Poslovni broj: P-1688/2019-29

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sucu Silvani Klisović, u pravoj stvari tužiteljice: ĆEM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa pun. Rikard Perković, odvjetnik u ZOU „Rikardo Perković & Sanja Perković“ sa sjedištem ureda u Zadru, protiv tuženika: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupa pun. Kruno Peronja, odvj. u Splitu, radi isplate, nakon održanog i zaključenog ročišta javne glavne rasprave dana 8. travnja 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu objave i dostave presude održanom dana 28. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 18.698,79 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 480,50 € od 31.08.2012 godine

- na iznos od 475,63 € od 30.09.2012 godine

- na iznos od 480,78 € od 30.10.2012 godine

- na iznos od 483,62 € od 30.11.2012 godine

- na iznos od 482,63 € od 31.12.2012 godine

- na iznos od 469,80 € od 31.01.2013 godine

- na iznos od 479,17 € od 28.02.2013 godine

- na iznos od 479,62 € od 31.03.2013 godine

- na iznos od 475,68 € od 30.04.2013 godine

- na iznos od 465,19 € od 31.05.2013 godine

- na iznos od 464,91 € od 30.06.2013 godine

- na iznos od 467,17 € od 31.07.2013 godine

- na iznos od 471,42 € od 31.08.2013 godine

- na iznos od 477,90 € od 30.09.2013 godine

- na iznos od 474,56 € od 31.10.2013 godine

- na iznos od 476,48 € od 30.11.2013 godine

- na iznos od 478,68 € od 31.12.2013 godine

- na iznos od 458,44 € od 31.01.2014 godine

- na iznos od 461,22 € od 28.02.2014 godine

- na iznos od 460,37 € od 31.03.2014 godine

- na iznos od 457,12 € od 30.04.2014 godine

- na iznos od 455,78 € od 31.05.2014 godine

- na iznos od 456,14 € od 30.06.2014 godine

- na iznos od 460,35 € od 31.07.2014 godine

- na iznos od 463,41 € od 31.08.2014 godine

- na iznos od 462,72 € od 30.09.2014 godine

- na iznos od 465,65 € od 31.10.2014 godine

- na iznos od 467,70 € od 30.11.2014 godine

- na iznos od 466,61 € od 31.12.2014 godine

- na iznos od 468,12 € od 31.01.2015 godine

- na iznos od 398,27 € od 28.02.2015 godine

- na iznos od 467,63 € od 31.03.2015 godine

- na iznos od 468,06 € od 30.04.2015 godine

- na iznos od 468,96 € od 31.05.2015 godine

- na iznos od 468,07 € od 30.06.2015 godine

- na iznos od 468,07 € od 31.07.2015 godine

- na iznos od 468,06 € od 31.08.2015 godine

- na iznos od 468,07 € od 30.09.2015 godine

- na iznos od 468,06 € od 31.10.2015 godine

- na iznos od 468,07 € od 30.11.2015 godine

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to: do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.587,48 Eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom raspravljanja navodi da je s tuženikom zaključila dana 16.03.2007.g. u Šibeniku namjenski Ugovor o kreditu br.9012343043 (dalje u tekstu: Ugovor), prema kojem je tuženik kao banka kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 56.633,49 CHF (slovima: pedeset šest tisuća šesto trideset tri švicarskih franaka i četrdeset devet centi) po srednjem za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom u čl.7 ugovoren je rok otplate kredita od 132 mjeseca s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti u CHF obračunatim po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Tužiteljica i tuženik također su - sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15), dana 10.12.2015 godine u Šibeniku zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012343043 čime su izvršene izmjene osnovnog ugovora na način da je temeljem ZID ZPK iznos konverzije kredita denominiran u CHF, zamijenjen iznosom kredita denominiranim u valuti EUR (konverzija).Uz iznos glavnice, tužiteljica da je sukladno čl.4.1. Ugovora bila dužna tuženiku platiti i kamatu po godišnjoj stopi od 4,70% koja je promjenjiva sukladno odluci Banke – tuženika o kreditiranju građana. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, kamatna stopa da se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužiteljice. Nadalje, sukladno odredbama čl.1. Ugovora, da je ugovoreno kako se tuženik obvezuje tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 56.633,49 CHF (slovima: pedeset šest tisuća šesto trideset tri švicarskih franaka i četrdeset devet centi) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Isto tako, u čl.7.2 Ugovora da je ugovoreno kako se kredit u iznosu od 133.000,00 CHF (slovima: stotridesettritisuće švicarskih franaka) i kamata iz točke 4 Ugovora otplaćuju u 360 jednakih mjesečnih obroka, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF, anuitet kredita da se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao na štetu tužiteljice. Kako je to prethodno navedeno, do nepovoljne situacije za tužiteljicu u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog - te slijedom toga i do osnovanosti ove tužbe, da je došlo dakle uslijed dva, međusobno povezana faktora odnosno dvije ugovorne odredbe Ugovora: ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule u CHF. Promjene izvršene od strane tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je i utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom proizašlom iz sudskog postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. Iste promjene da nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika, tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Naime, cit. presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamati na temelju odluke banke ništetna, jer je protivna Zakonu o zaštiti potrošača. Tako da je Sud u citiranoj presudi utvrdio kako standardni ugovor o potrošačkom kreditu tuženika sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže Opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze s time da ugovor i Opći uvjeti (na koje se Ugovor poziva), ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču nego nije općenito razumljiva čemu u prilog ide i činjenica da je kod opisanog postupanja banaka jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope koja se mijenja - odluka banke koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, sve kad bi oni i bili razumljivi. Naime, u ugovorima čak da nije navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze potrošača) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, nego samo za odluku banke što možda podrazumijeva i pod uvjetima iz općih uvjeta ali nije tako navedeno. Sud da je, nadalje, utvrdio kako ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljica navodi da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe banke su potpuno izbjegle utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora i kreditu svakako su predmet i cijena a i kamate su cijena. Konačno navodi da je sud utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to plaćati. Zato da već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka koja je vjerovnik. Zaključno, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla isključivo na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati (pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara), uzrokuje da ta odredba - suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Stoga da je Sud utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pravno stajalište koje je zauzeo Sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa da je obvezujuće za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, a i ovdje tuženik da je bio stranka u postupku kao tuženik u navedenom sporu. Zakon o parničnom postupku da propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom članka 502.c da je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Sukladno naprijed navedenom, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništavost odredbe kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa. Predmetnim ugovorom o kreditu da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je ovisna o Odluci tuženika (banke). Visoki trgovački sud u svojoj presudi da je utvrdio da je promjenjiva kamatna stopa u predmetnom ugovoru ništetna iz razloga što banka nije u istome na razumljiv način utvrdila kriterije njezine promjene a što da je sve suprotno Zakonu o zaštiti potrošača. S obzirom na to da je utvrđeno kako je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to da je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta. Prema tome, tužitelj da je plaćao veći iznos anuiteta od onog koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini koliko je bila početno ugovorena. U odnosu na valutnu klauzulu, a primjenom Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP) i prava Europske unije (Direktive 93/13/EEZ i presude ECJ C-26/13), ističe sljedeće:

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa je stoga dozvoljeno ocjenjivati njezinu poštenost (čl. 84. ZZP) Sukladno čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/131 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, 1 Članak 4. st.2. Direktive 93/13/EEZ glasi: „Ocjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene neće se odnositi na definiciju glavnog predmeta ugovora niti na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučenim uslugama i robi na drugoj, sve dok su te odredbe sročene jasnim i razumljivim jezikom.“ Članak 5. Direktive 93/13/EEZ glasi: „U slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve, ili određene, odredbe nude napismeno, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ukoliko postoji nedoumica oko značenja neke odredbe, prevladat će tumačenje povoljnije za potrošače.“ Članak 3. st.1. Direktive 93/13/EEZ glasi: s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu. Kada je riječ o ugovornoj odredbi prema kojoj poslovni subjekt može obračunati razinu mjesečnih rata otplate koje mu duguje potrošač na temelju važećeg prodajnog tečaja tog poslovnog subjekta za stranu valutu te koja dovodi do toga da se na prvi pogled bez gornje granice povećavaju troškovi financijske usluge na teret potrošača iz čl. 3. i 5. Direktive 93/13 kao i iz točke 1. podtočaka (j) i (l) te točke 2. podtočaka (b) i (d) Priloga toj Direktivi proizlazi da je za poštovanje obveze transparentnosti od bitne važnosti činjenica jesu li u ugovoru o kreditu na transparentan način objašnjeni razlog i pojedinosti mehanizma zamjene u stranu valutu kao i odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama o isplati kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.“ Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, da proizlazi:

- da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti;

- da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu;

- da se uslijed ugovorene valutne klauzule radi o povećanju troškova financijske usluge bez gornje granice;

- da u ugovoru moraju na transparentan način biti objašnjeni: razlog ugovaranja određenog mehanizma, pojedinosti mehanizma zamjene u stranu valutu, odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama o isplati kredita;

- da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita!

„Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrat će se nepoštenom ako suprotno dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.“ Prilog Direktivi 93/13/EEZ, odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima su one koje imaju za cilj i posljedicu:

l) mogućnost određivanja cijene robe u vrijeme isporuke ili omogućavanje prodavatelju roba ili davatelju usluga njenog povećanja, bez iste takve mogućnosti za potrošača da u oba slučaja može otkazati ugovor, ukoliko je konačna cijena previsoka u odnosu na dogovorenu u vrijeme zaključenja ugovora (točka l) se

bez ograničenja primjenjuje na klauzule o indeksaciji cijena, ukoliko je to u skladu sa zakonom, pod uvjetom da je metoda prema kojoj cijene variraju jasno opisana.

Tužiteljica, na temelju predmetnog Ugovora, a niti na temelju dobivenih informacija od tužene banke, da nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bile poznate tuženiku! Tuženik tužiteljici da nije učinio dostupnim sve relevantne podatke koji su mogli utjecati na njezinu odluku o sklapanju predmetnog Ugovora, i to: tuženik nije obavijestio tužiteljicu o predvidivom rastu švicarskog franka. Naime, iz Ocjene Izvršnog odbora MMF-a od 4. lipnja 2007. proizlazi da je slabi tečaj švicarskog franka tek privremenog karaktera te da postoji rizik od spillovera naročito u zemljama Istočne Europe gdje je upravo švicarski franak najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu. Izvršni odbor MMF-a je podržao strogi nadzor takvih zaduženja kako bi se ograničili rizici. Iz navedenog da jasno proizlazi kako je tuženik znao da su i od strane MMF-a ugovori u švicarskim francima označeni kao visoko rizični i to upravo zbog privremeno slabog švicarskog franka, a koje izvješće je objavljeno na internet stranicama MMF-a 4. lipnja 2007. Isto da proizlazi i iz ekonomskog izvještaja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Također da su i svjetske novine upozoravale još u lipnju 2007. da je Švicarska podigla kamate te će da navedeno imati teške financijske posljedice za zemlje Istočne Europe. Tuženik da nije obavijestio tužiteljicu da Hrvatska narodna banka ne štiti kunu u odnosu na CHF, kako to čini u odnosu na EUR. Već i ova informacija da bi bila dovoljna tužiteljici da ne zaključi predmetni Ugovor. Naime, u svojem dopisu od 7. lipnja 2013. (Ur.broj 417-810-ŽI/MK- 2013) HNB da je u vezi s tečajnom politikom naveo: "Tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji se na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru. Pritom je tečajni režim HNB-a definiran kao upravljajuće fluktuirajući, što znači da se vrijednost kune prema euru slobodno formira na deviznom tržištu u Republici Hrvatskoj te da tečaj nije fiksiran na određenoj razini. No, ovisno o tržišnim kretanjima, odnosno uvjetima u kojima je prisutna naglašena varijabilnost tečaja, središnja banka uključuje se na devizno tržište te izravno intervenira kupnjom ili prodajom deviza s ciljem stabiliziranja prekomjerne kolebljivosti tečaja kune prema euru. Osim deviznim intervencijama, za održavanje stabilnosti tečaja kune prema euru HNB se koristi i drugim instrumentima monetarne politike. ..." HNB da dalje navodi: "provođenje politike stabilnog tečaja kune prema euru istodobno znači da tečaj kune prema svim drugim svjetskim valutama ne može po definiciji biti pod kontrolom Hrvatske narodne banke. Naime, svakoga radnog dana na temelju kupnji i prodaja stranih valuta na hrvatskom deviznom tržištu HNB izračunava vrijednost kune prema euru. Srednji tečaj kune za jedan euro objavljen na tečajnici HNB-a jest aritmetička sredina ponderiranoga kupovnog tečaja i ponderiranoga prodajnoga tečaja banaka ostvarenog u prometu devizama u radnom danu prije dana utvrđivanja srednjeg tečaja. S druge strane, vrijednost kune prema drugim stranim valutama koje su na tečajnici Hrvatske narodne banke – u toj je grupi valuta i švicarski franak – izračunava se na temelju odnosa eura i tih valuta na svjetskim deviznim tržištima, odnosno dijeljenjem srednjeg tečaja kune za jedan euro međuvalutnim odnosom eura i svih ostalih valuta koji na svjetskom deviznom tržištu vrijedi na dan formiranja tečajnice u 12,00 sati. Tuženik da nije obavijestio tužiteljicu o postojećim studijama MMF-a još iz 1997. godine, a koje studije su poznate svim analitičkim službama tuženika budući da se unutar bankarskih krugova radi o notornim činjenicama, koje ukazuju na to da je već 1997. bio predviđen porast švicarskog franka nakon uvođenja EURO zone. Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu biti jasne i lako razumljive kada se temelje na činjenicama vezanim uz predvidivi rast švicarskog franka koje su tuženiku bile poznate, a koje je prešutio reći tužiteljici. Čak suprotno, tužiteljica je sklopila Ugovor o kreditu vjerujući u navode predstavnice banke kako je švicarski franak stabilna valuta i kako se ne predviđa njegov rast odnosno da rata kredita može narasti max 100,00 kn do 200,00 kn. Sve navedeno da upućuje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna i lako razumljiva jer su izvjesne ekonomske posljedice takve klauzule koje zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi čine trošak kredita, bile jasne i lako razumljive samo tuženiku koji ih je radi ostvarenja značajne vlastite dobiti, prešutio tužitelju. Potrošač mora biti u mogućnosti donijeti odluku na temelju potpunih i istinitih informacija. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv - između ostalih i tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tužiteljica se, kao što je ranije navedeno, poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Ovo tim više što da je pravo na informaciju osnovno pravo potrošača koje je kao takvo proklamirano i Rezolucijom Opće skupštine UN-a, broj 39/248 iz 19857, a što je kasnije potvrđeno presudom Europskog suda pravde u predmetu GB Inno8 (C-326/88), dok je Ugovorom iz Amsterdama to pravo postalo materijalno pravo svakog potrošača. Danas je ono priznato čl. 169. Ugovora o funkcioniranju EU. Prema tome, pravo na informaciju predstavlja osnovno pravno načelo ugovornog prava EU i jedno je od najbitnijih načela zaštite potrošača, te je kao takvo priznato i u Zakonu o zaštiti potrošača (čl. 1. ZZP-a). Drugačije tumačenje od navedenog da bi bilo u suprotnosti sa svrhom postojanja Zakona o zaštiti potrošača jer strogim gramatičkim tumačenjem ugovornih odredbi kao jasne, lako razumljive i lako uočljive, bez uzimanja u obzir svih okolnosti prije sklapanja ugovora, a naročito bez uzimanja u obzir pravo na istinito i potpuno informiranje potrošača, svjetskom tržištu, uz nepromijenjeni tečaj kune prema euru, odražava na slabljenje kune prema švicarskom franku u Hrvatskoj." onemogućilo bi se preispitivanje poštenosti brojnih samo naizgled jasnih, lako razumljivih i lako uočljivih ugovornih odredbi na štetu potrošača koje su sadržane u unaprijed formuliranim ugovorima. Formalnoj poštenosti ugovornih odredbi ne smije se dati prednost pred njihovom materijalnom poštenosti. Prešućivanjem informacija o tome da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, da je slabi tečaj švicarskog franka samo privremenog karaktera i da se predviđa njegovo jačanje, a ovo naročito jer je bila i upitan, tuženik nije poštivao svoju obvezu informiranja tužitelja o svim bitnim elementima ugovora odnosno valutne klauzule, a što odredbe o valutnoj klauzuli čini nejasnim i nerazumljivim. Primjena valutne klauzule na kamatu je nezakonita! Primjena valutne klauzule da niti na koji način ne može biti opravdana u odnosu na kamatu. Kamata da je naknada za korištenje tuđeg novca. U primjeni valutne klauzule na kamate, banka se ni na koji način ne može opravdati zaštitom od fluktuacije tečaja budući da se radi o budućoj naknadi koju dužnik daje vjerovniku za korištenje novca. Znači, ne radi se o novcu koji je banka već isplatila, već isključivo o cijeni kredita. Tužitelj navodi da je od tuženika dobio hrvatske kune i koristio je hrvatske kune! Primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu, u biti da dolazi do nezakonitog povećanja iznosa kojeg s osnove naknade za korištenje kredita (kamate) dužnik mora platiti. Budući naprijed navedene odredbe predstavljaju predmet i cijenu samog Ugovora, bez kojih odredaba ugovor ne može opstati, to tužitelj, a priori, smatra da su predmetni Ugovor o kreditu - a time i njegov dodatak, u cijelosti ništetni. Tako i Dodatak Ugovora o kreditu o izvršenoj konverziji valute ugovora ne može osnažiti ništetne odredbe osnovnog Ugovora budući se ne radi o novom ugovoru već o Dodatku (kao što i sama riječ navodi). Svaka strana mora vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora s time da nepošteni stjecatelj, u ovom slučaju tuženik, ne bi imao pravo na kamate. Tužiteljica je u glavnom tužbenom zahtjevu paušalno odredila visinu svojeg potraživanja prema tuženika po temelju ništetnosti ugovora o kreditu i to u iznosu od 100.000,00 kn, svoje pravo na preciziranje – uređenje tužbenog zahtjeva zadržava nakon provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja a sve kako to propisuje stav VSRH sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog u Zagrebu dana 26.11.2021 godine - Zapisnik posl.broj Su IV- 162/2021, s usvojenim zaključkom: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem“) Tužitelj dalje navodi da za slučaj da sud smatra kako cit. Ugovor o kreditu kao i njegov Dodatak nisu ništetni u cijelosti, tužiteljica postavlja eventualni kumulirani tužbeni zahtjev sa zahtjevom za isplatu preplaćenih iznosa na ime ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog Ugovora. U tom se kontekstu prethodno citirane odredbe iz Ugovora o ništetnosti promjenjive kamatne stope te o ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF pojavljuju kao Prethodno pitanje u odlučivanju suda po tužbenom zahtjevu tužitelja: tako tužiteljica ovom tužbom neće postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti prethodno citiranih odredbi iz ugovora već ukazuje:

- na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. koja je - i u odnosu na tuženika, presudila da je opisani način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome (kako to je to već ranije obrazloženo u povjesnici ove tužbe)

- na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god koja je i u odnosu na ovdje tuženika presudila da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno, odnosno, da tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF (kako to je to već ranije obrazloženo u povjesnici ove tužbe Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15), parnične stranke - kao ugovorne strane, zaključile su dana 10.12.2015 godine u Šibeniku Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012343043.

Time su izvršene izmjene osnovnog ugovora na način da je temeljem ZID ZPK iznos konverzije kredita denominiran u CHF, zamijenjen iznosom kredita denominiranim u valuti EUR (konverzija). U konkretnom kreditu, zakonskom konverzijom je smanjena glavnica kredita na 10.150,97 EUR na dan 30.9.2015. te je utvrđena preplata u iznosu od 51.152,16 kn, odnosno glavnica 9.519,78 EUR i preplata u iznosu 52.655,22 kn na dan provedene konverzije(10.12.2015.).

Jedan dio preplate je isplaćen korisnici kredita u iznosu od 13.647,99 kn po provedenoj konverziji, dok je drugi dio od 39.007,23 kn zadržala banka za buduće korištenje preplate za otplatu 50% anuiteta. Međutim, idući dan (11.12.2015.) korisnica kredita je prijevremeno zatvorila kredit. Iznos preplate iz konverzije u iznosu od 39.007,23 iskorišten je prilikom zatvaranja kredita u korist korisnice kredita, dok je korisnica kredita uplatila ostatak u iznosu od 33.755,58 kn.

S obzirom na različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova vezano za utvrđenje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, VS RH je u konkretnom predmetu povodom podnesene revizije, donio dana 12.02.2019 godine Rješenje poslovnog broja Rev 2868/2018-2 kojim se prihvaća revizija tužiteljice i ukida rješenje Županijskog suda u Splitu, br. Gž- 1097/17-2 od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-4233/15-17 od 17. siječnja 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prema ocjeni VS RH, sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu

klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tužiteljica da stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju pa da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora. Obzirom da je pitanje koje je u konkretnom slučaju tužiteljica postavila važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je u pobijanoj odluci drugostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje različito od shvaćanja revizijskog suda, to je valjalo na temelju čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Konkretna odluka odnosi se i na ovdje tužiteljicu i njezin nesporni pravni interes ostvariti svoja zakonom garantirana prava. Uslijed ugovaranja prethodno opisanih ništetnih odredbi u cit. Ugovoru a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužiteljica je tuženiku (prema o svom trošku obavljenom prethodnom vještačenju tj. Izračunu preplate), počev od dana 30.04.2007 godine kao dana uplate prvog anuiteta kredita pa zaključno sa 11.12.2015 godine tj. do dana prijevremene otplate kredita, uslijed ništetne kamatne stope i uslijed ništetne valutne klauzule, preplatila anuitete u ukupnom iznosu od 76.989,89 kn. S obzirom na razliku između stanja glavnice po ugovorenom otplatnom planu i iznosa realne prijevremene otplate nedospjele glavnice (u trenutku zatvaranja kredita), tuženik je tužiteljici ostao dužan i dodatnih 7.327,48 kn. Kad se dakle od ukupno preplaćenih anuiteta odbije povrat preplate tužiteljici iz konverzije u iznosu od 52.655,22 kn, - to da je tužiteljica prema tuženiku u preplati za iznos od 31.662,15 kn. S obzirom da je prethodno citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. -31.12.2008. god., to da je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl.1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl.1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) da je propisano da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema čl.6 st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Člankom 118 Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako cit.“ Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“. Metodologiju izračuna temeljiti na razlici stvarnih uvećanih uplata i anuiteta prema početno ugovorenom otplatnom planu koji treba biti izražen u kunama prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita (budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom), koji otplatni plan se ima temeljiti na početno ugovorenoj kamatnoj stopi (budući su jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika utvrđene ništetnim), uz unos u izračun promjena koje su se dogodile tijekom otplate kredita (promjene roka otplate kredita, djelomične ili potpune prijevremene otplate nedospjele glavnice - ukoliko je tih otplata bilo, te kod prijevremeno otplaćenih kredita: razliku između stvarne uplate i stanja glavnice prema početnom otplatnom planu na dan zatvaranja kredita). Slijedom svega navedenog, tužiteljica kao glavni tužbeni zahtjev predlaže sudu donijeti presudu kojom se utvrđuje da su Ugovor o kreditu br.9012343043 od dana 16.03.2007 godine, solemniziran dana 23.03.2007 g. po Vojislavu Vuletinu javnom bilježniku u Šibeniku - broj ovjere OV-4607/07, kao i Dodatak cit. Ugovoru od dana 10.12.2015 godine broja ovjere OV-8663/2015 ovjeren kod Aljoše Gojanovića – javnog bilježnika u [adresa] - sve zaključeno između tužiteljice kao korisnika kredita s jedne i tuženika kao kreditora s druge strane, u cijelosti ništetni i bez pravnih učinaka (toč..I.), da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 100.000,00 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve to u roku od 15 dana, s time da će svaki pojedinačni iznos na koji se obračunava zakonska zatezna kamata tužiteljica naknadno specificirati nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja (ovo sukladno stavu VSRH sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog u Zagrebu dana 26.11.2021 godine - Zapisnik posl.broj Su IV-162/2021, s usvojenim zaključkom: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem“) toč. II., da se naloži tuženiku platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana (toč.III)., te slijedom ranijih obrazloženja, tužiteljica kao svoj podredni tužbeni zahtjev predlaže sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 31.662,15 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinačno preplaćenog iznosa pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve to u roku od 15 dana, s time da će svaki pojedinačni iznos na koji se obračunava zakonska zatezna kamata tužiteljica naknadno specificirati nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja (ovo sukladno stavu VSRH sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog u Zagrebu dana 26.11.2021 godine - Zapisnik posl.broj Su IV-162/2021, s usvojenim zaključkom: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem“),i koje vještačenje se predlaže provesti na okolnost: - razlike stvarnih tj. uvećanih uplata i anuiteta, - prema početno ugovorenom otplatnom planu koji treba biti izražen u kunama prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, - koji otplatni plan se ima temeljiti na početno ugovorenoj kamatnoj stopi budući su jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika utvrđene ništetnim,

- uz unos u izračun onih promjena koje su se dogodile tijekom otplate kredita (promjene roka otplate kredita, efekt konverzije, djelomične ili potpune prijevremene otplate nedospjele glavnice - ukoliko je tih otplata bilo, te kod prijevremeno otplaćenih kredita: izračun razlike između stvarne uplate i stanja glavnice prema početnom otplatnom planu na dan zatvaranja kredita) II. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

1.1. Tužiteljica u podnesku od dana 14.3.2025.g. navodi da vezano za glavni tužbeni zahtjev tužiteljice, Dopunskim Financijskim vještačenjem od 26.02.2025 godine je utvrđeno cit. „Kad se zbroje iznosi mjesečnih uplata anuiteta i zateznih kamata na iste dok se ne dobije iznos glavnice kredita koju je Banka isplatila tužiteljici, izračunom se dobije datum 31.07.2012.g. koji predstavlja datum na koji je tako izračunati iznos glavnice kredita od 257.853,75 kn (34.223,07 EUR-a) tužiteljica istu Banci isplatila.“ To nadalje da znači da je tužiteljica po temelju utvrđenja ništetnosti čitavog ugovora o kreditu od tuženika ovlaštena zatražiti isplatu sveijednog mjesečnog anuiteta uplaćenog nakon 31.07.2012 godine u iznosu od € 18.698,79 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana svake pojedinačne uplate, pa do isplate. Vezano pak za podredni tužbeni zahtjev tužiteljice, financijskim vještačenjem vještak da je utvrdio cit.“ Kada se od ukupnog potraživanja preplate tužiteljice po osnovi promjene kamatne stope i tečaja iskazanog u točki 2. u visini od 75.255,36 kn (9.988,10 EUR) oduzme preplata po osnovi konverzije u visini od 52.655,22 kn te jedina negativna razlika anuiteta u visini od -24,36 kn (-3,23 EUR), te doda razlika glavnice s pripadajućom razlikom kamate u visini od 7.263,77 kn, preostalo potraživanje tužiteljice iznosi 3.960,39 EUR odnosno s mjesečnim iznosima i dospijećima mjesečnih razlika. Sukladno svemu prethodno navedenom kao i stavu VSRH zauzetom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog u Zagrebu dana 26.11.2021 godine (Zapisnik posl.broj Su IV-162/2021), s usvojenim zaključkom: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem“, tužiteljica uređuje glavni tužbeni zahtjev na isplatu svega preplaćenog po temelju ništetnog ugovora o kreditu te predlaže sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od € 18.698,79 zajedno s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to: do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te tuženiku naložiti da plati tužiteljici prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana. Sukladno svemu prethodno navedenom kao i stavu VSRH zauzetom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog u Zagrebu dana 26.11.2021 godine (Zapisnik posl.broj Su IV- 162/2021), s usvojenim zaključkom: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem“, tužiteljica ovim putem uređuje podredni tužbeni zahtjev na isplatu svega preplaćenog po temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu te predlaže sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od € 3.960,39 zajedno s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to: do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kao i platiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužiteljici na naknadu troškova postupka. Tužbeni zahtjev da je u prvom redu neuredan jer je postavljen u HRK (u tužbi dostavljenoj tuženiku na odgovor), koja valuta se više ne koristi u RH. U toč. I. petita tužbe tužiteljica da traži isplatu iznosa od 31.662,15 kn zajedno s pripadajućim kamatama, te zadržava pravo naknadno urediti tužbeni zahtjev nakon izvršenog vještačenja, a toč. II. potražuje naknadu prouzročenog parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljica u historijatu tužbe da navodi da Ugovor o kreditu broj 9012343043 od 16.03.2007.g., a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 56.633,49 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, sadrži ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a koja ništetnost je utvrđena u postupcima koji su vođeni pod brojem P 1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem Pž 6632/17 pred Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev 2221/18. U istim presudama da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača iz razloga što prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik drži da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. U odnosu na osnovu potraživanja navodi da je točno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012343043 od 16.03.2007.g., međutim, iste stranke da su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 10.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012343043 koju činjenicu tužitelj navodi u historijatu tužbe, međutim sasvim pogrešno držeći kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu, da se u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012343043 od 10.12.2015.g. već vodio kolektivni postupak Udruge potrošača te da je bila objavljena pravomoćna presuda o dijelu zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09…102/15) ili će svoje obeštećenje tražiti putem sudske zaštite. Sporazumi o konverziji u RH da su sklopljeni temeljem Zakona, te da su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji. Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj 07. lipnja 2023.g. suci da su jednoglasno zauzeli sljedeći stav:

Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. Isti da su donijeli svoj Zaključak vjerojatno imajući na umu ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. godine. Sukladno navedenom zakonu, svaka banka da je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Korisnik kredita da je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita da je prihvat konverzije bio opcionalan. Odredbe tog zakona strogo i precizno da uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno da podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata. Tužitelj da ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće: (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nadalje, tužitelju da je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata da se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj da je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule. Tužiteljica da se nadalje u svojoj tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, da se odnosi samo i isključivo na kredite u CHF, a kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to da je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to da je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika. Naime, presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine sud da je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju! Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev-2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g. na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te kao dokaz na navedene okolnosti dostavlja pravno mišljenje prof.dr.sc. ĆE i doc.dr.sc. HE s Pravnog fakulteta u Zagrebu u kojem je detaljno pojašnjeno kako je recentnom odlukom VSRH Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g. zauzeto upravo naprijed navedeno stajalište u pogledu konvertiranih ugovora o kreditu. Konačno, tuženik ističe kako je iz Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od dana 04. ožujka 2020.g. u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke: „ U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“ U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik navodi da u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom smislu citira presudu Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Tuženik nadaje navodi da, ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također da je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu da je zaključen 2007. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik da je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik da je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik da je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, tuženik navodi da je jasno da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, da je promašeno i pogrešno, a da svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi: „Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi … o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“ Kako da se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to da je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci da nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Tuženik u odnosu na valutnu klauzulu navodi da je sporno da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula da je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak da nije stavljen van snage, pa da nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Nadalje, da je nesporno da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta, da je strankama prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. U odnosu na visinu potraživanja tuženik osporava i visinu potraživanja, te predlaže da, ukoliko bi sud ipak prihvatio zahtjev za izvođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, se u obzir uzmu i efekti izvršene konverzije, kao i da vještak utvrdi je li konverzija izvršena sukladno zakonu, te u odnosu na prigovor zastare navodi da, budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim i ističe kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a, a ukoliko bi se i uzelo u obzir da je kolektivnom tužbom došlo do prekida zastare, te da je ista podnesena 04.04.2012.g. onda se ima smatrati da je nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04.04.2009.g. i zaključno, potrošač/korisnik kredita, ovdje tužiteljica, koji je prihvatio konverziju da nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa predlaže tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istoj naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

3. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu broj 9012343043 od 16.03.2007.g., Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012343043 od dana 10.12.2015. godine, Zaključka sa sjednice ŽS u Varaždinu od 14. lipnja 2023.g., presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1070/2017, presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-794/2018, presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., IMF Public Information Notice (PIN) No. 07/63, June 4, 20072

-2007 OECD Economic Survey of Switzerland3 -The Telegraph, 15 June 2007 „Swiss rate turns screw on east Europe“4, Dopisa HNB-a od 7. lipnja 2013. Ur. broj 417-810-ŽI/MK-2013 koji se nalazi u spisu P-1401/12, Trgovačkog suda u Zagrebu, OE and VE, „Possible Effects of European Monetary Union on Switzerland: A Case Study of Policy Dilemmas Caused by Low Inflation and the Nominal Interest Rate Floor“, March 1997, IMF Working paper.6, presude VTS-a br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god., odluke Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015., presude i rješenja VSRH od 20.03.2018. god. br. Rev-2245/17-2, presude VTS-a br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god., pravnog mišljenja prof.dr.sc. ĆE i doc.dr.sc. HE s Pravnog fakulteta u Zagrebu od dana 17.10.2019.g., Rješenja VSRH posl.br. Gos-1/2019, presude VS Revt 249/14, Općih uvjeta poslovanja s građanima PBZ d.d. u vrijeme sklapanja kredita.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Prije svega valja navesti da je u konkretnom slučaju tužiteljica točnu visinu pretplate s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi saznala nakon provođenja financijskog vještačenja, pa je do preinake tužbe došlo zbog okolnosti koje su nastale nakon zaključenog prethodnog postupka, a koje okolnosti su isključivo rezultat provedenog (nužnog) dokaza u postupku, slijedom čega je ovaj sud prihvatio preinaku.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik s osnove ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu broj 9012343043 koji je, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom, kao kreditorom, dana od 16.03.2007.g. u dijelu kojim je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope, kao i u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa i bez primjene valutne klauzule za razdoblje od, kako je to zatražio tužitelj imajući u vidu istaknut prigovor zastare, kolovoza 2012.g. do zaključno studenog 2015.g.

10. Pregledom Ugovora o kreditu broj 9012343043 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 16.03.2007. godine, proizlazi da je ugovor sklopljen na iznos kredita od 56.633,49 CHF, po kamatnoj stopi od 4,70% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, te da se naknada od iznos kredita jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a rok otplate je 132 mjeseca.

11. Pregledom Dodatka Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 10.12.2015.g. razvidno je da je istim provedena konverzija i kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eur-ima.

12. Tužiteljica ističe da je tuženik protupravno, jednostrano, neobrazloženo i na štetu tužitelja vršio promjene kamatne stope, čime da je povrijedio potrošačko pravo tužiteljice.

13. U ovom postupku je utvrđeno da su dana 16.03.2007. godine stranke zaključile Ugovoru o kreditu broj 9012343043, za kupnju stambenog objekta, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 56.633,49 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF devize na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora).

13.1. Predmetnim Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita na 132 mjeseca otplatom jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora.

13.2. Ugovorom je određeno da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjeseca dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a anuiteti da dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.

13.3. Nadalje, nesporno je i da je temeljem odredbe članka 4.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana, te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,70 % godišnje, da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 7. uređen način otplate.

14. U postupku je, dakle, utvrđeno da je kamatna stopa ugovorena u Ugovoru o kreditu kao promjenjiva, te da se ista s početnih 4,70% godišnje, tijekom otplate kredita mijenjana odlukom tuženika.

15. Ugovor je u otplati do ožujka 2018.g. i konvertiran Dodatkom Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 10.12.2015.g.

16. Iz kreditne dokumentacije je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

17. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

18. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao prednik tuženika u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

21. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice.

22. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

23. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

24. Unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činio tuženik, je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, niti odrediva.

25. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

26. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.

27. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.

28. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

29. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

30. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

31. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode.

32. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

33. Ovaj sud je dao nalog vještaku Goranu Miljasu da za svaku realno izvršenu mjesečnu uplatu anuiteta tužiteljice izračuna zateznu kamatu do dana sačinjavanja izračuna, da zbroji iznose mjesečnih uplata tj. anuiteta i zateznih kamata na iste dok se ne dobije iznos glavnice kredita koju je Banka isplatila tužiteljici, da utvrdi na koji datum je tako izračunati iznos glavnice kredita tužiteljica istu Banci isplatila, da izvrši izračun zateznih kamata na 104 navedene uplate i pritom sukcesivno zbraja iznose izvršenih uplata i pripadajućih zateznih kamata na iste uplate.

33.1. Vezano uz izračun zateznih kamata i traženog datuma na koji je tužiteljica isplatila banci glavnicu vještak utvrđuje da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom dana 16. ožujka 2007.g. zaključila Ugovor o kreditu br. 9012343043, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 56.633,49 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 132 mjeseca od dana stavljanja kredita u otplatu, da je kredit doznačen tužiteljici s danom 30. ožujka 2007.g. po srednjem tečaju kreditora u vrijednosti od 4,553026 kn za CHF što daje kunsku protuvrijednost kredita u iznosu od 257.853,75 kn, koji iznos se nalazi i u poslovnoj dokumentaciji banke, da uplate koje se nalaze u spisku uplata i knjigovodstvenoj kartici kredita su „filtrirane“ na način da je vještak uzeo u obzir samo one uplate koje se odnose na uplate anuiteta (dospjele glavnice i redovne kamate) dok eventualne uplate po osnovi zatezne kamate ili troškova opomena i drugih troškova nisu uzete u obzir. Vještak utvrđuje da je do dana 30. studenoga 2015.g., tj. do prijevremenog saldiranja, tužiteljica uplatila ukupno 335.781,08 kn na ime dospjelih obveza (anuiteta), da je kredit prijevremeno saldiran konačnom uplatom od 72.762,81 kn, od čega se iznos od 39.007,23 kn odnosi na preplatu proisteklu iz konverzije, a iznos od 33.755,58 kn na čistu uplatu tužiteljice, što da znači, da je sveukupno tužiteljica do konca otplate kredita uplatila 369.536,66 kn (335.781,08 +33.755,58). Da bih izvršio zadatak suda, odnosno zbrojio iznose mjesečnih uplata tj. anuiteta i zateznih kamata na iste dok se ne dobije iznos glavnice kredita koju je Banka isplatila tužiteljici i utvrdio na koji datum je tako izračunati iznos glavnice kredita tužiteljica istu Banci isplatila, vještak navodi da je bilo potrebno odrediti pretpostavljeni datum u kojem će se ta radnja izvršiti, a koji datum ni vještak ne može znati unaprijed, te je vještak uzeo kao orijentacijski pretpostavljeni datum 31.12.2012.g., izračunao zaključno do 31.12.2012.g. zatezne kamate na sve uplate izvršene od 12.04.2007.g. do 31.12.2011.g., a rezultate izračuna specificirao u tablici 1. vještva od 27.2.2025.g. (list 168. i 169. spisa), a da rezultati izračuna pokazuju da na dospjelu glavnicu do 31.12.2011.g. u iznosu od 169.522,66 kn zatezna kamata do 31.12.2012. iznosi 71.757,41 kn, a sveukupno glavnica sa zateznom kamatom 241.280,07 kn što je 16.573,68 kn manje od iznosa doznačenog kredita. To da je dalje upućivalo vještaka da bi pretpostavljeni datum „izjednačavanja“ uplaćene dospjele glavnice i pripadajuće zatezne kamate morao biti nešto ranije od 31.12.2012.g., te je temeljem navedenog izvršio izračun zateznih kamata na dospjeli iznos od 169.522,66 kn samo za razdoblje od 1.1.2012.g. do 31.12.2012.g. te dobiveni iznos od 20.342,72 kn za 2012.g. stornirao iz ukupnog iznosa zateznih kamata, nakon čega zatezne kamate do 31.12.2011.g. iznose 51.414,69 kn, te dobio sveukupno glavnicu sa zateznom kamatom od 220.937,35 kn, što je za 36.916,40 kn manje od iznosa doznačenog kredita. Nakon toga je vještak pristupio sukcesivnom izračunu zateznih kamata, od mjeseca do mjeseca, pribrajajući dospjele uplate i pripadajuću zateznu kamatu, pri čemu je očekivao da će datum „izjednačavanja“ uplaćene dospjele glavnice i pripadajuće zatezne kamate sa iznosom doznačenog kredita biti sredinom 2012.g., što se i dogodilo a vidljivo iz priloženog izračuna u Tablic3 3. (list 170. spisa) . Vještak utvrđuje da izvršenom uplatom dana 31.7.2012.g. u iznosu od 3.634,83 kn, odnosno dijelom te uplate od 2.622,02 kn, iznos ukupno plaćenih dospjelih obveza od 193.893,67 kn te pripadajućih zateznih kamata u visini od 63.960,08 kn (51.414,69 kn za razdoblje od 12.04.2007 do 31.12.2011.g. plus 12.545,39 kn za razdoblje od 1.1-30.7.2012.g.) izjednačava se sa iznosom odobrenog i doznačenog kredita u visini od 257.853,75 kn. Na sve preostale iznose dospjele uplaćene glavnice izračunao je dalje zatezne kamate do dana izračuna pri čemu poštivao zakonske odredbe o zastoju izračuna zateznih kamata za razdoblje od 18. travnja 2020.g. do 18.listopada 2020.g., te je izračun do dana prije početka zastoja, 17. travnja 2020.g., prikazan u dokumentu „Sumarni ispis po broju obračuna za razdoblje od 31.07.2012 do 17.04.2020" kako je to navedeno na listu 170. i 171. spisa, a ukupno glavnica + kamate: 586.819,80 kn. Izračun od konca zastoja, 18. listopada 2020.g., do dana konačnog izračuna 26. veljače 2025.g., je vještak prikazao u tablici na listu 171. spisa i ukupno je kamata: 99.259,22 kn, a glavnica: 369.536,66 kn. Specifikacija sveukupnih zateznih kamata na izvršene uplate dospjelih obveza je vještak dao u tablici na listu 171. spisa - Tablica br. 4. Specifikacija izračunate zatezne kamate i ukupno iznosi 380.502,45 kn, odnosno 50.501,35 Eura. Izračun zateznih kamata vještak je izvršio po stopama propisanim člankom 29. st. 2.,7. i 8. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005 i dalje) koji od 1.siječnja 2008.g. regulira visinu i metodologiju izračuna zakonskih zateznih kamata na način kako slijedi:

St.2. „Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena.“ St.7. Stopa zateznih kamata odnosi se na razdoblje od jedne godine. St. 8. Hrvatska narodna banka dužna je svakog 1. siječnja i 1. srpnja objaviti eskontnu stopu u »Narodnim novinama«. Od 1. kolovoza 2015.g., u članku 29. stavak 2., mijenja se metodologija izračuna zakonskih zateznih kamata te isti članak glasi: »(2) Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.«. Nadalje, od 23. prosinca 2023.g. izmjenama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.) članak 29. stavak 2. mijenja se i glasi: »(2) Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.«. Referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke. Cjelokupan izračun u utuženom razdoblju izvršen je primjenom propisane proporcionalne metode, sukladno odredbama čl.3. Zakona o kamatama (N.N. br.94/04), kojima je određeno da se zatezne kamate obračunavaju primjenom dekurzivnog jednostavnog kamatnog računa na dospjelu glavnicu, s tim da se istekom obračunskog razdoblja kamate ne pripisuju glavnici. Zastoj tijeka zateznih kamata vještak je primijenio u razdoblju od 18. travnja 2020.g. do 18. listopada 2020.g., sukladno Zakonu o dopuni Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (N.N. br. 47/20) i Zakonu o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (N.N. br. 53/20) te Odluci Vlade RH o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (N.N. br. 83/20). Na temelju izvršenih izračuna, prikazanih naprijed u tabličnom obliku, vještak je dao mišljenje da je tužiteljica je do konca otplate utuženog kredita br. 9012343043 uplatila na ime glavnice i redovne kamate ukupno 369.536,66 kn ( 49.045,94 EUR-a ), kad se zbroje iznosi mjesečnih uplata anuiteta i zateznih kamata na iste dok se ne dobije iznos glavnice kredita koju je Banka isplatila tužiteljici, izračunom se dobije datum 31.7.2012.g. koji predstavlja datum na koji je tako izračunati iznos glavnice kredita od 257.853,75 kn (34.223,07 EUR-a) tužiteljica istu Banci isplatila, a ukupne zatezne kamate izračunate od dospijeća svake pojedine uplate do dana izrade vještva iznose 380.502,45 kn ( 50.501,35 EUR-a).

35. Ocjenjujući materijalne dokaze i posebno dopunski nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u potraživanom iznosu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedinačne uplate, dok tuženik neosnovano prigovara da su ugovorne odredbe bile jasne i dopuštene pa da nisu ništetne, a neosnovano se protivi i načinu obračuna zbog ništetnih odredaba Ugovora pa je obveza tužitelja bila vratiti ono što je primio i na temelju obračuna prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao što i neosnovano prigovara i na utjecaj presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa je, slijedom svega navedenog, valjalo presuditi kao u toč. I. izreke ove presude.

36. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 151., čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, pa je tužiteljici, koja je u cijelosti uspjela u parnici, priznat parnični trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku dana 30.12.2023.g. u visini od 100 bodova, za zast. na roč. dana 23.9.2024.g. - 100 b., za zast. na roč. dana 8.4.2025.g - 100 b., za sastav tužbe od 12.6.2019.g. - 100 b., za sastav podneska od 30.3.2022.g. - 100 b., za sastav podneska od 28.11.2023.g. - 100 b., za sastav podneska od 27.9.2024.g. - 100 b., za sastav podneska od 14.3.2025.g. - 100 b., odnosno, ukupno 800 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 Eura iznosi 1.600,00 Eura, a uvećano za 25% PDV-a od 400,00 Eura, trošak financijskog vještačenja od 300,00 Eura i sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 287,48 Eura, sveukupno iznosi 2.587,48 Eura, koliko je tuženik dužan naknaditi tužiteljici na ime parničnog troška, kako je to pobliže opisano u toč. II. izreke ove presude.

U Šibeniku, dana 28. travnja 2025.g.

Sutkinja:

Silvana Klisović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe drugostupanjskom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Rok za žalbu za stranku kojoj je presuda uručena na ročištu na kojem je ista objavljena, počinje teći od dana održanog ročišta na kojem je presuda objavljena, odnosno, uručena. Za ostale stranke rok za žalbu teče od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismenim putem, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DN-a: sadržana na zapisniku ročišta na kojem je presuda objavljena