Poslovni broj: P-1422/2023-21

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja FM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Hrstiću odvjetniku u Rijeci protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupana punomoćniku Damiru Metelku odvjetniku iz OD Metelko, Knežević i partneri odvjetnici iz Zagreba, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 10. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave dana 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužiteljici FM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 17.989,20 EUR sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sukladno ZOO-u, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa:

na iznos od 0,06 EUR od 20.09.2006 do isplate,

na iznos od 1,25 EUR od 15.10.2006 do isplate,

na iznos od 6,21 EUR od 15.11.2008 do isplate,

na iznos od 24,29 EUR od 15.01.2009 do isplate,

na iznos od 24,59 EUR od 15.02.2009 do isplate,

na iznos od 14,94 EUR od 15.03.2009 do isplate,

na iznos od 17,15 EUR od 15.04.2009 do isplate,

na iznos od 17,59 EUR od 15.05.2009 do isplate,

na iznos od 13,78 EUR od 15.06.2009 do isplate,

na iznos od 14,45 EUR od 15.07.2009 do isplate,

na iznos od 11,85 EUR od 15.08.2009 do isplate,

na iznos od 16,10 EUR od 15.09.2009 do isplate,

na iznos od 11,38 EUR od 15.10.2009 do isplate,

na iznos od 14,43 EUR od 15.11.2009 do isplate,

na iznos od 13,95 EUR od 15.12.2009 do isplate,

na iznos od 22,18 EUR od 15.01.2010 do isplate,

na iznos od 27,47 EUR od 15.02.2010 do isplate,

na iznos od 26,33 EUR od 15.03.2010 do isplate,

na iznos od 31,58 EUR od 15.04.2010 do isplate,

na iznos od 41,21 EUR od 15.05.2010 do isplate,

na iznos od 42,23 EUR od 15.06.2010 do isplate,

na iznos od 53,28 EUR od 15.07.2010 do isplate,

na iznos od 52,90 EUR od 15.08.2010 do isplate,

na iznos od 75,80 EUR od 15.09.2010 do isplate,

na iznos od 62,46 EUR od 15.10.2010 do isplate,

na iznos od 65,55 EUR od 15.11.2010 do isplate,

na iznos od 75,82 EUR od 15.12.2010 do isplate,

na iznos od 77,05 EUR od 15.01.2011 do isplate,

na iznos od 72,17 EUR od 15.02.2011 do isplate,

na iznos od 75,12 EUR od 15.03.2011 do isplate,

na iznos od 75,28 EUR od 15.04.2011 do isplate,

na iznos od 84,29 EUR od 15.05.2011 do isplate,

na iznos od 103,46 EUR od 15.06.2011 do isplate,

na iznos od 125,28 EUR od 15.07.2011 do isplate,

na iznos od 145,46 EUR od 15.08.2011 do isplate,

na iznos od 108,78 EUR od 15.09.2011 do isplate,

na iznos od 96,44 EUR od 15.10.2011 do isplate,

na iznos od 97,27 EUR od 15.11.2011 do isplate,

na iznos od 98,97 EUR od 15.12.2011 do isplate,

na iznos od 109,62 EUR od 15.01.2012 do isplate,

na iznos od 112,82 EUR od 15.02.2012 do isplate,

na iznos od 109,33 EUR od 15.03.2012 do isplate,

na iznos od 108,81 EUR od 15.04.2012 do isplate,

na iznos od 110,57 EUR od 15.05.2012 do isplate,

na iznos od 113,65 EUR od 15.06.2012 do isplate,

na iznos od 109,81 EUR od 15.07.2012 do isplate,

na iznos od 108,76 EUR od 15.08.2012 do isplate

na iznos od 99,35 EUR od 15.09.2012 do isplate,

na iznos od 107,46 EUR od 15.10.2012 do isplate,

na iznos od 111,23 EUR od 15.11.2012 do isplate,

na iznos od 108,73 EUR od 15.12.2012 do isplate,

na iznos od 105,72 EUR od 15.01.2013 do isplate,

na iznos od 104,68 EUR od 15.02.2013 do isplate,

na iznos od 103,61 EUR od 15.03.2013 do isplate,

na iznos od 111,10 EUR od 15.04.2013 do isplate,

na iznos od 100,08 EUR od 15.05.2013 do isplate,

na iznos od 98,28 EUR od 15.06.2013 do isplate,

na iznos od 99,36 EUR od 15.07.2013 do isplate,

na iznos od 98,23 EUR od 15.08.2013 do isplate,

na iznos od 102,26 EUR od 15.09.2013 do isplate,

na iznos od 104,86 EUR od 15.10.2013 do isplate,

na iznos od 106,14 EUR od 15.11.2013 do isplate,

na iznos od 110,67 EUR od 15.12.2013 do isplate,

na iznos od 106,09 EUR od 15.01.2014 do isplate,

na iznos od 92,10 EUR od 15.02.2014 do isplate,

na iznos od 94,43 EUR od 15.03.2014 do isplate,

na iznos od 92,40 EUR od 15.04.2014 do isplate,

na iznos od 89,48 EUR od 15.05.2014 do isplate,

na iznos od 90,11 EUR od 15.06.2014 do isplate,

na iznos od 92,19 EUR od 15.07.2014 do isplate,

na iznos od 93,85 EUR od 15.08.2014 do isplate,

na iznos od 94,28 EUR od 15.09.2014 do isplate,

na iznos od 96,06 EUR od 15.10.2014 do isplate,

na iznos od 98,62 EUR od 15.11.2014 do isplate,

na iznos od 99,10 EUR od 15.12.2014 do isplate,

na iznos od 99,47 EUR od 15.01.2015 do isplate,

na iznos od 99,28 EUR od 15.02.2015 do isplate,

na iznos od 99,28 EUR od 15.03.2015 do isplate,

na iznos od 99,28 EUR od 15.04.2015 do isplate,

na iznos od 99,28 EUR od 15.05.2015 do isplate,

na iznos od 99,28 EUR od 15.06.2015 do isplate,

na iznos od 99,28 EUR od 15.07.2015 do isplate,

na iznos od 99,28 EUR od 15.08.2015 do isplate,

na iznos od 99,28 EUR od 15.09.2015 do isplate,

na iznos od 99,28 EUR od 15.10.2015 do isplate,

na iznos od 99,28 EUR od 15.11.2015 do isplate,

na iznos od 99,28 EUR od 15.12.2015 do isplate,

na iznos od 99,28 EUR od 15.01.2016 do isplate,

na iznos od 130,47 EUR od 15.02.2016 do isplate,

na iznos od 128,11 EUR od 15.03.2016 do isplate,

na iznos od 126,19 EUR od 15.04.2016 do isplate,

na iznos od 122,86 EUR od 15.05.2016 do isplate,

na iznos od 130,94 EUR od 15.06.2016 do isplate,

na iznos od 126,38 EUR od 15.07.2016 do isplate,

na iznos od 127,17 EUR od 15.08.2016 do isplate,

na iznos od 124,21 EUR od 15.09.2016 do isplate,

na iznos od 127,64 EUR od 15.10.2016 do isplate,

na iznos od 134,01 EUR od 15.11.2016 do isplate,

na iznos od 133,61 EUR od 15.12.2016 do isplate,

na iznos od 135,57 EUR od 15.01.2017 do isplate,

na iznos od 132,90 EUR od 15.02.2017 do isplate,

na iznos od 129,46 EUR od 15.03.2017 do isplate,

na iznos od 131,78 EUR od 15.04.2017 do isplate,

na iznos od 121,10 EUR od 15.05.2017 do isplate,

na iznos od 123,23 EUR od 15.06.2017 do isplate,

na iznos od 116,02 EUR od 15.07.2017 do isplate,

na iznos od 104,05 EUR od 15.08.2017 do isplate,

na iznos od 104,83 EUR od 15.09.2017 do isplate,

na iznos od 106,20 EUR od 15.10.2017 do isplate,

na iznos od 103,95 EUR od 15.11.2017 do isplate,

na iznos od 103,30 EUR od 15.12.2017 do isplate,

na iznos od 95,92 EUR od 15.01.2018 do isplate,

na iznos od 102,96 EUR od 15.02.2018 do isplate,

na iznos od 97,52 EUR od 15.03.2018 do isplate,

na iznos od 91,59 EUR od 15.04.2018 do isplate,

na iznos od 86,73 EUR od 15.05.2018 do isplate,

na iznos od 96,68 EUR od 15.06.2018 do isplate,

na iznos od 95,87 EUR od 15.07.2018 do isplate,

na iznos od 108,84 EUR od 15.08.2018 do isplate,

na iznos od 110,32 EUR od 15.09.2018 do isplate,

na iznos od 102,97 EUR od 15.10.2018 do isplate,

na iznos od 106,57 EUR od 15.11.2018 do isplate,

na iznos od 109,28 EUR od 15.12.2018 do isplate,

na iznos od 110,64 EUR od 15.01.2019 do isplate,

na iznos od 106,21 EUR od 15.02.2019 do isplate,

na iznos od 107,16 EUR od 15.03.2019 do isplate,

na iznos od 109,07 EUR od 15.04.2019 do isplate,

na iznos od 107,61 EUR od 15.05.2019 do isplate,

na iznos od 111,42 EUR od 15.06.2019 do isplate,

na iznos od 114,05 EUR od 15.07.2019 do isplate,

na iznos od 121,41 EUR od 15.08.2019 do isplate,

na iznos od 119,40 EUR od 15.09.2019 do isplate,

na iznos od 120,20 EUR od 15.10.2019 do isplate,

na iznos od 125,00 EUR od 15.11.2019 do isplate,

na iznos od 120,27 EUR od 15.12.2019 do isplate,

na iznos od 128,14 EUR od 15.01.2020 do isplate,

na iznos od 134,30 EUR od 15.02.2020 do isplate,

na iznos od 143,56 EUR od 15.03.2020 do isplate,

na iznos od 146,05 EUR od 15.04.2020 do isplate,

na iznos od 144,92 EUR od 15.05.2020 do isplate,

na iznos od 137,12 EUR od 15.06.2020 do isplate,

na iznos od 137,08 EUR od 15.07.2020 do isplate,

na iznos od 132,36 EUR od 15.08.2020 do isplate,

na iznos od 133,39 EUR od 15.09.2020 do isplate,

na iznos od 136,66 EUR od 15.10.2020 do isplate,

na iznos od 133,78 EUR od 15.11.2020 do isplate,

na iznos od 133,77 EUR od 15.12.2020 do isplate,

na iznos od 134,39 EUR od 15.01.2021 do isplate,

na iznos od 133,58 EUR od 15.02.2021 do isplate,

na iznos od 124,69 EUR od 15.03.2021 do isplate,

na iznos od 126,11 EUR od 15.04.2021 do isplate,

na iznos od 126,43 EUR od 15.05.2021 do isplate,

na iznos od 126,86 EUR od 15.06.2021 do isplate,

na iznos od 128,80 EUR od 15.07.2021 do isplate,

na iznos od 129,03 EUR od 15.08.2021 do isplate,

na iznos od 125,97 EUR od 15.09.2021 do isplate,

na iznos od 135,63 EUR od 15.10.2021 do isplate,

na iznos od 139,95 EUR od 15.11.2021 do isplate,

na iznos od 146,61 EUR od 15.12.2021 do isplate,

na iznos od 145,41 EUR od 15.01.2022 do isplate,

na iznos od 144,95 EUR od 15.02.2022 do isplate,

na iznos od 155,39 EUR od 15.03.2022 do isplate,

na iznos od 156,44 EUR od 15.04.2022 do isplate,

na iznos od 147,74 EUR od 15.05.2022 do isplate,

na iznos od 147,97 EUR od 15.06.2022 do isplate,

na iznos od 168,04 EUR od 15.07.2022 do isplate,

na iznos od 175,67 EUR od 15.08.2022 do isplate,

na iznos od 180,02 EUR od 15.09.2022 do isplate,

na iznos od 174,21 EUR od 15.10.2022 do isplate,

na iznos od 174,75 EUR od 15.11.2022 do isplate,

na iznos od 169,88 EUR od 15.12.2022 do isplate,

na iznos od 161,83 EUR od 15.01.2023 do isplate,

na iznos od 169,60 EUR od 15.02.2023 do isplate,

na iznos od 173,39 EUR od 15.03.2023 do isplate,

u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3207149269/2006, od 4. kolovoza 2006. godine, sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice FM kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku isplati sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

III. Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužiteljici FM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 284,82 EUR sa zateznom kamatom, tekućom od 30.8.2006. pa do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), a od 1.1.2023., po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sukladno ZOO-u,u roku 15 dana.“

IV. Utvrđuje se kako nije osnovana tražbina tuženika naspram tužiteljice u visini od 222, 80 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 2,75 / EUR od

02.11.2006. pa do isplate,

- 1,70 / EUR od

02.12.2006. pa do isplate,

- 3,92 / EUR od

02.01.2007. pa do isplate,

- 6,92 / EUR od

02.02.2007. pa do isplate,

- 3,26 / EUR od

02.03.2007. pa do isplate,

- 7,19 / EUR od

02.04.2007. pa do isplate,

- 12,49 / EUR od

02.05.2007. pa do isplate,

- 12,77 / EUR od

02.06.2007. pa do isplate,

- 14,57 / EUR od

02.07.2007. pa do isplate,

- 11,41 / EUR od

02.08.2007. pa do isplate,

- 11,44 / EUR od

02.09.2007. pa do isplate,

- 16,81 / EUR od

02.10.2007. pa do isplate,

- 11,46 / EUR od

02.11.2007. pa do isplate,

- 16,62 / EUR od

02.12.2007. pa do isplate,

- 7,67 / EUR od

02.01.2008. pa do isplate,

- 9,11 / EUR od

02.02.2008. pa do isplate,

- 0,92 / EUR od

02.03.2008. pa do isplate,

- 2,84 / EUR od

02.04.2008. pa do isplate,

- 13,70 / EUR od

02.05.2008. pa do isplate,

- 9,60 / EUR od

02.06.2008. pa do isplate,

- 12,81 / EUR od

02.07.2008. pa do isplate,

- 13,49 / EUR od

02.08.2008. pa do isplate,

- 13,61 / EUR od

02.09.2008. pa do isplate,

- 1,29 / EUR od

02.10.2008. pa do isplate,

- 4,45 / EUR od

02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od 4.100,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 28. travnja 2025. pa do isplate po stopi isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi koju je podnijela ovome sudu 12. lipnja 2023. navodi kako je kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04.08.2006. godine u Rijeci Ugovor o kreditu br. 3207149269/2006, za iznos od 93.260,79 CHF, u protuvrijednosti kuna uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu, odnosno švicarski franak, s ugovorenim iznosom anuiteta 467,55 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Predmetni kredit nije konvertiran i još uvijek se otplaćuje. Ovom tužbom, tužiteljica potražuje od tuženika preplaćene iznose uslijed ništetnosti valutne klauzule u iznosu 17.989,20 EUR te naknadu troškova obrade kredita od 0,50 % vrijednosti kredita u iznosu 284,82 EUR. Iznos kredita u prednje cit. Ugovoru o kreditu ugovoren je u valuti CHF (švicarski franak), a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017. Dana 03. rujna 2019. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio je Presudu i Rješenje posl.br. Rev-2221/2018-1 kojom je odbio revizije svih 8 banaka, među ostalim i Tuženikovu, izjavljenu protiv pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine. Cit. presudom i rješenjem Vrhovni sud RH utvrdio je da je u ugovorima o kreditu kakve je tuženik sklapao sa korisnicima kredita, odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku - ništetna. Naime, sukladno navedenim odlukama, odredba prednje cit. Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak nepoštena je, iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima te rizicima ugovaranja kredita vezano uz valutnu klauzulu u CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te stoga ništetna.

Prema pravnom shvaćanju domaćih sudova pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koje pravno shvaćanje je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl.br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14.06.2018. godine, od toga dana počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, pa stoga na dan podnošenja ove tužbe zastara za povrat stečenog bez osnove radi ništetnosti valutne klauzule, još uvijek nije nastupila. Tužitelj također ističe da, u ovom postupku nije potrebno provoditi dokaze na okolnost (ponovnog) utvrđivanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, već je dovoljno pozvati se na utvrđenja iz kolektivnog spora i utvrditi odredbe o valutnoj klauzuli ništetnima, te obvezati tuženika na isplatu stečenog bez osnove. Također, u najnovijoj odluci Vrhovnog suda RH posl.br. Rev- 18/2018, zauzeto je stajalište da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima direktni učinak, na način da ista obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Tužiteljica napominje isto tako da je u pravomoćno okončanom kolektivnom sporu povodom kolektivne tužbe, koju je podnijela Udruga potrošač, utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu kojeg su sklopili tužitelj i tuženik, tipizirani dakle potrošački ugovor, te se tužiteljica (a i svi drugi korisnici kredita koji su sklopili takve ugovore) smatra potrošačem dok eventualno tuženik u pojedinačnoj parnici ne dokaže suprotno. Radi se o derogiranju načela da se negativne činjenice ne dokazuju, a upravo takvo stajalište potvrđuje Vrhovni sud u istoj odluci, Rev-18/18. Na okolnost da tužiteljica nije potrošač teret dokaza jest na tuženiku, obzirom da se u slučaju in concreto, radi o predmnijevi koju je ustanovila sudska praksa najvišeg suda. Opreza radi, ukoliko bi sud smatrao da je teret dokaza navedene činjenice na tužiteljici, tužiteljica predlaže da se ista sasluša kao stranka, na okolnost da li je isti u trenutku sklapanja cit. ugovora o kreditu, imala status potrošača. Tužiteljica u tužbi potražuje i neosnovano naplaćenu naknadu za troškove obrade kredita, riječ je o naknadi koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, tuženik je naplatio tužiteljici nepostojeće usluge koje stvarajući značajnu neravnotežu na štetu tužiteljice, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Također, tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno uslugama koje se naknadom plaćaju. Obzirom da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je ista nametnuta adhezijskim tipom ugovora unaprijed formuliranim od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj odredbi ugovara, ista predstavlja ništetnu odredbu. Tužiteljica dostavlja u spis Pregled prometa po kreditu iz koje je razvidno da je prilikom isplate kredita tuženik zadržao iznos u visini 2.145,95 kuna, odnosno 284,82 EUR što odgovara iznosu od 0,5% vrijednosti kredita. Tužiteljica pribavila Izračun preplate u kojem su izračunati iznosi koje je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime preplate nastale zbog razlike između iznosa plaćenih obroka-rata u CHF u protuvrijednosti kuna po tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja svakog anuiteta, u odnosu na obroke- rate u CHF u protuvrijednosti kuna prema početnom tečaju 1 CHF /1 kn = 4,633874 koji je vrijedio na dan korištenja kredita, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je tuženik primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članaka 323. i 1111. ZOO-a, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala. Tužitelj ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno riješeno kao prethodno pitanje u odlukama Visokog trgovačkog suda citiranim u toč. II. i III. Tužbe. Sukladno čl. 12. Zakona o parničnom postupku (NN broj NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o o valutnoj klauzuli.

Slijedom svega prednje navedenog, a na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO- a, tužiteljica potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos, od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj, pa do isplate te predlaže da naslovni sud po provedenom postupku donese presudu kojom potražuje isplatu preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 17.989,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2 kojim je ugovorena obveza tužiteljica da tuženiku isplati sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora te posljedično takvom utvrđenju ništetnosti isplatu iznosa od 284,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30.08.2006 do isplate sve uz naknadu parničnog troška.

Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 20.01.2025 tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 17.989,20 EUR i iznosa od 284,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sve na način pobliže opisan u točkama I i III izreke ove presude.

U odgovoru na tužbu tuženik prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP-a naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Nadalje tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. U odnosu na ulaznu naknadu tuženik ističe kako tužitelju nikada nije naplaćena cit. naknada, obzirom da iz pregleda prometa po kreditu jasno proizlazi da iznos koje tužitelj potražuje nije naplaćen u korist ulazne naknade. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj iznosi 1% od iznosa traženog kredita (toč. B.3.4. Odluke). Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. U konačnici, iako tuženik osporava da su tužitelju naplaćene cit. naknade, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćenih naknada ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Međutim, s obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita, zaključci Suda EU u navedenim predmetima nisu primjenjiva u ovome slučaju. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Dakle, zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda 12 na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 20.09.2006. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

Podneskom od 21. ožujka 2024. tuženik je postavio prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 883,55 EUR -kada je tečaj bio niži od početnog sa zakonskom zateznom kamatom, pa ukoliko sud utvrdi da je ništena odredba ugovora o kredita kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti dosudi tužitelju isplatu preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe tada da je tužitelj dužan tuženiku isplatiti iznose za period kada tečaj bio niži od početnog sa zakonskom zateznom kamatom primjenom pravila iz čl. 323 i čl. 1111 ZOO-.a

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušao je tužiteljicu kao stranku u postupku te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš iz društva Marimar-fin d.o.o.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovanim.

Tužitelj u tužbi tvrdi kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama i to odredbe koje se odnosi na odredbe o valutnoj što predlaže da sud utvrdi kao prethodno pitanje te slijedom takvog utvrđenja tužbenim zahtjevom potražuje i razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima i stvarnom plaćenih iznosa anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a naspram HRK. Pored toga tvrdi da je ništetna odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. uzlazna naknada i povrat naplaćene naknade sve sa zakonskom zateznom kamatom.

Prvotno se valja osvrnuti na tuženikov prigovor iz odgovara na tužbu kako tužiteljica nije postavila određen zahtjev kako u pogledu glavne stvari tako i sporednih traženja stoga da tužbu treba odbaciti podredno temeljem odredbe čl. 109 st. 1 ZPP-a pozvati na ispravak tužbe.

Takva tvrdnja tuženika nije osnovana, naime tužiteljica je u tužbi postavila određen kako u pogledu glavnih stvari tako i sporednog traženja, postavila je deklaratorni zahtjev te kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa za koje smatra da je tuženik neosnovano stekao zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate stoga prigovor tuženika nije osnova te je tužba uredna i podobna za raspravljanje.

Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 4. kolovoza 2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 93.260,79 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1 istog ugovora, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 30 godina i još je u otplati. Otplata se vrši u mjesečnim anuitetima od 467.55 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja-čl. 7 ugovora. U čl. 2. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Čl. 2 st. 4 ugovoreno je da se kosnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,633874 HRK.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak u odnosu na valutnu klauzulu je pravomoćno je okončan 14. srpnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.1.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 79/07 i dr.) Presudom Vrhovnom suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđeno je stajalište Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž-6632/2017.

Predmetni Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika no sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. No javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt. Stoga se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu.

Sporan je status potrošača tužiteljice.

Tužiteljica je iznos dobivenim kreditom utrošila na kupnju nekretnine, što proizlazi iz iskaza tužiteljice i samog ugovora o kreditu čl.6 iz kojih jasno proizlazi da je tužiteljica kupila stan za rješavanje stambenog pitanja stan je korišten isključivo za stanovanje nikada nije iznajmljivan u njemu i danas živi. Stoga je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost, suprotno time tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao.

Sporno je među parničnim strankama je jesu li odredbe konkretnog ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u ništetne ,a što sud treba utvrditi kao prethodno pitanje.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., koja utvrđenja su potvrđena u presudi Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

Tužiteljica u iskazu navodi kako su kako su joj u banci odmah ponudili kreditu u CHF valuti da njega može dobiti, ne sjeća se je li joj napravljen otplatni plan i u EUR valuti, nisu je upozorili na rizike uzimanja kredita u CHF valuti, niti da HNB ne štiti tečaj kune naspram CHF kako to činu u odnosu na EUR valutu. Jasno joj je da njen mjesečni anuitet može varirati ali nije očekivala da će narasti za duplo. Konverzija joj nije bila prihvatljiva pa ju nije zaključila. O odredbama ugovora o kreditu nije mogla pregovarati.

Tuženik nije predložio saslušanje bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljicom, a da bi eventualno dokazao da je pojedinačno pregovarao s tužiteljicom o bitnim elementima ugovora koji su sada predmet ovog postupka odnosno da je tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Nije sporno kako je ugovaranje valutne klauzule bilo zakonom dopušteno prema čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, no tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica i povrat obveze-švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a, što sud utvrđuje kao prethodno pitanje.

U odnosu na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu sadržanu u čl. 2 st. 4 Ugovora s obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama ( NN 96/03 i dr. ). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu, jasno vidljiva- uočljiva sadržana je u članku 2 toč. 4. Ugovora.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorna odredba iz čl. 2 toč. 4 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču te posljedično je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo. Nadalje navedena odredba iako je uočljiva ista ničim nije određena niti odrediva već se poziva na Tarifu naknade banke za koje tuženik nije dokazao niti da je tužiteljici navedenu Tarifu naknada dostavio. Tužiteljica u iskazu navodi da ni na koji način nije mogila utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, nešto joj je bankarica rekla da naknadu mora platiti ali joj o visini naknade ništa nije govorila, nije joj pojašnjeno niti zašto se ta naknada naplaćuje, odnosno koju oni to uslugu pružaju da ju trebaju naplatiti.

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu. Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranje takve naknade nije bilo nezakonito, već je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Dakle neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 2 toč 4 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini za koju u trenutku sklapanja ugovora niti ne zna koja je visina te naknade i zašto istu mora podmiriti dovodi do toga da je ista protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa, i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna stoga je odlučeno kao u točki II izreke presude.

U odnosu na prigovor zastare u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 14.06.2018.g. za valutnu klauzulu. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači pravo tužitelja nije zastarjelo u odnosu za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to pravo zastarijeva 15. lipnja 2023.( tužba podnesena 12. lipnja 2023.) pa nema govora o zastari kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.

U odnosu na zastaru vezano za naknadu za obradu kredita valja baviti kako taj prigovor nije osnovan, naime uzimajući u obzir pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora stoga zastare nema.

Iz nalaza i mišljenja stalne sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš proizlazi kako tečajna razliku između svakog plaćenog anuiteta po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita iznosi 17.989,20 EUR. Prema čl. 2 toč. 4 ugovora koji je zaključen s tužiteljicom tuženik tužiteljici nije naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva/odobrenje kredita.

Negativne tečajne razlike iznose 222,80 EUR.

Stranke nisu istakle primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

Tužiteljica je podneskom od 22. siječnja 2025. konačno precizirala tužbeni zahtjev te potražuje na ime preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 17.989,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sve pobliže opisano u točki I izreke presude i isplatu iznosa od 282,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 20.08.2006. do isplate.

Tuženik je u podnesku od 23. siječnja 2025. precizirao prigovor radi prijeboja na način pobliže opisan u točki IV izreke ove odluke.

Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.

Kako su odredbe valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Stoga uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka prema koje je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev tuženik je u obvezi vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi u iznosu od 17.989,20 EUR s osnove preplate tečaja uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci I.

U odnosu na naknadu za obradu kredita koju tužiteljica potražuje u visini od 282,82 EUR valjao je tužiteljicu odbiti s tim tužbenim zahtjevom jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno kako navedena naknada tužiteljici nije naplaćena pa je odlučeno kao u točki III izreke presude.

U odnosu na potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog u visini od 220,80 eur valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku kao i okolnosti vezano uz način promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke. Mišljenje je ovoga suda, iako je tuženik svoje potraživanje ispravno postavio kao procesno pravni prigovor radi prebijanja kako to i navodi odluka VSRH poslovni broj Rev- 549/2023, da to potraživanje nije osnovano kako je već naprijed obrazloženo pa se isto neće prebijati sa tražbinom tužitelja. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izrekle odluke.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 5 i 155. Zakona o parničnom postupku, naime tužiteljica sam s neznatnim dijelom zahtjeva nije uspjela u ovome sporu. Stoga je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska 8.11.2023 i 20.01.2024 svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištu 25.03.2024, 22.05.2024 i 10.03.2025. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednosti boda od 2,00 EUR, uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužitelju je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u visini od 350,00 EUR, pa trošak sveukupno iznosi 4.100,00 EUR. Na ukupno dosuđeni iznos parničnog trošak tužitelju temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Slijedom toga odlučeno je kao u točki V izreke presude.

U Rijeci 28. travnja 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun. tuženika