Poslovni broj P-970/2021-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Sinj, Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sutkinji Nikolini Mandić, u pravnoj stvari tužitelja ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Balić, odvjetnik iz Sinja, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Paromlinska 2, OIB: 92963223476, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 20. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i odvjetničkog vježbenika punomoćnika tuženika ČE, **.**.2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3214190889/08, koji je sklopljen dana 26.08.2008.g. između tužitelja i tuženika, a solemniziran kod Javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita, broj OV-10668/08 od 27.08.2008.g., i to članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 14.270,16 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan 25.08.2008.g., članak 6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.320,73 EUR (tri tisuće tristo dvadeset eura i sedamdeset tri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 1,51 € teku od 03.10.2008. godine,

- 10,73 € teku od 05.11.2008. godine,

- 22,84 € teku od 17.12.2008. godine,

- 14,78 € teku od 17.01.2009. godine,

- 14,83 € teku od 17.02.2009. godine,

- 11,09 € teku od 17.03.2009. godine,

- 12,21 € teku od 17.04.2009. godine,

- 11,37 € teku od 23.05.2009. godine,

- 9,18 € teku od 30.06.2009. godine,

- 10,78 € teku od 17.07.2009. godine,

- 9,28 € teku od 13.08.2009. godine,

- 10,20 € teku od 26.09.2009. godine,

- 10,18 € teku od 03.10.2009. godine,

- 9,99 € teku od 04.11.2009. godine,

- 11,79 € teku od 06.12.2009. godine,

- 14,00 € teku od 13.01.2010. godine,

- 15,34 € teku od 20.02.2010. godine,

- 18,11 € teku od 31.03.2010. godine,

- 20,93 € teku od 20.05.2010. godine,

- 18,63 € teku od 01.06.2010. godine,

- 27,44 € teku od 10.07.2010. godine,

- 23,85 € teku od 29.07.2010. godine,

- 24,39 € teku od 31.07.2010. godine,

- 22,12 € teku od 12.08.2010. godine,

- 29,40 € teku od 12.10.2010. godine,

- 30,95 € teku od 16.11.2010. godine,

- 35,61 € teku od 14.12.2010. godine,

- 37,46 € teku od 20.01.2011. godine,

- 34,26 € teku od 15.02.2011. godine,

- 36,30 € teku od 16.03.2011. godine,

- 36,34 € teku od 19.04.2011. godine,

- 40,27 € teku od 11.05.2011. godine,

- 47,34 € teku od 17.06.2011. godine,

- 48,15 € teku od 12.07.2011. godine,

- 66,66 € teku od 17.08.2011. godine,

- 51,10 € teku od 22.09.2011. godine,

- 46,41 € teku od 12.10.2011. godine,

- 45,60 € teku od 17.11.2011. godine,

- 49,50 € teku od 21.12.2011. godine,

- 50,36 € teku od 11.01.2012. godine,

- 52,60 € teku od 12.02.2012. godine,

- 51,81 € teku od 22.03.2012. godine,

- 51,54 € teku od 21.04.2012. godine,

- 53,40 € teku od 24.05.2012. godine,

- 52,97 € teku od 22.06.2012. godine,

- 51,40 € teku od 20.07.2012. godine,

- 51,08 € teku od 06.09.2012. godine,

- 49,24 € teku od 06.10.2012. godine,

- 52,02 € teku od 13.11.2012. godine,

- 52,30 € teku od 05.01.2013. godine,

- 51,07 € teku od 27.03.2013. godine,

- 51,86 € teku od 13.04.2013. godine,

- 52,12 € teku od 23.04.2013. godine,

- 47,59 € teku od 14.05.2013. godine,

- 47,45 € teku od 21.05.2013. godine,

- 47,69 € teku od 13.06.2013. godine,

- 46,71 € teku od 20.06.2013. godine,

- 46,40 € teku od 05.07.2013. godine,

- 47,88 € teku od 08.08.2013. godine,

- 48,17 € teku od 10.09.2013. godine,

- 51,08 € teku od 10.10.2013. godine,

- 50,57 € teku od 10.11.2013. godine,

- 51,99 € teku od 12.12.2013. godine,

- 49,59 € teku od 10.01.2014. godine,

- 52,44 € teku od 20.02.2014. godine,

- 53,04 € teku od 13.03.2014. godine,

- 52,34 € teku od 19.04.2014. godine,

- 50,93 € teku od 21.05.2014. godine,

- 51,07 € teku od 21.06.2014. godine,

- 52,39 € teku od 25.07.2014. godine,

- 53,52 € teku od 26.08.2014. godine,

- 53,86 € teku od 27.09.2014. godine,

- 55,23 € teku od 29.10.2014. godine,

- 55,74 € teku od 29.11.2014. godine,

- 55,46 € teku od 24.12.2024. godine,

- 56,13 € teku od 31.01.2015. godine,

- 56,09 € teku od 25.02.2015. godine,

- 56,09 € teku od 31.03.2015. godine,

- 56,09 € teku od 25.04.2015. godine,

- 56,09 € teku od 30.05.2015. godine,

- 56,09 € teku od 30.06.2015. godine,

- 56,09 € teku od 28.07.2015. godine,

- 56,03 € teku od 28.08.2015. godine,

- 56,03 € teku od 01.10.2015. godine,

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je prethodila tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.523,17 EUR (tisuću petsto dvadeset tri eura i sedamnaest centi) sa zateznim kamatama koje teku od 28. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 15. ožujka 2021. navodi da je 26. kolovoza 2008. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopilo Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214190889/08, solemniziran 27. kolovoza 2005. po javnom bilježniku Nevenki Kekez iz Splita pod brojem OV-10668/08 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos kredita od 14.270,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca, s redovnom kamatnom stopom od 6,55% koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

1.1. Nadalje, tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene i ništetne pozivajući se na pravna utvrđenja iz parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, i to na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je s istima zaključio ugovore o kreditima koristeći ugovorne odredbe prema kojima se vrijednost obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja CHF u odnosu na domaću valutu, a da prije zaključenja i vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima potrebnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.2. S obzirom na to da Ugovor o kreditu sadrži nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj smatra da mu je tuženik dužan temeljem stečenoga bez pravne osnove isplatiti iznos kredita koji je preplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi, a koji iznos predstavlja razliku iznosa anuiteta koji je tužitelj banci uplatio i iznosa anuiteta koji bi platio da se nisu primijenile ništetne ugovorne odredbe, sve zajedno sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos od dana stjecanja do isplate.

1.3. Kao dokaze tužitelj je uz tužbu priložio Ugovor o kreditu (list 5-9 spisa), podatke o efektivnoj kamatnoj stopi (list 10-29 spisa), dok preostale isprave, i to otplatni plan, knjigovodstvenu karticu i podatke o kretanju tečaja CHF prema kuni predlaže pribaviti od tuženika. Osim čitanja navedenih isprava, tužitelj kao dokaz predlaže da ga se sasluša kao stranku i provede financijsko vještačenje.

1.4. Tužitelj tužbom traži da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, i to čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti od 14.270,16 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan 25. kolovoza 2008. te čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Zatim, tužitelj tužbom postavlja i zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, i to iznosa od 22.000,00 kn sve uvećano za pripadajuću zatezne kamate koje teku na pojedine iznose od 26. kolovoza 2008. do isplate. Međutim, isto tako navodi kako zahtjev za isplatom ne može precizirati prije provedenog financijskog vještačenja jer za to nema potrebna stručna znanja.

1.6. Nakon provedenog financijskog vještačenja, imajući u vidu i promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj iz kune u EUR, tužitelj podneskom od 21. listopada 2024. postavlja konačni tužbeni zahtjev kojim je precizirao novčane iznose čiju isplatu traži na način potražuje isplatu iznosa od ukupno 3.320,73 EUR sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni preplaćeni iznos od sjedećeg dana od dana plaćanja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

2.1. Zatim, tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva prije svega navodeći kako tužbeni zahtjev nije određen sukladno odredbi čl. 186. Zakona o parničnom postupku jer ne sadrži određen zahtjev u pogledu sporednih tražbina te stoga predlaže tužitelja pozvati da ispravi tužbu pod prijetnjom odbačaja. Smatra da je tužitelj mogao već u tužbi postaviti određeni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa jer je prije podnošenja tužbe raspolagao svom dokumentacijom koja mu je za to potrebna.

2.2. Nadalje, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da su na ime otplate kredita, osim tužitelja, pojedine uplate izvršili OE i EE te smatra kako zahtjev zbog stjecanja bez osnove može podnijeti samo onaj tko je faktično otplatio tuđe dugovanje.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare te navodi kako presude donesene u kolektivnom sporu nisu pravilne ni zakonite.

2.4. Naime, tuženik smatra kako je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema strankoj valuti. Navodi da je prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Suda Europske Unije u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve i da ovaj sud zauzme stav da može, tuženik tvrdi kako ista nije nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Tuženik smatra kako je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama koje niti sam tuženik nije mogao predvidjeti. Neovisno o tome, tuženik smatra da je tužitelj kao i svi potrošači bio dovoljno informiran i bio svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u stranoj valuti predstavlja rizik per se, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima u svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Smatra da je tužitelju to kao prosječnom potrošaču bilo jasno te da je neživotno da tužitelj nije znao za rizik te da je dobrovoljno pristao na rizik promjenjivosti tečaja.

2.5. Uz odgovor na tužbu tuženik kao dokaze prilaže promet po kreditu (list 34-42 spisa), odabir valute (list 43 spisa), a osim toga predlaže saslušati tužitelja.

2.6. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz nadoknadu troškova parničnog postupka.

3. U tijeku glavne rasprave pročitane su i pregledane isprave koje su stranke predložile kao dokaze, i to: Ugovor o kreditu (list 5-9 spisa), podatke o efektivnoj kamatnoj stopi (list 10-29 spisa), promet po kreditu (list 34-42 spisa) i odabir valute (list 43 spisa). Osim toga, pročitan je i pregledan pisani nalaz i mišljenje od 17. prosinca 2024. koji je sastavio stalni sudski vještaka Milenko Galiota+, dipl. oec. i ovlašteni revizor (list 81-85 spisa) te je saslušan tužitelj ĐE (list 243-244 spisa).

3.1. Nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka OE i EE kao nepotreban.

4. Ispravno tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužbeni zahtjev sadržan u tužbi pod stavkom II. petita kojim tužitelj postavlja zahtjev za isplatom novčanih iznosa stečenih bez osnove nije dovoljno određen u smislu odredbe čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4.1. Međutim, kako tužitelj u tužbi navodi da ne može u tužbi precizno navesti iznose koje je preplatio s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli jer za to nema stručnih znanja te da određeni zahtjev može postaviti tek po provedenom financijskom vještačenju, to se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu koji je postavljen sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4.2. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja, postupajući po rješenju ovoga suda poslovni broj P-970/2021-17 od 30. rujna 2024., pravodobno podneskom od 21. listopada 2024. postavio određeni tužbeni zahtjev, kako u pogledu glavne stvari pa tako i u pogledu sporednih traženja, pa je time po ocjeni ovoga suda otklonjen prigovor tuženika da tužitelj nije postavio određeni tužbeni zahtjev. Također, kako je tužitelj podneskom od 21. listopada 2024. uredio tužbeni zahtjev za isplatnom iznosa stečenih bez osnove i time postupio sukladno odredbi čl. 186.b. st. 4. ZPP, to se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe pa se stoga tuženik neosnovano u podnesku od 16. siječnja 2025. protivi preinaci tužbe.

5. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno te očitovanih dispozicija stranaka u parnici sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF (dijelovi čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu) kao i zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 3.320,73 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koji je tužitelj isplatio banci temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

7. Nije sporno da je tužitelj 26. kolovoza 2008. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, tj. bankom sklopilo Ugovor o kreditu kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos kredita od 14.270,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca, s redovnom kamatnom stopom od 6,55% koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

7.1. Također, nije sporno da je dijelom odredbi čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula, tj. nije sporno da je čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja u iznosu anuiteta o kojem će kreditor obavijestiti korisnika kredita, što se smatra sastavnim dijelom tog ugovora. Osim toga čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

7.2. Isto tako, nesporno je da je sukladno odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 84 mjeseca te da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju obvezu iz predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isplatio iznos glavnice zajedno sa zateznim kamatama.

7.3. Prema tome, nije sporno kako je u navedenim odredbama dijela čl. 1. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula na način da je glavna obveza korisnika kredita o isplati glavnice i kamata vezana za stranu valutu, švicarski franak (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

8. Nije sporno da je Ugovor o kreditu namjenski i potrošački ugovor te da je automobil koji je tužitelj kupio sredstvima kredita iskorišten isključivo za osobne potrebe tužitelja.

8.1. Naime, nije sporno je da je tuženik sklopio predmetni Ugovor o kreditu kao trgovac, u okviru svoje registrirane poslovne djelatnosti.

8.2. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, i to odredbe čl. 1. kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o namjenskom kreditu iskorištenom za kupnju osobnog automobila koji je korišten za osobne potrebe tužitelja.

8.3. Prema tome, neosnovano tuženik u podnesku od 11. listopada 2024. navodi kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je automobil kupljen sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a osim toga u iznošenju navedenih činjenica tuženik je u tome trenutku bio prekludiran u smislu odredbe čl. 299. ZPP.

8.4. Naime, odredbom čl. 299. ZPP propisano je:

(st. 1.) Stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke.

(st. 2.) Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

(st. 3.) Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

8.5. Kako je tuženik okolnosti koje Ugovor o kreditu čine potrošačkim ugovorom osporio tek u podnesku od 11. listopada 2024., odnosno nakon što je na ročištu održanom 30. rujna 2021. prethodni postupak zaključen, to je time tuženik u tijeku glavne rasprave iznio nove činjenice koje ovaj sud nije dužan uzeti u obzir sukladno odredbi čl. 299. st. 3. ZPP. Međutim, iako ovaj sud tako osporene činjenice nije bio dužan uzeti u obzir, valja reći kako iz sadržaja Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača.

9. Sporno je mogu li se u ovoj parnici primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, stoga i ništetne, pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu. Sporno je aktivna legitimacija, sporno je je li nastupila zastara potraživanja i tijek zateznih kamata, odnosno sporna je osnovanost kao i visina tužbenog zahtjeva.

10. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan.

10.1. Naime, iz sadržaja prometa po kreditu proizlazi da na ime otplate kredita pojedine uplate u poslovnici tuženika u ime i za račun tužitelj izvršili OE (primjerice 19. srpnja 2012., 5. rujna 2012., **.**.2012. i dr.) te EE (**.**.2015.), a navedene činjenice nisu među strankama bile sporne.

10.2. Međutim, okolnost što su pojedine uplate na ime otplate kredita u ime i za račun tužitelja izvršili OE i EE, nije od utjecaja na aktivnu legitimaciju tužitelja. Naime, OE i EE su postupali u ime i za račun tužitelja, tj. postupali isključio u korist tužitelja, pa stoga tužitelj ima pravo od tuženika potraživati isplatu svih preplaćenih iznosa neovisno o stvarnom uplatitelju anuiteta jer OE i EE nisu uplatili ništa u svoje ime niti u svoju korist. Iz navedenih razloga, ovaj sud ocjenjuje kako je provođenje dokaza saslušanjem OE i EE suvišno.

11. Prema stavu ovoga suda tužitelj se vezano za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje.

11.1. Naime, s obzirom na to da su navedene odluke donesene u parnici pokrenutoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača te da ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži ovom tužbom sadržajno odgovaraju odredbama koje su utvrđene nepoštenima u predmetnom kolektivnom sporu, to se tužitelj u ovoj pojedinačnoj parnici koju je protiv sljednika tuženika pokrenuo radi utvrđenja ništetnosti i isplate sukladno odredbi čl. 502.c ZPP u vezi s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) može pozivati na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnosno navedene odluke obvezuju ovaj sud.

12. Ugovaranje valutne klauzule samo po sebi je dopušteno sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim donosima ("Narodne novine" 35/05, dalje ZOO). Međutim, u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. se navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013., o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12.1. U Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne klauzule. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Naime, iz iskaza tužitelja u ovome predmetu proizlazi kako su mu djelatnice u banci objasnile da je za njega kredit u CHF najpovoljniji ali nije objašnjen rizik valutne klauzule vezan za tečaj CHF prema kuni. Prema tome, neovisno o pisanim uputama koje je tuženik dao svojim djelatnicima, iz navedenog iskaza tužitelja proizlazi mu tuženik nije objasnio niti ga je upozorio na ekonomske rizike navedene ugovorne klauzule. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Na uputama o odabiru valute koje je tuženik priložio uz tužbu nije navedeno na koje se razdoblje odnose, niti iste sadrže objašnjenje valutnog rizika, osobito ne sadrže razliku valutnog rizika ugovora s valutnom klauzulom u EUR u odnosu na ugovor s valutnom klauzulom u CHF.

12.2. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj kao korisnik kredita u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

12.3. Osim toga, i iz samog iskaza tužitelja utvrđeno je da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i informiranje potrošača o valutnoj klauzuli.

13. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP 96/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP 96/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Identične odredbe sadržane su i u odredbi čl. 96. st. 1. i 2. te čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP 79/07), kao i u odredbama čl. 49. st. 1. i 2. te čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP 41/14) te u odredbama čl. 53. st. 1. i 2. te čl. 59. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje ZZP 19/22) koji je trenutačno na snazi.

13.1. Prema tome, imajući u vidu pravna utvrđenja iz kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kao i iskaz tužitelja te sadržaj Ugovora o kreditu te podatke o otplati kredita iz kojih je razvidno značajno uvećanje pojedinih anuiteta otplate kredita, ovaj sud je utvrdio kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula nepoštene, a time i ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odredbe su se nalazile u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je unaprijed formulirao prednik tuženika kao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

13.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke ove presude.

14. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1., 324. i 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje ZOO) tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, s time da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos kredita od dana stjecanja do isplate budući da je tuženik, odnosno prednik tuženik nepošteni stjecatelj tih novčanih iznosa.

14.1. Stopa zateznih kamata tekućih na svaki pojedini preplaćeni iznos određena je sukladno stopama propisanim čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).

15. Visina preplaćenih iznosa kredita koji u biti predstavljaju razliku iznosa anuiteta koji je tužitelj banci uplatio i iznosa anuiteta koji bi platio da se nisu primijenile ništetne ugovorne odredbe utvrđena je financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Milenku Galiotu, dipl. oec. i ovlaštenom revizoru odnosno čitanjem pisanog nalaza i mišljenja od 17. prosinca 2021., i to u ukupnom iznosu od 3.320,73 EUR što odgovara kunskoj protuvrijednosti od 25.020,03 kn (primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Sud ocjenjuje da je pisani nalaz i mišljenje vještaka dan stručno i objektivno na temelju dostupne materijalne dokumentacije, te da u istome nema nelogičnosti niti proturječnosti te ga u cijelosti prihvaća, osobito imajući u vidu kako stranke na isti nisu imale prigovora. S time kako valja reći kako tuženik u podnesku od 11. listopada 2024. ne osporava matematički izračun sudskog vještaka, a preostali prigovori se svode na osporavanje zakonitosti i pravilnosti odluke donesene u kolektivnom sporu zaštite potrošača.

16. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio je shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Ujedno, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.g. zauzeo pravno shvaćanje (1/20), polazeći od odredbe čl. 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Pravno shvaćanje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1055/2021 od 13. srpnja 2021. godine izraženo je stoga stanovište da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenja tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, nego uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način i ustanovljena ništetnost ugovora. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom kaluzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učine presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

16.1. Prema tome, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 15. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 16. ožujka 2021.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.

16.2. Kako je već ranije pod točkama 4. -4.2. obrazloženja ove presude obrazloženo da podneskom od 21. listopada 2024. tužitelj nije preinačio tužbu već je postupajući sukladno odredbi čl. 186.b. st. 4. ZPP postavio određen tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju, to neosnovano tuženik u podnesku od 16. siječnja 2025. ističe prigovor zastare u odnosu na novopostavljeni tužbeni zahtjev od 400,83 EUR.

17. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.320,73 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni preplaćeni iznos kako je to precizirano pod stavkom II. izreke ove presude.

18. Parnični troškovi dosuđeni su tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer je u cijelosti uspio u parnici.

18.1. Prilikom određivanja visine troškova ovaj sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora od 3.320,73 EUR i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR / (Tbr. 54. Tarife).

18.2. Na temelju odredbe čl. 155. ZPP priznaju se tužitelju kao potrebni za vođenje parnice odvjetnički troškovi od po 100 bodova za sastav tužbe od 15. ožujka 2021. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za sastav obrazloženog podnesaka od 21. listopada 2024. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za zastupanje na ročištima 30. rujna 2021. i 20. ožujka 2025. (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), te 50 bodova za zastupanje na ročištu 12. prosinca 2024. (Tbr. 9.2. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), ukupno 450 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda iznosi 900,00 EUR i uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 225,00 EUR iznosi 1.125,00 EUR. Kada se priznatim odvjetničkim troškovima pridoda trošak financijskog vještačenja od 398,17 EUR / 3.000,00 Kn dolazi se do iznosa od 1.523,17 EUR.

18.3. Tužitelju se ne priznaje kao opravdan odvjetnički trošak od 200,00 EUR s PDV- om od 50,00 EUR za sastav podneska od 28. rujna 2021. jer u istome u bitnome ponavlja navode iz tužbe te zato što je dostavljen sudu dva dana prije održavanja pripremnog ročišta pa je njegov sadržaj tužitelj ujedno iznio na pripremnom ročištu održanom 30. rujna 2021. Odvjetnička nagrada za sastav podneska od 19. listopada 2021. od 100,00 EUR s PDV-om od 25,00 EUR jer tim podneskom obavještava sud da je plaćen predujam. Na ročištu održanom 12. prosinca 2024. raspravljalo se o procesnim pitanjima, pa se stoga tužitelju za zastupanje na tom ročištu ne priznaje iznos preko priznatog iznosa 50% nagrade sukladno odredbi čl. 9.2. Tarife, odnosno ne priznaje se iznos od 100,00 EUR s PDV-om od 25,00 EUR, a koji predstavlja razliku između priznatog iznosa do zatraženog iznosa od 200 EUR s PDV-om. Punomoćnik tužitelja nije pristupio na ročište za objavu i uručenje presude pa se ne priznaje odvjetnička nagrada za zastupanje na tom ročištu od 100,00 EUR s PDV-om od 25,00 EUR.

18.4. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22), a stopa je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO kao u ostalim odnosima.

18.5. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.523,17 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate (stavak III. izreke ove presude).

U Sinju 28. travnja 2025.

Sutkinja

Nikolina Mandić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke žalba je dopuštena. Podnosi se putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude rok za žalbu od 15 dana teče od dana primitka pisanog otpravka presude.