REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 4215/24-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice KČM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Jeleni Mandarić, odvj. u odvj. društvu Lubina i Čutura u Splitu protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 13. ožujka 2025. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i pun. z.z. tuženika, dana 28. travnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici KČM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 305,06 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 5. svibnja 2019. g. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2023. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 34,71 EUR s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 751,54 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 28. travnja 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica je ustala tužbom pred ovim sudom dana 14. travnja 2022. g. u kojoj je navela da je vlasnica stana u [adresa], u naravi stan na II. katu i potkrovlju koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe ukupne površine 52,10 m². Prije podnošenja tužbe tužiteljica da se obratila tuženiku radi mirnog rješenja spora, koji je tuženik ocijenio neosnovanim. Tužiteljica da je dana **.**.2000. s KČ sklopila Ugovor o najmu stana te je KČ živio u stanu tužiteljice kao zaštićeni najmoprimac. Iznos zaštićene najamnine koju je plaćao KČ mjesečno da iznosi 140,67 kn, a temeljem izračuna mjesečne zaštićene najamnine dopisa Odsjeka za poslove stanovanja od 11. svibnja 2015. g. o iznosu mjesečne najamnine, uz ugovoreni rok plaćanja svakog petog u mjesecu za tekući mjesec. Tužiteljica da nije bila u mogućnosti ući u posjed stana, a niti je za stan mogla ostvariti tržišnu najamninu s obzirom da u stanu živio KČ, koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo te je Zakonom o najmu stanova utvrđen zaštićenim najmoprimcem s kojim je tužiteljica bila dužna sklopiti Ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova. Ovakav postupak tuženika prilikom donošenja Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava (ESLJP) da je u dvije presude i to: Statileo protiv [adresa] te K i dr. protiv RH, utvrdio kao pretjerano miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. ESLJP je utvrdio da zakonsko ograničenje najamnine na način da ona bude višestruko manja od tržišne predstavlja pretjerano miješanje koje se ne može opravdati. Prema mišljenju tužiteljice na tržištu je mogla ostvariti najamninu za navedeni stan u iznosu od najmanje 2.700,00 kn mjesečno, pa je zatraženo od tuženika isplatiti razliku između visine tržišne najamnine i visine zaštićene najamnine za svibanj 2019. g. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznos od 2.560,00 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu prije svega ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice obzirom da tužiteljica nije vlasnica predmetnog stana. Nadalje, osporena je odgovornost tuženika za štetu koju tužiteljica trpi. Tužiteljica da je 30. lipnja 2000. g. zaključila Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan u [adresa], površine 52,10 m2 s KČ, kao najmoprimcem, pri čemu su u ugovor o najmu kao članovi obiteljskog domaćinstva koji imaju pravo koristiti stan navedeni supruga MČ, sin PČ i kći FČ. Tužiteljica da treba dostaviti dokaz o pravnom položaju KČ kao ranijeg nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu kao i dokaz da su članovi njegove obitelji na dan 5. studenog 1996. g. imali pravni položaj članova obiteljskog domaćinstva stečen prema odredbi čl. 12. ZSO- a/85. Osim toga, da moraju biti ispunjene i dodatne zakonske pretpostavke o kojima ovisi pravo na zaštićenu najamninu i to od stupanja na snagu ZNS-a te čitavo vrijeme trajanja najamnog odnosa, odnosno korištenja stana, pa je citirana odredba čl. 31. st. 2. ZNS-s i čl. 7. st. 2. ZNS-a. Tuženik je naveo da je iz povijesnog z.k. izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] vidljivo da je na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. g. (zbirka isprava broj Z-5876/11) zaštićeni najmoprimac KČ stekao pravo vlasništva stana na stanu broj 46. na dvanaestom (12) katu, površine 40,09 m² te je, temeljem Ugovora o darovanju od 2. rujna 2013. g. (zbirka isprava broj Z-10255/13) pravo vlasništva tog stana prenio na svoju kći FČ iz [adresa]. Također da je vidljivo da je tužiteljica pred ovim sudom podnijela tužbu protiv FČ, a koja se vodi pod brojem Po 172/13 (zbirka isprava broj Z- 5876/11). Osim toga, da zaštićeni najmoprimac i članovi njegove obitelji od 19. lipnja 2019. g. imaju prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa], Dinka [adresa], na kojoj se nalazi naprijed opisani stan, ranije u vlasništvu KČ, a sada u vlasništvu FČ. Nadalje, da je FČ, kao član obiteljskog domaćinstva sada pok. KČ, imala u vlasništvu nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 1907 m². Tužiteljica da je, kao vlasnica stana, mogla znati (a tuženik smatra da je očito i znala) da zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u [adresa] upisan u z. u. [broj ZK uloška], E-9, k. o. [katastarska općina] te joj je radi te činjenice pripadalo pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed stana, sukladno stajalištu navedenom u predmetu ESLJP-a u predmetu M protiv RH, u kojem je navedeno da čak i ako zaštićeni najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini a članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, a vlasnik stana živi u stanu koji ne zadovoljava njegove stambene potrebe vlasniku stana pripada pravo na raskid ugovora odnosno zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana. Osim toga, tužiteljica da uopće nije bila u obvezi zaključiti Ugovor o najmu stana s KČ dana 30. lipnja 2000. g. kad je on u vlasništvo stekao drugi useljivi stan u [adresa] Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. g. Citirana su načelna stajališta Ustavnog suda RH (odluke U-III-604/2016 od 4. listopada 2017. g., U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018. g.), Vrhovnog suda RH izraženo (odlukai Rev-448/12 od 29. lipnja 2016. g.) te ESLJP-a u predmetu Statileo o tome da je potrebno utvrditi platne mogućnosti najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva najmoprimca, što podrazumijeva odnosno uključuje ukupne mjesečne prihode (prihodi od plaće, mirovine, zakupnine, prihodi od autorskog djela i dr.), vrijednost pokretnina (osobni automobil, zlatnina, gotovina, štednja i dr.) te vlasništvo nekretnina neovisno o njihovoj namjeni i izgrađenosti i pogodnosti za život. Nadalje, najmodavac da je visinu mjesečnog iznosa zaštićene najamnine dužan izračunati jedanput godišnje te takav izračun dostaviti najmoprimcu, što da se odnosi i na tužiteljicu koja to očito nije učinila, odnosno propustila je poduzeti odgovarajuće radnje u cilju zaštite svojih interesa i prava i na taj način doprinijela vlastitoj šteti. Stoga, da ne postoji uzročno-posljedična veza između postupanja tuženika i navodne štete u spornom razdoblju te je istaknut i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Istaknut je i prigovor zastare prava u smislu odredbe čl. 373. st. 1. odnosno čl. 227. Zakona o obveznim odnosima. Iako tužiteljica nije aktivno legitimirana za podnošenje tužbe, istaknuto je da joj ni u slučaju da je aktivno legitimirana, ne bi pripadala naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvarila iznajmljivanjem stana već odgovarajuća najamnina, a kako se izrazio ESLJP. U odnosu na visinu istaknuto je da najamnina kao prihod predstavlja dohodak od imovine koji, sukladno Zakonu o porezu na dohodak, predstavlja razliku između ostvarene najamnine i izdataka koje je tužiteljica imala po osnovi održavanja predmetne nekretnine. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa priznaju se izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Stoga da, sukladno navedenim odredbama, dohodak od imovine predstavlja razliku između najamnine i izdataka u visini od 30%, te bi zatim na taj iznos valjalo platiti porez na dohodak i to po stopi od 12% godišnje. Prigovoreno je da tužiteljica nije dostavila relevantan obračun zaštićene najamnine za utuženo razdoblje kao i visini tržišne najamnine. Tužiteljica da nije dostavila niti jedan podatak ili dokaz o tome u kakvom stanju se nalazi predmetni stan, a budući da kakvoća stana bitno utječe na tržišnu cijenu najma.

Tužiteljica je na ročištu od 8. svibnja 2024. g. označila iznos koji potražuje u valuti EUR: 339,77 EUR.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom oglasa s web stranice Njuškalo o najmu stanova, z.k. izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dopisa od 11. svibnja 2015. g. s izračunom zaštićene najamnine na taj dan, dopisa agencije Trgo-stan d.o.o. od 5. ožujka 2019. g., dopisa ODO-a Split od 5. svibnja 2021. g., Ugovora o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) od 30. lipnja 2000. g., zahtjeva za mirno rješenje spora od 5. veljače 2021. g. i odgovora tuženika od 5. svibnja 2021. g., Ugovora o doživotnom uzdržavanju ''U Splitu, 2. studenog 1999. g.'', smrtnog lista za ŽČ, Ugovora o darovanju od 2. rujna 2013. g., tužbe iz predmeta ovog suda Po 172/13, Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2020. g., Sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019. g., izračuna zaštićene najamnine na dan 24. siječnja 2024. g. i predmeta ovog suda broj P 2254/21, P 4175/20 (stari broj P 2420/17) i Po 172/13.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 1498/22 od 20. svibnja 2024. g. kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Povodom izjavljenih žalbi stranaka drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-2449/24 od 31. listopada 2024. g. ukinuo pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje. Predmet je dobio novi poslovni broj P 4215/24.

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR.

Predmet postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 339,77 EUR s pripadajućim kamatama kao razlike između iznosa koji predstavlja tržišnu najamninu koju bi tužiteljica, kao vlasnica stana u [adresa], II. kat i potkrovlje, površine 52,10 m² mogla ostvariti iznajmljivanjem tog stana u mjesecu svibnju 2019. g. i zaštićene najamnine koju je plaćao zaštićeni najmoprimac KČ u tom mjesecu.

Osnovni prigovor tuženika odnosio se na okolnost da zaštićeni najmoprimac KČ u svibnju 2019. g. nije više bio u posjedu stana jer je iselio iz stana, pa da je tužiteljica mogla slobodno raspolagati stanom odnosno da tužiteljica u tom mjesecu nije pretrpjela bilo kakvu štetu.

U ranijoj ukinutoj presudi sud je, vezano za okolnost predaje stana u posjed tužiteljici naveo:

-da je tužiteljica uz podnesak od 22. svibnja 2023. g. dostavila u spis Sporazum i primopredajni zapisnik iz kojeg proizlazi da su dana 30. kolovoza 2019. g. zaštićeni najmoprimac KČ i tužiteljica pristupili u stan koji je predmet najma te suglasno utvrdili da je KČ oslobodio stan od osoba i stvari te da vrši predaju ključeva stana tužiteljici koja svojim potpisom potvrđuje primitak ključeva te ulazak u posjed stana slobodnog od osoba i stvari te potvrđuje kako KČ nema nikakvog dugovanja iz osnove korištenja stana,

-da je u pregledanom, pravomoćno okončanom predmetu ovog suda broj P 2254/21, donesena je presuda kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, a radilo se o istovrsnom predmetu koji se među istim strankama vodio za drugo razdoblje, odnosno za kolovoz 2018. g., jer je sud prihvatio iskaz svjedoka KČ i ocijenio ga u neposrednom kontaktu uvjerljivim: da je iz stana u vlasništvu tužiteljice iselio u lipnju ili srpnju 2018. g.,

-da je u svom iskazu u predmetu broj P 2254/21 s ročišta od 2. rujna 2022. g. svjedok KČ prvo naveo da je u vrijeme kad je iselio iz stana zasigurno bilo ljeto i to lipanj ili srpanj, pa je potom datum iseljenja povezao s datumom kad je mijenjao osobnu iskaznicu te naveo da mu je trenutna osobna iskaznica izdana 19. lipnja 2019. g., a iz stana da je definitivno iselio ranije te je konačno vrijeme iseljenja iz stana tužiteljice povezao s operacijom koju je 2017. g. imao na srcu te je izjavio da je 100% siguran da je iz stana tužiteljice iselio 2018. g. jer da je nakon operacije još svega nekoliko mjeseci živio u tom stanu dok se malo ne oporavi. Nakon iseljenja da je tužiteljici predao ključeve stana te se nije mogao sjetiti je li prilikom toga sastavljen primopredajni zapisnik,

-da je tužiteljica u svom iskazu u predmetu P 2254/21 navela da je stanar KČ iselio iz stana na dan koji je naveden u primopredajnom zapisniku, te da se nije osvrnula na iskaz svjedoka KČ koji je sadržajno bio potpuno različit od dana utvrđenog u primopredajnom zapisniku,

-da u predmetu P 2254/21 sud nije pregledao primopredajni zapisnik u dokazne svrhe jer je tužiteljica tu ispravu priložila u spis nakon zaključenja prethodnog postupka,

-da je svjedok KČ saslušan i u predmetu ovog suda broj P 3604/20 (koji se vodio između istih stranaka iz istog osnova samo za drugo razdoblje) te je na ročištu od 5. listopada 2023. g. detaljno opisivao svoje useljenje u stan u [adresa] koji da je naslijedio iza majčine smrti te je naveo da je taj stan bio prazan dok nije u njega uselio u ljeto 2018. g. Nakon što mu je predočen sporazumni zapisnik potvrdio je da se radi o njegovom potpisu te da je iz stana u vlasništvu tužiteljice iselio 30. kolovoza 2019. g. i to na inicijativu tužiteljice. Na traženje pojašnjenja od strane sutkinje, a s obzirom da je naveo da je iselio u ljeto 2018. g., odgovorio je da se ipak radilo o 2019. g.,

U ukinutoj je presudi ovaj sud prvo utvrdio da je svjedok KČ imao poteškoća prilikom prisjećanja kad je točno iselio iz tužiteljičinog stana te da je najprecizniji i najsigurniji iskaz dao u predmetu ovog suda broj P 2254/21 na ročištu od 2. rujna 2022. g. jer je svoje iseljenje iz stana u vlasništvu tužiteljice vezao za određene važne događaje u svom životu, primjerice za operaciju srca, pa je sud ocijenio da se radilo o ljetu 2018. g., a ne 2019. g. Iskaz svjedoka iz predmeta P 3604/20 s ročišta od 5. listopada 2023. g. sud nije prihvatio, ocjenjujući pri tome da je svjedoku nesigurnost unesena nakon predočavanja Sporazuma i primopredajnog zapisnika te da je nakon kolebanja dao iskaz koji je ovaj sud, dovodeći ga u vezu s iskazom iz 2022. g., ocijenio nesigurnim, neuvjerljivim i netočnim.

Stoga je prihvaćena tvrdnja tuženika da je stan tužiteljice u svibnju 2019. g. bio u njenom posjedu te da tuženik nije dužan za taj mjesec plaćati naknadu u vidu razlike između tržišne i zaštićene najamnine.

Ukidajući pobijanu presudu u cijelosti drugostupanjski sud je ukazao ovom sudu da je tužiteljica predlagala da se provede dokaz njenim saslušanjem i saslušanjem svjedoka KČ na okolnost sadržaja sporazuma i primopredajnog zapisnika, koji dokaz nije izveden, na što je ovaj sud bio ovlašten jer nije u obvezi izvesti sve predložene dokaze ali je u obvezi dati valjane razloge zbog čega nije prihvatio prijedlog stranke.

Na ročištu od 13. ožujka 2025. g., zakazanom nakon donošenja rješenja drugostupanjskog suda, pun. tužiteljice ponovila je navode iz podneska od 6. ožujka 2025. g. U tom je podnesku pun. tužiteljice istaknula da je pred ovim sudom, nakon donošenja prvostupanjske odluke u ovom predmetu (koja je ukinuta), održano više ročišta na kojima je saslušavan svjedok KČ i tužiteljica, i to u predmetima koji se vode među istim strankama o istovrsnoj pravnoj stvari, a u kojima se tužba odnosi na različit period. Stoga je predloženo u dokazne svrhe pročitati iskaze svjedoka KČ i tužiteljice te su dostavljeni zapisnici iz predmeta P 3604/20 od 14. veljače 2024. g. i iz predmeta ovog suda broj P 709/22 od 15. listopada 2024. g.

Što se tiče zapisnika iz predmeta P 3604/20 tuženik je, potpuno ispravno, na ročištu od 13. ožujka 2025. g. istakao da je taj zapisnik, ne samo već bio dostavljen u spis prije ukidnog rješenja, nego je sud u obrazloženju ukinute presude naveo razloge zbog kojih je iskaz svjedoka KČ iz tog predmeta ocijenio neuvjerljivim.

U predmetu ovog suda P 709/22 svjedok KČ je u iskazu s ročišta od 15. listopada 2024. g. naveo je da se rodio u stanu tužiteljice te da je iz tog stana izašao u kolovozu 2019. g. kojom prilikom da je nešto potpisao, a to da je bio dokument da je izašao iz stana. Naveo je i da nakon toga živi u stanu u zgradi Dinka [adresa], kojeg je naslijedio od svoje majke. U predmetu ovog suda broj P 2254/21, a na predočenje sutkinje, svjedok je izjavio da je naveo da je iz stana izašao 2018. g. jer je ''pobrkao datume'', ali da je nakon operacije srca 2017. g. iselio možda nakon godinu i pol dana jer da ranije nije ni mogao iseliti.

Iako je svjedok KČ zaista mijenjao iskaz i pokazao nesigurnost vezano za godinu iseljenja navodeći da se u svakom slučaju radilo o ljetnom periodu, sud je odlučio prihvatiti navode ovog svjedoka iz njegovog iskaza iz predmeta P 709/22 o tome da je iz stana u vlasništvu tužiteljice iselio u kolovozu 2019. g., jer se taj navod poklapa s tekstom Sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019. g. koji je svjedok potpisao i u svom iskazu iz predmeta ovog suda broj P 709/22 potvrdio da je takav dokument prilikom izlaska iz stana zaista potpisao. U protivnom, a što sud nije ocijenio vjerojatnim, trebalo bi zaključiti da je Sporazum i primopredajni zapisnik ili antidatiran ili falsificiran.

U odnosu na prijedlog tužiteljice da se svjedok i tužiteljica saslušaju i u ovom predmetu, sud je provođenje tih dokaza ocijenio suvišnim, a potez tužiteljice odnosno dostavljanje zapisnika o saslušanju svjedoka i tužiteljice u drugim predmetima uz podnesak sastavljen nakon donošenja drugostupanjskog ukidnog rješenja, sud je protumačio kao stvarno odustajanje od ovih prijedloga.

Stoga je bilo potrebno ponoviti i obrazloženje ovog suda iz ranije, ukinute, presude koje se odnosi na prihvaćanje tužbenog zahtjeva, koje je sud u ranijoj presudi sačinio u slučaju drugačijeg pravnog stava suda drugog stupnja:

-da je tužiteljica u svibnju 2019. g. bila vlasnica opisanog stana jer iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine (list 143 spisa) proizlazi da je stan prodala DČ **.**.2020.,

-da je KČ, kao zaštićeni najmoprimac, u svibnju 2019. g. bio dužan plaćati iznos zaštićene najamnine u visini od 140,67 kn, odnosno 18,67 EUR, jer tako proizlazi iz izračuna zaštićene najamnine od 11. svibnja 2015. g. i od 24. siječnja 2024. g.,

-da je tužiteljica tužbeni zahtjev na isplatu razlike dijela tržišne i zaštićene najamnine za navedeni stan utemeljila na utvrđenjima presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske u kojoj je utvrđeno da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji se stan nalazi u takvom pravnom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod vlasniku,

-da je odredbom čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), propisano: tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala i bez njegove krivnje,

-da je u presudi Statileo protiv RH od 10. srpnja 2014. g. ESLJP naveo da je nadležnost tog Suda odlučivati o pojedinačnim ili međunarodnim zahtjevima koji se odnose na povredu građanskih i političkih prava sadržanih u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje Konvencija) te je zadatak Suda osigurati da države poštuju prava i jamstva predviđena Konvencijom. U trenutku kad utvrdi da je neka država povrijedila jedno ili više tih prava i jamstava, Sud donosi presude koje su obvezujuće za svaku državu i dovode do toga da dotične zemlje imaju obvezu postupati po njima i mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti. U presudi Statileo protiv Republike Hrvatske Sud je, nadalje, utvrdio da je zaista došlo do povrede čl. 1. Protokola 1. Konvencije. Također je istaknuto da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava iz čl. 1. Protokola 1. Konvencije ne smije istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno čl. 8. Konvencije, već je potrebno ta dva suprotstavljena interesa uravnotežiti na pravičan način. Sud je, stoga, zaključio kako se temeljni problem (neposredni uzrok povrede Konvencije) tiče samog zakonodavstva te nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva, slijedom čega Republika Hrvatska (odnosno njena nadležna tijela) trebaju poduzeti zakonodavne i/ili druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova, s jedne strane, te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca, s druge strane. Sud je, nadalje, a vezano za individualne mjere izvršenja, podnositeljevom nasljedniku dosudio naknadu materijalne štete koja predstavlja razliku između najamnine koju priznaje domaće pravo, a koju Sud smatra neprimjerenom, i primjerene najamnine. U presudi je utvrđeno da je nesporno došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja, budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je miješanje bilo predviđeno zakonom, a pravna osnova za to miješanje je bio Zakon o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98 i 66/98) i Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine broj 40/97 i 117/05), te da je miješanje bilo ''u skladu s općim interesom'' jer da su pravni propisi primijenjeni u ovom predmetu težili cilju koji je u općem interesu, i to društvenoj zaštiti stanara, te da time za cilj imaju promicanje gospodarske dobrobiti države i zaštitu prava drugih. Međutim, utvrđeno je da ne postoji razmjernost miješanja jer miješanjem u pravo na mirno uživanje vlasništva nije postignuta prijeko potrebna pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca te je utvrđeno da je podnositelju nametnut nerazmjeran i pretjerani teret (najmodavac je isključen iz posjeda stana, nema utjecaj na izbor najmoprimca ni bitne sastojke ugovora, ograničeno mu je pravo na otkaz najma, vjerojatnost da zaštićeni najmoprimci dobrovoljno napuste stan je u pravilu neznatna, dodatno najmodavac mora plaćati pričuvu, u obvezi je održavati stan i plaćati porez na dohodak, iznos zaštićene najamnine u izrazitoj je opreci s tržišnom najamninom koju vlasnici stana mogu dobiti za svoj stan, pa je i do 25 puta manja od tržišne),

-da je u Protokolu br. 1. uz Konvenciju (čl. 1.) propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te da se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, da ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni,

-da je, radi promijenjenog zaključka ovog suda o iseljenju svjedoka KČ iz stana u vlasništvu tužiteljice u kolovozu 2019. g., a ne u kolovozu 2018. g., tužiteljica u svibnju 2019. g. pretrpjela štetu radi korištenja stana od strane zaštićenog najmoprimca, pa da štetnu radnju tuženika predstavljaju nedostaci pravne norme, a protupravnost se očituje u izostanku radnji kojima bi se otklonili navedeni nedostaci, odnosno ocijenjeno je da je tuženik postupao protivno Konvenciji, odnosno da je tuženik, time što je nakon ratificiranja Konvencije (a i nakon donošenje presude Statileo protiv RH) propustio urediti status najmodavaca u odnosu na zaštićene najmoprimce na način da se osigura ravnoteža, počinio u odnosu na tužiteljicu protupravnu štetnu radnju. Stoga je nepostupanje tuženika u skladu s ratificiranom Konvencijom rezultiralo obvezom tuženika na naknadu štete temeljem citirane odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, a zbog činjenice što je tužiteljici zaštićeni najmoprimac plaćao iznimno nisku najamninu na temelju tuženikovog propisa kojeg tuženik nije na odgovarajući način uskladio s ratificiranom Konvencijom,

-da je odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. g. (Narodne novine 105/20) pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te su ukinuti čl. 28. a, 28. b, 28. c, 28. d, 28. e, 28. f, 28. g, 28. h, 28. i, 28. j, 28. k, 28. l, 28. m i 28. n Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18) te je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te je ukinut i čl. 6. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 68/18), te da je u Narodnim novinama broj 36/24 donesen Zakon o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I- 3242/2018 i dr., koji je stupio na snagu 2. travnja 2024. g. te da je tek tada tuženik donio propis kojim je pokušao zakonodavstvo u RH uskladiti s ratificiranom Konvencijom.

Stoga je trebalo donijeti zaključak da je postojeći zakonodavni okvir do stupanja na snagu spomenutog Zakona iz Narodnih novina broj 36/24 doveo do povrede Konvencijom zaštićenog prava na štetu tužiteljice kao vlasnice nekretnine time što je u svibnju 2019. g. bila onemogućena u pravu korištenja nekretnine i ostvarivanja prihoda iz svoje imovine, radi čega je trebalo donijeti zaključak da tužiteljica trpi štetu u visini razlike između primjerene najamnine (termin koji je upotrijebio ESLJP) i najamnine koju prima od zaštićenog najmoprimca,

-da je tužiteljica podnijela dana 5. veljače 2021. g. nadležnom ODO-u zahtjev za mirno rješenje spora te da je tužiteljici odgovoreno dopisom od 5. svibnja 2021. g. u kojem je njen zahtjev ocijenjen neosnovanim,

-da je tužiteljica u tužbi navela da bi iznos tržišne najamnine za opisani stan predstavljao iznos od 2.700,00 kn, odnosno 358,35 EUR,

-da je tuženik na ročištu od 5. rujna 2023. g. predložio, a radi ekonomičnosti postupka te pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva (koja se osporava), kao primjerenu tržišnu najamninu koja se u utuženom razdoblju mogla ostvariti za predmetni stan utvrditi iznos od 287,07 EUR,

-da je, prema podacima oglasnika Njuškalo, koje je tužiteljica dostavila uz tužbu, dvosoban stan od 50 m² u Centru Splita bilo moguće dati u dugoročni najam u visini od 480,00 EUR mjesečno, stan od 48 m² na istoj lokaciji za 440,00 EUR mjesečno, stan na istoj lokaciji od 45 m² za 350,00 EUR mjesečno, stan od 50 m² na istoj lokaciji za 400,00 EUR mjesečno, stan od 50 m² na istoj lokaciji za 360,00 EUR mjesečno, stan od 50 m² na istoj lokaciji za 450,00 EUR mjesečno, stan od 50 m² na istoj lokaciji za 500,00 EUR mjesečno, stan od 50 m² na istoj lokaciji za 400,00 EUR mjesečno, stan od 55 m² na istoj lokaciji za 400,00 EUR mjesečno, stan od 50 m² na istoj lokaciji za 400,00 EUR mjesečno,

-da, stoga, iznos od 2.700,00 kn, odnosno 358,35 EUR, predstavlja, po ocjeni ovog suda, iznos tržišne najamnine koja se mogla postići za stan u užem centru Splita u svibnju 2019. g., pri čemu je trebalo primijeniti i odredbu čl. 223. ZPP-a o slobodnoj ocjeni,

-da je taj iznos trebalo umanjiti na slijedeći način: poreznu osnovicu čini iznos tržišne najamnine umanjen za 30%, na tako dobiveni iznos obračunava se porez na dohodak od 12 % te se na tako dobiveni iznos postotka obračunava iznos prireza, koji je u Gradu Splitu, u trenutku zaključenja glavne rasprave, inače, još uvijek iznosio 15%. Primijenjeno na konkretnu najamninu od 358,35 EUR, poreznu osnovicu čini iznos od 250,85 EUR, porez obračunat na poreznu osnovicu od 12% je iznos od 30,10 EUR, a prirez od tog iznosa predstavlja iznos od 4,52 EUR. Znači da je ukupan iznos poreza i prireza na iznos najamnine od 358,35 EUR iznos od 34,62 EUR. Taj iznos je trebalo odbiti od iznosa tržišne najamnine i tako dobiti iznos od 323,73 EUR, jer tužiteljici ne bi pripadao iznos poreza i davanja koji nije platila radi toga što je radi stanovanja zaštićenog najmoprimca u spornom stanu u iznajmljivanju stana bila onemogućena. Drugim riječima, iznos tržišne najamnine u navedenom slučaju ne bi trebalo umanjivati za pretpostavljeni iznos troškova radi održavanja nekretnine jer takav nije stav sudske prakse niti je to opravdani postupak za vlasnika stana u kojem se nalazi zaštićeni najmoprimac i koji nije izložen troškovima održavanja nekretnine koja nije u njegovom posjedu, a i budući da se radi o olakšici koja se priznaje iznajmljivačima u postupku izračunavanja porezne osnovice. Kako je zaštićeni najmoprimac, boraveći u svibnju 2019. g. u stanu tužiteljice, trebao plaćati zaštićenu najamninu u visini od 18,67 EUR, proizlazi da u svibnju 2019. g. iznos tržišne najamnine umanjen za obračunata porezna davanja i iznos zaštićene najamnine iznosi 305,06 EUR.

U odnosu na podatke o visini tržišne najamnine za stan koji su dostavljeni nakon ukidnog rješenja suda drugog stupnja od strane tužiteljice, te podatke sud nije uzeo u obzir jer tužiteljica nije uopće obrazložila radi čega podatke dostavlja nakon zaključenja prethodnog postupka u sporu male vrijednosti.

U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, treba navesti da se, po mišljenju ovog suda, u ovom predmetu ne radi o povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete (pa se ne može raditi o tome da je zastarjelo pravo iz kojeg proizlaze povremene tražbine). Osim toga, po ocjeni ovog suda, prije donošenja odluke ELJUP-a u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske (10. srpnja 2014. g.) nije tekao zastarni rok za potraživanje naknade štete jer je tek donošenjem te odluke ELJUP utvrdio povredu Konvencije te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci, zbog čega rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke. Naime, tužiteljica prije donošenja odluke ESLJP-a nije niti mogla pokretati postupak za naknadu štete po tom osnovu jer je Ustavni sud Republike Hrvatske povodom ustavnih tužbi utvrdio da odredbe Zakona o najmu stanova nisu suprotne Ustavu i odbijao je takve tužbe, a isto tako sudovi u Republici Hrvatskoj prije donošenja odluke ESLJP-a odbijali su zahtjeve vlasnika stana kako za predaju u posjed, tako i za razliku između zaštićene najamnine i najamnine koje bi mogli ostvariti na tržištu, zbog čega se treba uzeti da je tužiteljica za štetu i osobe koje su joj počinile štetu saznala tek od donošenja odluke ELJUP-a u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, odnosno 10. srpnja 2014. g.

Nadalje, a s obzirom da je u primjeni odredba čl. 230. st. 1. ZOO-a odnosno trogodišnji zastarni rok za potraživanje naknade štete koji teče od saznanja za štetu i za osobu koja je štetu učinila te s obzirom da je tužiteljica dana 5. veljače 2021. g. podnijela zahtjev za mirno rješenje spora, a temeljem odredbe čl. 186. a ZPP-a, koji predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, sud je ocijenio da zastarom nije obuhvaćen period od tri godine prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje.

Stoga proizlazi da su jedino potraživanja koja su dospjela prije 5. veljače 2018. g. zastarjela, što znači da je prigovor zastare potraživanja trebalo ocijeniti u cijelosti neosnovanim.

Prilikom obračuna poreza i prireza trebalo je primijeniti odredbe Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22, 114/23 i 152/24).

Tužiteljica je na iznos naknade koja joj pripada zatražila isplatu zatezne kamate propisane zakonom koja teče od 5. svibnja 2019. g. do isplate, što je trebalo prihvatiti ocjenjujući da je od tog dana tužiteljici nastala šteta odnosno od dana kada joj nije isplaćena razlika između tržišne najamnine umanjene za porez i prirez i zaštićene najamnine, a sve temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a.

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a jer tužiteljica u ovom sporu nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, računajući uspjeh u odnosu na osnov i visinu zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa je tuženika trebalo obvezati na isplatu cjelokupnog troška kojem je bila izložena tužiteljica.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora, podneska od 22. svibnja i 2023. g. i 6. ožujka 2025. g. i zastupanja na ročištima od 5. rujna 2023. g., 17. siječnja i 8. svibnja 2024. g. i 13. ožujka 2025. g. po 50 bodova (ukupno 350 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 23. svibnja 2023. g. od 12,5 bodova.

Ukupan broj bodova od 362,5 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) te tako dobiti iznos od 725,00 EUR koji je trebalo uvećati za zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 13,27 EUR) te dobiti iznos od 751,54 EUR kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude.

Tužiteljica je na iznos parničnog troška zatražila isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

U Splitu, 28. travnja 2025. g. S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.