Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-79/2024-27
(P-206/2021)
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Jasni Vehtersbah - Stojan, a na prijedlog više sudske savjetnice Irene Hoblaj, u pravnoj stvari tužiteljice EH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 25. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice EH, punomoćnice tužiteljice Mateje Peharda, odvjetnice u [adresa] i u odsutnosti tuženika, 28. travnja 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika broj 2402006-1031262160/51400607-5103304267 od 13.12.2006. u dijelu odredbe čl. 7. kojaglasi:„…Iznos anuiteta =146,41 CHF (sto četrdeset šest CHF i četrdeset jedna/100)…,…VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja…”
II Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika broj2402006-1031262160/51400607-5103304267 od13.12.2006.u dijelu odredbe čl. 8. st. 2. koja glasi:„…Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke…“
III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici EH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.692,50 eura (tisuću šesto devedeset dva eura i pedeset centi), zajedno sa zateznim kamatama i to po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007.g. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:
iznos 91,06 EUR od 1. veljača 2007. do isplate,
iznos 18,62 EUR od 1. srpanj 2010. do isplate,
iznos 13,44 EUR od 1. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 13,44 EUR od 1. rujan 2010. do isplate,
iznos 27,33 EUR od 1. listopad 2010. do isplate,
iznos 17,42 EUR od 1. studeni 2010. do isplate,
iznos 21,40 EUR od 1. prosinac 2010. do isplate,
iznos 26,71 EUR od 1. siječanj 2011. do isplate,
iznos 28,04 EUR od 1. veljača 2011. do isplate,
iznos 22,73 EUR od 1. ožujak 2011. do isplate,
iznos 21,40 EUR od 1. travanj 2011. do isplate,
iznos 24,06 EUR od 1. svibanj 2011. do isplate,
iznos 29,63 EUR od 1. lipanj 2011. do isplate,
iznos 34,01 EUR od 1. srpanj 2011. do isplate,
iznos 42,53 EUR od 1. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 21,67 EUR od 1. rujan 2011. do isplate,
iznos 30,03 EUR od 1. listopad 2011. do isplate,
iznos 29,86 EUR od 1. studeni 2011. do isplate,
iznos 28,14 EUR od 1. prosinac 2011. do isplate,
iznos 31,14 EUR od 1. siječanj 2012. do isplate,
iznos 33,03 EUR od 1. veljača 2012. do isplate,
iznos 32,92 EUR od 1. ožujak 2012. do isplate,
iznos 31,84 EUR od 1. travanj 2012. do isplate,
iznos 32,21 EUR od 1. svibanj 2012. do isplate,
iznos 32,88 EUR od 1. lipanj 2012. do isplate,
iznos 32,25 EUR od 1. srpanj 2012. do isplate,
iznos 32,34 EUR od 1. kolovoz 2012. do isplate,
iznos 31,67 EUR od 1. rujan 2012. do isplate,
iznos 30,40 EUR od 1. listopad 2012. do isplate,
iznos 31,85 EUR od 1. studeni 2012. do isplate,
iznos 31,29 EUR od 1. prosinac 2012. do isplate,
iznos 32,29 EUR od 1. siječanj 2013. do isplate,
iznos 30,43 EUR od 1. veljača 2013. do isplate,
iznos 31,20 EUR od 1. ožujak 2013. do isplate,
iznos 31,91 EUR od 1. travanj 2013. do isplate,
iznos 31,13 EUR od 1. svibanj 2013. do isplate,
iznos 28,91 EUR od 1. lipanj 2013. do isplate,
iznos 28,04 EUR od 1. srpanj 2013. do isplate,
iznos 31,40 EUR od 1. kolovoz 2013. do isplate,
iznos 30,14 EUR od 1. rujan 2013. do isplate,
iznos 31,60 EUR od 1. listopad 2013. do isplate,
iznos 30,76 EUR od 1. studeni 2013. do isplate,
iznos 31,21 EUR od 1. prosinac 2013. do isplate,
iznos 31,96 EUR od 1. siječanj 2014. do isplate,
iznos 32,27 EUR od 1. veljača 2014. do isplate,
iznos 33,12 EUR od 1. ožujak 2014. do isplate,
iznos 32,84 EUR od 1. travanj 2014. do isplate,
iznos 32,71 EUR od 1. svibanj 2014. do isplate,
iznos 235,24 EUR od 28. svibanj 2014. do isplate, a sve u roku od 15 dana
IV Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, nadoknaditi tužiteljici EH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.581,80 eura (dvije tisuće petsto osamdeset jedan euro i osamdeset centi), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana
V. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 35,33 eura (trideset pet eura i trideset tri centa) tužiteljica se odbija.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 10. svibnja 2021. podnijela tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom 13. prosinca 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103304267 a radilo se o namjenskom stambenom kreditu, u iznosu glavnice od 11.145,00 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 96 mjeseci. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 5,990% godišnje. Čl. 8. predmetnog ugovora propisano je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odredbama tuženika. Čl. 7. predmetnog Ugovora je propisano da će se povrat obveza obračunavati po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa Banke. Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu su ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama.
1.1.Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom ujedno je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
1.2. Nadalje, tužiteljica navodi kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g., utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
1.3. Iz svega gore navedenog, nesporno je kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopi i na valutnu klauzulu nepoštene, a time i ništetne, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju tih ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove.
1.4.Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu navodi kako su svi prigovori tuženika bezuspješno istaknuti u parnici "Potrošač" u kojoj su pravomoćno odbijeni i osporeni. Smatra kako su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, kako je to pojašnjeno već u tužbi. Navodi kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, slijedom čega je jasno da u ovom konkretnom slučaju zastara nije nastupila u odnosu na zahtjev u vezi sa valutnom klauzulom jer zastara počinje teći od 14.06.2018. godine. Smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, kojom je propisan institut stjecanja bez osnove, te kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO- a. Stoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.
2. Tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila nakon što je provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje, podneskom od 27. svibnja 2024.
3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je tužba u cijelosti neosnovana, te ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Ističe kako je potraživanje tužiteljice u zastari, te prigovara da bi se radilo o potrošačkom ugovoru. Nadalje, kako utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, dok ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Navodi kako nije dokazano da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe i prigovor prijeboja zbog manje plaćenih iznosa s osnove tečaja.
3.1.Tuženik ističe prigovor zastare jer smatra kako se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Kako je predmetna tužba podnesena 11. svibnja 2021., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. Smatra kako tužiteljica mora dokazati svoj status potrošača u ovom predmetu, jer moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.
3.2. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući stav Suda EU izražen u odlukama C-81/19 i C-243/20 na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo- predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz dispozitivne odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja nepoštenosti , čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.
3.3. Tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, a što proizlazi iz reklamnog materijala kao i oglasa. Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužiteljica je potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Također su tužiteljici bile dostupne i brošure i dokumenti banke u kojima je pojašnjena predmetna ugovorna odredba. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, te ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
3.4. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu i osnovu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku.
4. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, rješenjem broj P-206/2021-15 od 22. studenog 2023. ovaj sud proglasio se mjesno nenadležnim. Navedeno rješenje preinačeno je rješenjem Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću broj Gž-932/2023-2 od 08. veljače 2024. na način da je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti tuženika.
5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to u obavijest o promjeni kamatne stope na listovima 11-12 spisa, u otplatni plan na listu 13 spisa, u obavijest o promjeni kamatne stope na listovima 14-16 spisa, u otplatni plan na listovima 17-18 spisa, u ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103304267 od 13. prosinca 2006. na listovima 19-22 spisa, u otplatni plan za kredit na listovima 23-25 spisa, u pregled prometa po partiji kredita od 18.12.2006. do 11.6.2014. na listovima 26-39 spisa, u obavijest o kreditu na listu 65 spisa, u otplatni plan na listu 66 spisa, u reklamne materijale za stambene kredita uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD na listovima 67-90 spisa, u pisani iskaz ŠH na listovima 91-92 spisa, u članak – Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom na listovima 93-96 spisa, u grafički prikaz kretanja tečaja USD u razdoblju od ožujka 1998. do veljače 2004. na listu 97 spisa, u Odgovor Hrvatske narodne banke na zahtjeve članova udruge franak za provođenje inspekcijskog nadzora u kreditnim institucijama od 16. ožujka 2015. na listovima 98- 99 spisa, u Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata na listovima 100-108 spisa, u priloženu sudsku praksu, u ugovor o oročenom deviznom depozitu broj [broj depozita] od 18. prosinca 2006. na listu 128 spisa, u izvod prometa po računu na listu 136 spisa, u članak iz Potrošačkog prava "Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. godine na konverziju kredita u CHF ("slučaj franak")" na listovima 173-178 spisa, u članak iz Obveznog prava "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odrede u valutnoj klauzuli na listovima 179-191 spisa, pročitan je iskaz tužiteljice od 06. veljače 2023. na listovima 268-269 spisa, u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 24. travnja 2024. na listovima 294-305 spisa, u priloženu sudsku praksu, u očitovanje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 14. listopada 2024. na listovi ma 400-401 spisa, u očitovanje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 27. studenog 2024. na listovima 440-442 spisa, te je pročitan iskaz tužiteljice od 25.3.2025.
6. Podneskom zaprimljenim 07. siječnja 2025. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje ĆH.
7. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), tužbeni zahtjev tužiteljice sud ocjenjuje djelomično osnovanim.
8. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.
9. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor, 13. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103304267– dalje: Ugovor o kreditu, koji je ugovoren na iznos od 11.145,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke važećem na dan isplate, sa rokom otplate kredita 96 mjeseci, te kako je tužiteljica kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatila.
10. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,990% godišnje, te da je tijekom otplate kredita po predmetnom Ugovorom o kreditu tuženik mijenjao kamatnu stopu redovne tj. ugovorne kamate, i to temeljem odluka banke, znači temeljem jednostranih odluka, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
11. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
12. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
13. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
14. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
15. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
16. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
17. Tužiteljica je saslušana u ovom postupku, te je navela kako je Ugovor o kreditu sklopila s tuženikom 2006. radi adaptacije stana u [adresa]. Radi se o manjem stanu od 20 kvadrata koji je služio isključivo za stanovanje i u kojem još uvijek živi. Na adresi tog stana nikada nije imala prijavljeni obrt, niti firmu, niti je ikad stan bio u najmu. Po zanimanju je informatičar i radi kao državni službenik u jednoj državnoj firmi te je u vrijeme sklapanja ugovora također radila kao državni službenik. Ranije nije imala nikakvih kredita te se nije interesirala u drugim bankama jer je kredit kod tuženika bio najpovoljniji. Vezano za sklapanje ugovora u banci je razgovarala s jednim službenikom i misli da sam u banci bila samo jedanput prilikom potpisivanja ugovora. Ugovor je bio pripremljen i nije mogla u njemu ništa mijenjati, niti pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. U banci je bilo rečeno da postoji mogućnost uzimanja kredita u drugoj valuti, u eurima i kunama, ali je kredit u švicarskim francima za nju bio najpovoljniji i zato se odlučila na njega. U banci joj nisu posebno pojašnjavali ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao niti o ekonomskom riziku koji proizlazi iz takvih ugovornih odredbi. Nije joj pojašnjen pojam valuta utočišta. Ugovor o kreditu je pročitala, bile su joj važne odredbe koje se odnose o visini mjesečne rate i o roku otplate kredita. Javni bilježnik joj prilikom solemnizacije ugovora također nije posebno pojašnjavao pojedine ugovorne odredbe. Sjeća se da joj je za vrijeme otplate kredita banka slala obavijesti, ali se ne sjeća točno koliko često i ne sjeća se da li je u tim obavijestima bilo pojašnjeno zbog čega dolazi do rasta mjesečnih rata kredita. Nije tražila izmjenu ugovora, niti joj je banka izmjenu ponudila. Sjeća se da je u to vrijeme švicarski franak rastao i da su svi govorili o tome, te joj je sve to bilo poznato. Rate kredita skidale su se s njezine plaće u jednakom iznosu tijekom cijele godine, a na kraju svake godine morala je platiti taj ostatak koji je nastao zbog promjena u rastu rate kredita. Kredit je u cijelosti otplatila. Mjesečna rata na početku je iznosila 670,00 kn, a kasnije je narasla na 900,00 kn.
18. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužiteljici dao tuženik.
19. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ništetne.
20. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.
21. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
22. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, obzirom je tužitelju postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.
23. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
24. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
25. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
26. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika djelomično osnovan i to u pogledu potraživanja tužiteljice s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U ovom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., te je stoga zastarni rok od 5 godina istekao 14. lipnja 2019., te je potraživanje tužitelja s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastarjelo, jer je tužba podnesena 10. svibnja 2021. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sjednici Građanskog odjela 21. siječnja 2022., kojom je dodatno pojašnjeno shvaćanje iz revizijske odluke broj Rev-2245/17, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2014. Nadalje, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare u pogledu ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužitelja u pogledu potraživanja s osnova ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, s obzirom na to da je ovaj postupak pokrenut 10. svibnja 2021.
27. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
28. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
29. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.
30. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
31. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužiteljici trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.
32. Osim toga, tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).
33. Temeljem svega ranije iznijetog, sud je utvrdio kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu ništetne, te ne proizvode pravne učinke među parničnim strankama. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.
34. Obzirom kako su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne jer su nerazumljive, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, ali samo u pogledu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, obzirom je potraživanje tužiteljice s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari. Na strani tuženika je prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
35. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić temeljem ovosudnog rješenja od 15. ožujka 2024. na okolnost utvrđenja razlike između iznosa kunske protuvrijednosti anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi (dakle da se od početka do kraja otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,990%) i prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita (dakle da se radi o kreditu od početka denominiranom u kunama, bez valutne klauzule) naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, specificirano po datumima uplata, s time da vještak odvoji dio koji se odnosi na preplatu radi povišenja kamatne stope i dio koji se odnosi na preplatu uslijed rasta tečaja CHF. Vještakinja Natalija Jambrečić je dostavila svoj nalaz i mišljenje 24. travnja 2024. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako je tokom razdoblja otplate kredita korisnik uslijed promjena kamatnih stopa i promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršio otplatu ukupno preplatio iznos od 33,38 eura s osnove promjene kamatne stope, te iznos od 1.692,50 eura s osnove promjene tečaja. Vještakinja je datume nastanka pojedinih razlika specificirala do datumima uplata i ti iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude, a s osnove promjene tečaja, obzirom je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev uredila podneskom od 27. svibnja 2024. u kojem potražuje iznos od 1.692,50 eura s osnove preplate zbog promjene tečaja. Na isti nalaz i mišljenje tužiteljica nije stavila primjedbe. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, ali na način da nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, već ističe prigovore pravne naravi. Vještakinja Natalija Jambrečić očitovala se na navode tuženika podnescima od 14. listopada 2024. i 27. studenog 2024. i to na način da u cijelosti ostaje kod svojeg nalaza i izračuna od 24. travnja 2024., s obzirom na to da nije na nalaz istaknut prigovor glede matematičkog izračuna. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.
36. Prigovor prebijanja tuženika sud smatra neosnovanim jer je vještakinja u svom nalazu i mišljenju obrazložila koji se iznos preplate tužiteljica po osnovi promjene kamatne stope i tečaja odnosi na utuženo razdoblje, a kako je u postupku utvrđeno kako su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj osnovano potražuje preplaćene iznose po osnovi promjene tečaja za utuženo razdoblje, te je prigovor tuženika u cijelosti neosnovan.
37. Podneskom zaprimljenim 03. srpnja 2024., tuženik se usprotivio navodima tužiteljice te ističe kako se u konkretnom slučaju radi o djelomičnom povlačenju tužbe, kojem se tuženik protivi, s obzirom na to da je tužiteljica prvotno tužbom potraživala iznos od 1.727,83 eura, dok podneskom od 27. svibnja 2024. tužbeni zahtjev smanjuje na iznos od 1.692,50 eura. Sukladno čl.193.st.2. Zakona o parničnom postupku tužba se može povući i kasnije, nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Kako tuženik u ovom predmetu na djelomično povlačenje tužbe nije pristao, tužiteljica svojim podneskom od 27. svibnja 2024. nije djelomično povukla tužbeni zahtjev, te je valjalo odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice u cijelosti kako je prvotno postavljen u tužbi, a odnosi se na isplatu iznosa od 1.727,83 eura, a ne o tužbenom zahtjevu kako je uređen podneskom od 27. svibnja 2024., a kojim tužiteljica mijenja pravnu osnovu tužbe, te više ne potražuje preplaćeni iznos po predmetnom ugovoru o kreditu s osnova odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, sukladno čl. 191.st.3. Zakona o parničnom postupku tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Stoga se u ovom slučaju ne radi niti o preinaci tužbe, s obzirom na to da je tužiteljica promijenila pravni osnovu tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.692,50 eura sud je ocijenio osnovanim, s obzirom na to da je u postupku utvrđeno kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, te je vještačanjem utvrđeno kako je tužiteljica s osnove takve ugovorne odredbe preplatila iznos od 1.692,50 eura. U preostalom dijelu tužbeno zahtjeva, kojim tužiteljica traži isplatu zbog preplate s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud je tužbeni zahtjev odbio jer je potraživanje s navedene osnove zastarjelo, a kako je ranije u presudi pojašnjeno.
38. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 1.692,50 eura, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužiteljici s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještakinja i obrazložila u svom nalazu.
39. Temeljem svega iznijetog, postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.692,50 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s osnova preplate temeljem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen, te je stoga odlučeno kao pod točkom III izreke. Preostali dio tužbenog zahtjeva s osnova preplate temeljem ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđen je neosnovanim, te je stoga odlučeno kao pod točkom V izreke.
40. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa).
41. Prema čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koja su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoj zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Sud je utvrdio kako je tužiteljica s tužbenim zahtjevom uspjela sa 98% od prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, što znači da nije uspjela sa 2% od prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, a što je prema stajalištu suda razmjerno neznatan dio tužbenog zahtjeva.
42. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 10. svibnja 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 21. srpnja 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 20. rujna 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 27. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 17. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), dakle ukupno četiri obrazložena podneska, sastav žalbe od 19. prosinca 2023. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 10. 4. Tarife), zastupanja na ročištu 25. listopada 2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 06. veljače 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 25. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), te zastupanja na ročištu za objavu presude 28. travnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9. t. 3. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 450,00 eura (Tbr. 42. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 265,44 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eura, ukupno 2.581,80 eura.
43. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 12. svibnja 2021., 24. rujna 2021., 13. listopada 2021., 04. studenog 2021., 25. ožujka 2022., 16. rujna 2022., 05. travnja 2024., 07. studenog 2024., te 18. prosinca 2024., jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, te u istom tužiteljica ponavlja navode iznijete u tužbi i ostalim podnescima.
44. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.581,80 eura.
45. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
Čakovec, 28. travnja 2025.
Sutkinja:
Jasna Vehtersbah - Stojan
Viša sudska savjetnica:
Irena Hoblaj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku istoga, putem ovoga suda na nadležni županijski sud pismeno u tri istovjetna primjerka
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćniku
2. tuženik po punomoćnicima
