REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2406/2017-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PIŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 11. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika Maje Marte Martonja, odvjetnice, dana 25. travnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 016-1576/2005 od 1. kolovoza 2005. sklopljen između tužiteljice i tuženika.

Tuženik je dužan podmiriti tužitelju trošak ovog parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.",

kao neosnovan.

II Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 016- 1576/2005 od 1. kolovoza 2005., sklopljenom između tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužiteljice PIŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, u dijelu koji glasi:

"Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.05.2006. (prvog svibnja dvijetisućešete) godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata kojoj pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.".

III Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 016- 1576/2005 od 1. kolovoza 2005., sklopljenog između tužiteljice PIŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF).

IV Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 016- 1576/2005 od 1. kolovoza 2005., sklopljenog između tužiteljice PIŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF).

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, nadoknaditi tužiteljici PIŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 2.375,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 25. travnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 1. kolovoza 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj: 016-1576/2005, radi kupovine stana, temeljem kojeg joj je tuženik, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 211.700,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Člankom 3. i 6. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama prednika tuženika u trenutku ugovaranja iznosila je 3,99% godišnje. Poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora; presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među ostalim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, slijedom čega tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, isplatu preplaćene razlike, odnosno eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom utvrđenje ništetnosti te ništetnosti odredbe Općih uvjeta poslovanja tuženika u dijelu koji je vezan uz primjenjive kamatne stope.

1.2. U predmetu ovog suda koji se vodio pod poslovnim brojem P-6256/2018 ustaje s tužbom protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu budući je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica, odnosno CHF.

1.3. U konačno uređenom tužbenom zahtjevu u u podnesku od 2. listopada 2024. (stranica 321-322 spisa), nakon što je sud rješenjem od 13. lipnja 2022. na ovaj predmet spojio predmet posl.br. P-6256/2018 radi jedinstvenog raspravljanja (stranica 107-108 spisa), prvopostavljenim tužbenim zahtjevom uređenim traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 016-1576/2005 od 1. kolovoza 2005. uz naknadu parničnog troška, a ukoliko sud utvrdi da nije u cijelosti ništetan Ugovor tada eventualno kumuliranim (podrednim) tužbenim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, te utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), te utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), kao i da joj tuženik podmiri trošak ovog parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Čini neprijepornim da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu. Ističe prigovor zastare. Drži da se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presuda iz kolektivnog spora u ovom postupku. Navodi da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima, te se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te da iste odredbe nisu nepoštene. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Tužiteljici su prije sklapanja Ugovora o kreditu od strane tuženika vrlo jasno objašnjene sve značajke Ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Isto je učinio i javni bilježnik prilikom solemnizacije istog Ugovora. Ističe da tužiteljica nema pravo na zatezne kamate jer tuženik nije bio nepošteni stjecatelj. Navodi da je Ugovor o kreditu raskinut 5. srpnja 2011. jer tužiteljica nije postupala sukladno ugovornim obvezama i nije plaćala dospjele mjesečne anuitete te joj je raskidom Ugovora dospio cjelokupni iznos kredita na naplatu. Ističe da je radi prisilne naplate svojeg potraživanja pokrenuo ovršni postupak na tužiteljičinoj nekretnini, te je ovaj sud donio rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-761/2014 prema kojem tuženik ima spram tužiteljice potraživanje na ime glavnice u visini 1.125.347,46 kn sa zateznom kamatom od 5. travnja 2012. do isplate, na ime redovne kamate 27.714,72 kn sa zateznom kamatom od 5. travnja 2012. do isplate, na ime zatezne kamate 73.297,76 kn, te na ime troškova ovršnog postupka 624,25 kn sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2024. do isplate. Budući je potraživanje tuženika spram tužiteljice utvrđeno ovršnom ispravom predlaže ukoliko sud utvrdi postojanje potraživanja tužiteljice prema tuženiku. izvršiti prijeboj međusobnih tražbina Na glavnoj raspravi održanoj 7. listopada 2024. tuženik se protivi preinaci tužbe kako je to učinila tužiteljica u podnesku od 2. listopada 2024., kao i djelomičnom povlačenju tužbe, budući da je tužiteljica u cijelosti promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva, te u konačnici više ne traži isplatu, slijedom čega tuženik drži da je tužiteljica u tom dijelu povukla tužbeni zahtjev, pa tuženiku pripada trošak postupka za povučeni dio. Ističe prigovor litispendencije jer drži da tužbu u spojenom predmetu posl.br. P-6256/2018 treba odbaciti. Podneskom od 22. listopada 2025. povlači protivljenje djelomičnom povlačenju (tužiteljica je povukla tužbu u dijelu kondemnatornog tužbenog zahtjeva), te pristaje na djelomično povlačenje i traži trošak za povučeni dio. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj 016-1576/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 1. kolovoza 2005. (stranica 8-19 spisa), zamolba od 21. rujna 2016. (stranica 20 spisa), raskid Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2011. s vraćenom dostavom (stranica 39-40 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga (stranica 42, 46 spisa), rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-761/14-9 od 18.3.2014. (stranica 43-45 spisa), Opći uvjeti Hypo Alpe Adria Bank za poslovanje sa građanima (stranica 57-62 spisa), otplatni plan (stranica 63-64 spisa), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. (stranica 127-137 spisa), zahtjev za dostavom podataka od 27. ožujka 2017 spisa (stranica 238-242 spisa), te je saslušana tužiteljica (stranica 319-320 spisa),

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovora o kreditu broj 016-1576/2005 od 1. kolovoza 2005., u kunskoj protuvrijednosti 211.700,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja, radi stana s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti,

- da je ugovorena redovna kamatna stopu od 3,99% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je rok otplate kredita određen do 31. kolovoza 2024.,

- da tužiteljica nije uredno podmirivala svoje ugovorne obveze na način d aje plaćala dospjele anuitete, slijedom čega je od strane tuženika Ugovor o kreditu raskinut 5. srpnja 2011., slijedom čega je tužiteljici dospio cjelokupni iznos kredita na naplatu,

- da je tuženik pokrenuo ovršni postupak na nekretnini tužiteljice koji se vodi kod ovog suda pod posl. br. Ovr-761/2014,

- da je sukladno rješenju o ovrsi posl. br. Ovr-761/2014 potraživanje tužitelja na ime glavnice u visini 1.125.347,46 kn sa zateznom kamatom od 5. travnja 2012. do isplate, na ime redovne kamate 27.714,72 kn sa zateznom kamatom od 5. travnja 2012. do isplate, na ime zatezne kamate 73.297,76 kn, te na ime troškova ovršnog postupka 624,25 kn sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2024. do isplate,

- da je rješenjem ovrsi posl. br. Ovr-761/2014 od 26. listopada 2022. određen prekid tog ovršnog do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka

6. Prijeporno je:

- istaknuti prigovor litispendencije,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužiteljice.

7. Istaknuti prigovor litispendencije nije osnovan. Naime u predmetu posl. broj P- 2406/2017 tužiteljica je ustala s tužbom radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, odnosno njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredbi Općih uvjeta tuženika koje to reguliraju, te isplate preplaćene razlike, dok je u predmetu ovog suda posl. br. P-6256/2018 tužiteljica ustala s tužbom radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, odnosno njegove odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a kako je sud rješenjem od 13. lipnja 2022. na ovaj predmet spojio predmet posl.br. P- 6256/2018 radi jedinstvenog raspravljanja, to istaknuti prigovor nije osnovan, jer iako postoji istovjetnost stranaka, djelomično identični tužbeni zahtjev (utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu), ne postoji istovjetnost činjeničnih navoda tužbe na kojima tužiteljica temelji tužbeni zahtjev, slijedom čega nisu ispunjeni uvjeti iz čl. .194. st. 3. ZPP-a

8. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu: ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

9. Tužiteljica u svom iskazu navodi da joj je trebao kredit za kupnju stana i kako su se u to vrijeme reklamirali stambeni krediti posjetila je tuženika gdje joj je predočeno od strane službenika da je najpovoljniji kredit u valuti CHF, koja je stabilna. U to vrijeme je radila u Državnoj agenciji za sanaciju banaka i njezini prihodi su odgovarali ponuđenom kreditu. Ugovor je pročitala i razumjela je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, no nije očekivala da bi kamatna stopa mogla rasti kako se kasnije dogodilo u stopostotnom iznosu. Isto tako nije očekivala da bi tečaj ugovorene valute mogao rasti na način kako se kasnije dogodilo. Službenica banke uvjeravala ju je da je to stabilna i sigurna valuta, a nije ju upozorila na moguće rizike ugovaranja te valute. Sjeća se da joj je početna rata iznosila 5.000,00 kn da bi u konačnici narasla na 9.500,00 kn. Kako nije mogla plaćati taj iznos cijelo vrijeme je plaćala početnu ratu, no međutim, banka joj je otkazala Ugovor o kreditu 2011., te je pokrenula ovršni postupak protiv nje i jamaca, kao i ovrhu na nekretnini. Prema njezinim izračunima do sada je otplatila negdje oko 90.000,00 EUR, a kredit je u eurima iznosio 136.000,00 EUR. Po zanimanju je profesor i ekonomist i bavila se investicijskom ekonomijom dok se bankarskim poslovanjem nije bavila. Nije imala mogućnost uzeti fiksnu kamatnu stopu na kredit, niti joj je istu itko nudio. Bio joj je jasan pojam valutne klauzule na način da je iznos kredita vezan uz tečaj CHF, kao i svaki mjesečni iznos. Stan koji je kupljen temeljem Ugovora o kreditu je kupljen za obiteljske potrebe i u njemu živi s obitelji.

10. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. kupnju stana. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici, što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe, kao i na temelju kojih parametara dolazi do promjene kamatne stope. Iako je tužiteljica po zanimanju ekonomistica, ona se nije bavila bankarstvom nego investicijama, slijedom čega nije imala posebna stručna znanja u odnosu na prosječnog potrošača na temelju kojih bi se razlikovala od istog.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu VSRH) je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u kojem je Udruga Potrošač - Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž- 7129/2013, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

12. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

13. Iz navedenog obrazloženja presude VSRH proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužiteljica jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužiteljica na to mogla utjecati.

14. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, niti odrediva, te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužiteljici. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužiteljicu o promjeni kamatnih stopa, ali ona nije bila upoznata s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču.

15. Sukladno stavu VSRH u navedenoj presudi, činjenica jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojima je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u prijepornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

16. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja, te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik, suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv, pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

17. Naime, sklopljeni Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP), dok tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva, u smislu odredbi čl. 269. st. 2.

ZOO i čl. 272. ZOO.

18. U čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud utvrđuje da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

19. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, pa primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora. Na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. istog Zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda, već je tužiteljica trebala kredit za stan kojeg će moći otplatiti, pa nije sklapala pravni posao, niti djelovala na tržištu u svrhe koje bi bile namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti ili slobodnom zanimanju, što tuženik ni ne dokazuje. Sve i da su ispunjene pretpostavke iz čl. 324. st. 1. ZOO, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također, odredba čl. 326. st. 2. ZOO se ne primjenjuje, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. ZZP.

20. Po stavu ovog suda, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, slijedom čega ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (kao i o valutnoj klauzuli) nije element bez kojega ugovor o kreditu ne može opstati, jer je iznos kredita koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje utvrdiv i iznos koji je ona morala vratiti prema otplatnom planu i bez te odredbe, pa ništetnost navedenih odredbi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora, radi čega je prvopostavljeni tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti odbijen, te je odlučeno kao pod točkom I izreke presude.

21. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedene odredbe prijepornog ugovora koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj joj način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužiteljica mora vratiti tuženiku.

22. Glede valutne klauzule, VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci, te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda, to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužiteljicu o svim rizicima koje ona prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi ona mogla razumjeti što joj donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sama o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

23. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR, pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike, pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stope ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, jer tužiteljica nije ni mogla znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st. 1. ZOO ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima obveznog prava.

24. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i valutna klauzula u CHF, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i tečaja valute, ništetne.

25. U tom je smislu riječ o ugovoru na koji se i ratione materiae (odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ugovaraju primjenu valutne klauzule u CHF te izmjenu promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom kreditora) i ratione temporis (od 1. lipnja 2004. do 31. kolovoza 2008. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i od 10. rujna 2003. do 31. kolovoza 2008. u odnosu na jednostranu izmjenu promjenjive kamatne stope) i ratione personae (tužiteljica je potrošač, a tuženik je obuhvaćen tužbom radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača kao jedan od tuženika) obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i tuženika, te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je postala pravomoćna u odnosu na jednostranu izmjenu kamatne stope 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF 14. lipnja 2018. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu između tužiteljice i tužene, ništetne.

26. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda iz kolektivnog spora, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

27. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na jednostranu izmjenu kamatne stope je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 25. travnja 2017. i u spojenom predmetu, 20. prosinca 2018., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

27. Raspravnim rješenjem od 7. listopada 2024. dopuštena je preinaka tužbe kako je to učinila tužiteljica u podnesku od 2. listopada 2024., kao i prethodno u podnesku od 27. prosinca 2019. (stranica 323 spisa), temeljem čl. 190. st. 3. ZPP-a budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime u tijeku je ovršni postupak između stranka koji je prekinut do pravomoćnog okončanja ovog postupka, te je odlučno utvrditi jesu li ništetne navedene odredbe Ugovora o kreditu kako bi stanke u konačnici imale valjan izračun tražbine tužitelja, odnosno dugovanja tužiteljice koji je lišen ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

28. Budući je sud prihvatio drugi eventualno kumulirani zahtjev, to je prvi zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan. Naime, na osnovi čl. 1021. ZOO-a, ugovorom o kreditu se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, uza neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema stajalištu ovog suda, pobuda za sklapanje ugovora o kreditu na tužiteljičinoj strani jest bivanje određene novčane svote, a na tuženikovoj strani jest dobivanje naknade za korištenje tog novca tj. kamate budući je na osnovi ove zakonske odredbe ugovor o kreditu naplatan pravni posao. U odnosu na utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora treba reći da je tužiteljica dobila na raspolaganje ugovorenu svotu, a tuženik dobiva otplatom glavnicu i kamate. Sukladno čl. 9. ZOO-a je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njeno ispunjenje, što je i učinjeno s obje ugovorne strane do prijevremene otplate kredita. Uz to i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017-10 izražava stajalište da primjenom čl. 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenoga novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, te eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Također i VSRH u svom rješenju Gos-1/2019- 36 od 4. ožujka 2020., a pozivom na presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019., te primjenom čl. 6.st. 1. Direktive 93/13/EEZ navodi da se želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka, odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Konačno, odredba čl. 296. ZOO-a odnosi se na ništetnost pojedinačnih odredaba a ne svih općih uvjeta ugovora te sama po sebi ne može biti osnova za ništetnost cijeloga ugovora o kreditu.

29. Zbog toga je sud odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, jer on može opstati unatoč ništetnosti pojedinih odredaba. Radi toga sud nije odlučivao o istaknutom prigovoru radi prebijanja kojega je tuženik istaknuo u podnesku od 4. ožujka 2020. za slučaj da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu u cijelosti.

30. Tužiteljica je podneskom od 2. listopada 2024. uredila tužbeni zahtjev (stranica 321-322 spisa) na način da traži samo utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koju preinaku je sud dopustio kako je obrazloženo u toč. 27. obrazloženja ove presude, te nije tražila ispletu temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je pristao na povlačenje tužbe tužiteljice u ovom dijelu, ali je potraživao trošak.

31. Budući da tužiteljica nije postavila određen tužbeni zahtjev za kondemnatorni dio ranijeg tužbenog zahtjeva, odnosno nije postavila visinu istog jer nije ni proveden dokaz financijskim vještačenjem, tuženik u odnosu na ovaj dio zahtjeva nije imao nikakvih troškova jer se nije na isti mogao očitovati dok nije iskazan u svojoj visini, pa mu, po stavu ovoga suda, ne pripada parnični trošak za povučeni dio.

32. Naime, u situaciji kada je tužiteljica djelomično povukla tužbu, nema mjesta primjeni čl. 158. ZPP-a u punom opsegu te odredbe jer postupak nije završen povlačenjem tužbe, već se postupak nastavio voditi. Trošak određene odvjetničke radnje u postupku (sastavljanje podneska ili zastupanje na ročištu) se obračunava u odnosu na cjelokupan tužbeni zahtjev pa u situaciji kada je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva koji nije ni iskazan u svojoj visini, ne može tuženik, na ime tog povučenog dijela tužbenog zahtjeva, ostvariti naknadu za sve radnje koje su poduzete do tog djelomičnog povlačenja jer su one poduzete u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem se nastavilo raspravljat.

33. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, u smislu odredaba čl. 158. i čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik nema pravo na zahtijevani trošak jer su ti troškovi nastali su svezi cjelokupnog tužbenog zahtjeva, a ne samo onog dijela koji je tužiteljica povukla.

34. Ujedno se ističe da je u presudi Europskog suda za ljudska prava od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučeno da čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13.

35. Dakle, u ovoj vrsti spora tuženik ne bi imao pravo na naknadu troška u pogledu povučenog dijela tužbenog zahtjeva jer bi takav način snašanja troškova od strane potrošača predstavljao znatnu prepreku koja bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na sudsku zaštitu.

36. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.327,23 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

37. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe u ovom i spojenom predmetu posl. br. P-6256/2018 (Tbr 7. toč. 1. OT ukupno 200 bodova), zastupanje na ročištu održanom dana 2.10.2019., 7.2.2022.,13.6.2022., 23.11.2023., 22.4.2024., (Tbr. 9. toč. 1. i 5. OT 450 bodova), sastava podneska od 27.12.2019. (u oba spisa) i 2.10.2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT 300 bodova), odnosno 950 bodova ili 1.900,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 475,00 EUR, što ukupno iznosi 2.375,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

36. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do plateža, tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 25. travnja 2025. do isplate.

37. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

38. Tužiteljici nije priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu u oba predmeta budući ona nije dokazala da je iste platila.

U Zagrebu, 25. travnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika