Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-386/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ, iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je zastupan po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69., OIB: 53056966535, koja je zastupana po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva Kallay & partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja u dijelu pod točkom II. izreke Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3508/2021 od 8. studenoga 2021., na sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3508/2021 od 8. studenoga 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3412574 od **.**.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 25.904,56 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3412574 od **.**.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora.

III. Nalaže se tuženoj, u roku 15 dana, isplati tužitelju ukupan iznos od 26.080,34 kn sa zakonskim zateznim kamatama, i to po stopi od 15% godišnje od 31. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po 2 P-3508/21 stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje zakonske zatezne kamate teku na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate."

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu u kojem se traži isplata iznosa od 888,47 kn sa zateznim kamatama na taj iznos.

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.260,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Protiv navedene presude i rješenja u dijelu pod točkom II. u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu kao osnovanu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže istog da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno da ukine pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 293,61 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio ni da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju tuženik upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (članka 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranaka, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi.

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije Matije Trogrlić od 29. ožujka 2021., prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su tužitelj i tuženik **.**.2006. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50- 3412574 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na iznos od 25.904,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,20% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 30. travnja 2013.,

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je 31. svibnja 2006. bila 5,20%, 30. studenog 2007. bila je 6,20%, 31. svibnja 2008. bila je 6,75%, 31. ožujka 2009 bila je 7,75%, 31. srpnja 2011. bila je 7,50%, 31. listopada 2011. bila je 6,75%,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 26.080,34 kn,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik , koji je u tom postupku bio tuženik pod 4. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom

Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-

2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 27. veljače 2019.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.,

- da je riječ o potrošačkom ugovoru koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i RBA d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu i o jednostranoj izmjeni kamatne stope prethodno utvrdio ništetnim te je zaključio da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi sa zakonskim zateznim kamatama od dana kad su dospjeli pojedini iznosi anuiteta.

Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

11. Nadalje se prvostupanjski sud pravilno pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik u točno određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), jer prije njihova sklapanja banke nisu potrošača informirale u cijelosti o potrebnim parametrima bitnim za donošenje utemeljene odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme sklapanja ugovora, te da su te odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to članka 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

12. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF utvrdio nepoštenima u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/2003, a time i ništetnim u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/07, te je posljedično tome pravilno prihvatio i restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta na temelju tih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po pravilima stečenog bez osnove (članak 1111. i 1115. ZOO).

13. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, jer je temeljem odredbi članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP-a sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveze primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

14. Neosnovano tuženik upire i na pogrešnu primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, kojom odredbom je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 57/11-dalje ZID ZPP/11) propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojem će se ta osoba na njih pozvati.

15. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije retroaktivno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a te time počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, riječ je o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/2011.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 27. veljače 2019. kada je podnesena tužba pa se žalbeni navod da je odredba članka 502.c ZPP-a primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Člankom 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/19) u čl. 502.c iza riječi "naknadu štete" dodane su riječi "ili isplatu".

16. Naime, imajući u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva glede ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, da ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe i da je ona ništetna od svog početka (ex tunc), da pravilo o navedenim učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, suprotno stajalištu tuženika, ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi citirana odredba članka 502.c. ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, već po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

17. Slijedom navedenog prvostupanjski sud pravilno se pozvao na utvrđenje iz kolektivnih presuda pozivom i na odredbu članka 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, jer se sadržajno radi o ostvarivanju prava u vezi sa povredama propisa o zaštiti potrošača, a koje odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem.

18. Žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije mogao utvrđivati ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer u smislu odredbe članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu osnovani, jer se zahtjev transparentnosti prema kojemu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi informirane odluke.

19. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da je, primjerice kamatna stopa promjenjiva i da tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti upoznat s razlozima i načinom promjene kamatne stope i o mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita.

20. Pravilno tuženik u žalbi ističe da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka, a pravna zaštita potrošačima pružena je na apstraktnoj razini. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da nije bilo potrebe da u navedenom pravcu ponovno provodi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

21. Naime, u pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (članak 81. stavak 2. i članka 85. ZZP/03.

22. Polazeći od činjenice da je u ovom konkretnom slučaju riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Tuženik je na tu okolnost predložio saslušanje svog zaposlenika voditelja regije i javnog bilježnika. Točno je da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak. No, imajući u vidu da je tuženik tijekom postupka na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložio svog zaposlenika, voditelja regije, koji nije je sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora ,po mišljenju ovog suda zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

23. Isto tako, saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja kolektivnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III- 4223/21 od 1. prosinca 2021.

24. Dakle, tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni kamatne stope i tečaja CHF, niti je dokazao da je tužitelju kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su za tužitelja bile nejasne i nerazumljive, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača promjenom kamatne stope i tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

25. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda koji je utvrdio da o spornim odredbama nisu vođeni pojedinačni pregovori te da tuženik nije ispunio zahtjev njihove transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003 jer nisu (lako) razumljivo sastavljene.

26. O prigovoru zastare pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, a u odnosu na valutnu klauzulu od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, te je stoga tužba koju je tužitelj podnio 27. veljače 2019., podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a.

27. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga suprotna žalbena izlaganja tuženika da se u konkretnom slučaju ne mogu primjenjivati utvrđenja iz presuda u kolektivnim parnicama i da nema mjesta primjeni petogodišnjeg zastarnog roka nisu osnovana.

28. Slijedom utvrđenja da su odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nepoštene i ništetne, jer je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time postao nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja da isplati tužiteljici zatezne kamate na dosuđene iznose glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate.

29. Odluka o troškovima postupka koja se temelji na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, pravilna je i zakonita, te su sve parnične radnje pravilno utvrđene. Kako tuženik toj odluci žalbom određeno niti ne prigovara, to njegova žalba podnesena protiv točke II. rješenja nije osnovana.

30. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

31. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku ovaj sud je na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbio njegov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

U Gospiću, 28. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš