REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-554/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Atlantic grupa d.d., Zagreb, Miramarska cesta 23, OIB 71149912416, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika SD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ruždjak i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5886/2020-22 od 23. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje točka I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5886/2020-22 od 23. siječnja 2025.

II. Uvažava se žalba tužitelja, preinačava se točka II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5886/2020-22 od 23. siječnja 2025., te se sudi:

Nalaže se tuženiku da plati tužitelju na iznos od 134.291,19 eura zateznu kamatu od 29. lipnja 2020. do 22. siječnja 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Uvažava se žalba tužitelja te se preinačava točka III. izreke presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5886/2020-22 od 23. siječnja 2025., tako da se nalaže tuženiku da plati tužitelju trošak prvostupanjskog postupka od 22.457,92 eura, sa zakonsko zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od 23. siječnja 2025 pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev stranaka za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 134.291,19 eura / 1.011.816,96 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od presuđenja pa do isplate uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice tekuću od 29. lipnja 2020. godine do 22. siječnja 2025. godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 19.600,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj pobija točku II. i III. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, te odluke o trošku. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice tekuću od 29. lipnja 2020. do 22. siječnja 2025., pozivanjem na članke 1111., 1115. i 1117. Zakona o obveznim odnosima. Naime, stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten. U konkretnim slučaju tuženik je postao nepošten 29. lipnja 2020. kada je primio dopis tužitelja kojim ga poziva da vrati stečeno po pravnoj osnovi koja je otpala. Nadalje, prvostupanjski sud je pogrešno izračunao ukupan iznos troška koji je priznao tužitelju, iako je ispravno naveo iznose svake pojedine radnje. Također tužitelju nije priznao trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 331,81 eura, iako je tužitelj tu pristojbu platio i o tome postoji dokaz u spisu. Predlaže da se preinači pobijana presuda u točkama II i III, na način da obveže tuženika na plaćanje kamate i za razdoblje od 29. lipnja 2020. do 22. siječnja 2025., te da naloži tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u ukupnom iznosu od 22.582,92 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i da naloži tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbe.

2.2. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi su međusobno proturječni i suprotni sadržaju spisa. Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev na temelju čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, međutim, u obrazloženju prvostupanjske presude izostali su bilo kakvi razlozi o iznesenim prigovorima tuženika. Prvenstveno je tuženik iznio prigovor kako ne postoji tražbina tužitelja jer je tužitelj utuženi iznos tuženiku platio, ne temeljem rješenja HANFA-e, već temeljem sporazuma između tužitelja i tuženika. Taj sporazum, mada je sklopljen u usmenom obliku, u cijelosti je izvršen. O tome nije dano nikakvo obrazloženje zbog čega je počinjena gore navedena bitna povreda. Tužitelj je iskoristio činjenicu da je naknadno ukinuto rješenje HANFA-e po kojem je navodno isplaćen iznos tuženiku, te zloupotrijebio navedeno i tražio povrat tog iznosa, tvrdeći da je plaćen u skladu s rješenjem HANFA-e, a ne na temelju sporazuma. Stoga je zbog počinjenih bitnih povreda ostalo i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer prvostupanjski sud nije razjasnio koji dio iskaza tuženika i člana Uprave tužitelja prihvaća, a koji ne prihvaća, budući da su isti u odlučnim činjenicama proturječni. Nadalje, rješenje HANFA-e nije ovršna isprava u smislu članka 23 Ovršnog zakona. Prema tome, ako tužitelj tvrdi da je temeljem tog rješenja platio tuženiku bilo kakav iznos, onda je platio nešto što nije bio dužan, pa ne može tražiti vraćanje temeljem odredbe članka 1112. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu cjelokupnog parničnog troška tuženiku, uključujući i troška žalbe.

3. Sa žalbama stranaka postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanje stečenog na temelju osnove koja je otpala- rješenja Hrvatske agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) koje je poništeno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

6. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točke 11.

ZPP-a, na koju povredu ukazuje tuženik.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je tako u prvostupanjskom postupku utvrđeno :

- da je rješenjem klasa UP/I-451-04/10-10/25, urbroj 326-321-11-119 od 14. srpnja 2011., u točki 1. izreke HANFA, pozivajući se na odredbe članka 47. stavka 1. i članka 48. stavka 1., 2. i 3. točke 5. Zakona o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“ broj 109/2007., 36/2009., 108/2012., 90/2013., 99/2013. i 148/2013. - dalje: ZPDD), u predmetu nadzora primjene odredbi ZPDD-a u svezi postupka odobrenja objavljivanja ponude za preuzimanje društva Kalničke vode Bio natura d.d., naloženo tužitelju da u roku od 90 dana od dana primitka tog rješenja, poimenično navedenim osobama (od rednim brojem 1. do 131.) na čijim su računima u sustavu Središnjeg klirinškog depozitarnog društva d.d. na dan 23. prosinca 2010. bile ubilježene dionice društva Kalničke vode Bio natura d.d. isplati iznos od 89,32 kuna po svakoj upisanoj dionici;

- da je prema točkama 2. i 3. navedenog rješenja naloženo tužitelju da bez odgode dostavi HANFA-i dokaz o izvršenju radnje iz točke 1. izreke, kao i da imenovanim osobama dostavi navedeno rješenje, dok se točka 4. izreke odnosi na plaćanje administrativne pristojbe u korist državnog proračuna i naknade u korist HANFA-e, a točkom 5. izreke riješeno da će se navedeno rješenje objaviti u „Narodnim novinama“;

- da je tužitelj 28.listopada 2011. tuženiku isplatio iznos od 1.011.816,96 kn na temelju naprijed navedenog rješenja HANFA-e od 14. srpnja 2011.,

- da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske poslovni broj Us-8653/2011-11 od 13. studenoga 2013. u upravnom sporu odbio tužbu ovdje tužitelja protiv rješenja HANFA-e klasa UP/I-451-04/10-10/25, urbroj 326-321-11-119 od 14. srpnja 2011.;

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-zpz 4/2014-10 od 9. srpnja 2019. prihvaćen zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Us-8653/2011-11 od 13. studenoga 2013., te je prihvaćena tužba i poništeno navedeno rješenje,

- da iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je razlog poništenja rješenja od 14. srpnja 2011. na temelju kojeg je tužitelj izvršio isplatu iznosa kojeg zahtjeva natrag ovom tužbom to što je HANFA to rješenje donijela nakon što je obustavila postupak odobrenja objavljivanja ponude za preuzimanje društva Kalničke vode Bio natura d.d., kada za to nije više bila ovlaštena, odlučujući na taj način u stvari iz sudske nadležnosti;

- da je tužitelj dostavio 23. lipnja 2020. zahtjev tuženiku za povrat iznosa od 1.011.816,96 kuna kojeg je platio temeljem navedenog rješenja koje je poništeno, a koji zahtjev je tuženik primio 29. lipnja 2020.

9. Kako je tuženik naplatio iznos od 1.011.816,96 kuna na temelju rješenja HANFA-e od 14. srpnja 2011. koje je naknadno ukinuto presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dakle primio je navedeni iznos po osnovi koja je kasnije otpala, prvostupanjski sud je na temelju odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO) u vezi članka 1117. stavka 2. ZOO-a odlučio da je zahtjev tužitelja za povrat tog iznosa osnovan.

10. Tuženik u bitnome osporava da bi rješenje HANFA-e bilo ovršna isprava, te da mu isplata nije izvršena na temelju tog rješenja, nego na temelju sporazuma sa tužiteljem, koji je postignut prije donošenja rješenja HANFA-e.

11. Neosnovano tuženik ističe da rješenje HANFA-e nije ovršna isprava jer je ovršno rješenje klasa UP/I-451-04/10-10/25, urbroj 326-321- 11-119 od 14. srpnja 2011. donijela Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) kao državno tijelo s javnim ovlastima i koje je predmetno rješenje donijelo temeljem članka 50. ZPDD, koji upućuje na primjenu Zakona o općem upravnom postupku. Po članku 21. stavku 1. točki 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/1996., 29/1999, 42/2000., 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005., 121/2005., 67/2008.) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja HANFA-e ovršne isprave su između ostalih i ovršne odluke donesene u upravnom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, a predmetnim rješenjem HANFA-e naloženo je ovdje tužitelju da plati većem broju osoba, pa tako i tuženiku 89,32 kune po dionici, a tuženik je imao 11328 dionica.

12. Neosnovan je i žalbeni razlog tuženika da predmetni iznos koji tužitelj potražuje nije plaćen temeljem predmetnog rješenja HANFA-e nego temeljem sporazuma stranaka. Takav sporazum, niti da bi bio zaključen, a niti eventualni sadržaj istog tužitelj nije dokazao. ŽD, zakonski zastupnik tužitelja u iskazu je naveo da je isplata svim dioničarima, pa tako i tuženiku izvršena temeljem rješenja HANFA- e, a isto proizlazi i iz iskaza tuženika. Naime, sam tuženik, saslušan kao stranka iskazao je da je bio u dogovorima sa zakonskim zastupnikom tužitelja oko plaćanja dionica i povlačenja tužbe, ali da je zakonski zastupnik tužitelja rekao da mora vidjeti sa svojim nadređenima, a tuženik je smatrao da je dogovor postignut. Nikakav iznos mu po tom navodnom dogovoru nije plaćen, već da mu je isplata izvršena pozivom na odluku HANFA-e na temelju koje je tužitelj morao izvršiti isplatu i dokaz o tome dostaviti HANFA-i. Prema tome, iz svih utvrđenih činjenica, a tako i iz iskaza tuženika proizlazi da je predmetna isplata tuženiku izvršena temeljem rješenja HANFA-e, a ne temeljem sporazuma stranaka. Pritom sud ne može pretpostavljati koji su bili motivi povlačenja tužbe tuženika, što nije ni relevantno kod utvrđene činjenice da je uplata tuženiku izvršena temeljem osnove koja je otpala.

13. Neosnovan je i žalbeni navod da donošenje pobijane presude predstavlja zadiranje u mirno uživanje vlasništva tuženika (novčanog iznosa naplaćenog po ovršnoj ispravi) u smislu čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, budući da se u predmetnoj parnici ne radi o okolnostima odgovarajućim onima iz odluka na koje se tuženik poziva, jer se radi o različitoj pravnoj prirodi potraživanja. U predmetu S protiv Republike Hrvatske predmet potraživanja je povrat isplaćenog dijela plaće izvršenog radniku, a povrat stečenog je potraživala država, s tim da je u tom predmetu u pogledu izraženog pravnog shvaćanja u odnosu na povredu načela pravne sigurnosti iz članka 6. Konvencije taj sud svoje shvaćanje izrazio u odnosu na činjeničnu situaciju koja proizlazi iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka - zahtjeva za zaštitu zakonitosti. U ovom slučaju presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-zpz-4/2014-10 od 9. srpnja 2019. poništeno je rješenje temeljem kojeg je tužitelj izvršio uplatu tuženiku, s time da je iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja utvrđeno da su manjinski dioničari, pa tako i tuženik, upozoreni da će se pokrenuti upravni postupak vezano za tu isplatu po odluci HANFA-e. Uostalom, tuženiku kao odvjetniku nije moglo biti nepoznato da protiv odluke HANFA-e postoje pravni lijekovi, i koji, te da se ne može pouzdati u „mirno uživanje vlasništva“ sve dok svi pravni lijekovi ne budu iscrpljeni.

14. Međutim, osnovana je žalba tužitelja protiv dijela prvostupanjske presude (točka II. izreke) kojom je zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate odbijen za razdoblje od 29. lipnja 2020. do 22. siječnja 2025. Naime, odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj bio nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema članku 1117. stavku 2. ZOO-a, a na koji se pozvao prvostupanjski sud, propisano je da se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno po osnovi koja je otpala, s kamatama od trenutka kada je postao nepošten. Ovdje valja ukazati da tuženik nije sudjelovao u donošenju predmetnog rješenja HANFA-e, pa je postao nepošten od primitka zahtjeva za povrat primljenog po osnovi koja je otpala, 29.lipnja 2020., pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, članak 1115. i 1117. stavak 2. ZOO-a, kada je dosudio zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude.

15. Pravilno je u prihvaćanju tužbenog zahtjeva primijenjeno i materijalno pravo, članak 1111. ZOO-a, kojim je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj ga je dužan vratiti, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je otpala, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari. Kraj činjenice da je tužitelj isplatu izvršio tuženiku na temelju rješenja HANFA-e od 14. srpnja 2011., a koje je rješenjem Vrhovnog suda ukinuto, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženik navedeni iznos primio po osnovi koja je otpala, pa su žalbeni navodi da je tužitelj navedeni iznos platio dobrovoljno, a ne na temelju navedenog rješenja bez uporišta u rezultatima provedenog dokaznog postupka i kao takvi ostaju ničim dokazane i neargumentirane tvrdnje.

16. Stoga, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je pobijanu odluku u pogledu tijeka zateznih kamata preinačiti te obvezati tuženika na isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 134.291,19 eura od 29. lipnja 2020. do 22. siječnja 2025., te odlučiti kao u točki II. izreke ove oduke.

17. Osnovano tužitelj pobija i odluku o troškovima postupka jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio za koje radnje je priznao tužitelju trošak, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa), ali je pogrešno zbrojio utvrđene iznose. Za sastav tužbe tužitelju pripada 2.020,00 eura, sastav dva podneska po 2.020,00 eura, dva podneska po 505,00 eura te pristupa na pet ročišta, svakog u visini od 2.020,00 eura, što ukupno iznosi 17.170,00 eura, s PDV-om 21.462,50 eura. Prvostupanjski sud je tužitelju priznao trošak pristojbe na presudu od 663,61 eura, ali ne i na tužbu, iako je dokaz o plaćanju iste u spisu, na iznos od 331,81 euro, tako da je ukupan trošak tužitelja 22.457,92 eura.

18. Tužitelj je uspio sa žalbom samo u odnosu na sporedno potraživanja, pa zahtjev za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika, a žalbu tužitelja uvažiti, te na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučio kao u točki I. izreke, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u točki II. izreke, te članka 166. ZPP-a kao u točki III. i IV. izreke ove presude.

U Puli-Pola 28. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić