REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5465/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika OTP banka, d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 02. travnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ŽUĐ, odvjetničke vježbenice, dana 25. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 18214/06 od 28. ožujka 2006. godine koji je sklopljen između prednika tuženika HVB Splitske banke d.d. kao kreditora i tužitelja ŽU kao korisnika kredita, kojom odredbom je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 11. Ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.

II Nalaže se tuženiku OTP banka, d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ŽU, iza [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 390,49 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01. lipnja 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dna polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 783,18 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 25. travnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj i prednik tuženika dana 28. ožujka 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 24.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 84 mjeseca, te uz promjenjivu kamatnu stopu. U čl. 11. Ugovora o kredita, određeno je da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora. Tužitelj navodi da je uvećanom uplatom dana 01. lipnja 2009. godine prijevremeno konačno otplato kredit, za što mu je tuženik zaračunao naknadu u iznosu od 2.042,17 kn. Navodi se da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primijenio ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te na taj način doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03), kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Tužitelj tvrdi da tuženik nije s njim pojedinačno pregovarao o toj odredbi ugovora, niti je ugovorom utvrdio točne parametre po kojima bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit. Zaključno, navodi da ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredbi koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita , te da su ispunjeni uvjeti za tužbu za utvrđenje propisanu odredbom čl. 187. Zakona o parničnom postupku. Navodi da je navedena ugovorna odredba ništetna temeljem odredbe čl. 87. ZZP/03 i čl. 270. i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO/05), te da je posljedica tako utvrđene ništetnosti, dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetne odredbe ugovora, sa zateznom kamatom od dana stjecanja, temeljem čl. 1115. ZOO/05. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 11. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita i da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 390,49 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 01. lipnja 2009.g. do isplate, uz naknadu parničnog troška i zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Osporava vrijednost predmeta spora, te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, navodeći da tužitelj nije potrošač, pa da se stoga primjenjuje tumačenje zastare iz odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-2637/23 od 09. travnja 2024. godine, za tražbine stjecanja bez osnove iz ne- potrošačkih ugovora, tvrdeći da se primjenjuje zastarni rok od pet godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu. Kako je tužitelj zadnju uplatu izvršio dana 01. lipnja 2009. godine, a tužba je podnesena 23. rujna 2024. godine, dakle po proteku petogodišnjeg zastarnog roka, tuženik ističe prigovor zastare. Nadalje, tuženik navodi da ograničenja koja su uvedena u hrvatsko zakonodavstvo nisu primjenjiva na predmetni Ugovor o kreditu, te se poziva na stav Hrvatske narodne banke. Osim toga, navodi da nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, obračuna prijevremene otplate kredita, saslušanjem tužitelja osobno kao stranke.

4. Nakon provedenih dokaza i ocijene istih, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor, dana 28. ožujka 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 24.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 84 mjeseca.

6. Nije sporno da je predmetnim Ugovorom o kreditu, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koju naknadu je tužitelj platio. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 390,49 eura, koliko je tužitelj platio tuženiku s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. Sporno je pitanje zastare, svojstvo potrošača, pitanje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 11., koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. Radi utvrđenja spornih okolnosti, provedeni su već navedeni dokazi.

9. Tužitelj je u iskazu naveo da je tijekom 2006. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu, te da nije imao u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo. Naveo je da m je kredit trebao kako bi platio neka dugovanja koja je tada imao, dakle isključivo u privatne svrhu, a ne ni za kakvo poslovanje. Objasnio je da se nakon 3 do 4 godine otplate kredita odlučio riješiti tog tereta i da se u banci raspitivao koji iznos treba platiti da bi prijevremeno zatvorio kredit. Naveo je da su mu zaposlenici banke tumačili da postoje dvije opcije u slučaju prijevremene otplate kredita, jedna opcija da se odnosi na slučaj kada je otplaćeno 50% kredita (prema duljini otplate) u kojem slučaju se plaća naknada u jednom iznosu, dok je drugi slučaj ako je otplaćeno manje od 50%, da se tada plaća drugi iznos. Tužitelj tvrdi da mu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu zaposlenici banke nisu objasnili na što se točno odnosi naknada koje treba platiti prilikom prijevremene otplate kredita. Naveo je da su mu, prilikom prijevremenog zatvaranja kredita, samo rekli koji iznos treba platiti ,što je on i učinio, jer se htio riješiti tog kredita. Naveo je da nije mogao pregovarati sa zaposlenicima banke oko visine uplate iznosa kojim je zatvorio kredit, niti je mogao pregovarati o visini tog iznosa. Naveo je da je cijelo vrijeme on otplaćivao kredit i da je upravo on učinio prijevremenu otplatu kredita.

10. U cijelosti je prihvaćen tužiteljev iskaz koji je djelovao istinito, uvjerljivo i prihvatljivo, te je u skladu s pisanim Ugovorom o kreditu.

11. Pregledan je predmetni Ugovor o kreditu u kojem odredba čl. 11. određuje da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.

12. Analizirajući rezultate provedenih dokaza, utvrđeno je da se tužitelj nije mogao suprotstaviti jednostranoj odluci banke koja je u ugovor unijela i nametnula spomenute odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Doista se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane banke, a na spomenutu odredbe tužitelj, kao potrošač nije mogao utjecati niti izbjeći njezino ugovaranje. Sud je prihvatio tvrdnju tužitelja da se o toj odredbi nije uopće pregovaralo i da mu zaposlenici banke nisu objasnili zašto se plaća spomenuta naknada i po kojim kriterijima i parametrima se utvrđuje visina naknade.

13. Prema tome, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, pa je stoga navedena ugovorna odredba nepoštena a ujedno i ništetna, sukladno čl. 81. Zakona o pravima potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba čl. 11. je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Nije u pravu tuženik kada navodi da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako razumljiva i uočljiva. Naime, u ugovoru nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve to troškove banka ima, koje bi potrošač trebao posebno plaćati prilikom prijevremene otplate kredita. Osim toga, nisu navedeni kriteriji koji će se primijeniti pri izračunu visine naknade.

15. Radi se o nametnutoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo i koja ne daje potrošaču nikakvu argumentaciju o potrebi plaćanja te naknade, niti kriterije i parametre po kojima se izračunava. Odredba o prijevremenoj otplati kredita je neodrediva, a tuženik je ostavio sebi slobodu određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ("…u iznosu određenom aktom Kreditora…"). Nedvojbeno se radi o odredbi ugovora o kojoj se nije posebno pregovaralo, već je tužitelj stavljen u položaj "uzmi ili ostavi".

16. Treba navesti, da u ovom slučaju, sud nije automatski primijenio utvrđenja iz parnice Potrošač koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i povodom žalbe pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, vodila povodom kolektivne tužbe potrošača, jer se u toj parnici utvrđivala ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu, dok se nije utvrđivala ništetnost odredbi o naknadi za prijevremenu naknadu kredita. Stoga je sud u ovom postupku utvrđivao ništetnost ugovorne odredbe čl. 11. koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

17. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja. Naime, tužitelj je postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc).

18. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare ni u pogledu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata iznosa naknade. U ovom slučaju, primjenjuje se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Kako se u ovom postupku radi upravo o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti te odredbe ugovora, to je evidentno da nije došlo do zastare, zapravo zastarni rok nije ni počeo teći.

20. S obzirom da je sud u ovom postupku utvrdio ništetnost ugovorne odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, to je tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan, sukladno čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 321. ZOO/05.

21. Tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, već je na ročištu dana 14. veljače 2025. godine, naveo da nije sporna visina tužbenog zahtjeva, odnosno visina naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, radi se o iznosu od tadašnjih 2.942,17 kn, odnosno 390,49 eura.

22. Kako visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna, tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga provođenja financijskog vještačenja.

23. Na temelju rezultata svih provedenih dokaza i primjene materijalnog prava, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, pa ga je u cijelosti prihvatio i ovom presudom utvrdio da je ništetna odredba čl. 11. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu naknadu kredita, radi čega je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 390,49 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja naknade, dakle od 01. lipnja 2009. godine do isplate.

24. Zatezne kamate teku temeljem čl. 1115. ZOO/05, po kojem je nepošten stjecatelj dužan vratiti zatezne kamate od dana stjecanja, jer je tuženik kao nepošten stjecatelj odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe kojom je povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača, jer je spornu odredbu kojom je ugovorena naknada za slučaj prijevremene otplate kredita, nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja. Stoga tužitelju pripada zatezna kamata koja teče od dana plaćanja te naknade, jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

25. Kamata teče po stopi koja se od dospijeća odnosno od dana plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj izvršio dana 01. lipnja 2009.g. pa do 31. srpnja 2015. godine, određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dna polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

26. Tuženik je prigovarao visini vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, pozivajući se na pravni stav Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 349/2020 od 07. prosinca 2021. godine, navodeći da se deklaratorni zahtjev u ovom postupku ima smatrati deklaratornim preambulom zahtjevu za isplatu, pa da se taj deklaratorni preambul ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već da se vrijednost predmeta spora određuje samo prema zahtjevu na isplatu.

27. S obzirom na pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u odluci poslovni broj Rev 349/2020 od 07. prosinca 2021. g. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 390,49 eura (prema visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva), pa je s obzirom na tu vrijednost izračunat parnični trošak.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

29. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 50 bodova, sastav podneska od dana 11.11.2024.g. - 50 bodova, sastav podneska od 16.01.2025.g. - 50 bodova, pristup na ročište 14.02.2025.g. - 50 bodova, pristup na ročište 02.04.2025.g. - 50 bodova, pristup na ročište za objavu presude - 50 bodova, ukupno 300 bodova, odnosno 600,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 150,00 eura, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 33,18 eura, pa ukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 783,18 eura.

30. Nije u pravu tuženik koji tvrdi da tužitelj nema pravo na trošak dvaju podnesaka, jer da tužitelj prethodno nije tražio dopuštenje od suda, da se očituje na navode odgovora na tužbu. Naime, odredba čl. 299.a Zakona o parničnom postupku, ne predstavlja kogentnu pravnu normu, a sud smatra da je svrsishodno tužiteljevo podnošenje očitovanja na navode odgovora na tužbu, kao i podnošenje podneska od 16.01.2025.g. u kojem se detaljnije očitovao na tuženikove prigovore (čl. 299.a st. 5. Zakona o parničnom postupku). Stoga je dosuđen tužitelj i trošak podneska od 11. studenog 2024. godine i podneska od 16. siječnja 2025. godine, jer se radi o opravdanim i svrsishodnim troškovima.

31. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 25. travnja 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

32. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 25. travnja 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku