Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Posl.br. 31 P-56/2023-
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda
mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R.
H., M., zastupana po O. državnom
odvjetništvu u P., OIB:, protiv tuženika: 1. M. J., OIB:
, iz P., P. 1, 2. J. M., r. J., OIB: iz P., P. 1, 3. B. J., O.:, iz U., S. M. N.
K. 35, 4. Z. J., OIB: , iz P., P. 1, zastupani po
punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., radi isplate, nakon javne glavne
rasprave zaključene dana 02. listopada 2023. godine u prisutnosti punomoćnika
stranaka, dana 16. studenog 2023. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženicima: 1. M. J., OIB:, iz P., P.
1, 2. J. M., r. J., OIB: , iz P., P. 1, 3. B.
J., OIB:, iz U., S. M. N. K. 35, 4. Z. J.,
OIB:, iz P., P. 1, da tužiteljici R. H. solidarno
isplate iznos od 210.915,05 eura1 / 1.589.139,48 kuna zajedno sa zateznom
kamatom koja na taj iznos teče od dana 01. ožujka 2018. godine i to po stopi
propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05,
41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) (po stopi koja se
određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena do 31. prosinca 2022.g.)(po stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim
odnosima za tri postotna poena od 01. siječnja 2023.g.) u roku od 15 (petnaest)
dana.
1 fiksni tečaj konverzije 7,53450
- / -
Posl.br. 31 P-56/2023-
II. Nalaže se tuženicima da tužiteljici R. H. nadoknade troškove
parničnog postupka u iznosu od 9.490,32 eura/71.504,82 kn, u roku od 15 (petnaest)
dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 18. siječnja 2023. godine podnijela tužbu protiv
tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je Presudom Općinskog građanskog suda
u Zagrebu, posl. br. P-17006/10-69 od 26. svibnja 2011. godine u t. II. naloženo
tužiteljici R. H. da pok. F. J., pravnom predniku ovdje tuženih
isplati iznos od 576.961,66 kuna s osnova utvrđenog statusa hrvatskog ratnog vojnog
invalida iz Domovinskog rata II grupe, s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 1.
Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 01.01.2008. po stopi koja
se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne
banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem
polugodištu, za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog
obroka pa do isplate, na način kako je to određeno u toč.II. navedene presude.
Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-11027/11-2 od 29. studenog
2011. godine pod toč. II izreke odbija se kao neosnovana žalba Republike Hrvatske
te se potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom II izreke. Rješenjem
Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2432/12-3 od 07. studenog 2017.
godine navedene su presude ukinute te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na
ponovni postupak. Na temelju navedenih, sada ukinutih odluka prvostupanjskog i
drugostupanjskog suda, naplatom je u korist pravnog prednika tuženih dana 05.
lipnja 2013. godine naplaćen sa žiro računa tužiteljice iznos od 1.596.351,98 kuna
(trošak postupka: 7.212,50 kuna i glavnica s kamatama: 1.589.139,48 kuna). Tuženi
su iza ostavitelja, pok. F. J., OIB: umrlog bez oporuke,
pozvani na nasljedstvo, kao jedini zakonski nasljednici prvog nasljednog reda. Na
zapisnik, pred Javnim bilježnikom M. H., P., , u ostavinskom
postupku posl. br. O-246/13, UPP-OS-57/13-14, danim nasljednim izjavama, B.
J., Z. J. i J. J. prihvatili su se nasljedstva temeljem zakona te svoj
nasljedni dio istovremeno ustupili u korist majke M. J., koja se prihvatila
nasljedstva temeljem zakona i temeljem ustupa. Ista je rješenjem o nasljeđivanju
Javnog bilježnika M. H. posl. br. O-246/13, UPP-OS-57/13-14 od dana 24.
listopada 2013. godine proglašena nasljednicom iza ostavitelja pok. F. J., od
oca K., iz V., P. 27, OIB:, rođenog 15.05.1957.,
umrlog 16.07.2013. godine. Odredbom čl. 139. st.1. Zakona o nasljeđivanju
(Narodne novine br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) propisano je da
nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove. Odredbom istog članka, st.4. propisano
je da kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to
svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba
nasljedstva. Odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj
35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da
kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj
prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne
Posl.br. 31 P-56/2023-
vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga. U st. 3. istog članka propisano je da
obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s
obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115.
ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se platiti
i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana
podnošenja zahtjeva. Odredbom čl. 1117.st.2. ZOO-a propisano je da se stjecatelj
smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog
lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad
je postao nepošten. S obzirom da je iznos od 1.589.139,48 kuna isplaćen pravnom
predniku tuženih, odnosno pok. F. J., na temelju presude Općinskog
građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-17006/10-69 od 26. svibnja 2011. godine
odnosno Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-11027/11-2 od 29. studenog
2011. godine, odnosno pravne osnove koja je kasnije otpala (rješenje Vrhovnog suda
Republike Hrvatske posl. br. Rev 2432/12-3 od 07. studenog 2017. godine), tuženi su
kao nasljednici istog, dužni tužiteljici vratiti, odnosno solidarno isplatiti navedeni iznos
zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućim
od dana 01. ožujka 2018. godine odnosno od dana primitka rješenja Vrhovnog suda
Republike Hrvatske posl. br. Rev 2432/12-3 od 07. studenog 2017. g. (Županijski sud
u Bjelovaru, Gž-1645/2014-2 od 18.11.2014. g., Županijski sud u Splitu, Gž-
1599/2021-2 27.5.2022.g.). Tužiteljica je konkretni spor pokušala riješiti mirnim
putem obrativši se tuženicima, sukladno čl. 186.a Zakona o parničnom postupku
(Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08,
57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) sa zahtjevom za mirno rješenje spora posl. br. N-
DO-54/2022 od 16. rujna 2022. godine, međutim, do sklapanja nagodbe nije došlo.
2. U odgovoru na tužbu tuženi prvenstveno ističu kako je u predmetnoj pravnoj
stvari Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom Rev 2432/12-3 od 7. studenog 2017.
godine ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-11027/11-2 od 29.
studenog 2011. godine i presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-
17006/10-69 od 26. svibnja 2011. godine te predmet vratio prvostupanjskom sudu na
ponovno suđenje uz obrazloženje kako je ostala nejasna odlučna okolnost – na
osnovi kojeg rješenja tužitelju pripada utužena novčana tražbina i kada je zapravo
nastupila njegova konačnost, odnosno pravomoćnost. Naime, člankom 81. Zakona o
zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (Nar. nov. 86/92 - pročišćeni tekst, 58/93, 2/94,
76/94 i 108/95) određeno je da rješenje donijeto u prvom stupnju kojim je utvrđen
ratni invaliditet podliježe reviziji, da reviziju po službenoj službenoj obavlja nadležni
drugostupanjski organ uprave, a ako protiv rješenja nije izjavljena žalba, organ koji je
donio rješenje dostavit će ga, zajedno sa spisima predmeta, organu nadležnom za
reviziju u roku od 8 dana od dana isteka roka za žalbu. Budući da je spis predmeta
upućen Drugostupanjskom liječničkom povjerenstvu koje je svojim nalazom i
mišljenjem: 8685/III od 10. srpnja 1997. godine ocijenilo da invaliditet pok. Franje
Jolića iznosi 100% II grupe stalno, s pravom na ortopedski doplatak I stupnja, te je
temeljem istoga revizijsko tijelo poništilo rješenje Uprave za obranu Zagreb, Ureda za
obranu Centar, Klasa: UP/I-562-02/97-26/267, Urbroj: 512-62-97-2 od 22. 5.1997.
godine i donijelo rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske Klasa: 562-02/97-
01/7823,
Urbroj: 512-21-05-97-2, od 14. 7. 1997. godine koje je postalo konačno i pravomoćno
danom donošenja, odnosno 14. srpnja 1997. godine što proizlazi iz navedene
Posl.br. 31 P-56/2023-
zakonske odredbe. Tuženici naglašavaju da je revizija predviđena Zakonom o zaštiti
vojnih i civilnih invalida rata kao posebnim zakonom (lex specialis) u odnosu na
Zakon o općem upravnom postupku. Pravni smisao revizije je kontrola zakonitosti
upravnih akata prvostupanjskog upravnog tijela, da je tu kontrolu drugostupanjsko
upravno tijelo izvršilo, te je temeljem članka 82. stavka 1. Zakona o zaštiti vojnih i
civilnih invalida rata riješilo kao u dispozitivu potonje navedenog rješenja od 14.
srpnja 1997. godine.
Odredbom čl. 5. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova
njiihovih obitelji (NN 108/96 108/96, 23/01 i 94/01, dalje u tekstu ZOPHBDR/96)
propisana su prava koja se ostvaruju po osnovi oštećenja organizma, koja su,
između ostalih, pravo na osobnu invalidninu, pravo na ortopedski doplatak, te prava
na osnovi materijalnih i drugih potreba korisnika koje je, između ostalih, pravo na
posebni doplatak. Navedena prava utvrđena su konačnim, pravomoćnim i izvršnim
rješenjem tužiteljice od 14. srpnja 1997. godine, a počevši od 1. 11. 1993. na dalje.
Prema odredbi čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO stjecanje bez osnove postoji kada dio imovine
jedne
osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u
pravnom poslu ili zakonu, kao i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije
ostvarila ili koja je kasnije otpala. Iako je tuženik svoje potraživanje prema tužiteljici u
prethodno vođenoj parnici ostvario u ovršnom postupku, rješenje nadležnog tijela
tužiteljice na temelju kojeg je ostvario pravo na invalidninu, ortopedski dodatak i
posebni doplatak ostalo je na snazi, dakle proizvodi pravne učinke, pa prijenos
novčanih sredstava tužiteljice u korist tuženika nije izvršen bez pravne osnove.
Jedino je tuženik svoje pravo ostvario prisilnim a ne dobrovoljnim putem. ZOO
odredbom čl. 1117. st. 1. propisuje da se ne može zahtijevati povrat neosnovano
plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti,
ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju, dok odredbom čl. 1114. propisuje kako
se ne može se
zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili
moralne obveze. Upravo navedeno tvrdila je i tužiteljica kada je podnijela prijedlog za
odgodu ovrhe koja joj je rješenjem Općinskog suda u Poreču broj: 8 Ovr-973/12 od 6.
prosinca 2012. godine i odgođena. Ovdje je prvenstveno važno naglasiti da isplata
predmetnih invalidnina predstavlja prvenstveno zakonsku ali i moralnu, odnosno
naravnu obvezu tužiteljice sukladno čl. 1114. ZOO, uzevši u obzir da je do oštećenja
tijela tuženika, odnosno njegove 100% invalidnosti došlo upravo zbog sudjelovanja u
obrani suvereniteta tužiteljice koja se prema tuženiku već dugi niz godine ponaša
maćehinski ne izvršavajući svoje obveze prema njemu na koje se obvezala upravo
vlastitim pravomoćnim i izvršnim rješenjem, te ga stavljajući u diskriminirajući položaj,
a i samo vođenje sudskog postupka jednog hrvatskog ratnog vojnog invalida, pri
tome 100% II. grupe za njega predstavlja izuzetno tešku stvar. Sve ovo Republiku
Hrvatsku čini maoralno podređenom u ovoj pravnoj stvari, a njezina moralna obaveza
da izvrši plaćanje nije upitna. Prvostupanjski i drugostupanjski sud uopće ne uzimaju
u obzir rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske Uprave za obranu Zagreb,
Ureda za obranu Centar, Klasa: UP/I-562-02/97-26/267, Urbroj: 512-62-97-2 od 22.
5. 1997. godine, kojim je upravo tužiteljica priznala tuženiku status hrvatskog ratnog
vojnog invalida II. grupe, sa 100 % oštećenja organizma stalno, s pravom na osobnu
invalidninu, ortopedski dodatak, posebni doplatak od 50 % od pripadajuće svote
osobne invalidnine počevši od 1. 11. 1993. na dalje. Stoga tužiteljica isplatom
Posl.br. 31 P-56/2023-
predmetnog iznosa nije platila nedug nego je platila dug i to dug koji predstavlja
njezinu odgovornost za štetu nastalu tuženiku oštećenjem njegova organizma u
obrani suvereniteta tužiteljice. Sukladno odredbi čl. 1117. st. 1. ZOO-a ne može se
zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede
tijela, narušenja zdravlja ili smrti. Naime, ako se osobna invalidnina i specijalni
dodatak uzimaju u obzir kod naknade neimovinske štete logično je da se onda
osobna invalidnina i specijalni dodatak smatraju naknadom neimovinske štete u
obliku rente te da su isplaćeni iznosi istih koje tužiteljica potražuje temeljem instituta
stjecanja bez osnove tuženiku isplaćeni s osnova naknade neimovinske štete te
tužena (vjerojatno misleći na tužitelja) primjenom odredbe čl. 1117. st. ne može
zahtijevati povrat istih. Osim navedenoga, tuženi ističu kako je invalidnina strogo
osobno i neprenosivo pravo pok. Franje Jolića te oni kao nasljednici ne mogu biti
pasivno legitimirani u ovom postupku. No, kada bi tuženi bili pasivno legitimirani u
ovom postupku, važno je odgovoriti na pitanje kada je nastao obvezni odnos između
prednika tuženika i tužitelja jer isti nije nastao pokretanjem tužbe za isplatu od strane
prednika tuženika, a ranije tužitelja, niti provođenjem ovrhe na sredstvima tužiteljice,
a ranije tužene, a niti donošenjem revizijske odluke broj: Rev 2432/12-3 od 7.
studenog 2017. godine, već ranije u trenutku nastanka štetnog događaja, odnosno
donošenjem drugostupanjskog rješenja od 1. srpnja 1997. godine kojim je tuženiku
priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida II. grupe, sa 100 % oštećenjem
organizma - stalno, s pravom na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć I.
grupe, ortopedski dodatak I. stupnja i posebni dodatak od 50 % od pripadajuće svote
osobne invalidnine, a sve navedeno od 1. 11. 1993. godine na dalje, koje rješenje je
postalo pravomoćno i izvršno danom donošenja. Važna je i činjenica da tužiteljica
kao argument protiv tuženika koristi činjenicu da je propustila izvršiti obvezu iz
rješenja koje je sama donijela na što se ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud
uopće ne osvrću. Nadalje, rješenjem Ministarstva branitelja, Klasa: UP/II-562-02/13-
0015/60, Urbroj: 522-04/1-4-13-2, od 31. 7. 2013. godine oglašeno je ništavim
rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske Klasa: 562-02/97-01/7823, Urbroj:
512-21-05-97-2, od 14. 7. 1997. i rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske
Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar, Klasa: UP/I-562-02/97-26/267,
Urbroj: 512-62-97-2 od 22. 5. 1997. uz obrazloženje da je Ministarstvo postupajući po
službenoj dužnosti utvrdilo da ista sadržavaju nepravilnosti propisane čl. 42. Zakona
o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata
i članova njihovih obitelji ( NN 140/12 – dalje ZIDZOPHBDR), da nije sudjelovao u
obrani suvereniteta Republike Hrvatske, da prijava stradavanja sadrži niz
nepravilnosti. Protiv navedene odluke pokrenut je upravni spor za koji je vođen
ogledni postupak u predmetu I. L. iz K. u predmetima oglašavanja
ništavosti predmetnih rješenja koja su oglašena ništavim temeljem odredbe članka
42. stavka 1. ZIDZoPHBDR/12, koji je stupio na snagu dana 17. prosinca 2012.
godine, te je protiv odluke Visokog upravnog suda podnijeta i ustavna tužba i dana
20. prosinca 2022. godine donijeta je odluka broj: U-III-4831/2020 kojom je ukinuta
presuda Visokog upravng suda kojom je osnažena ništavost rješenja sukladno
odredbi članka 42. stavka 1. ZIDZoPHBDR/12 uz obrazloženje kako je navedeno
postupanje ovdje tužiteljice u postupcima oglašavanja ništavim rješenja temeljem
potonje navedene odredbe protuustavno radi retroaktivne primjene zakona te
suprotno legitimnim očekivanjima stranke čime je ozbiljno narušen koncept vladavine
prava. Načelo legitimnih očekivanja usko je vezano uz pravnu sigurnost i zaštitu
Posl.br. 31 P-56/2023-
stečenih prava koje posebno štiti i Europski sud pravde u svojoj praksi. U pravnom
poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a
zakonske posljedice moraju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Sud
također napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim
očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih
neposredno primjenjuje. Navedeno načelo usko je vezano uz pravnu sigurnost i
zaštitu stečenih prava koje posebno štiti i Europski sud pravde u svojoj praksi.
Članak 31. stavci 1. i 2. Ustavnog zakona propisuju da su Odluke Ustavnog suda
konačne i obvezuju erga omnes Slijedom navedenoga, a obzirom da su i ovdje
1.tužena je dana 14. 1. 2022. godine podnijela ustavnu tužbu protiv presude Visokog
upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-349/21-2 od 16. studenog
2021. godine predlaže se prekid ovog postupka do donošenja odluke Ustavnog suda
Republike Hrvatske u konkretnom predmetu, odnosno odluke Visokog upravnog
suda Republike Hrvatske po donošenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Odredbom čl. 48. Ustava Republike Hrvatske jamči se pravo vlasništva. Tuženik je
pravo mirnog uživanja vlasništva isplaćenih osobnih invalidnina, ortopedskog
dodatka i posebnog doplatka stekao je temeljem konačnog, pravomoćnog i izvršnog
rješenja tužiteljice od 1. travnja 1997. godine, na koje rješenje je u postupku revizije
data suglasnost od 23. 5. 1997. godine i to počevši od 1. 9. 1993. godine na dalje.
No, obzirom da tužiteljica nije postupala po istome predmetne isplate ostvario je tek u
ovršnom postupku po okončanom parničnom postupku. Sada mu je vlasništvo
osporeno utvrđenjem u pobijanoj odluci kako je vlasništvo stekao bez osnove.
Nadalje, odredbom čl. 57. st. 3. Ustava Republike Hrvatske propisuje se posebna
skrb koju država posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida,
udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja, dok suprotno navedenom
tužiteljica od tuženika potražuje isplatu onoga što mu je svakako bila dužna isplatiti
no isplatila je tek prisilnim putem temeljem osnova koji je kasnije otpao zbog zastare.
Ustavni sud je u svojoj brojnoj praksi istaknuo da se objektivni pravni poredak u
društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi ni zaštita ustavnih prava
pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma".
Stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i
pravnoj logici jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke u odnosu na
ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava. Takav način tumačenja i primjene
mjerodavnog prava posljedično se ne može drukčije nazvati nego arbitrarnim.
Odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda štiti se pravo vlasništva. ESLJP je u predmetu Sporrong i Lönnroth protiv
Švedske (br. 7151/75 i 7152/75, presuda od 23. rujna 1982.) sveo strukturu čl. 1.
Protokola br. 1. na tri pravila: prvo pravilo, utvrđeno u prvoj rečenici prvog stavka,
općenite je prirode i njime se određuje načelo mirnog uživanja vlasništva; drugo
pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stavka, obuhvaća lišenje vlasništva i čini ga
podložnim određenim uvjetima; treće pravilo iz drugog stavka dopušta državama
članicama, između ostalog, kontroliranje korištenja vlasništva u skladu s općim
interesom. U predmetu James protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 8793/79, presuda
od 21. veljače 1986.), ESLJP je objasnio odnos ta tri pravila rekavši da ona nisu
"različita" u smislu da nisu povezana. Drugo i treće pravilo odnose se na posebne
slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva te se stoga trebaju tumačiti
s obzirom na opća načela utvrđena u prvom pravilu. Svako miješanje javne vlasti u
pravo na mirno uživanje vlasništva mora biti zakonito. To znači da u skladu s
Posl.br. 31 P-56/2023-
načelom vladavine prava ("rule of law") kao temeljnom načelu demokratskih
društava, miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva mora biti podvrgnuto
uvjetima propisanim zakonom. Također, postojanje pravne osnove u materijalnom
pravu u načelu nije dostatno da bi to miješanje udovoljilo načelu zakonitosti. Pored
navedenog, propisi koji dovode do lišenja ili ograničenja prava vlasništva moraju biti
u dostatnoj mjeri dostupni, precizni i predvidljivi u svojoj primjeni. Mjerodavno pravo
je predvidljivo ako predviđa mjere protiv arbitrarnosti u postupanju tijela javne vlasti,
odnosno postupovna jamstva primjerena važnosti načela koje je dovedeno u pitanje.
Pravilo predvidljivosti ("foreseeability") kao sastavni dio koncepta zakonitosti,
podrazumijeva da je pravilo „predvidivo” kada osoba može - ako je to potrebno uz
odgovarajući savjet - predvidjeti, u mjeri u kojoj je to razumno u danim okolnostima,
posljedice koje njegovo ponašanje može uzrokovati, i kada pruža mjeru zaštite protiv
proizvoljnog miješanja javnih tijela. U tom kontekstu je utvrđenje revizijskog suda u
odluci broj: Rev 231/12-3 od 20. siječnja 2016. godine da je dio isplaćenih osobnih
invalidnina, ortopedskog dodatka i posebnog doplatka tuženiku u zastari, na kojem
utvrđenju tužiteljica potražuje isplatu temeljem stjecanja bez osnove teško predvidivo
(time je stvorena pravna nesigurnost). Tu nepredvidivost prikazuje činjenica da je
drugostupanjski sud najprije naložio isplatu osobne invalidnine, ortopedskog dodatka
i posebnog doplatka temeljem zakonitog rješenja nadležnog tijela tužiteljice, da bi
zatim revizijski ocijenio da je dio potraživanja tuženika bilo u zastari, na temelju čega
je drugostupanjski sud naložio isplatu temeljem stjecanja bez osnove iako rješenje
koje je bilo osnov u prethodnom postupku i dalje egzistira. Pored uobičajenog pojma
vlasništva, Europski sud tim pojmom obuhvaća i sva stečena prava neke osobe,
uključujući i stečena prava u sastavu mirovinskog, invalidskog ili socijalnog
osiguranja (Vasilopoulu protiv Grčke iz 2002.). Konvencijski pojam vlasništva ima
vidu kako postojeće, tako i stjecanje prava vlasništva u smislu legitimnog očekivanja.
U slučaju Gavella protiv Hrvatske Europski sud navodi da vlasništvo može biti
postojeće vlasništvo ili imovina, uključujući potraživanja u odnosu na koja podnositelj
zahtjeva može tvrditi da ima barem legitimno očekivanje da će biti ostvareno, tj. da će
dobiti djelotvorno uživanje prava vlasništva. Također, stav je Europskog suda da je
miješanje u pravo vlasništva moguće, a da bi bilo dopustivo, mora biti utemeljeno na
zakonu i imati legitimni cilj, koji se ne bi mogao ostvariti nekom
alternativnom blažom mjerom. Europski sud je zauzimao stajališta i kod zaštite prava
vlasništva u odnosu na mirovinska davanja, i to ona prava koja proizlaze iz
kontributivnih davanja, tj. davanja koja se ostvaruju pod uvjetom plaćanja doprinosa i
u odnosu na prava koja proizlaze samo iz socijalne nužnosti. U predmetu Stec protiv
Velike Britanije, navodi se da da ako država članica pozitivnim zakonima predviđa
davanje kao pravo iz socijalne skrbi, neovisno je li ono ili nije uvjetovano prethodno
plaćenim doprinosima, ti se zakoni moraju za osobu koja ispunjava uvjete, smatrati
garancijom vlasničkih prava iz čl. 1. Protokola 1. Isto je potvrđeno u predmetima
Hadžić protiv Hrvatske, te Ljuba Čekić i ostali protiv Hrvatske. Standard pravične
ravnoteže sporovima s državom obrazložen je u predmetu Čakarević protiv Hrvatske
(br. 48921/13, presuda od 26. travnja 2018.) u kojem je utvrđena je povreda čl. 1.
Protokola broj 1. zbog nerazmjernosti mjere miješanja u podnositeljičino pravo na
mirno uživanje vlasništva s legitimnim ciljem koji se tom mjerom namjeravao postići.
ESLJP je utvrdio da su isplaćeni iznosi predstavljali podnositeljičinu imovinu
zaštićenu čl. 1. Protokola broj 1, a da je presuda Županijskog suda u Rijeci kojom je
podnositeljica obvezana vratiti sporne iznose predstavljala miješanje u njeno pravo
Posl.br. 31 P-56/2023-
na mirno uživanje vlasništva. U odnosu na legitiman cilj miješanja, ESLJP je istaknuo
da se on sastoji u ispravljanju pogreške državnog tijela, no utvrdio je da nije postojao
razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u podnositeljičino pravo na
mirno uživanje vlasništva i legitimnog cilja koji se tim miješanjem namjeravao postići.
Naime, ESLJP je utvrdio da podnositeljica svojim ponašanjem nije ni na koji način
doprinijela tome da joj budu priznata prava koja joj po domaćim propisima ne
pripadaju. S druge strane, nadležno državno tijelo nije postupalo u skladu s načelom
„dobrog upravljanja“ ("good governance") - primjereno, dosljedno i pravovremeno.
Greška koja je nastala kada je podnositeljici priznato pravo na naknadu bez
određivanja roka trajanja tog prava nastavljena je kroz tri godine nakon isteka
zakonom propisanog roka, kroz koje je vrijeme nastavljena i isplata naknade. Iako je
sporna situacija bila rezultat greške državnog tijela, država je izbjegla posljedice
vlastite greške, dok je od podnositeljice traženo vraćanje cjelokupnog isplaćenog
iznosa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Uzimajući u obzir navedene
okolnosti, kao i okolnosti povezane s podnositeljičinim teškim materijalnim stanjem i
zdravstvenim problemima uzrokovanim teškom životnom situacijom u kojoj se našla
nakon gubitka posla, ESLJP je zaključio kako nalaganje podnositeljici da vrati
isplaćene iznose naknade predstavlja prekomjeran individualan teret za nju što je
dovelo do povrede njenog prava na mirno uživanje vlasništva. U konkretnom slučaju
grešku je eventualno počinio sud kada je tuženiku u prethodnom postupku dosudio
isplatu primjenom desetogodišnjeg zastarnog roka umjesto trogodišnjeg zastarnog
roka za njegova potraživanja, no to ne mijenja činjenicu da je isplata ima pravni
osnov u konačnom pravomoćnom i izvršnom rješenju tužiteljice kojim mu se priznaje
pravo osobne invalidnine, ortopedskog dodatka i posebnog doplatka počevši od 1. 9.
1993. godine na dalje. Prema tome, način na koji je podnositelju uskraćeno pravo
vlasništva na opisani način povlači za sobom neizbježno pitanje: je li došlo do
miješanja države i sudova u pravo vlasništva, te je li takvo miješanje opravdano
nekim legitimnim ciljem? Ne uzimajući u obzir konačno, pravomoćno i izvršno
rješenje nadležnog tijela tužiteljice kojim se tuženiku priznaje pravo na osobnu
invalidnine, dodatak za njegu i pomoć I. grupe, ortopedski dodatak I. stupnja i
posebni dodatak od 50 % od pripadajuće svote osobne invalidnine,
a sve navedeno od 1. 11. 1993. na dalje, odnosno valjani pravni osnov za stjecanje
utvrđenih novčanih davanja, tužiteljica je diskriminirala su podnositelja po osnovi
invaliditeta u odnosu na sve druge osobe kojima temeljem istovrsnih rješenja
isplaćuje osobnu invalidninu s pripadajućim dodacima, a za što nije bilo objektivnog i
razumnog opravdanja. Tuženici tvrde da se tužiteljica ponaša nerazumno, da
diskriminira tuženika stavljajući ga u nejednak položaj pred zakonom u odnosu na
ostale HRVI kojima uredno isplaćuje mjesečne iznose invalidnina dok tuženiku to
odbija učiniti unatoč pravomoćnom rješenju koje je sama donijela, te pokretanjem
ovoga postupka samo dodatno produbljuje snagu diskriminacije.
3. O prijedlogu tuženika za prekid postupka riješeno je Rješenjem posl.br. P- 56/2023-10 od 04. rujna 2023. godine.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: dopis (5), Presudu Općinskog
građanskog suda u Zagrebu (6-15), Presudu Županijskog suda u Zagrebu (16-19),
Rješenje Vrhovnog suda RH (20-25), potvrdu o naplati (26), Presudu Visokog
Posl.br. 31 P-56/2023-
upravnog suda RH (27-30), Rješenje o nasljeđivanju (31-33), zahtjev za mirno
rješenje spora (34-44), Rješenje (57-59), ustavnu tužbu (77-99).
5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.
6. Uvidom u zahtjev za mirno rješenje spora utvrđeno je da je Republika
Hrvatska kao podnositeljica zahtjeva podnijela tuženicima zahtjev za mirno rješenje
spora 16. rujna 2022. godine, te im je uz zahtjev priložila i nacrt tužbe, kojeg su
tuženici uredno zaprimili (jedan od tuženika zaprimio je najkasnije 23. rujna 2022.
godine).
6.1. Do mirnog rješenja spora nije došlo.
7. Uvidom u Presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 87 P-
17006/10-69 od 26. svibnja 2011. godine utvrđeno je da je pravni prednik tuženika
Franjo Jolić, bio podnio tužbu protiv tuženice R. H., radi isplate, a
pozivom na Rješenje Ministarstva obrane RH, Uprave za obranu Centar klasa: UP/I-
562-02/97-26/267, ur. broj 512-62-97-2 od 22. svibnja 1997. godine kojim mu je
priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida prve skupine sa 100% oštećenjem
organizma stalno, sa pravom na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć prve
grupe, ortopedski dodatak prvog stupnja i posebni dodatak od 50% od pripadajuće
svote osobne invalidnine, sve od 01. studenog 1993. godine na dalje, te da tuženica
RH ne isplaćuje iznose u skladu s Rješenjem. Dalje se u tužbi pozivao i na druge
odluke donijete u upravnom postupku. Uvidom u navedenu Presudu utvrđeno je da
je djelomično usvojen alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, te da je pod točkom
II izreke Presude presuđeno da je tužena Republika Hrvatska dužna tužitelju Franji
Joliću isplatiti iznos od 576.961,66 kn, s osnova utvrđenog statusa hrvatskog ratnog
vojnog invalida iz Domovinskog rata II grupe, s zakonskom zateznom kamatom
prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine,
a od 01. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je
prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, tekućom od dana dospijeća
svakog pojedinog obroka kako je detaljno opisano u točki II izreke Presude, pa do
isplate.
8. Uvidom u Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 27 Gž-11027/11-
2 od 29. studenog 2011. godine utvrđeno je da je potvrđena Presuda Općinskog
građanskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2011. godine, u dijelu pod točkom II
izreke Presude.
9. Uvidom u Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2432/12-3
od 07. studenog 2011. godine utvrđeno je da su ukinute Presude Županijskog
suda u Zagrebu broj Gž-11027/11-2 od 29. studenog 2011. i Presuda Općinskog
građanskog suda u Zagrebu broj P-17006/10-69 od 26. svibnja 2011. godine, te je
predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
9.1. Uvidom u povratnicu i dostavnicu utvrđeno je da je tadašnji tužitelj F.
J., po punomoćniku, primio Rješenje Vrhovnog suda RH od 07. studenog 2017.
godine.
Posl.br. 31 P-56/2023-
10. Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 87 P-17006/10-
69 od 26. svibnja 2011. godine u točki II izreke postala je pravomoćna 29. studenog
2011. godine.
11. Provedenim dokazima je dalje utvrđeno da je F. J. u svojstvu
ovrhovoditelja tražio naplatu po točki II izreke pravomoćne Presude Općinskog
građanskog suda u Zagrebu posl.br. 87 P-17006/10-69 od 26. svibnja 2011. godine.
12. Uvidom u potvrdu o naplati osnove (Ovr-973/12-4) utvrđeno je da je sa
računa ovršenika tj. Republike Hrvatske, Ministarstva financija, dana 05. lipnja
2013. godine izvršena naplata u korist F. J. (pravnog prednika tuženika) i to
na ime troška postupka 7.212,50 kn i na ime glavnice 1.589.139,48 kn odnosno
ukupno 1.596.351,98 kn.
13. Uvidom u Rješenje o nasljeđivanju iza pok. F. J. (pravnog
prednika tuženika) utvrđeno je da je isti umro 16. srpnja 2013. godine, da su njegovu
ostavinsku imovinu činile nekretnine upisane u z.k.ul. 1749 k.o. N. V., k.č.br.
1438/15, u cijelosti, upisane u z.k.ul. 495 k.o. L., k.č. br. 244/3, 487/4, 575/3,
577/1, sve u cijelosti, upisane u podul. br. 55752 k.o. B. (Knjizi položenih
ugovora) stan broj 232, na petom katu koji se sastoji od 4 sobe, kuhinje, kupaonice,
izbe, nužnika, predsoblja, hodnika i loggie ukupne površine 79,60 m2, a koji stan se
nalazi u stambenoj zgradi L., Z., sagrađenoj na k.č.br. 1007/31, u
cijelosti. Zatim pokretnine i to novčana sredstva na računu broj 3202967530 u Erste
banci d.d., novčana sredstva na računima broj 3200372583, broj 3775 738961
51009, broj 3775 064924 31003, broj 3775 048152 23009, svi u
PBZ d.d., na štednoj knjižici broj 1802369641 u Zagrebačkoj banci d.d., na štednoj
knjižici broj 1213395597 u HPB d.d. Zatim osobni automobil marke Renault tip 8,
te prava na dospjelo neisplaćeno potraživanje na ime mirovine prema HZMO-u,
pravo na 584 dionice oznake: TM 90-R-A, registracija pozicije TM 90-I TIM 90 d.d.
i telefonski priključak. Na nasljedstvo su pozvani supruga ostavitelja (prvotuženica) i
djeca (drugo, treće i četvrtotuženici). Djeca ostavitelja su se prihvatili nasljedstva
temeljem zakona te su svoje nasljedne dijelove ustupili majci M. J. tj.
supruzi ostavitelja, koja je prihvatila ustup.
13.1. Iz navedenog Rješenja o nasljeđivanju može se zaključiti, ali tuženici
nisu ni osporili odnosno prigovorili, da bi vrijednost naslijeđene imovine bila veća od
vrijednosti iznosa koji je predmet isplate u ovoj pravnoj stvari.
14. Tuženici su istakli prigovor promašene pasivne legitimacije, jer da se
radi o iznosu koji predstavlja invalidninu koja da je strogo osobno i neprenosivo
pravo pok. Franje Jolića, te da oni kao nasljednici ne mogu biti pasivno legitimirani u
ovom postupku. Također navode da obvezni odnos između pravnog prednika
tuženika i tužitelja nije nastao pokretanjem tužbe za isplatu od strane prednika
tuženika (a ranije tužitelja), niti provođenjem ovrhe na sredstvima tužiteljice (a ranije
tužene), a niti donošenjem revizijske odluke broj Rev 2432/12-3 od 07. studenog
2017. godine, već ranije u trenutku nastanka štetnog događaja odnosno donošenjem
drugostupanjskog rješenja od 01. srpnja 1997. godine kojim je tuženiku priznat
status hrvatskog ratnog vojnog invalida, kako je već naprijed u obrazloženju rješenja
i opisano.
Posl.br. 31 P-56/2023-
14.1. Tuženici se, kako i u odgovoru na tužbu, tako i u tijeku postupka osvrću
na činjenice i odluke, koje su predmet odlučivanja u parnici koja se vodi kod
Općinskog građanskog suda u Zagrebu povodom ukinutih presuda tog suda i
Županijskog suda u Zagrebu i to Rješenjem Vrhovnog suda RH posl.br. Rev
2432/12-3.
15. Dakle, predmet ove pravne stvari je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu
po osnovi stjecanja bez osnove i to temeljem čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim
odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21,
114/22, 156/22, dalje: ZOO) tj. po osnovi stjecanja na osnovu koja je kasnije otpala.
16. Odredba čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05,
127/13, 33/15, 14/19, dalje ZN) propisuje da nasljednik odgovara za dugove
ostavitelja. Prema st. 2. nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za
ostaviteljeve dugove. Prema st. 3. nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do
visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene
imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već primio, sud pazi
samo na prigovor nasljednika. A prema st. 4. kad ima više nasljednika, oni
odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga
nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Iz navedene odredbe
proizlazi da su tuženici tj. i drugo, treće i četvrtotuženici solidarni sa
prvotuženicom tj. uredno pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari. Naime, drugo,
treće i četvrtotuženici se nisu odrekli nasljedstva već su se prihvatili nasljedstva iza
svog oca, a potom ga ustupili majci, što podrazumijeva da su među sobom izvršili
diobu.
17. Tvrdnje tuženika da se radi o strogo osobnom neprenosivom pravu nisu
osnovane jer je u ovoj pravnoj stvari meritum odlučivanja stjecanje bez osnove
odnosno kada se radi o obvezi vraćanja kad se nešto primi s obzirom na osnovu
koja je kasnije otpala. Sve tvrdnje tuženika koje iznose u odgovoru na tužbu, a
glede prava njihovog pravnog prednika po osnovi priznatog statusa hrvatskog
ratnog vojnog invalida prve skupine sa 100 postotnim oštećenjem organizma i svim
ostalim detaljno navedenim u rješenju relevantne su za spor koji se vodi kod
Općinskog građanskog suda u Zagrebu (nakon ukinutih presuda Županijskog suda u
Zagrebu i Općinskog građanskog suda u Zagrebu), a nisu relevantne za institut
stjecanja bez osnove na temelju kojeg tužitelj potražuje isplatu ovom tužbom.
18. Za donošenje meritorne odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su
odredbe ZOO-a koje reguliraju institut stjecanja bez osnove, a propisane čl. 1111. do
1117. ZOO-a.
19. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje kad dio imovine neke osobe na
bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom
pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je
dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute
koristi. A st. 3. propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti
nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je
kasnije otpala.
Posl.br. 31 P-56/2023-
20. Nesporno je utvrđeno da je utuženi iznos prešao u imovinu pravnog
prednika tuženika, F. J., na temelju pravomoćne sudske presude
Općinskog građanskog suda u Zagrebu, dana 05. lipnja 2013. godine. Međutim,
presude na temelju koje je utuženi iznos prešao u imovinu pravnog prednika
tuženika je ukinuta što znači da je osnov, na temelju kojeg je izvršen prijenos
imovine tj. utuženog iznosa, kasnije otpao.
21. Pozivom na odredbu čl. 1111. st. 3. ZOO-a presuđeno je kao u točki I
izreke Presude. Ako u ponovljenom postupku kod Općinskog građanskog suda u
Zagrebu i daljnjim odlukama bude naloženo tužiteljici Republici Hrvatskoj da je
dužna isplatiti tuženicima određeni iznos, tuženici će imati pravo na isplatu. Za sada
nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 1114., ni 1117. ZOO-a,
budući da je Republika Hrvatska isplatila pravnom predniku tuženika iznos prema
pravomoćnoj presudi, dakle ne radi se o neosnovano plaćenim iznosima, a ta
osnova je kasnije otpala.
22. Prvotuženica je podnijela ustavnu tužbu protiv radi osporavanja presude
Visokog upravnog suda RH posl.br. UsŽ-349/21-2 od 16. studenog 2021. godine s
zahtjevom za donošenje privremene mjere. Povodom ustavne tužbe odluka još nije
donijeta.
23. Nesporno je da je pravni prednik tuženika sudjelovao u obrani
suvereniteta Republike Hrvatske, da je ranjen i da je Rješenjem prvostupanjskog
upravnog tijela istome priznat status Hrvatskog ratnog vojnog invalida I skupine sa
100% oštećenjem za stalno s osnove ranjavanja. Za ostvarenje prava prednika
tuženika odlučujuće je raspravljanje, te odlučivanje u predmetu koji se u
ponovljenom postupku vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, tako da
činjenice i okolnosti koje iznose tuženici u ovoj pravnoj stvari (stjecanja po osnovi
koja je kasnije otpala) relevantni su za postupak koji se vodi kod Općinskog
građanskog suda u Zagrebu (temeljem Rješenja VSRH Rev 2432/12-3 od 07.
studenog 2017.).
24. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
25. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o
parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982,
43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine
broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007,
96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22,
dalje: ZPP). Tužiteljica je uspjela u ovom postupku, pa su joj tuženici dužni
naknaditi parnični trošak. Tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe i za pristup na
ročište 04.rujna 2023. i 02. listopada 2023. godine za svaku radnju po 3.163,44
eur/23.834,94 kn, a što ukupno iznosi 9.490,32 eura/71.504,82 kn. Visina priznatog i
Posl.br. 31 P-56/2023-
obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7., 9., 48. i 50. Tarife o nagradi i
naknadi troškova za rad odvjetnika.
27. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.
U Poreču - Parenzo, dana 16. studenog 2023. godine.
S u t k i nj a:
mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a
podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove
Presude.
DNA:
1. Pun. tužiteljice,
2. Pun. tuženika.