Republika Hrvatska

P-43/2023-25

Općinski sud u Bjelovaru

J. Jelačića 3, Bjelovar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Miroslavu Borkoviću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 13. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tužene, na ročištu za objavu presude 28. travnja 2025. primjenom čl. 335 st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP)

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 18. toč. D) ugovora o kreditu broj 3208624905/07 od 15. ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja ĐV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao kreditora koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate." utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.579,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tužene podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o tužiteljevoj obvezi da tuženoj u slučaju prijevremene konačne otplate kredita plati naknadu u visini određenoj odlukom tužene i njezinim općim uvjetima poslovanja. U tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 3208624905/07 od 15. ožujka 2007. kojim je tužena tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.335,96 CHF, a tužitelj se obvezao kredit otplatiti u roku od 85 mjeseci. Tužitelj tvrdi da mu je plaćanje kredita zbog naglog rasta tečaja CHF i stalnog povećanja kamatnih stopa postalo teško i neizvjesno pa je 2. kolovoza 2013. kredit prijevremeno otplatio, a za tu prijevremenu otplatu naplaćena mu je sporna naknada. Tužitelj smatra da je sklopljeni ugovor o kreditu tipski ugovor koji je otisnut na obrascu koji je tužena kao trgovac unaprijed pripremila, o odredbama ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i takav ugovor uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je sporna ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Tužitelj opisuje da je presudom ovoga suda broj P-619/2019-34 od 18. srpnja 2022. u sporu između istih stranaka radi isplate više plaćenih iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi također utvrđeno da ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor koji je otisnut na unaprijed pripremljenom obrascu i da tužitelj nije imao nikakvu mogućnost utjecaja na odredbe ugovora, poziva se na odredbe čl. 1024. st. 2. i 4. Zakona o obveznim odnosima kao striktnim zakonskim normama i tvrdi da sporna ugovorna odredba u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu za slučaj prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Tužitelj tvrdi da tužena nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata jer u slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji uzročno- posljedična veza između prijevremene otplate i eventualne štete koju banka može pretrpjeti, već je pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje korisnika kredita kojim korisnik ne vrši nikakvu protupravnu radnju. Isto tako, tužitelj tvrdi da tužena prijevremenom otplatom kredita ne trpi nikakvu štetu i da se naplatom naknade za prijevremenu otplatu tužena neosnovano bogati. Stoga tužitelj smatra da je naplata naknade suprotna načelu zabrane zlouporabe prava i zbog toga ništetna jer se tužitelju naplatom naknade otežava ispunjenje ugovorom preuzete obveze. Predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev i traži naknadu parničnih troškova.

2. Tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov tužbe i tužbenog zahtjeva i tvrdi da ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije nepoštena, odnosno ništetna. Tužena smatra da se ta ugovorna odredba temelji na slobodi ugovaranja i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača, a posebno čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09) i Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14), te tvrdi da bi zakonodavac mogućnost ugovaranja i naplate sporne naknade izričito zabranio, da je smatrao da je nezakonita, i ne bi je uredio tim propisima. Tužena opisuje da je zakonodavac tek kasnije i samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita zabranio naplaćivanje naknada za prijevremeno ispunjenje obveza, bez retroaktivne primjene. Tužena smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a visina naknade također je jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke tužene o Tarifi naknada za usluge koja je u svako doba dostupna u poslovnicama tužene i tužena zbog toga smatra da nije dopušteno ocjenjivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe. Tužena smatra da sporna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a pogotovo ne znatnu neravnotežu između stranaka. Pri tom smatra da činjenica da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža, nego značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati uvažavajući sve okolnosti slučaja. Tužena tvrdi da je sporna ugovorna odredba u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena, jasno, uočljivo i lako razumljivo ugovorena, odrediva i lako provjerljiva i da zbog toga ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i nije nesrazmjerna iznosu zajma te ne vrijeđa načelo dobre vjere. Tužena tvrdi da je osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita naknađivanje troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom, a koji redovito i neizbježno postoje, tj. da takva naknada ne predstavlja dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita inače platio do konačne otplate kredita. Tužena opisuje da ostvaruje zaradu na razlici između kamate koju zaračunava korisniku kredita i kamate koju duguje svome vjerovniku zbog čega korisniku kredita mora zaračunavati veću kamatu od kamate koju duguje vjerovniku banke, pri čemu kamata koju banka plaća svome vjerovniku predstavlja temeljni trošak nabave novca. U slučaju prijevremene otplate kredita banka je i dalje izložena plaćanju kamata svome vjerovniku sve dok ne nađe novog korisnika kredita i time joj nastaje trošak koji je isključivo uzrokovan izborom korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit. Takav trošak ugovorno je određen u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno općim uvjetima poslovanja banke. Da nije tako, iznos naknade stvarnih troškova morao bi se utvrđivati u svakom konkretnom slučaju, a to bi znatno uvećalo trošak prijevremene otplate kredita i taj trošak ne bi bio unaprijed predvidljiv. Predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev odbiju kao neosnovani i potražuje naknadu parničnih troškova.

3. Tužena je u podnesku od 6. listopada 2023. prigovorila nedostatku tužiteljevog pravnog interesa za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a taj prigovor kao neosnovan odbijen je rješenjem ovoga suda broj P-43/2023-9 od 6. prosinca 2023. koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 1625/2024-2 od 17. svibnja 2024..

4. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem ugovora o kreditu od 15. ožujka 2007., presude od 18. srpnja 2022., izvoda iz odluke o tarifi naknada za usluge i potvrde od 20. prosinca 2022..

Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

Nije izveden dokaz čitanjem predmeta ovoga suda broj P-619/2019 jer se cjelokupni spis nalazi na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Izvođenje toga dokaza nije bilo potrebno radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva jer je tužitelj taj dokaz predložio samo radi dokazivanja činjenice da je sklopljeni ugovor o kreditu tipski ugovor koji je tužena unaprijed pripremila, a tužitelj je uz tužbu priložio prijepis presude Stalne službe ovoga suda u Daruvaru broj P-619/2019-34 od 18. srpnja 2022..

5. Izvedeni dokazi ocjenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor 15. ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila i da je člankom 18. toč. D) toga ugovora određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Među strankama je sporno je li ta ugovorna odredba ništetna.

8. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da je tužitelj ostvareni iznos kredita iskoristio za kupnju osobnog automobila u Auto kući Kržak u Bjelovaru, a taj automobil služio mu je za osobne potrebe. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je bio djelatna vojna osoba i zakon mu je zabranjivao bavljenje bilo kojim drugim poslom. Tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženom uopće nije bio u poslovnici tužene, a tvrdi da nije bio ni kod javnog bilježnika radi ovjere ugovora ili svoga potpisa, nego je u poslovnici Auto kuće potpisao unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu. Prije nego što je potpisao ugovor o kreditu tužitelj je pročitao ugovor i shvatio je koji je ugovoreni iznos kredita i koliko će iznositi mjesečna rata otplate kredita, ali ugovor je sadržavao puno njemu nepoznatih fraza. Površno je pročitao i Opće uvjete ugovora tužene, a Tarifu naknada nije pročitao. Tužitelju nije bilo poznato da su opći uvjeti i tarifa sastavni dijelovi ugovora o kreditu, te opće uvjete i tarifu u Auto kući nisu mu dali prilikom potpisivanja ugovora o kreditu, a tužitelj nije znao da su opći uvjeti i tarifa naknada dostupni na internetu i u poslovnicama tužene. Sve potrebne razgovore o kreditu i o kupnji automobila tužitelj je vodio sa zaposlenicima Auto kuće, ali s njima nije razgovarao o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, ugovor je potpisao na mjestu gdje su mu zaposlenici Auto kuće rekli da potpiše i rečeno mu je samo da će mjesečna rata kredita iznositi 1.440,00 kn. Nakon što je tužitelj potpisao ugovor o kreditu, tužena je novac iz kredita doznačila Auto kući. Budući da je visina rate kredita rasla, a tužitelj kod tužene nije uspio dobiti povoljnije uvjete otplate kredita, tužitelj je kod druge banke sklopio novi ugovor o kreditu i dobivenim sredstvima prijevremeno je otplatio sporni kredit. Tada je tuženoj platio naknadu za prijevremenu otplatu i tada je prvi put čuo da takva naknada postoji, no nije znao koja je svrha te naknade.

9. Tužitelj i tužena ugovor su sklopili 15. ožujka 2007. u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je u čl. 81. st. 1. i 2. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštene odredbe sukladno čl. 87. istoga zakona je ništetnost te odredbe, ali ništetnost nepoštene odredbe za sobom ne povlači ništetnost samog ugovora, ako ugovor može opstati bez te ništetne odredbe.

Istovrsne odredbe sadržavao je i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) u čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 102..

10. Čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, banka je od korisnika temeljem ugovora o kreditu ovlaštena naplatiti glavnu tražbinu i ugovorene kamate, ali nije ovlaštena od korisnika kredita naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Čl. 1024. istog zakona propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku i pri tom joj je dužan naknaditi moguću štetu, no banka pri tome ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje nešto drugo. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a čl. 5. te Direktive propisuje da odredbe ugovora, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11. Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tužena sklopili 15. ožujka 2007. unaprijed je formulirani standardni ugovor trgovca koji se poziva na opće uvjete tužene, a ti opći uvjeti ugovora u naravi su ugovorne odredbe koje je banka sastavila za veći broj ugovora prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i tipske su prirode. Spornim čl. 18. toč. D) prijevremena otplata kredita uvjetovana je plaćanjem naknade tuženoj, a plaćanje te naknade ovisi o općim uvjetima poslovanja tužene i o njezinoj tarifi naknada za usluge.

Nije sporno da je tužitelj tuženoj prilikom prijevremene otplate kredita 2. kolovoza 2013. platio naknadu u iznosu od 1.095,73 kn.

Na temelju utvrđenih činjenica sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna jer očito uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O toj odredbi stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale (tužitelj u procesu koji je prethodio sklapanju ugovora o kreditu i prilikom sklapanja toga ugovora uopće nije bio u poslovnici tužene niti je na neki drugi način kontaktirao sa zaposlenicima tužene), već se radi o unaprijed pripremljenoj tipskoj odredbi standardnog ugovora tužene. Tom odredbom tužena je povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu prema kojoj tužitelj kao korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit samo uz uvjete koje odredi tužena kao kreditor.

Sporna ugovorna odredba prema mišljenju ovoga suda predstavlja lako uočljivu odredbu, ali ta odredba istovremeno nije ni jasna ni lako razumljiva (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača). Naime, ta ugovorna odredba ne sadrži određeno naznačene kriterije i parametre te uvjete pod kojima se može izvršiti prijevremena otplata, a o kojima bi tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana na jasan, određen i razumljiv način bio informiran o uvjetima prijevremene otplate. Suprotno tome, spornom odredbom uvjeti prijevremene otplate kredita određuju se jednostranom odlukom tužene koja je jača ugovorna strana, tako da tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao predvidjeti posljedice koje za njega proizlaze. Istovremeno, tužitelj i tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pregovarali ni o jednoj odredbi Općih uvjeta poslovanja tužene i Tarife naknada za usluge kojima je tužena odredila visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Budući da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, naknadna analiza tužene iz odgovora na tužbu o svrsi naknade za prijevremenu otplatu kredita s obzirom na poslovanje tužene na tržištu novca zakašnjela je i neodlučna za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tužena je te razloge trebala prezentirati tužitelju tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora o kreditu kako bi tužitelj mogao procijeniti učinak sporne ugovorne odredbe i ovisno o tome donijeti odluku o sklapanju ugovora o kreditu. Tužena to nije učinila, a tužitelj u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora uopće nije kontaktirao djelatnike tužene, nego je ugovor potpisao kod trgovca koji mu je prodao automobil. Stranke su pri zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava iz tih odnosa dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, a u ovome slučaju to se nije dogodilo, zbog čega je sporna odredba nepoštena i ništetna. Spornom odredbom i plaćanjem naknade uzrokovana je očita neravnoteža na štetu tužitelja kao potrošača, bez obzira na visinu plaćene naknade, jer je tužitelju nametnuta obveza (a tužena je stekla pravo), iako tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, već mu je cijeli ugovor ponuđen po principu "uzmi ili ostavi". Tužena bi u smislu citiranog čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima eventualno imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete koja bi nastala prijevremenom otplatom kredita, ali tužena u ovom postupku niti tvrdi niti dokazuje da joj je tužitelj prijevremenom otplatom kredita prouzročio štetu.

12. Zbog svih navedenih razloga sud smatra da je odredba ugovora o kreditu od 15. ožujka 2007. iz čl. 18. D) kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita plati naknadu koja se određuje Odlukom tužene o Tarifi naknada za usluge i Općim uvjetima poslovanja banke ništetna. Stoga je tužbu i tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u toč. I. izreke.

13. Odluka o parničnim troškovima iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Tužena je tužitelju dužna naknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 1.579,64 EUR koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje punomoćnika na ročištima 18. listopada 2023., 19. rujna 2024. i 13. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište, sastav podnesaka od 27. ožujka 2023. i 5. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak, PDV u iznosu od 300,00 EUR, sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 EUR. Navedeni troškovi bili su potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema važećoj Odvjetničkoj tarifi i Tarifi sudskih pristojbi.

14. Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Bjelovaru 28. travnja 2025.

Sudac

Miroslav Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.