P-858/2020-39

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Franić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženice OTP banke d.d. Split, iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić i Anić u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tužene NG, odvjetnika u [adresa], na ročištu radi objave 28. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu broj 85338/05 od 26. srpnja 2005. kojeg su sklopili MG iz [adresa], Terzićeva 9 i Societe Generale-Splitska banka d.d., sada OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 64.607,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju HNB, gdje je ugovoreno kako se ovo označeno strano sredstvo plaćanja određuje kao valuta ovog ugovora, a korisnik kredita obvezuje vratiti odobreni iznos kredita s pripadajućom kamatom uz valutnu klauzulu, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, kao i u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju HNB za valutu CHF, važećem na dane plaćanja.

II Utvrđuje se kako ne postoji tražbina tužene istaknuta radi prebijanja u iznosu od 8.772,32 eura (66.095,04 kn) sa zateznom kamatom od 13. studenog 2018. do isplate.

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 8.130,91 eura sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine tražbine do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a sve prema dospjelim iznosima kako slijedi:

- 0,76 eura od 10. kolovoza 2006. do isplate

- 38,90 eura od 15. prosinca 2008. do isplate

- 66,21 eura od 15. siječnja 2009. do isplate

- 78,33 eura od 15. veljače 2009. do isplate

- 81,91 eura od 15. ožujka 2009. do isplate

- 72,56 eura od 15. travnja 2009. do isplate

- 73,75 eura od 15. svibnja 2009. do isplate

- 67,91 eura od 15. lipnja 2009. do isplate

- 76,73 eura od 15. srpnja 2009. do isplate

- 82,39 eura od 15. kolovoza 2009. do isplate

- 83,74 eura od 15. rujna 2009. do isplate

- 82,02 eura od 15. listopada 2009. do isplate

- 80,67 eura od 15. studenog 2009. do isplate

- 84,96 eura od 15. prosinca 2009. do isplate

- 88,46 eura od 15. siječnja 2010. do isplate

- 93,29 eura od 15. veljače 2010. do isplate

- 94,38 eura od 15. ožujka 2010. do isplate

- 102,08 eura od 15. travnja 2010. do isplate

- 100,30 eura od 15. svibnja 2010. do isplate

- 99,67 eura od 15. lipnja 2010. do isplate

- 117,34 eura od 15. srpnja 2010. do isplate

- 121,97 eura od 15. kolovoza 2010. do isplate

- 132,94 eura od 15. rujna 2010. do isplate

- 133,69 eura od 15. listopada 2010. do isplate

- 125,76 eura od 15. studenog 2010. do isplate

- 136,90 eura od 15. prosinca 2010. do isplate

- 156,44 eura od 15. siječnja 2011. do isplate

- 140,87 eura od 15. veljače 2011. do isplate

- 135,21 eura od 15. ožujka 2011.g. do isplate

- 120,84 eura od 15. travnja 2011.g. do isplate

- 118,65 eura od 15. svibnja 2011.g. do isplate

- 135,68 eura od 15. lipnja 2011. do isplate

- 150,15 eura od 15. srpnja 2011. do isplate

- 157,99 eura od 15. kolovoza 2011. do isplate

- 174,69 eura od 15. rujna 2011. do isplate

- 146,42 eura od 15. listopada 2011. do isplate

- 143,74 eura od 15. studenog 2011. do isplate

- 144,04 eura od 15. prosinca 2011. do isplate

- 147,41 eura od 15. siječnja 2012. do isplate

- 155,99 eura od 15. veljače 2012. do isplate

- 157,29 eura od 15. ožujka 2012. do isplate

- 154,13 eura od 15. travnja 2012. do isplate

- 154,91 eura od 15. svibnja 2012. do isplate

- 157,65 eura od 15. lipnja 2012. do isplate

- 156,28 eura od 15. srpnja 2012. do isplate

- 153,70 eura od 15. kolovoza 2012. do isplate

- 153,60 eura od 15. rujna 2012. do isplate

- 145,35 eura od 15. listopada 2012. do isplate

- 154,47 eura od 15. studenog 2012. do isplate

- 155,87 eura od 15. prosinca 2012. do isplate

- 153,67 eura od 15. siječnja 2013. do isplate

- 145,42 eura od 15. veljače 2013. do isplate

- 148,80 eura od 15. ožujka 2013. do isplate

- 151,83 eura od 15. travnja . do isplate

- 149,17 eura od 15. svibnja 2013. do isplate

- 141,89 eura od 15. lipnja 2013. do isplate

- 145,23 eura od 15. srpnja 2013. do isplate

- 141,72 eura od 15. kolovoza 2013. do isplate

- 144,56 eura od 15. rujna 2013. do isplate

- 150,46 eura od 15. listopada 2013. do isplate

- 150,41 eura od 15. studenog 2013. do isplate

- 152,21 eura od 15. prosinca 2013. do isplate

- 153,69 eura od 15. siječnja 2014. do isplate

- 41,26 eura od 15. veljače 2014. do isplate

- 62,55 eura od 15. ožujka 2014. do isplate

- 62,29 eura od 15. travnja 2014. do isplate

- 60,55 eura od 15. svibnja 2014. do isplate

- 59,95 eura od 15. lipnja 2014. do isplate

- 59,58 eura od 15. srpnja 2014. do isplate

- 61,67 eura od 15. kolovoza 2014. do isplate

- 63,42 eura od 15. rujna 2014. do isplate

- 64,13 eura od 15. listopada 2014. do isplate

- 66,43 eura od 15. studenog 2014. do isplate

- 67,32 eura od 15. prosinca 2014. do isplate

- 67,14 eura od 15. siječnja 2015. do isplate

-142,61 eura od 15. veljače 2015. do isplate

- 68,02 eura od 15. ožujka 2015. do isplate

- 68,02 eura od 15. travnja 2015. do isplate

- 68,02 eura od 15. svibnja 2015. do isplate

- 68,02 eura od 15. lipnja 2015. do isplate

- 68,02 eura od 15. srpnja 2015. do isplate

- 68,02 eura od 15. kolovoza 2015. do isplate

- 68,02 eura od 15. rujna 2015. do isplate

- 68,02 eura od 15. listopada 2015. do isplate

- 68,02 eura od 15. studenog 2015. do isplate

- 68,02 eura od 15. prosinca 2015. do isplate

- 68,02 eura od 15. siječnja 2016. do isplate

- 68,02 eura od 15. veljače 2016. do isplate

- 98,88 eura od 15. ožujka 2016. do isplate,

dok se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na više zatraženu glavnicu u iznosu od 197,93 eura.

IV Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.148,17 eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 9. ožujka 2020. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iz čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu broj 85338/05 kojeg su parnične stranke sklopile 26. srpnja 2005. (dalje Ugovor). U bitnom navodi kako mu je tužena ovim ugovorom sačinjenim u unaprijed formuliranom standardiziranom obliku odobrila kredit u iznosu od 64.607,88 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju HNB za tu valutu. Dodaje kako nije pojedinačno pregovarao s tuženom o bitnim ugovornim sastojcima pa tako i o odredbi kojom je obveza vezana uz valutnu klauzulu, što je za posljedicu imalo neravnotežu prava i obveza ugovornih stranaka, a istodobno je u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, ali i zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača. S tim u vezi poziva se na utvrđenje u parničnom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, a u kojem je pravomoćno utvrđeno kako je ovdje tužena povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica vezana uz CHF, a da prije toga nije informirala korisnike o svim bitnim parametrima i okolnostima pod kojima se ugovorna obveza mijenja. Slijedom toga smatra kako je tužena s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli stekla neosnovanu korist u iznosu od 62.574,15 kn i zatražio isplatu tog iznosa s kamatom koja teče od svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

2. U svom odgovoru od 13. srpnja 2020. tužena je u cijelosti osporila osnovu tužbe i visinu tužbenog zahtjeva, a prije svega postavila prigovor prijeboja tražbine u iznosu od 66.095,04 kn sa zateznom kamatom koja teče od 13. studenog 2018. uz obrazloženje kako su stranke 30. ožujka 2016. sklopile Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu (dalje Dodatak), kojim je u skladu sa zakonskim odredbama provedena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, tako da tužitelj nema osnove utvrđivati ništetnost predmetnih odredbi osnovnog ugovora te potraživati bilo kakvu naknadu s te osnove. Dodaje kako je tužitelj prije sklapanja osnovnog ugovora i njegovog dodatka bio dobro informiran o svim odlučnim činjenicama i kako su stranke postupale u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa.

4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora od 26. srpnja 2005., otplatnog plana, prometa po kreditu, Dodatka od 30. ožujka 2016., otplatnog plana po simuliranom kreditu u eur, Sporazuma o korištenju preplate od 25. ožujka 2016., pregledom financijskog vještačenja sudske vještakinje za financije i računovodstvo Ines Lozić od 31. siječnja 2023. s prilozima i dopuna tog vještva od 25. siječnja, 25. ožujka, 7. lipnja i 6. studenog 2024. te saslušanjem tužitelja.

5. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti tužbe i visine tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost istaknutog prigovora prijeboja tražbina.

8. Pregledom Ugovora od 26. srpnja 2005., razvidno je kako je tužitelj MG, kao korisnik kredita, sklopio s pravnim prednikom tužene Splitskom bankom d.d. Split, kao kreditorom, kredit koji mu je za potrebe kupnje stana iz programa poticanja stanogradnje, a u skladu s člankom 2. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.607,88 CHF prema srednjem deviznom tečaju HNB na dan isplate, uz kamatnu stopu od 4,99% godišnje.

9. Pregledom Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanu za CHF valutnu klauzulu od 25. ožujka 2016. i Dodatka od 30. ožujka 2016. razvidno je kako je tužena temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15, dalje ZIDZPK) s tužiteljem izmijenila odredbe osnovnog ugovora i to valutu kredita tako što je dugovanje vezano za EUR umjesto CHF. Sudionici su utvrdili preplatu u iznosu od 66.095,04 kn i sporazumjeli se kako će se dio u iznosu od 49.100,14 kn koristiti za podmirenje budućih dospjelih anuiteta i to u iznosu od ½ njegovog dijela, dok će se dio u iznosu od 16.994,90 kn koristiti za isplatu prema odluci korisnika o kreditu.

10. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

11. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

12. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

13. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe iz čl. 2. Ugovora nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Presudom broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio je kako je pravna prednica tužene Societe Generale Splitska banka d.d. (označena kao tužena pod 7), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ova presuda potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Nadalje je valjalo cijeniti presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno kako je Splitska banka d.d. u vremenu od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, označenom presudom naloženo je svim tuženima pa tako i pravnoj prednici ovdje tužene, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i pravnoj prednici ovdje tužene, svako takvo ili slično buduće postupanje.

14. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

15. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene i time neravnopravan odnos ugovornih strana. Naime, prije svega je za navesti kako je predmetni Ugovor očito unaprijed formulirala prema standardiziranom obrascu, a o okolnostima njegovog sklapanja govori tužitelj u iskazu. Tvrdi kako je novac trebao radi kupnje stana, odnosno rješavanja stambenog pitanja zbog čega je njegova obitelj podnijela zahtjev Agenciji za promet nekretnina po čijim je djelatnicima upućen na tuženu, kao banku partnera radi financiranja kupnje nekretnine. Naglašava kako nije imao mogućnost izbora kreditora, a službena osoba tužene savjetovala mu je sklapanje ugovora kojim će polovinom biti vezan za valutu CHF, a polovinom za eur. Dodaje kako nije imao mogućnost razgovora s drugim stručnim osobama i kako je odlučio prihvatiti ponudu banke postupajući u dobroj vjeri. Što se tiče konverzije, navodi kako nije imao nikakvog utjecaja prilikom izračuna preplate u iznosu od 66.095,04 kn niti je imao uvida u podatke na temelju kojih je izračun proveden, a potvrđuje kako mu je manji dio preplaćenog iznosa isplaćen na račun, dok je preostali dio tužena deponirala na poseban račun i ta sredstva koristila za podmirenje dijelova budućih dospjelih tražbina koje je uredno i redovito podmirivao. Sud ne dvoji kako je tužena po službenim osobama dala tužitelju kao budućem korisniku kredita na uvid osnovne uvjete sklapanja ugovora, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, a među strankama nije bilo sporno da je tužitelj u tijeku otplate kredita obavještavan o promjenama obveza zbog promjene iznosa anuiteta. Međutim, od značaja je da tužitelj prije zaključenja Ugovora nije imao mogućnost posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz CHF niti je dobio posebne upute ili informacije o toj valuti. Uslijed takvih ugovornih odredbi i nedostatka točno definiranih parametara za promjenu budućih dospjelih anuiteta, tužitelj nije imao jasnu predodžbu o budućim obvezama, što je za posljedicu imalo značajnu neravnotežu odnosa i položaja sudionika Ugovora i to na štetu tužitelja kao potrošača, uz napomenu kako tužena nije dostavila dokaze iz kojih bi proizlazio suprotan ili drugačiji zaključak.

16. Nadalje, tužena u svom odgovoru ističe kako tužitelj činjenicom sklapanja Dodatka od 30. ožujka 2016. nema pravni interes utvrđivati ovdje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštenim i ništetnim, niti na toj osnovi zahtijevati isplatu preplaćenog novčanog iznosa, međutim takav stav ovaj sud smatra pogrešnim. Naime, Dodatak predstavlja ispunjenje zakonske obveze tužene koja je postupila u skladu s nalogom suda i odredbom iz članka 19. e ZIDZPK i odnosi se na konverziju ugovora iz valute CHF u valutu EUR te regulira podmirenje budućih nepodmirenih dospjelih tražbina, dok je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatom razlike na ime preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj prilikom sklapanja Ugovora . Dakle, pogrešno je pravno shvaćanje tužene kako se nakon sklapanja Dodatka ne može tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredbi osnovnog ugovora, ukoliko bi te odredbe bile nepoštene primjenom citiranih odredbi ZZP/03. Sklapanjem Dodatka stranke su izmijenile odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, utvrdile iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te se sporazumjele o raspolaganju preplatom, što istodobno ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes i osnovu za utvrđenjem pojedinih odredbi osnovnog ugovora ništetnim. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni u slučaju naknadnog otklanjanja uzroka ništetnosti, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja. U svakom slučaju, konverzija nije od značaja za predmetni tužbeni zahtjev, jer se važećim zakonskim odredbama, a ni Dodatkom od 30. ožujka 2016., ne spominje način rješavanja ništetnih odredbi osnovnog ugovora, već izjednačava položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, s položajem u kojem bi bio da su sudionici ugovorili kredit u valuti EUR. Osim toga, tužitelj se sklapanjem Dodatka nije odrekao zahtjeva za naknadom iznosa kojeg je preplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi niti iz tog pravnog posla proizlazi da mu je nastala novčana šteta naknađena. Dakle, činjenica sklapanja Dodatka sama po sebi ne dokazuje da bi tužitelju bio doista uračunat i vraćen cjelovit novčani iznos preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se obveze vezuju za CHF, tako da unatoč Dodatku, nema zapreke za utvrđenjem ništetnosti i nepoštenih pojedinih odredbi osnovnog ugovora. U ovom slučaju te odredbe sadržane su u članku 2., a imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Što se tiče njegovog statusa potrošača, iz stanja u spisu proizlazi da su sredstva kredita korištena radi rješavanja stambenog pitanja, a tužena nije priložila dokaze koji bi ukazivali da su korištena u druge svrhe. U skladu s iznesenim okolnostima, označene odredbe ugovora bile su nepoštene, a pored svega, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim, radi čega je prihvaćen je tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi u dijelu u kojem je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju HNB, kako se CHF određuje kao valuta ovog ugovora, a korisnik kredita obvezuje vratiti odobreni iznos kredita s pripadajućom kamatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju HNB za valutu CHF, važećem na dane plaćanja, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.

17. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po početnim ugovorenim odredbama o tečaju CHF, kao i na okolnost utvrđenja je li sklapanjem Dodatka priznato nešto od eventualno preplaćenih iznosa tužitelja i utvrđenja je li taj priznati iznos imao kakvog utjecaja na tužbeni zahtjev postavljen radi isplate preplate, proveden je dokaz vještačenjem po sudskoj vještakinji za financije i računovodstvo Ines Lozić, koja je imala na raspolaganju predmetni spis i cjelokupnu priloženu dokaznu građu. U svom vještvu od 31. siječnja 2023.. utvrdila je kako je Ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 64.607,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita, kako je kamatna stopa ugovorena u visini od 4,99% godišnje, a anuitet je na dan isplate kredita iznosio 579,67 CHF. Dodaje kako je u tijeku otplate kredita do sklapanja Dodatka 30. ožujka 2016. tečaj CHF oscilirao na više i na niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, a Dodatkom je provedena konverzija kredita i utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u iznosu od 12.374,91 eur. Prema raspoloživim podatcima nalazi kako je tužitelj zbog rasta tečaja preplatio tuženoj iznos od 8.328,64 eur, a zbog nižeg tečaja manje platio iznos od 197,73 eur, tako da je ukupno više platio iznos od 8.130,91 eur. U odnosu na konverziju kredita vještakinja u dopuni vještva od 25. siječnja 2024. utvrđuje kako je tužena uzela u obzir sve uplate tužitelja po kreditu u CHF i preračunala te uplate kao da je kredit bio odobren u valuti euro po simuliranom otplatnom planu, tako da je koristila primjenjivi tečaj eura na dan svake uplate. Tim preračunom, tužena je umanjila iznos glavnice CHF preračunate u kunama na dan konverzije te svela iznose glavnice u skladu sa simuliranim otplatnim planom za eur po promjenjivom tečaju i promjenjivoj kamatnoj stopi za kredit u euru. Prema tom izračunu, stranke su 25. ožujka 2016. sklopile Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu kojim su utvrdile preplatu u iznosu od 66.095,04 kn i predvidjele kako će se dio od 49.100,14 kn koristiti za podmirenje ½ dijela budućih anuiteta, dok će se dio od 16.994,90 kn koristiti prema odluci korisnika kredita. Slijedom iznijetog, vještakinja smatra kako je tužena prilikom obračuna konverzije postupila u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, kako i konverzija i preplate tužitelja polaze od istih njegovih stvarnih uplata, ali je različita pretpostavka izračuna konverzije od strane tužene u odnosu na potraživanja tužitelja postavljenih predmetnim tužbenim zahtjevom. Na izneseni nalaz i mišljenje stranke nisu iskazale primjedbe kojima bi osporile ili dovele u sumnju pristup vještakinje ili netočan izračun, odnosno njezinu nestručnost ili neobjektivnost prilikom izrade vještva, stoga ga sud prihvaća u cijelosti.

18. U skladu s iznesenim, nedvojbeno je utvrđeno kako je tužitelj po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio tuženoj iznos od 8.130,91 eur. Cijeneći njegov iskaz, nije imao nikakvog utjecaja na način izračuna i utvrđivanja iznosa preplate prije sklapanja Dodatka i Sporazuma o korištenju preplate, što je logično i očekivano kada se uzme u obzir da za razliku od tužene nema stručna financijska i knjigovodstvena znanja. Dakle, tužena je postupala prema odredbama ZIDZPK, ali samoinicijativno prema metodologiji i kriterijima koji tužitelju u vrijeme konverzije nisu bili poznati, a prema nalazu vještakinje proizlazi kako je utvrdila preplaćeni iznos nakon što je sve tužiteljeve uplate po osnovnom ugovoru koristila prema simuliranom otplatnom planu, kao da je kredit odobren u valuti euro. Međutim, na taj način je izračunu pristupila s različite pretpostavke, jer nije uzela u obzir preplatu po osnovi odredbi o valutnoj klauzuli CHF koje su utvrđene ništetnim, a upravo je ta preplata predmet ovog spora. S tim u vezi je za navesti kako utvrđenje iz konverzije nije istovjetno niti se može usporediti s predmetnim potraživanjem, što istodobno znači kako tužena nije postupila u skladu s odredbom iz čl. 7. st. 1. ZPP i dokazala da je sklapanjem Dodatka otklonila štetne posljedice koje su nastale na strani tužitelja zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora i da je time u potpunosti izjednačila do tada neravnopravan ekonomski položaj parničnih stranaka. Kod takvog stanja stvari, bez valjanog su uporišta tvrdnje tužene o postojanju novčane tražbine prema tužitelju i njezinom dospijeću, što znači da je prigovor pobijanja neutemeljen i proizvoljan, radi čega je utvrđeno kako ne postoji novčano potraživanje tužene istaknuto radi prebijanja u iznosu od 8.772,32 eura (66.095,04 kn) sa zateznom kamatom od 13. studenog 2018., kako je odlučeno u točki II izreke.

19. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, tako da predmetna tužba ima valjanu činjeničnu i zakonsku osnovu. Prema nalazu sudske vještakinje i njezinom tabelarnom prikazu pojedinih uplata, tužitelj je preplatio tuženoj iznos od 8.130,91 eur, stoga je osnovan zahtjev postavljen radi vraćanja preplaćenog novca sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne preplate u skladu s odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, dok je u odnosu na više zatraženi iznos glavnice od 197,73 eur zahtjev odbijen. Naime, tužitelj je u tijeku otplate kredita po osnovnom ugovoru, zbog nižeg tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme odobrenja kreditnih sredstava, plaćao i manje anuitete od ugovorenog i to upravo u označenom iznosu, stoga je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 5. ZPP, jer tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, priznat mu je trošak sastava tužbe od 9. ožujka 2020. i četiri obrazložena podneska od 21. ožujka 2022, 16. svibnja i 15. studenog 2023. te 16. veljače 2024., kao i zastupanja na ročištima održanim 24. ožujka 2022., 16. studenog 2023., 22. veljače i 25. lipnja 2024. te 16. siječnja 2025. u vrijednosti od 200,00 eura za svaku nabrojanu radnju, a sve u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN broj 138/2023, dalje OT). Također mu je priznat sastav podnesaka od 16. travnja i 23. listopada 2024. te zastupanja na ročištima 23. svibnja 2023. i 23. travnja 2024. na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, kao i na ročištu radi objave presude 28. travnja 2025. u vrijednosti od 100,00 eura za svaku radnju (Tbr. 8. toč. 3., Tbr. 9. toč. 2. i 3. te Tbr. 54. OT), a pored toga i trošak zastupanja na ročištu 24. listopada 2024. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. toč. 5. i Tbr. 54. OT), dok se u više zatraženom zahtjev za naknadu troška ovih radnji drži neosnovanim. Priznati iznos od 2.550,00 eura uvećan je za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 eura i sudske pristojbe tužbe i presude u zatraženom iznosu od 200,00 eura, stoga je tuženoj naloženo naknaditi parnični troška tužitelja u iznosu od 3.148,17 eura sa zateznom kamatom koja teče od donošenja ove odluke u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, kako je i odlučeno u točki IV izreke presude.

Split, 28. travnja 2025.

S u d a c

Branko Malenica

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tužene