironja-Gradilište mosta Pelješac – Komarna, pa iz navedenog jasno proizlazi da se ovdje radilo o kabotaži odnosno privremenom posebnom prijevozu u unutarnjem cestovnom prijevozu u Republici Hrvatskoj, kao državi članici domaćinu, što odgovara definiciji kabotaže iz članka 2. Uredbe.

13. Nadalje, na temelju iskaza svjedoka ZS, višeg inspektora cestovnog prometa, utvrđeno je da mu okrivljena pravna osoba na njegovo traženje nije dostavila dokaz da je dovezla teret u Republiku Hrvatsku, niti je to ista učinila naknadno u postupku, kao i nije navela u obrani da je takav teret dovezen u RH, a isti tako u prvostupanjskom postupku okrivljenica nije navodila da bi u konkretnom slučaju obavljala kabotažu u više država članica, niti je dostavila dokumentaciju o tome, već je svoje poricanje prekršaja u obrani isključivo temeljila na tome da u Republici Hrvatskoj ne postoje prijevoznici koji raspolažu specijalnim vozilima potrebnim za prijevoz specifičnog materijala potrebnog za izgradnju konstrukcije mosta (lijevani asfalt), pa je navod žaliteljice da nije utvrđeno je li kabotaža obavljena na području jedne ili više država članica, je li teret prevezen iz jedne države članice u drugu državu članicu u kontekstu prvog dijela čl. 8. st. 2. Uredbe, potpuno neprihvatljiv.

14. Također, potpuno nebitnim činjenicama okrivljenica pokušava otkloniti svoju prekršajnu odgovornost, ističući da nije utvrđeno koliko je kabotaža obavljeno od strane cestovnog prijevoznika i u kojim rokovima, koje dokaze mora cestovni prijevoznik podstrijeti inspekciji u slučaju natovarenog prijevoza, a koje u slučaju nenatovarenog prijevoza.

15. Naime, s obzirom da osnovni element za obavljanje kabotaže u RH nije ostvaren odnosno da je teret koji se prevozi u okviru dolaznog međunarodnog prijevoza iz druge države članice dostavljen u RH, čime kabotaža nije obavljena na području Republike Hrvatske u skladu s Uredbom (EZ) br. 1072/2009, to je irelevantno koliko je kabotaža obavljeno i u kojim rokovima.

16. Isto tako neutemeljeno žaliteljica postavlja pitanja koje dokaze mora cestovni prijevoznik podstrijeti inspekciji u slučaju natovarenog prijevoza, a koje u slučaju nenatovarenog prijevoza, jer ista bila upoznata s obvezom posjedovanja teretnog lista, koji je posjedovala za naprijed navedeni prijevoz, jer teretni list predstavlja akt koji prati teret tijekom prijevoza, a kod nenatovarenog vozila jasno je da u smislu odredbe članka 8. stavka 2. podstavka 2. Uredbe (EZ) br. 1072/2009 cestovni prijevoznik mora imati teretni list kao dokaz kada je i gdje istovario teret u jednoj od država članica, pa da je nakon toga nastavio vožnju praznim vozilom prema drugoj državi članici, gdje se kabotaža može obaviti u roku od tri dana u istoj, te najviše u roku od sedam dana od dana istovara tereta u prethodnoj državi članici, pa se ponovno ističe da tako nešto žaliteljica u postupku nije dokazala dokumentacijom, što bi sigurno učinila da ju je posjedovala, te isto tako okrivljenica samo paušalno dovodi u pitanje primjenu odredbe članka 8. stavka 2. podstavka 2. Uredbe.

17. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravnu oznaku djela, ovaj sud je našao da je izrečena novčana kazna okrivljenoj pravnoj osobi za navedeno djelo u granicama zakona i nije prestroga, time više što je novčana kazna izrečena u zakonom propisanom minimumu, jer je za prekršaj iz članka 116. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, za pravnu osobu propisana novčana kazna u rasponu od 4.640,00 do 13.270,00 eura, a sve odlučne okolnosti za odmjeru kazne u dovoljnoj su mjeri cijenjene u korist okrivljenice, te kako su na strani okrivljene pravne osobe utvrđene olakotne okolnosti, međutim, koje nisu naročito olakotne u smislu odredbe članka 37. Prekršajnog zakona, to nema osnove za ublažavanje izrečene novčane kazne, što neosnovano traži žaliteljica.

18. U vezi navoda žaliteljice da se oslobodi od kazne, ističe se da kako je odredbom članka 38. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano da će sud osloboditi od kazne počinitelja kad to zakon izričito propisuje, te je stavkom 2. istog članka propisano da sud može osloboditi od kazne počinitelja: 1. kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, 2. kad je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio, ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak, 3. kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu, to u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od navedenih zakonskih uvjeti za primjenu tog instituta.

19. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezana okrivljena pravna osoba na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

20. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu okrivljene pravne osobe odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu 28. travnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić v.r.

Mario Soljačić v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 5 otpravaka: za spis, okrivljenicu, branitelja i tužitelja.