1

Poslovni broj 17 Gž-1132/2022-4

 

           Republika Hrvatska                                        

  Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 17 Gž-1132/2022-4

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš - Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. Š. iz Republike Srbije, I., OIB: …, zastupana po punomoćnici M. S. R., odvjetnici iz Z., protiv 1. tužene B. T. rođ. Š. iz Z., OIB: …, zastupana po punomoćniku Š. T., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V. B. i partneri d.o.o. iz Z. i 2. tužene D. N. rođ. Š. iz Republike Srbije, N. P., OIB: …2, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-302/2022-4 od 11. listopada 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-302/2022 od 11. svibnja 2023. i žalbi 1. tužene protiv rješenja o trošku sadržanom u navedenoj presudi, u sjednici vijeća održanoj 16. studenog 2023.,

 

presudio je

 

I. Odbija se žalba tužiteljice R. Š. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-302/2022-4 od 11. listopada 2022., ispravljena rješenjem istog suda  poslovni broj P-302/2022 od 11. svibnja 2023.

 

II. Preinačuje se navedena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim 1. tuženoj B. T. nije dosuđena naknada daljnjeg troška postupka u iznosu od 2.301,91 eur/17.343,75 kn te se za navedeno sudi:

 

Nalaže se tužiteljici R. Š. isplatiti 1. tuženoj B. T. daljnji trošak postupka u iznosu od 2.301,91 eur/17.343,75 kn[1], u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tužiteljici R. Š. isplatiti 1. tuženoj B. T. trošak žalbenog postupka u iznosu od 82,95 eur/625,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, koja je ispravljena rješenjem, presuđeno je:

 

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je ništetan ugovor o darovanju sklopljen između pok. V. Š. pok. M. kao darovatelja i tužene ad.1. B. T., OIB: …, kao daroprimateljice, ovjeren dana 10. rujna 1998. godine pod brojem …, predmet kojeg ugovora je bila čest.zem. 5916, površine 259 m2 u k.o. G. K. (po staroj izmjeri odgovara čest.zem. 1655/105 k.o. K.), te se određuje uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe predmetnog ugovora o darovanju, tako da se briše vlasništvo sa imena tužene ad.1. uz istovremeni upis predmetne nekretnine u korist V. Š. pok. M.."

II Nalaže se tužiteljici da tuženici ad.1. isplati parnični trošak ovog postupka u iznosu od 12.362,50 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

 

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužiteljica, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni navodi u bitnome se svode na osporavanje pravilnosti primjene materijalnog prava, isticanjem činjenice da u trenutku ostaviteljeve smrti (njezinog sada pokojnog supruga V. Š.) predmetna nekretnina nije više bila njegovo vlasništvo i stoga nije raspravljana kao ostavina u ostavinskom postupku. Smatra kako nije životno logično niti zakonski dopušteno (ne navodeći pri tome po kojem propisu) da nasljednici u ostavinu prijavljuju imovinu koja

nije vlasništvo ostavitelja. Smatra kako je prvostupanjski sud u ovome postupku trebao utvrditi udio tužiteljice u zajedničkoj imovini s pokojnim V. Š.. Predlažu preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška u odnosu na 1. tuženu, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovi postupak.

 

3. Rješenje o trošku sadržano pod točkom II. izreke u dijelu kojim joj nije dosuđen daljnji trošak prema vrijednosti spora koju je prvostupanjski sud utvrdio rješenjem u postupku u visini od 244.000,00 kn pobija 1. tužena zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako joj je prema utvrđenoj vrijednosti spora za priznate radnje u postupku trebalo dosuditi 250 bodova, a ne 100 bodova, koliko dosuđuje prvostupanjski sud. Predlaže preinačiti rješenje o trošku u pobijanom dijelu i dosuditi daljnji parnični trošak sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe od 500,00 kn uvećano za pripadajući PDV.

 

4. Žalba tužiteljice protiv presude nije osnovana, dok je žalba 1. tužene protiv dijela rješenja o trošku sadržanog u presudi, osnovana.

 

U odnosu na odluku o glavnoj stvari

 

5. Tužiteljica svoj zahtjev u ovoj pravnoj stvari temelji na činjeničnim navodima da je 1. tužena pravo vlasništva na nekretnini koja je predmet ovog spora upisala temeljem Ugovora o darovanju nekretnina sklopljenog između sada pokojnog V. Š. pok. M. (supruga tužiteljice i oca tuženica), kao darovatelja te 1. tužene kao daroprimateljice, koji je ovjeren 10. rujna 1998. Tužiteljica dalje navodi kako je brak između nje i V. Š. zaključen 20. siječnja 1968. te je predmetna nekretnina stečena za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, ista je bila zajednička imovina bračnih drugova te pokojni suprug istom nije mogao samovlasno raspolagati, zbog čega predmeti ugovor o darovanju smatra ništetnim. Smatra da je ½ dijela predmetne nekretnine stekla na ime bračne stečevine dok je 1/6 dijela stekla nasljeđivanjem iza ostavitelja, svog supruga sada pokojnog V. Š., pa je stoga vlasnik predmetne nekretnine u 2/3 dijela.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda ima navedene jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je iste pravilo cijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

 

9. Tako prvostupanjski sud pravilno utvrđuje:

- da je čest. 5916 kuća i dvorište ukupne pov. 259 m2, upisana u zk. ul. 3009 k. o. G. K. s upisom prava vlasništva u korist 1. tuženice, za cijelo;

- ugovorom o darovanju nekretnina zaključen između V. Š. kao darovatelja i B. T. kao daroprimatelja 10. rujna 1998. darovana je 1. tuženoj čest. 1655/105 k. o. K., u naravi građevinska parcela od 500 m2 sa obiteljskom kućom;

- V. Š. i R. Š. rođena R. sklopili su brak …. u Z., koji je prestao smrću Š. V. ….;

- postojanje navedenog ugovora i njegov sadržaj bio je poznat tužiteljici još za života supruga te navedenu činjenicu svojevoljno nije istaknula u ostavinskom postupku;

- da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj O-382/10 od 9. studenoga 2010. kao ostavinska imovina pok. V. Š. je utvrđena zaostala mirovina i nekretnine u k. o. K., među kojima nije predmetna nekretnina, te je njegovom nasljednicom na temelju zakona proglašena supruga R. Š. (ovdje tužiteljica), za cijelo.

 

10. Prvostupanjski sud iz provedenih dokaza u postupku pravilno utvrđuje da je tužiteljica bila u braku s V. Š. u razdoblju od …. do …., da je njihov brak prestao V. smrću, da je iza pok. V. vođen ostavinski postupak pod poslovnim brojem O-382/10 koji je pravomoćno okončan rješenjem o nasljeđivanju od 9. studenog 2010., da je V. Š. Ugovorom o darovanju od 10. rujna 1998. kćerki (ovdje 1. tuženici) darovao nekretninu kč. br. 5916 upisanu u zk. ul. 3009 KO G. K. koju nekretninu je 1. tuženica te godine i uknjižila na svoje ime i kao vlasnica iste u zemljišnim knjigama vodila se i u trenutku smrti svoga oca, da predmetom nasljeđivanja nije bila sporna nekretnina, da tužiteljica u tijeku ostavinskog postupka nije osporavala sastav ostavine iako je prisustvovala ostavinskoj raspravi, već je dala nasljedničku izjavu kojom se prihvatila nasljedstva koje joj na temelju zakona i ustupa pripada, a uredno bila upozorena sukladno odredbama Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 - u daljnjem tekstu: ZN), te je potom preuzela rješenje o nasljeđivanju na koje se nije žalila.

 

11. Prvostupanjski sud pravilno polazeći od odredaba čl. 232. st. 1. ZN kojom je propisano da se smatra da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koje i st. 5. istog članka kojom je propisano da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno pozvane, pravilno zaključuje da se učinak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju odnosi na osobe koje su sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane. Pravilno utvrđuje odlučnu činjenicu da je tužiteljica prisustvovala ostavinskoj raspravi iza pok. supruga V. Š., dala nasljedničku izjavu kojom se prihvatila nasljedstva koje joj na temelju zakona i ustupa pripada, uredno bila upozorena sukladno odredbama ZN i potom preuzela rješenje o nasljeđivanju na koje se nije žalila.

 

12. Na žalbene navode kojima tužiteljica ističe kako nije životno logično niti zakonski dopušteno da nasljednici u ostavinu prijavljuju imovinu koja nije vlasništvo ostavitelja te da stoga nije vezana pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju, valja odgovoriti kako su odredbom čl. 232. st. 5. ZN propisane situacije u koje predstavljaju izuzetak u pogledu vezanosti, prema kojoj odredbi osobe ipak neće biti vezane pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju u pogledu prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađene oporuke, glede prava čije bi utvrđenje ovisilo o tome kako će neko sporno pitanje biti riješeno u parnici ili u upravnom postupku na koji ih je ostavinski sud uputio ili ih je trebao uputiti, ako to pitanje nije bilo riješeno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ili ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka, pa stoga navedeni razlog koji ističe tužiteljica ne ulazi u navedeni zakonski okvir.

 

13. U tom smislu, prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju jasno proizlazi da niti jedan od sudionika ostavinskog postupka iza pok. V. Š., uključujući tužiteljicu, nije prigovarao opsegu i sastavu ostavine i predlagao da predmetna nekretnina treba biti predmetom nasljeđivanja u ostavinskom postupku. Ako je tužiteljica smatrala da je u sastav ostavine trebala ući ½ dijela sporne nekretnine (kako to tvrdi u tužbi) čime bi ona zajedno s kćerima naslijedila navedenu ostavinsku imovinu iza pokojnog supruga, to je tužiteljica tu činjenicu (koja joj je bila poznata) morala istaknuti najkasnije u ostavinskom postupku iza smrti pok. V. S. u smislu odredbe čl. 232. st. 5. ZN, nakon čega bi u slučaju da joj ostali nasljednici to ospore u smislu navedene odredbe bila od strane ostavinskog suda upućena u paricu kako bi se riješilo navedeno sporno pitanje.

 

14. Kako tužiteljica nije postupila na navedeni način, iako je znala da je ostavitelj za života raspolagao tom imovinom, pravilno je prvostupanjski sud odbio njezin tužbeni zahtjev pravilnom primjenom odredbe čl. 232. st. 1. i st. 5. ZN utvrđujući da je tužiteljica vezana pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

 

15. U odnosu na činjenične navode tužbe kojima tužiteljica tvrdi da je pokojni suprug bez njezina znanja raspolagao zajedničkom imovinom slijedom čega je Ugovorom o darovanju otuđio i njezinu polovicu dijela predmetne nekretnine koja je bila njihovo zajedničko vlasništvo, slijedom čega traži utvrđenje i ništetnosti ugovora o osiguranju, valja navesti sljedeće.

 

16. Tužiteljica je u ovome postupku osporavala poštenje 1. tužene navodeći da za navedeno raspolaganje ostavitelja nije znala, za isto nije dala svoju suglasnost, za isto je saznala tek naknadno, dok je 1. tuženoj bilo poznato da i njezinoj majci pripada vlasništvo na predmetnoj nekretnini neovisno o činjenici što je u zemljišnim knjigama kao vlasnik bio upisan samo ostavitelj.

 

17. Na navedeno valja odgovoriti kao je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-III/103/2008 od 14. lipnja 2011. - dalje: Odluka, djelomično odstupio od svog ranijeg stava o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog samo po jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova (što je slučaju u ovome postupku) uslijed koje ništavosti se kod takvih raspolaganja ne derogira načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih.

 

18. Prema zauzetom pravnom stavu u navedenoj Odluci u času kada bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne istinitost zemljišnih knjiga.

 

19. U odsutnosti posebnih odredbi o raspolaganju zajedničkom imovinom bračnih drugova, u ocjeni valjanosti raspolaganja tom imovinom primjenjuju se odredbe općih propisa, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), ali i odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZVDSP) koji u čl. 61. propisuje način i učinke raspolaganja zajedničkom stvari.

 

20. Tako iz odredbe čl. 61. st. 2. ZVDSP proizlazi da iznimno, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano kao zajedničko.

             

21. U takvoj situaciji ako se utvrdi da je treća osoba pošteni stjecatelj odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige, ispunjena je bitna pretpostavka postojanja savjesnosti i poštenja treće osobe (I. tužene u ovome postupku) pri prosudbi o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanost raspolaganja zajedničkom imovinom.

 

22. No, savjesnost u postupanju ne ograničava se samo na jednu stranu, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio savjesnost same tužiteljice utvrđujući da je ona za života ostavitelja znala da je on za života raspolagao nekretninom za koju ona tvrdi da je bila njihova zajednička imovina.

 

23. Nadalje, cijeneći sve okolnosti slučaja odnosno da je zbog odlaska tužiteljice sa ostaviteljem i 2. tuženom iz Republike Hrvatske u izbjeglištvo u Republiku Srbiju, činjenicu da se ostavitelj nije vraćao u Republiku Hrvatsku a kuća je bila privremeno dodijeljena na korištenje trećim osobama, zbog čega je sama tužiteljica iskazala da je postupanje ostavitelja bilo poduzeto u namjeri „spašavanja kuće“ jer je 1. tužena jedina ostala živjeti u Republici Hrvatskoj. Navedeno po utvrđenju ovog suda potvrđuje istinitost iskaza 1. tužene (i time njezinu savjesnost) koja jasno navodi da je i tužiteljica u trenutku kada je sačinjen sporan Ugovor o darovanju, sve znala i pristala na takvo raspolaganje svog supruga. U prilog istinitosti iskaza 1. tužene (o postojanju suglasnosti tužiteljice na raspolaganje ostavitelja Ugovorom o darovanju) govori i činjenica da su se stranke u pogledu imovine ostavitelja u Republici Srbiji (stan) suglasile da 1. tužena neće potraživati nasljedni dio u toj imovini ostavitelja te se prema iskazu same tužiteljice te imovine odrekla u njezinu korist. 

 

24. Iz izvedenih dokaza u postupku jasno proizlazi kako je sama tužiteljica u svom iskazu jasno navela da je znala da je cijelo vrijeme trajanja braka: „da je kao vlasnik kuće i zemlje unesen samo V.. Znala sam da se sva dokumentacija vezana za kuću vodila samo na V. ime. Nisam tražila da se uvede na moje ime. To kao žena je teško tražiti.“

 

25. Iz navedenog jasno proizlazi kako se tužiteljica nije pobrinula zaštiti svoje interese upisom zajedničkog prava vlasništva na nekretnini stečenoj u braku upisom svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi kako bi ga na taj način "publicirala" javnosti. Tužiteljica je imala mogućnost zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva na predmetnoj nekretnini jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje, što međutim nije učinila. Razlozi zbog kojih to nije učinila a koje ističe u svom iskazu po ocjeni ovog suda ne predstavljaju razlog zbog kojih to nije mogla učiniti. 

 

26. Slijedom navedenog, a s obzirom na ne postojanje savjesnosti na strani tužiteljice u konkretnom slučaju ona se ne može pozivati na povredu načela povjerenje u zemljišne knjige, pa su stoga i ti žalbeni navodi odbijeni kao neosnovani.

 

27. Slijedom navedenog, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako razlozi koje tužiteljica navodi (u dijelu kojim tvrdi da je raspolaganje ostavitelja ½ dijela zajedničke nekretnine za koji tvrdi da predstavljao njezinu bračnu stečevinu) nisu razlog ništetnosti i ne utječu na valjanost pravnog posla u dijelu u kojem je raspolagano i suvlasničkim dijelom tužiteljice, zbog čega je i u skladu s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje ništetnosti Ugovora o darovanju i posljedično navedenom uspostave zemljišnoknjižnog stanja koje je bilo prije provedbe navedenog Ugovora o darovanju.

 

28. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

 

 

U odnosu na rješenje o trošku

 

29. Žalbu u pogledu odluke o trošku tužiteljica posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan  iznos troškova postupka 1. tuženoj uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja u stavku II izreke prvostupanjske presude.

 

30. U odnosu na žalbene navode 1. tužene kojima pobija rješenje o trošku u dijelu kojim joj nije dosuđen cjelokupno zatraženi trošak valja odgovoriti kako osnovano 1. tužena ističe da je kao vrijednost premeta spora rješenjem u postupku utvrđena u visini od 244.000,00 kn. Kako je postupak u ovoj pravnoj stvari razdvojen u odnosu na dio tužbenog zahtjeva pod točkom II tužbe, a riječ je o nenovčanim potraživanjima to je kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora u smislu odredbe čl. 37. st. 1. ZPP valjalo uzeti polovicu utvrđenog iznosa, odnosno 122.000,00 kn, što daje vrijednost od 250 bodova sukladno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa), a ne 100 bodova kako to utvrđuje prvostupanjski sud (osim za pristup na ročište 22. 9. 2022. za koje je priznato 250 bodova). Stoga je 1. tuženoj trebalo dosuditi razliku za tri podneska koja joj je prvostupanjski sud priznao po Tbr. 8/1 Tarife od 150 bodova za svako (ukupno 450 bodova) za pristup na pet ročišta za koja joj je prvostupanjski sud priznao po Tbr. 8/3 Tarife od 150 bodova za svako (ukupno 750 bodova), te razliku za trošak sastava žalbe po Tbr. 10/1 Tarife za koji je prvostupanjski sud priznao 125 bodova umjesto 312,5 bodova (razliku od 187,5 bodova), što ukupno iznosi 1.385,5 bodova, odnosno 13.875,00 kn, na koji iznos se dodaje pripadajući PDV (3.468,75 kn) pa je u konačnici 1. tuženoj temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP dosuđen daljnji trošak u iznosu od 2.301,91 eur/17.343,75 kn i platež naložen tužiteljici kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

 

 

U Velikoj Gorici 16. studenog 2023.

 

 

             Predsjednica vijeća

 

                 Verica Kos, v.r.