Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-646/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Marijani Brajak Mateša, u pravnoj stvari tužitelja HV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 31. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, po objavi 25. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu broj: 45316/09 dana 03.04.2009. sklopljenog između tužitelja HV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 koja glasi:

" 7.1. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00 % (slovima:triposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita.7.2. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju , odnosno iskorištenom iznosu kredita."

II. Tuženik OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, dužan je tužitelju HV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.231,18 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj kao korisnik kredita te Societe Generale – Splitska banka d.d., kao kreditor, sklopili su Ugovor o kreditu broj: 45316/09 dana 03.04.2009. godine. Societe Generale – Splitska banka d.d. je pravni prednik tuženika, obzirom da je navedeno društvo pripojeno tuženiku temeljem Ugovora o pripajanju od 13. lipnja 2018. i Aneksu Ugovora o pripajanju od 10. listopada 2018.

Kreditor je korisniku kredita odobrio nenamjenski kredit. Točkom 7. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita:" 7.1. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00 % (slovima:triposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita. 7.2. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita." Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Tužitelj smatra da iz svega naprijed navedenog proizlazi kako je odredba čl. 7. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj predlaže da sud donese odluku kao u izreci.

2. . Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava navode tužbe i tužbeni zahtjev. Osporava aktivnu legitimaciju navodeći da tužitelj nije dostavio dokaz o tome tko je plaćao anuitete po predmetnom ugovoru, kao i da tužitelj nije potrošač i da nije dokazao da je platila naknadu obrade kreditnog zahtjeva, te da ugovorna odredba o obvezi plaćanja naknade nije ništetna, jer da je jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tuženik Ističe i prigovor zastare potraživanja. Predlaže odbiti tužbene zahtjeve uz naknadu parničnog troška tuženiku

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 5 do 7 spisa), sudsku praksu (list 30 do 81 spisa), na ročištu održanom dana 31. ožujka 2025. saslušan je tužitelj na okolnosti sklapanja ugovora sa tuženikom (list 84 – 85 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnivanim u cijelosti.

5. Obzirom da je tuženik prigovorio vrijednosti predmeta spora sud je na ročištu održanom dana 27. veljače 2025. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,02 EUR sukladno odredbi čl. 40. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje ZPP).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 45316/09 dana 03.04.2009. u dijelu koja glasi" 7.1. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00 % (slovima:triposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita.7.2. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju , odnosno iskorištenom iznosu kredita."

7. Među strankama nije sporno da je zaključen naprijed navedeni ugovor o kreditu u kojem je sadržana i osporena odredba čl. 7. u kojoj je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

8. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu zahtjeva za kredit i u kojoj visini, je li odredba čl. 7. Ugovora ništetna. Sporna je zastara predmetne tražbine.

9. Tužitelj, po zanimanju ing. poljoprivrede, saslušan na ročištu održanom dana 31. ožujka 2025. u svom iskazu je u bitnome je iskazao da je 2009. kod tuženika podigao nenamjenski kredit u iznosu od 10.000,00 EUR, a iznos kredita je utrošio na adaptaciju kuće. Sam postupak ugovaranja kredita tekao je na način da tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za sklapanje kredita jer je tuženik imao najbolje uvjete. Sklapanje ugovora je teklo na način da je djelatnik tuženika tužitelju iznio uvjete sklapanja kredita i nakon toga su potpisali ugovor o kreditu time da je ugovor već unaprijed bio sastavljen od strane tuženika, dakle tužitelj sa djelatnikom tuženika nije pregovarao o uvjetima kredita. Prije potpisivanja ugovora tužitelj je detaljno pročitao i razumio ugovor te je vidio da ugovor sadrži i obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, pri čemu nije točno znao na što se ta naknada odnosi ali je mislio sam da je to standardna naknada koja se mora platiti, time da mu djelatnik tuženika prilikom potpisivanja ugovora nije razjasnio svaku ugovornu obvezu pa nije ni znao na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a nije ni tražio djelatnika banke da mu objasni na što se odnosi predmetna naknada. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je iz odobrenih sredstava o kreditu. Tužitelj kuću koja je adaptirana sredstvima kredita nikada nije iznajmljivao, a i danas živi u njoj.

10. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O predmetnoj odredbi se nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kreditom zahtjeva i upravljanje kreditom niti je to navedeno u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu (u čl. 2. Ugovora stoji da korisnik samostalno određuje namjenu kredita, a tužitelj je u svom iskazu jasni naveo da je novac utrošio u adaptaciju kuće u kojoj i dana živi, a istu nikada nije iznajmljivao).

11. Obzirom da je tužitelj u svom iskazu potvrdio da je platio utuženu naknadu za obradu kredita kao i da je ugovor o kreditu u cijelosti realiziran, uz činjenicu da je u čl. 7. Ugovora o kreditu jasno naznačeno da se ista plaća jednokratno, odmah prije korištenja kredita kao i da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita, a tuženik nije na spis predmeta dostavio dokaze u smjeru da ugovor o kreditu uopće nije realiziran, sud smatra da je tužitelj dokazao da je platio utuženu naknadu, tim više što je tuženik tužitelju nesporno isplatio ugovoreni iznos kredita što svakako ne bi učinio da tužitelj nije platio ugovorenu naknadu.

12. U odnosu na prigovor tuženika da je osporena odredba ugovora jasna i lako uočljiva valja navesti da je takva tvrdnja tuženika točna jer uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

13. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,00 % od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

15. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,00 %) koji je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 7. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

18. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

19. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

20. U odnosnu na prigovor zastare istaknut po tuženika sud je isti ocijenio neosnovanim iz razloga kako slijedi.

21. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. U ovom predmetu ništetnost dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu utvrđena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći, pri čemu se napominje da tužitelj u ovom predmetu nije ni stavio zahtjev za isplatu iznosa plaćanog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

23. Slijedom naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u toč. I. izreke.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje – ZPP) te tužitelju koji jr u cijelosti uspio u postupku pripadaju troškovi postupka.

25. Troškovi postupka tužitelja odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 – dalje Tarifa) kako slijedi: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 13. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 27. veljače 2025. i 31. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako sukladno Tbr. 9. toč. 1. te trošak pristupa na ročište na koje se objavljuje presuda u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Na naprijed odmjerene troškove tužitelju pripada i PDV u iznosu od 225,00 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife. Zaključno tužitelju pripadaju i troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 106,18 EUR.

26. Dakle ukupni troškovi tužitelja u ovom predmetu iznose 1.231,18 EUR kako je i odlučeno u toč. II. izreke presude.

U Karlovcu, 25. travnja 2025.

Sudac: Marijana Brajak Mateša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok za žalbu računa se od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Damir Karajić, odvjetnik u Karlovcu

2. Odvjetničko društvo Vukina i partneri d.o.o., Zagreb