- 1 -              Poslovni broj: Usž-1764/2023-2

 

                                

Poslovni broj: Usž-1764/2023-2

 

             

 

 

 

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Jelene Rajić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja L. p. t. d.o.o., M. L., koje zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva V. & Partneri d.o.o., R., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Hrvatske ceste d.o.o., Z., odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1276/2022-10 od 1. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 16. studenoga 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1276/2022-10 od 1. ožujka 2023.

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, UP/II-943-04/19-01/214, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-02 od 4. listopada 2022. i rješenja Ureda državne uprave u P.-g. ž., Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave M. L. Klasa: UP/I-943-04/18-01/364, URBROJ: 2170-11-02/12-19-6 od 11. travnja 2019.

1.1.               Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja kojim je prihvaćen prijedlog zainteresirane osobe, radi potpunog izvlaštenja nekretnine k.č.br. 1051/3 k.o. N., u vlasništvu tužitelja, radi obnove državne ceste D-100, dionice O.-N., a tužitelju je određena naknada za izvlaštenje u iznosu od 61.733,23 kn.

2.              Protiv osporene presude tužitelj je podnio žalbu, pobijajući istu iz svih zakonom propisanih razloga. Citirajući odredbu članka 8. Zakona o općemu upravnom postupu, u bitnom navodi da tuženik prije donošenja pobijanog rješenja nije pravilno utvrdio činjenično stanje, a slijedom čega da je isto nezakonito. Pojašnjava da je Republika Hrvatska osnivač i jedini član društva H. c. d.o.o. te da je Republika Hrvatska zemljišnoknjižni vlasnik nekretnina k.č.br. 1062/1, 1074/8 i 2595/1, koje se nalaze u istoj zoni te su iste namjene i približno iste vrijednosti kao i nekretnina koja je predmet izvlaštenja pa da mu je stoga na ime naknade za izvlaštenje trebalo dati u vlasništvo neku od navedenih nekretnina. Poziva se na odredbe članka 46. stavka 2. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade i članka 36. stavka 5. Zakona o cestama, prema kojima se vlasniku izvlaštenih nekretnina umjesto novčane naknade može dati u vlasništvo druga odgovarajuća nekretnina. Pojašnjava kako su nekretnine za koje je predložio da mu se daju u vlasništvo neophodne za objedinjavanje tehnološke cjeline kampa te učinkovito gospodarsko korištenje kampa, a što bi bilo u konačnici u interesu svim sudionicima predmetnog postupka.

2.1.              Nadalje navodi da iznos naknade za izvlaštenje nije utvrđen na pravilan način, jer da vještak graditeljske struke nije uzeo u obzir ukupnu površinu nekretnine koja je predmet izvlaštenja, odnosno da nije uzeo u obzir "asfaltirani dio" nekretnine. Opetovano naglašava da je prvostupanjsko tijelo pogrešno i nepotpuno utvrdilo sve činjenice, odnosno da je propustilo utvrditi da Republika Hrvatska, kao osnivač Hrvatskih cesta d.o.o., ima u vlasništvu nekretnine koje može dati u zamjenu za nekretninu koja je predmet izvlaštenja te da je time pogrešno primijenilo materijalno pravo i počinilo bitnu povredu odredba upravnog postupka. Smatra da bi po prirodi stvari bilo životno, svrsishodno te pravično izvlaštenje predmetne nekretnine provesti na način da se tužitelju naknada za izvlaštenje odredi davanjem u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu te otkloniti nedostatke i presudom riješiti stvar, odnosno poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak.

3.              Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, "Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.

6.              Odredbom članka 46. stavka 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine" broj 74/14., 69/17., dalje: ZOI) propisano je da se naknada za potpuno izvlaštenu nekretninu određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju ili u vrijeme sklapanja nagodbe prema tom Zakonu, uzimanjem u obzir uporabnog svojstva nekretnine koju je imala prije promjene namjene koja je povod izvlaštenja.

7.              Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je predmetni postupak potpunog izvlaštenja, između ostalog i nekretnine k.č.br. 1051/3 k.o. N., radi obnove državne ceste D-100, dionica O.-N. pokrenut 3. rujna 2018. po prijedlogu zainteresirane osobe. Prvostupanjskim rješenjem prihvaćen je navedeni prijedlog, radi potpunog izvlaštenja nekretnine k.č.br. 1051/3 k.o. N., koja je u vlasništvu i posjedu tužitelja, a tužitelju je, sukladno prethodno citiranoj odredbi članka 46. stavka 1. ZOI, određena naknada za izvlaštenje u iznosu od 61.733,23 kn. Navedena naknada utemeljena je na procjeni tržišne vrijednosti izvršenoj po ovlaštenom sudskom vještaku građevinske struke M. E. i procjeni vrijednosti poljoprivrednih kultura na predmetnoj nekretnini izvršenoj po ovlaštenom vještaku poljoprivredne struke E. K. u postupku osiguranja dokaza. Osporenom prvostupanjskom presudom potvrđena je pravilnost stajališta tuženika, koji je rješenjem odbio žalbu tužitelja protiv navedenog prvostupanjskog rješenja.

8.              Osporavajući prije svega utvrđeni oblik naknade za izvlaštenu nekretninu, tužitelj smatra da je u konkretnom predmetu istu trebalo, sukladno odredbi članka 46. stavka 2. ZOI te odredbi članka 36. stavka 5. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj: 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14.), odrediti davanjem u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine koja je u vlasništvu Republike Hrvatske, a koja je osnivač i jedini vlasnik korisnika izvlaštenja (zainteresirane osobe). 

9.               Odredbom članka 46. stavka 2. ZOI propisano je da se, iznimno, naknada za potpuno izvlaštenu nekretninu određuje davanjem u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine čija vrijednost odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, u istoj općini ili gradu, kojom se prijašnjem vlasniku nekretnine koja se izvlašćuje omogućavaju isti životni uvjeti i uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu, kada korisnik izvlaštenja s takvom nekretninom raspolaže. Odredbom članka 36. stavka 5. Zakona o cestama propisano je da vlasnik izvlaštene nekretnine radi građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta ima pravo na novčanu naknadu sukladno zakonu kojim je uređeno izvlaštenje, a može mu se umjesto novčane naknade dati u vlasništvo druga odgovarajuća nekretnina.

10.              Razmatrajući žalbene navode tužitelja u kontekstu navedenih odredbi, ovaj Sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda i upravnih tijela da u konkretnom slučaju, unatoč činjenici što je Republika Hrvatska osnivač i vlasnik zainteresirane osobe, nisu ispunjene pretpostavke da se naknada za izvlaštenje odredi davanjem u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine u smislu odredbe članka 46. stavka 2. ZOI, odnosno odredbe članka 36. stavka 5. Zakona o cestama. Naime, zainteresirana osoba kao korisnik izvlaštenja ne raspolaže nekretninama na koje ukazuje tužitelj, već su te nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske. Budući da je riječ o pravnom subjektu različitom od korisnika izvlaštenja to je pravilno prvostupanjsko tijelo odredilo naknadu u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, jer iz navedenih zakonskih odredbi ne proizlazi obveza osnivača korisnika izvlaštenja da ukoliko korisnik izvlaštenja ne raspolaže odgovarajućim nekretninama naknadu za izvlaštenje nadomjesti davanjem u vlasništvo svojih nekretnina.

11.              Neosnovani su prigovori tužitelja dani u smjeru pogrešno utvrđene visine naknade navodeći da vještak nije uzeo u obzir ukupnu površinu nekretnine koja je predmet izvlaštenja. Naime, iz spisu priležećeg prijedloga za izvlaštenje proizlazi kako je predmet potpunog izvlaštenja nekretnina označena kao k.č.br. 1051/3, koja je formirana od dijela k.č.br. 1051/1 i k.č.br. 1057, k.o. N., u površini od 285 m2. Iz procjembenog elaborata sačinjenog po stalnom sudskom vještaku graditeljske struke za konkretni upravni postupak proizlazi da je upravo za tu površinu i procijenjena tržišna vrijednost navedene nekretnine. Također, iz zapisnika o usmenoj raspravi, održanoj 13. ožujka 2019. pred prvostupanjskim tijelom, proizlazi da punomoćnik tužitelja, osim što je osporavao oblik naknade, nije osporavao utvrđenu površinu, već je izjavio kako su suglasni s nalazima i mišljenjima vještaka o stanju i vrijednosti predmetne nekretnine. Stoga, uvažavajući činjenicu da tužitelj, osim paušalnog prigovora, u prilog svojih navoda nije predložio izvođenje dokaza u ovom sporu niti je dostavio uz tužbu bilo koji dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je površina nekretnine, odnosno visina naknade pogrešno utvrđena, to je po ocjeni ovog suda pravilno u upravnom postupku određena naknada za izvlaštenu nekretninu površine 285 m2 u visini tržišne vrijednosti nekretnine sukladno odredbi čl. 46. st. 1. ZION-a.

12.              Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog Suda, ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom pobija, zbog čega je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci.

 

U Zagrebu 16. studenoga 2023.

 

 

 

Predsjednica vijeća

mr.sc. Inga Vezmar Barlek v.r.