Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Diegu Modrušanu, odvjetniku u Rovinju-Rovigno, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 04. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 25. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se tuženikov prigovor mjesnoj nadležnosti.

II Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe i dijelovi odredaba članka 1. IZNOS KREDITA, članka 4. KAMATA NA KREDIT, članka 5. INTERKALARNA KAMATNA STOPA, članka 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA i članka 7. OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9010969419 od 24. siječnja 2006. godine, sklopljen između Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditor i JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to: članak 1. IZNOS KREDITA "Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 63.000,00 CHF (slovima: šezdesetritisuće CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita" u cijelosti; članak 4. KAMATA NA KREDIT 4.1. "Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,15 % godišnje (slovima: četiri cijelih petnaest posto) godišnje." u dijelu koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana"; članak 4.2. "Visinu kamatne stope banke može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz t. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima." u cijelosti; članak 5. INTERKALARNA KAMATA "U razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita korisnik kredita plaća banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno, mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate banka će obavijestiti korisnika kredita pisanim putem. Ako korisnik kredita ne plati interkalarnu kamatu u roku od 8 dana od dana dospijeća, banka mu neće zaračunati kamatu na zakašnjela plaćanja, a ako je ne plati u navedenom roku, kamata na zakašnjela plaćanja zaračunat će mu se od dana dospijeća interkalarne kamate." u dijelu koji glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate."; članak 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA "Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate." u dijelu koji glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate."; članak 7. OTPLATE KREDITA "7.1. Rok otplate kredita je 240 mjeseci (slovima: dvijestočeterdeset mjeseci). Prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz točke 3.2. ovog ugovora, ili po izjavi korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita. 7.2. kredit u iznosu od 63.000,00 CHF (slovima: šezdesetritisuće CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuje se u 240 (slovima: dvjestočeterdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pismeno obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta, te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik pisano dostavio banci. Ova obavijest sastavni je dio ugovora. 7.3. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. 7.4. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta." u dijelovima koji glase: 1. "u iznosu od 63.000,00 CHF (slovima: šezdesetritisuće CHF)"; 2. "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja"; 3. "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog ugovora."

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

"2. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, da tužiteljici JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno € 7.250,31=, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31 prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, i to na iznose kako slijedi: iznos od 24,38 € tekućim od 31.5.2011, iznos od 105,25 € tekućim od 30.6.2011, iznos od 125,69 € tekućim od 31.7.2011, iznos od 109,97 € tekućim od 31.8.2011, iznos od 168,44 € tekućim od 30.9.2011, iznos od 98,00 € tekućim od 31.10.2011, iznos od 97,04 € tekućim od 30.11.2011, iznos od 101,77 € tekućim od 31.12.2011, iznos od 147,70 € tekućim od 31.1.2012, iznos od 107,12 € tekućim od 28.2.2012, iznos od 103,78 € tekućim od 31.3.2012, iznos od 105,43 € tekućim od 30.4.2012, iznos od 106,99 € tekućim od 31.5.2012, iznos od 104,52 € tekućim od 30.6.2012, iznos od 105,35 € tekućim od 31.7.2012, iznos od 103,96 € tekućim od 31.8.2012, iznos od 169,10 € tekućim od 30.9.2012, iznos od 104,16 € tekućim od 31.10.2012, iznos od 106,22 € tekućim od 30.11.2012, iznos od 105,50 € tekućim od 31.12.2012, iznos od 138,61 € tekućim od 31.1.2013, iznos od 104,31 € tekućim od 28.2.2013, iznos od 104,64 € tekućim od 31.3.2013, iznos od 101,77 € tekućim od 30.4.2013, iznos od 94,14 € tekućim od 31.5.2013, iznos od 93,93 € tekućim od 30.6.2013, iznos od 95,58 € tekućim od 31.7.2013, iznos od 98,67 € tekućim od 31.8.2013, iznos od 173,56 € tekućim od 30.9.2013, iznos od 100,96 € tekućim od 31.10.2013, iznos od 102,36 € tekućim od 30.11.2013, iznos od 103,95 € tekućim od 31.12.2013, iznos od 112,32 € tekućim od 31.1.2014, iznos od 72,82 € tekućim od 28.2.2014, iznos od 72,24 € tekućim od 31.3.2014, iznos od 70,00 € tekućim od 30.4.2014, iznos od 69,08 € tekućim od 31.5.2014, iznos od 69,32 € tekućim od 30.6.2014, iznos od 72,22 € tekućim od 31.7.2014, iznos od 74,33 € tekućim od 31.8.2014, iznos od 144,16 € tekućim od 30.9.2014, iznos od 75,87 € tekućim od 31.10.2014, iznos od 77,28 € tekućim od 30.11.2014, iznos od 76,53 € tekućim od 31.12.2014, iznos od 83,40 € tekućim od 31.1.2015, iznos od 95,95 € tekućim od 28.2.2015, iznos od 85,33 € tekućim od 31.3.2015, iznos od 73,72 € tekućim od 30.4.2015, iznos od 77,53 € tekućim od 31.5.2015, iznos od 39,60 € tekućim od 30.6.2015, iznos od 77,53 € tekućim od 31.7.2015, iznos od 78,09 € tekućim od 31.8.2015, iznos od 141,35 € tekućim od 30.9.2015, iznos od 1.998,69 € tekućim od 30.9.2015.

3. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, da tužiteljici JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati zatezne kamate na mjesečno više uplaćeni iznos zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, tekućim kako slijedi: iznos od 50,14 € tekućim od 22.1.2007, iznos od 70,11 €

tekućim od 1.2.2008, iznos od 24,39 € tekućim od 28.2.2008, iznos od 29,06 € tekućim od 31.3.2008, iznos od 21,39 € tekućim od 30.4.2008, iznos od 19,70 € tekućim od 31.5.2008, iznos od 22,20 € tekućim od 30.6.2008, iznos od 16,29 € tekućim od 31.7.2008, iznos od 16,57 € tekućim od 31.8.2008, iznos od 19,48 € tekućim od 30.9.2008, iznos od 196,13 € tekućim od 17.10.2008, iznos od 43,91 € tekućim od 31.10.2008, iznos od 27,43 € tekućim od 30.11.2008, iznos od 45,02 € tekućim od 31.12.2008, iznos od 88,71 € tekućim od 31.1.2009, iznos od 49,94 € tekućim od 28.2.2009, iznos od 46,22 € tekućim od 31.3.2009, iznos od 46,81 € tekućim od 30.4.2009, iznos od 41,97 € tekućim od 31.5.2009, iznos od 37,83 € tekućim od 30.6.2009, iznos od 38,76 € tekućim od 31.7.2009, iznos od 41,14 € tekućim od 31.8.2009, iznos od 40,87 € tekućim od 30.9.2009, iznos od 38,60 € tekućim od 31.10.2009, iznos od 42,85 € tekućim od 30.11.2009, iznos od 45,96 € tekućim od 31.12.2009, iznos od 90,60 € tekućim od 31.1.2010, iznos od 49,64 € tekućim od 28.2.2010, iznos od 56,08 € tekućim od 31.3.2010, iznos od 54,68 € tekućim od 30.4.2010, iznos od 57,61 € tekućim od 31.5.2010, iznos od 77,11 € tekućim od 30.6.2010, iznos od 74,00 € tekućim od 31.7.2010, iznos od 85,27 € tekućim od 31.8.2010, iznos od 148,86 € tekućim od 30.9.2010, iznos od 73,97 € tekućim od 31.10.2010, iznos od 81,30 € tekućim od 30.11.2010, iznos od 99,37 € tekućim od 31.12.2010, iznos od 125,96 € tekućim od 31.1.2011, iznos od 90,34 € tekućim od 28.2.2011, iznos od 84,29 € tekućim od 31.3.2011, iznos od 85,20 € tekućim od 30.4.2011, iznos od 79,27 € tekućim od 31.5.2011, računajući do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31 prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 500,00 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke, pa do isplate.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. tužiteljica tvrdi da je dana 24. siječnja 2006. potpisala s tuženikom, kao bankom, ugovor o kreditu broj 9010969419. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio, a potom i isplatio tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 63.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Navedeni pravni posao da je potvrđen kod javnog bilježnika u [adresa]. Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu predmetni ugovor o kreditu sastavio kao trgovac, u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, dok da je tužiteljica kod potpisivanja ugovora pristupila kao "potrošač". Isti ugovor o kreditu tuženik da je sastavio kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača, NN 14/19 i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/03) i kao takvog ga dao na potpis tužiteljici, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama tog ugovora. Kredit da je isplaćen 24. siječnja 2006. u iznosu od 299.980,61 kn (prema srednjem tečaju tuženika: 4,761597 za 1 CHF). U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru predviđena da je promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 4,15 % godišnje promjenjiva "sukladno odluci banke" i "sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita" (čl. 4. Kamata na kredit ugovora o kreditu). Dakle, tuženik da je za svoju korist ugovorio pravo da jednostrano mijenja kamate prema svojim internim odlukama. Sukladno čl. 4. ugovora o kreditu tuženik da je jednostranim odlukama više puta mijenjao kamatnu stopu. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, da nije ni na koji način s tužiteljicom, kao potrošačem, pojedinačno pregovarao o parametrima koji su mogli utjecati na visinu ugovorene kamatne stope. Formulacija ugovornih odredbi o kamati (čl. 4. ugovora o kreditu) da je takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok da ona ni približno nije mogla ocijeniti zašto, kako, te u kojem će se smjeru tokom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva da nije bila određena, a niti odrediva. U takvoj situaciji sukontrahentu da nisu bili poznati parametri koje će banka uzeti u obzir, kao ni metoda kojom će se kamata utvrđivati. Takvo da je tuženikovo postupanje imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice. Podsjeća da se da Zakon o zaštiti potrošača propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz navedenog da proizlazi da su odredbe sadržane u čl. 4. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, kojima da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, ugovorene na nepošten način. Kao takve, navedene da su odredbe ništetne. Njihovim korištenjem tuženik da je postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Podsjeća da se da je pravomoćnom presudom TS-a, i to u t. II u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja da je potvrđena presudom VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je "drugotuženik Privredna banka Zagreba d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (...), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužiteljica se poziva na to pravno utvrđenje iz presude TS-a posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i presude VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koje utvrđenje da, sukladno čl. 118. ZZP-a, kao i čl. 502.c ZPP-a vezuje i ovaj sud. U čl. 1., 4., 5., 6. i 7. predmetnog ugovora o kreditu da je ugovorena i valutna klauzula. Kod sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik da nije upozorio tužiteljicu da je izložena valutnom riziku u odnosu na CHF, koji da se u konačnici i realizirao. Naime, od potpisivanja ugovora o kreditu tečaj CHF da je znatno porastao u odnosu na kunu, pa da je tuženik tužiteljici zaračunavao anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. Obzirom da valutna klauzula itekako utječe na ukupan trošak kredita, o spomenutoj odredbi tuženik da je morao pojedinačno pregovarati s tužiteljicom, kojoj da je ta ista odredba morala biti razumljiva. Međutim tuženik da nije upozorio niti na odgovarajući način informirao tužiteljicu o posljedicama ugovaranja valutne klauzule, pa da je i takvo nepošteno postupanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima da cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti vezanoj za tečaj druge valute, da nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Iz navedenog da proizlazi da je valutna klauzula ugovorena na nepošten način i da su, posljedično, odredbe koje su sadržane u čl. 1., 4., 5., 6. i 7. predmetnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, ništetne. Podsjeća da se da je pravomoćnom presudom TS-a posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. (dio potvrđen presudom VTS-a posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.) u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je "(...), drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (...) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužiteljica se poziva ovom tužbom na to pravno utvrđenje iz presude TS-a posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i presude VTS-a posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a koje utvrđenje da sukladno čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a vezuje i ovaj sud. Parnične stranke da su dana 07. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj 9010969419, tzv. konverziju, potvrđen 10. prosinca 2015. od strane javnog bilježnika Đordana Pahovića pod brojem OV-7725/15. Ovim dodatkom da je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Radi da se o aktu kojim da se, temeljem zakona, nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. Ovaj dodatak da ne predstavlja obnovu ugovora sukladno čl. 145. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da postojeća obveza nije zamijenjena novom, odnosno, kako da nova obveza nema različitu glavnu činidbu, niti različitu pravnu osnovu. Ovdje da se radi isključivo o dodatku osnovnom ugovoru iz tužbe, s intencijom promjene nepoštene ugovorne odredbe, a koje da su takvima utvrđene temeljem pravomoćne presude TS-a posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. Budući da se ništetnost utvrđuje ex tunc, ima da se smatrati kao da te odredbe nikad nisu ni postojale, dakle, da se ne mogu naknadno mijenjati sporazumom ugovornih strana. Slijedom navedenog, stav tužiteljice da je da dodatak ugovoru o kreditu broj 9010969419 prati sudbinu odredaba osnovnog ugovora koje da su tim dodatkom mijenjane, što da znači da su odredbe dodatka ugovoru o kreditu broj 9010969419 o kamatnoj stopi i valuti ništetne, i kao takve bez pravnog učinka. Sagledavajući konkretan ugovor o kreditu koji da je tužiteljica sklopila 24. siječnja 2006. nedvojbeno da proizlazi da odredbe ugovora, kojeg da su parnične stranke zaključile, o promjenjivosti kamatne stope i načinu njezina određivanja nisu niti jasne niti lako razumljive. Ovakvo postupanje tuženika, dakle, ugovaranje kamatne stope koja će se mijenjati jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tužiteljica, kao potrošač i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili sve egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji će utjecati na odluku banke – tuženika o promjeni kamatne stope koja je ugovorena kao promjenjiva kamatna stopa, dovelo da je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja. Nadalje, glede odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, prilikom pregovaranja s tuženikom tužiteljici da nije pojašnjeno što to znači valutna klauzula i o čemu ovisi ukupna cijena kredita. Predmetni kredit, odnosno, iznos, isplaćen da je u kunskoj protuvrijednosti vezanoj za tečaj druge valute, a i svaki mjesečni anuitet da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti te strane valute na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije dano dovoljno informacija da bi ju se upozorilo kako će valutna klauzula djelovati na ukupni trošak odnosno cijenu kredita. Naime, ležala da je opasnost u porastu glavnice vezane uz CHF, što da se u konkretnom slučaju i dogodilo. U takvim opisanim okolnostima tuženik da nije postupao obzirno, savjesno, moralno, niti pošteno, pa da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojim se glavnica veže za valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženik da je, oslanjajući se na ranije navedene ništetne odredbe u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao tužiteljici znatno veće anuitete od onih koji bi mu pripadali prema iznosu kredita izraženog u kunama, navedenog u tužbi, i uz primjenu izvorno ugovorene kamate od 4,15 % godišnje. Imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF, naplatama iznad visine početnog anuiteta izraženog u kunama prema ugovoru iz tužbe, nastalo da je, na strani tuženika, stjecanje bez osnove. Nastavno, tuženik da je dužan vratiti ono što da je na tako opisani način primio bez osnove, i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Razlika između stvarnih uplata tužiteljice i iznosa koji da je tužiteljica bila dužna plaćati po prvotnom planu od prve preplaćene uplate da iznosi 60.135,60 kn. Tužiteljica da u svakom slučaju pridržava pravo da sveukupnu visinu tužbenog zahtjeva uredi nakon provedenog financijskog vještačenja. Slijedom svega do sada narečenog, tužiteljica zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "1. Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe i dijelovi odredaba članka 1. IZNOS KREDITA, članka 4. KAMATA NA KREDIT, članka 5. INTERKALARNA KAMATNA STOPA, članka 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA i članka 7. OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9010969419 od 24. siječnja 2006. godine, sklopljen između Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditor i JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to: članak 1. IZNOS KREDITA "Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 63.000,00 CHF (slovima: šezdesetritisuće CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita" u cijelosti; članak 4. KAMATA NA KREDIT 4.1. "Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,15 % godišnje (slovima: četiri cijelih petnaest posto) godišnje." u dijelu koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana"; članak 4.2. "Visinu kamatne stope banke može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz t. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima." u cijelosti; članak 5. INTERKALARNA KAMATA "U razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita korisnik kredita plaća banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno, mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate banka će obavijestiti korisnika kredita pisanim putem. Ako korisnik kredita ne plati interkalarnu kamatu u roku od 8 dana od dana dospijeća, banka mu neće zaračunati kamatu na zakašnjela plaćanja, a ako je ne plati u navedenom roku, kamata na zakašnjela plaćanja zaračunat će mu se od dana dospijeća interkalarne kamate." u dijelu koji glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate."; članak 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA "Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate." u dijelu koji glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate."; članak 7. OTPLATE KREDITA "7.1. Rok otplate kredita je 240 mjeseci (slovima: dvijestočeterdeset mjeseci). Prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz točke 3.2. ovog ugovora, ili po izjavi korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita. 7.2. kredit u iznosu od 63.000,00 CHF (slovima: šezdesetritisuće CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuje se u 240 (slovima: dvjestočeterdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pismeno obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta, te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banke putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik pisano dostavio banci. Ova obavijest sastavni je dio ugovora. 7.3. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. 7.4. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta." u dijelovima koji glase: 1. "u iznosu od 63.000,00 CHF (slovima: šezdesetritisuće CHF)"; 2. "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja"; 3. "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog ugovora." 2. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, da tužiteljici JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno € 7.250,31=, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31 prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, i to na iznose kako slijedi: iznos od 24,38 € tekućim od 31.5.2011, iznos od 105,25 € tekućim od 30.6.2011, iznos od 125,69 € tekućim od 31.7.2011, iznos od 109,97 € tekućim od 31.8.2011, iznos od 168,44 € tekućim od 30.9.2011, iznos od 98,00 € tekućim od 31.10.2011, iznos od 97,04 € tekućim od 30.11.2011, iznos od 101,77 € tekućim od 31.12.2011, iznos od 147,70 € tekućim od 31.1.2012, iznos od 107,12 € tekućim od 28.2.2012, iznos od 103,78 € tekućim od 31.3.2012, iznos od 105,43 € tekućim od 30.4.2012, iznos od 106,99 € tekućim od 31.5.2012, iznos od 104,52 € tekućim od 30.6.2012, iznos od 105,35 € tekućim od 31.7.2012, iznos od 103,96 € tekućim od 31.8.2012, iznos od 169,10 € tekućim od 30.9.2012, iznos od 104,16 € tekućim od 31.10.2012, iznos od 106,22 € tekućim od 30.11.2012, iznos od 105,50 € tekućim od 31.12.2012, iznos od 138,61 € tekućim od 31.1.2013, iznos od 104,31 € tekućim od 28.2.2013, iznos od 104,64 € tekućim od 31.3.2013, iznos od 101,77 € tekućim od 30.4.2013, iznos od 94,14 € tekućim od 31.5.2013, iznos od 93,93 € tekućim od 30.6.2013, iznos od 95,58 € tekućim od 31.7.2013, iznos od 98,67 € tekućim od 31.8.2013, iznos od 173,56 € tekućim od 30.9.2013, iznos od 100,96 € tekućim od 31.10.2013, iznos od 102,36 € tekućim od 30.11.2013, iznos od 103,95 € tekućim od 31.12.2013, iznos od 112,32 € tekućim od 31.1.2014, iznos od 72,82 € tekućim od 28.2.2014, iznos od 72,24 € tekućim od 31.3.2014, iznos od 70,00 € tekućim od 30.4.2014, iznos od 69,08 € tekućim od 31.5.2014, iznos od 69,32 € tekućim od 30.6.2014, iznos od 72,22 € tekućim od 31.7.2014, iznos od 74,33 € tekućim od 31.8.2014, iznos od 144,16 € tekućim od 30.9.2014, iznos od 75,87 € tekućim od 31.10.2014, iznos od 77,28 € tekućim od 30.11.2014, iznos od 76,53 € tekućim od 31.12.2014, iznos od 83,40 € tekućim od 31.1.2015, iznos od 95,95 € tekućim od 28.2.2015, iznos od 85,33 € tekućim od 31.3.2015, iznos od 73,72 € tekućim od 30.4.2015, iznos od 77,53 € tekućim od 31.5.2015, iznos od 39,60 € tekućim od 30.6.2015, iznos od 77,53 € tekućim od 31.7.2015, iznos od 78,09 € tekućim od 31.8.2015, iznos od 141,35 € tekućim od 30.9.2015, iznos od 1.998,69 € tekućim od 30.9.2015. 3. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, da tužiteljici JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati zatezne kamate na mjesečno više uplaćeni iznos zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, tekućim kako slijedi: iznos od 50,14 € tekućim od 22.1.2007, iznos od 70,11 € tekućim od 1.2.2008, iznos od 24,39 € tekućim od 28.2.2008, iznos od 29,06 € tekućim od 31.3.2008, iznos od 21,39 € tekućim od 30.4.2008, iznos od 19,70 € tekućim od 31.5.2008, iznos od 22,20 € tekućim od 30.6.2008, iznos od 16,29 € tekućim od 31.7.2008, iznos od 16,57 € tekućim od 31.8.2008, iznos od 19,48 € tekućim od 30.9.2008, iznos od 196,13 € tekućim od 17.10.2008, iznos od 43,91 € tekućim od 31.10.2008, iznos od 27,43 € tekućim od 30.11.2008, iznos od 45,02 € tekućim od 31.12.2008, iznos od 88,71 € tekućim od 31.1.2009, iznos od 49,94 € tekućim od 28.2.2009, iznos od 46,22 € tekućim od 31.3.2009, iznos od 46,81 € tekućim od 30.4.2009, iznos od 41,97 € tekućim od 31.5.2009, iznos od 37,83 € tekućim od 30.6.2009, iznos od 38,76 € tekućim od 31.7.2009, iznos od 41,14 € tekućim od 31.8.2009, iznos od 40,87 € tekućim od 30.9.2009, iznos od 38,60 € tekućim od 31.10.2009, iznos od 42,85 € tekućim od 30.11.2009, iznos od 45,96 € tekućim od 31.12.2009, iznos od 90,60 € tekućim od 31.1.2010, iznos od 49,64 € tekućim od 28.2.2010, iznos od 56,08 € tekućim od 31.3.2010, iznos od 54,68 € tekućim od 30.4.2010, iznos od 57,61 € tekućim od 31.5.2010, iznos od 77,11 € tekućim od 30.6.2010, iznos od 74,00 € tekućim od 31.7.2010, iznos od 85,27 € tekućim od 31.8.2010, iznos od 148,86 € tekućim od 30.9.2010, iznos od 73,97 € tekućim od 31.10.2010, iznos od 81,30 € tekućim od 30.11.2010, iznos od 99,37 € tekućim od 31.12.2010, iznos od 125,96 € tekućim od 31.1.2011, iznos od 90,34 € tekućim od 28.2.2011, iznos od 84,29 € tekućim od 31.3.2011, iznos od 85,20 € tekućim od 30.4.2011, iznos od 79,27 € tekućim od 31.5.2011, računajući do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31 prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik, prvenstveno, ističe kako su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, niti osnovanost istog proizlazi iz argumentacije iznesene u historijatu tužbe. Nadalje, tužitelj da je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako da je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno, potrebno da je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom t. IV. presude VTS-a broj Pž-7129/13 tuženiku da se: "nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće." Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS-a Pž-7129/13 da je promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti može odnositi na predmetni ugovor koji da je prestao postojati. Kako da povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje da nema, te da se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje da tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno, istoga nikada da nije niti bilo. Nadalje, postavljeni tužbeni zahtjev da glasi na isplatu bez prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, čime da je tako postavljen tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Naime, u historijatu tužbe tužitelj da pojašnjava kako smatra nepoštenom odredbu ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da se u tom smislu poziva na presudu VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, međutim u konkretnoj situaciji da nije moguće postaviti tužbeni zahtjev za isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, stoga da tužba sadrži nedostatke uslijed kojih da ju je potrebno odbaciti, obzirom da je tužbeni zahtjev nejasan i nepotpun. U konačnici, i sudska praksa da se izjasnila po pitanju sklopljenih dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Slijedom svega iznesenog, a obzirom da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje, te da obuhvaća i utuženo razdoblje, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebno prijedlogu da se u okviru postupka provede financijsko vještačenje na okolnost "preplate" po osnovi promjene kamata i tečajnih razlika po kreditu, budući da bi tužiteljevo inzistiranje na daljnjem dokaznom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 102/2015 – dalje u tekstu ZPK 102/2015, osobito novounesenim člancima 19.a, 19.b i 19.c. Naime, s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tuženik tu konverziju proveo upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud da jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 (međutim, to da prema historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovom predmetu nije zatraženo). Dakle, određivanje vještačenja na okolnost koliko je kamate navodno preplaćeno u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu, uz istovremeno ignoriranje činjenice da je sklopljen dodatak kojim da je kredit konvertiran i uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim da se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem da bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u eur), da predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015. Stoga, tuženik da još jednom predlaže da sud u ovom predmetu, koji da se odnosi na konvertirani kredit, odbije tužbeni zahtjev postavljen na temeljima pogrešne premise da bi isti preplatio kamate u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu, jer da takvim tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje da je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim da bi, kao što da je bilo istaknuto, tužitelj dva puta naplatio isto "potraživanje". Naime, tužitelj da ga je već jednom naplatio time što da mu je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok da bi ga drugi put naplatio temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojim da bi se takav tužbeni zahtjev usvojio. Tužitelj da u tužbi navodi kako unatoč nespornoj činjenici da je sklopljen dodatak ugovoru o kreditu kojim da je izvršena konverzija i nadalje ima pravni interes podnijeti ovopredmetnu tužbu, iako da je istom spomenutim dodatkom umanjena ukupna masa kredita za sve plaćene iznose od početka otplate pa do dana sklapanja konverzije. U tom smislu, tuženik da prvenstveno ističe da se u konkretnom slučaju radi o dodatku ugovoru o kreditu koji da je za tuženika bio prisilna državna mjera koju da je u odnosu na klijente – korisnike kredita u valuti CHF, morao provesti na način kako da je to kogentnim odredbama regulirao zakon, dok da je za tužitelja sklapanje takvog dodatka bila opcija, odnosno, tužitelj da je konverziju mogao prihvatiti (što da je i učinio) čime da takav dodatak u cijelosti zamjenjuje osnovni ugovor koji da u tom slučaju prestaje postojati, ili da je, sukladno čl. 19.e st. 6. ZID ZPK (NN 102/15), takvu ponudu mogao odbiti i nastaviti otplaćivati kredit sukladno odredbama osnovnog ugovora i zakona. Ovako koncipiranim tužbenim zahtjevom koji da počiva na ranije citiranim navodima i negira važeće zakonsko rješenje sukladno kojem da je tuženik i postupio, te tužitelju dostavio ponudu za sklapanje dodatka, kao i izračun konverzije, neosnovano da dovodi u pitanje takvo zakonsko rješenje, odnosno, valjanost kogentne zakonske odredbe koja da u potpunosti regulira uvjete pod kojim se provodi konverzija, kao i njene učinke, pri čemu se posebno upire na čl. 19.e ZID ZPK u kojem da jasno stoji da dužnik ima mogućnost prihvatiti konverziju i sklopiti s vjerovnikom dodatak sukladno odredbama 19.a do 19.c istog zakona, ili navedenu mogućnosti odbiti i nastaviti otplaćivati kredit sukladno uvjetima iz osnovnog ugovora o kreditu. Obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj prihvatio konverziju i sklopio s tuženikom spomenuti dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, postavljanje tužbenog zahtjeva na način koji implicira da izračun konverzije nije točan ili nije izvršen u skladu sa zakonom, podrazumijevajući pod "točnim" i "pravednim" izračunom razliku između početnog anuiteta obračunatog po tečaju i kamatnoj stopi koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kasnije izmijenjenih anuiteta, da nema uporište u izričito definiranoj odredbi Zakona o konverziji, već da predstavlja proizvoljnu i ničim potkrijepljenu konstrukciju tužitelja koja da je neosnovana i da nema nikakvo uporište niti u jednom zakonskom propisu, niti u relevantnoj sudskoj praksi. Sklapanjem dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju da su priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te da mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga da postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi put po osnovi ovopredmetne tužbe). Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja da dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13, te dosadašnje sudske prakse VS-a da jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna, a posebno da ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu. Konkretne kamatne stope koje da su bile u primjeni u konkretnom ugovoru da su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji da je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa da se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa da ne prelazi zakonom najviše dopuštenu stopu ugovorne kamate. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka da je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Očito da je kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te da nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tužba da je, povrh svega navedenog, neuredna i nepodobna za postupanje, obzirom da visina tužbenog zahtjeva za isplatu ne proizlazi iz dokumentacije priložene uz tužbu, stoga se predlaže istu odbaciti. Tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu, nakon ustupanja predmeta Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu, odbaciti tužbu kao neurednu, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik dalje navodi da, nastavno na objavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku, broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine, dodatno ističe kako slijedi. Navedenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno da je kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Dakle, svi dosadašnji navodi tuženika u odnosu na materiju i pitanje konverzije, potvrđeni da su rješenjem i pravnim stavom Vrhovnog suda, te da je jasno kako je i tužbeni zahtjev tužitelja u tom smislu u potpunosti neosnovan. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te da bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. Potrošači da neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji da su im zakonski dopušteni odredbama ZPK ZPK, ali i povoljnije od onih po kojima da kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Budući da je zakonodavac Republike Hrvatske prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju u kojem da se ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava, te „kako taj novi sporazum stranaka predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske“, kako da navodi i Vrhovni sud u rješenju Gos-1/19, tada da svako daljnje tužiteljevo potraživanje u svezi s Dodacima ugovora o kreditu prelazi zakonske okvire. S obzirom da se, prema stajalištu Vrhovnog suda radi o novom sporazumu koji da predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, tada da niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) tužitelj ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. S druge strane, budući da Vrhovni sud utvrđuje Dodatke ugovora valjanim, dakle, da ne postoji niti se priznaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti istih Dodataka (osim u eventualnim slučajevima gdje konverzija nije provedena u skladu s obvezujućim odredbama ZID ZPK) pa posljedično da nije osnovan niti bilo kakav daljnji zahtjev tužitelja po takvom valjanom Dodatku. Navedeni stav da potvrđuje i mr.sc. GB, bivši sudac Vrhovnog suda i istaknuti autor brojnih stručnih radova u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ (Pravo i porezi, br. 5/19). Identičan stav da zauzimaju i prof. dr. sc. MB i doc. dr. sc. OB redoviti profesori Pravnog fakulteta u Zagrebu u stručnom članku pod nazivom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19). U tom smislu, ZID ZPK dovoljno da je precizan i jasan zakonodavni akt koji da je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF i čiji da su suštinski uvjeti implementirani u Dodacima ugovora o kreditu, koji da su Dodaci sada i temeljem rješenja Vrhovnog suda, utvrđeni valjanim. Predmetno rješenje Vrhovnog suda Gos-1/19 usklađeno da je na taj način i s najnovijom odlukom Europskog suda pravde u „poljskom“ predmetu broj C-260/18 kojom da se jasno pokazuje da je protivno stajalištu EU suda te protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodatka ugovorima o kreditu. Dakle, ZID ZPK da je propis koji da je donesen upravo sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja, te da se radi o situaciji gdje su potrošači svojevoljno odabrali takav način rješavanja. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali takav način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, jasno da je da bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu Republike Hrvatske, što da sada potvrđuje i Vrhovni sud svojom najnovijom odlukom, niti pravu EU kako da ga tumači i provodi Europski sud pravde. To da se odnosi kako na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja Vrhovnog suda da jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK te da nema mjesta drugačijem tumačenju. Zaključno, usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, bilo da bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda.

3. U svojoj replici, tuženik, prvenstveno naglašava da tuženik nepotrebno opterećuje sudski spis nebitnim činjenicama koje da ne odražavaju odnos tuženika prema tužiteljici kao potrošaču. Tako da su suvišni navodi kojima da suprotna strana opisuje njezino ponašanje na financijskom tržištu i u interakciji s drugim kreditnim institucijama, obzirom da se radi o nebitnim činjenicama koje da ne odražavaju odnos tužene prema tužiteljici kao potrošaču. Tendenciozne da su tvrdnje po kojima, zbog provedene konverzije, tužiteljica ne bi više imala pravo na ikakvo potraživanje prema tuženoj niti interes za nastavak ovog postupka. U odnosu na takve navode, o kojima da će se podrobnije govoriti u nastavku, ističe se da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tužena nedvojbeno povrijedila prava tužiteljice koja da stoga ima interes da se utvrdi da je povrede bilo i u kojem iznosu. Takav tužiteljičin interes da postoji unatoč provedenoj konverziji. Apsurdna da je i tuženičina argumentacija da predmetni Ugovor o kreditu, kao pravni posao koji je solemniziran od strane javnog bilježnika, ne može biti ništetan, odnosno da ne mogu biti ništetne pojedine njegove odredbe. Naime, kada bi tako bilo onda da niti jedan javnobilježnički akt ne bi mogao biti ništetan, što da je neodrživo. Sudska praksa kojom da suprotna strana pokušava potkrijepiti ovu zanimljivu tezu odnosi da se na osobu koja postupa u svojstvu direktora trgovačkog društva. Međutim, tužiteljica da nije predmetni Ugovor o kreditu potpisala kao direktor nekog trgovačkog društva, već kao potrošač. Nedvojbeno da je da potrošač, bez prethodno predočenog točnog, jasnog i razumljivog sadržaja ugovora ne može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Ovo tim više što da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu opterećen sa dva promjenjiva bitna elementa – valutnom klauzulom i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga, tužiteljica kao potrošač da nije mogla biti svjesna ekonomskih posljedica istodobnog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Propust tužene banke koja da, između ostalog, tužiteljicu nije upoznala s ekonomskim posljedicama sklapanja takvog ugovora o kreditu da je evidentan i da predstavlja jednu od odlučujućih okolnosti u postupku ocjenjivanja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužiteljica u cijelosti osporava utemeljenost svih navoda tuženika na koje da se očituje kako slijedi. Podsjeća da se da da je, u parnici pokrenutoj tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv tuženika osam banaka sa sjedištem u [adresa] (između ostalog, i ovdje tužena), Trgovački sud u Zagrebu presudom posl. br.: 26 P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrdio da su banke povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima u kojima su se koristile nepoštene i ništetne odredbe prema kojima je redovna kamatna stopa tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka bez pojedinačnog pregovaranja i utvrđivanja egzaktnih parametra i metode izračuna tih parametra te kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz švicarski franak. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., gore navedena prvostupanjska presuda da je potvrđena u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, a preinačena da je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i u tom da je dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br.: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., revizije stranaka da su odbijene. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/15, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., ukinuta da je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br.: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem da je odbijena revizija u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te da je predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske, rješenjem posl. br.: Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., ukinuo da je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i predmet da je vraćen tome sudu na ponovno suđenje. U ponovnom da je postupku Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom br.: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu prvostupanjskog suda i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe … na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Dakle, ono što da je bitno u ovoj pravnoj stvari da je da je, sukladno gore spomenutim pravomoćnim sudskim odlukama, tužena u vremenskom periodu koji obuhvaća i sklapanje Ugovora o kreditu između samih stranaka u ovom parničnom postupku, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača jer da je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom da je ugovorena redovna kamatna stopa koja da je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Pored promjenjive kamatne stope, utvrđena da je ništetnom i ugovorna odredba prema kojoj da je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena banka, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Stoga da preostaje samo za utvrditi koji iznos novaca tužena treba isplatiti tužiteljici kao korisniku kredita, a koji da je iznos tužena stjecala bez osnove. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19.3.2019., da nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak u navedenom pravcu jer da bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što da bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Ne smije da se zaboraviti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine utvrdio kako kolektivna tužba donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, i to sukladno odredbi članka 118. ZZP-a (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015 - ZZP/14) te članka 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Navedene odredbe da propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502. a st.1. ZPP-a. Dakle, sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan da je za utvrđenje da je ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj stopi kao i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Kako da su navedene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovoreno da je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak, ništetne onda da se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tužena da nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tužena da je dužna vratiti tužiteljici kao korisniku kredita sve što je primila po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužiteljica da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tužene prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj kamatnoj stopi. Također da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg da je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju CHF-a tužene i iznosa obračunatog prema srednjem tečaju CHF-a tužene koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Tužena da, dakle, neutemeljeno navodi da je tužiteljica pogrešno tumačila presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i neosnovano da tvrdi da se presuda VTS-a (Pž-7129/13) „[…] ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao.“. Tužiteljica da je izabrala valjani pravni put za ostvarenje njezinog prava i legitimirana da je na podnošenje deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule i kondemnatornog zahtjeva za isplatu utemeljenog na stjecanju bez osnove. Nedvojbeno da je da su tužiteljica i tužena sklopili unaprijed formulirani standardizirani Ugovor o kreditu, koji da je tužena sastavila i u kojem da je uglavila niz odredbi kao bitne sastojke tog pravnog posla. Radi da se o odredbi kojom se ugovorena obveza povratka danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak i o odredbi u kojoj da je predviđeno da promjena iznosa kamatne stope ovisi isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja nikakvih parametra o načinu mijenjanja kamate. O sadržaju navedenih odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, tužiteljica da nije bila informirana o riziku vezanom uz njihovog ugovaranja niti je imala ikakav utjecaj na njihov sadržaj, kako što da izričito priznaje i sama tužena na stranici 6. odgovora na tužbu, gdje da piše da je „[…] iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem.“ Glede same valutne klauzule za koju da je vezana glavnica predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljica da ne osporava zakonsku normativu na temelju koje je dopušteno ugovaranje takve klauzule, kao ni okolnost da ona postoji i proizvodi pravne učinke u pravnom sustavu Republike Hrvatske. Međutim, ukazuje na činjenicu da je Banka poticala tužiteljicu na sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, tako zloupotrijebivši navedenu zakonsku odredbu. Dakle, bez ikakvog pravnog temelja da je tvrdnja suprotne strane po kojoj „Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima.“ (str. 4. odgovora na tužbu). Iako da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i njegovo da je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, to da ne znači da je taj institut tužiteljici, kao prosječnom građaninu koji ne raspolaže ikakvim stručnim znanjima, razumljiv onako kako da se tumači i primjenjuje u duhu prava EU. Ne smije da se zaboraviti da se tužiteljica odlučila za predmetni kredit iz razloga što da joj je isti bio prezentiran kao najpovoljniji, budući da je imao nižu kamatnu stopu od kredita čija je glavnica bila vezana za euro. Također, bio da je prezentiran kao povoljniji od kunskih kredita i tužiteljica da se vodila informacijom da će mjesečne rate biti manje nego u slučaju vezanja glavnice za neku drugu valutu. Pored toga, tužiteljica da je po kriterijima banke bila kreditno sposobna samo za kredit čija je glavnica bila vezana uz švicarski franak.

Tužiteljici da nije jasno pojašnjeno što to znači valutna klauzula i o čemu je ovisila ukupna cijena njezinog kredita. Niti da je Banka upozorila tužiteljicu o opasnosti koja da je ležala u mogućem porastu glavnice vezane uz švicarski franak porastom tečaja CHF, što da se u konačnici i dogodilo. Stoga, evidentno da je da su ugovorne strane bile itekako u nejednakom položaju obzirom je teret aleatornosti kod ugovaranja valutne klauzule prebačen samo na tužiteljicu. Nesporno da je da je u primjeni valutne klauzule došlo do značajne neravnoteže u odnosu na obveze dužnika čime da su, uslijed promjene tečaja, rate kredite znatno porasle dok s druge strane banka – vjerovnik da nije snosila nikakvih posljedica od promjene tečaja već da je isključivo ostvarila značajan profit. Tužiteljici da je kredit u CHF sugerirao tuženik, ističući prednosti pred kreditom u EUR, i to na način da ničim nije informirao tužiteljicu o mogućim posljedicama i razmjerima promjene tečaja i utjecaja na njezinu kreditnu sposobnost, iako da je tuženik znao za visoku rizičnost te kreditne linije koja da je kao takva u to vrijeme već mahom bila zabranjena u Europi, što da se naknadno utvrdilo. Upravo da je tuženik preferirao kredit u valuti CHF, i branio da ga je i za vrijeme ugovornog odnosa. Stoga, evidentno da je da su ugovorne strane bile itekako u nejednakom položaju obzirom da je teret aleatornosti kod ugovaranja valutne klauzule prebačen samo na tužitelje. Nesporno da je da je u primjeni valutne klauzule došlo do značajne neravnoteže u odnosu na obveze dužnika čime da su, uslijed promjene tečaja, rate kredite znatno porasle dok s druge strane banka – vjerovnik da nije snosila nikakvih posljedica od promjene tečaja već da je isključivo ostvarila značajan profit. Tuženik da je prilikom sklapanja Ugovora propustio informirati tužiteljicu o tri bitna elementa: 1. o općem riziku koji da je vezan uz svaku valutnu klauzulu; 2. o riziku koji da je vezan uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako da to čini u odnosu prema EUR-u; 3. o tome da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan. Tužena da je banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolagala informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, obzirom da je bila upoznata da su u to vrijeme diljem EU takvi krediti ocijenjeni kao visokorizični i zabranjeni. Međutim, tužitelj kao potrošač da nije imao mogućnost niti kapaciteta da uvidi u sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog protekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka da je sporni kreditni proizvod s valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji te da je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Važno da je i naglasiti da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode, i da nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. S tim u vezi, tužitelj upire u ustaljenu praksu suda Europske Unije koji da je u više navrata jasno istaknuo da postupanje banke, koja ugovorenu valutnu klauzulu upotrijebi suprotno njenoj svrsi i cilju i koja jednostranim odlukama mijenja stopu promjenjive kamate, suprotno načelima savjesnosti i poštenja. Sud Europske Unije utvrdio da je i da je banka dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mora, ako je to potrebno, kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja, posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope, utjecati na njegove mjesečne rate te na ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Što da u konkretnom slučaju tužena nije učinila (ex multis: C-92/11, RWE Vertrieb AG protiv Verbraucherzentrale Nordrhein-Westfalen eV; C-26/13, J i dr. protiv OTP Jelzálogbank Zrt; C-143/13, G protiv SC Volksbank; C-186/16, M i dr. protiv Banca Romaneasca SA). Citirana stajališta Suda EU o tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno da naglašavaju važnost obavještavanja potrošača o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne da je važnosti za potrošača koji da će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koji da za njega može imati sklapanje pravnog posla s takvim odredbama. Praksa Suda EU odraz da je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti. Takav slabiji položaj da vodi do pristanka od strane potrošača na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, kao i u konkretnom slučaju. Tužiteljica da nije imala potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Bankarski službenici da nisu tužiteljici na primjeren način objasnili niti ju informirali o značaju i posljedicama takve ugovorne odredbe. Iako da je Banka imala saznanja o nestabilnosti švicarskog franka, o tome da nije upozorila tužiteljicu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu CHF već naprotiv, nagovorila da ju je na sklapanje upravo takvog, rizičnog ugovora. Pretenciozni da su, dakle, i navodi suprotne strane prema kojoj „[…] tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.“ (str. 6. odgovora na tužbu). Naime, neoboriva da je činjenica da tužiteljici u ispravama koje da su joj prezentirane od strane Banke i u razgovorima koje da je obavila s bankarskim službenicima uopće nije objašnjena priroda valutne obveze niti njezino značenje, a još manje rizik vezan uz valutu švicarski franak. Stoga, neutemeljene da su i nedokazane tvrdnje suprotne strane koja da navodi da „[…] tužitelj je bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, obzirom da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima vezano uz navedeno.“ (str. 8. odgovora na tužbu). Pojam valutne klauzule da je vrlo složen pravni i ekonomski pojam koji da, obzirom na svoje ekonomske učinke, nije jednostavno razumljiv ne samo prosječnom već i natprosječno "marljivom" potrošaču. U konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli da je jasno uočljiva, no da nije lako razumljiva. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima da cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tužiteljica, kao potrošač i slabija ekonomska strana, da nije mogla niti trebala znati za cjelokupnu rizičnosti proizvoda, te da je na tuženoj bila dužnost upozoriti tužiteljicu na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Uopće da nije sporno da tužena nije imala niti može imati utjecaja na kretanje valute CHF. No, odgovornost tužene da postoji zato što da je tužiteljici prešutjela ono što da je znala. Istina da je da svaka valutna klauzula podrazumijeva da su stranke pristale na određene oscilacije tečaja, no tužiteljici da je rizik tečajnih razlika bio ili prešućen ili umanjivan. Stoga da je tužiteljica pravni posao sklopila s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate ostati isti ili da će neznatno oscilirati, što da bi u slučaju valjano ugovorene valutne klauzule do neke blage ili umjerene razine potrošači bili dužni snositi. Očito da je da su predmetne ugovorne odredbe sadržavale skrivenu zamku, i to u činjenici da je banka u predugovornoj fazi te u samom ugovoru, radi ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, davala izričite poruke da je kredit povoljan zbog toga što da je švicarski franak stabilna valuta. Međutim, u stvarnosti radilo da se o klauzuli koja da se pokazala toliko nepovoljna da je na nju trebalo ukazati tužiteljici crvenom tintom na prvoj strani ugovora, s crvenom rukom koja upućuje na te onerozne klauzule, pa da bi se tek tada moglo načelno govoriti o dovoljno jakom upozorenju. Na sporni da se pravni posao primjenjuje ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Konkretno, tužiteljica se poziva na odredbe ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Nastavno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je nepoštena odredba - i kao takva ništetna – budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelje u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Iz svega navedenog neosporivo da proizlazi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovorene na nepošten način i da su kao takve ništetne. Paušalni i neutemeljeni da su i navodi kojima da suprotna strana, pozivajući se na interne akte Banke, tvrdi da je u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovoreno na koji će se način mijenjati kamatna stopa. Odredba članka 4. Ugovora da omogućuje tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, te da je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji da takove promjene nije nikako mogao predvidjeti a pravilnost promjene da nije mogao provjeriti jer da nije imao egzaktnih kriterija. Bitno da je napomenuti i da u Ugovoru o kreditu nije navedeno da se promjenjiva kamatna stopa veže uz navedene interne akte Banke, nego samo uz Odluke Banke. Potrebno da je naglasiti i da, zbog prirode spomenutih akata, tužiteljica nije mogla pojedinačno pregovarati o njihovom sadržaju obzirom se radi o aktima koje donosi Banka, jednostrano. U svakom da se slučaju primjećuje i da navedeni interni akti Banke ne sadrže objektivizirane kriterije koji bi se mogli podvesti pod pojam „odredivog predmeta obveze“. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu, a niti ostala dokumentacija koju da je tužena priložila odgovoru na tužbu, ne sadrže referentnu stopu, niti ikakav drugi parametar za određivanje visine kamatne stope. Pri tome da se dodaje i okolnost da tužiteljici nisu nikad dani Opći uvjeti niti ostala dokumentacija na koju se tužena banka poziva u odgovoru na tužbu. Neoboriv da je propust tužene koja da s tužiteljicom nije pregovarala o sadržaju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (što da je i sama priznala, str. 6. odgovora na tužbu), niti je tužiteljici objasnila koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Jasno da je, dakle, da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da je vjerovnik jednostrano određivao obvezu dužnika, koji da nije mogao predvidjeti promjenu kamatne stope, niti je mogao provjeriti pravilnost promjene iste obzirom da nije raspolagao ikakvim kriterijima kojima bi se mogao služiti pri takvoj provjeri. Očit da je i nedostatak na teret tužene koja da tužiteljici nije pružila ikakvu informaciju o ekonomskim posljedicama koje da su mogle proizlaziti iz ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pri tome potrebno da je uzeti u obzir i činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu, iako tipiziran, pisan stručnom terminologijom, nerazumljivom prosječnom građaninu. Tako da je i ugovorna odredba, kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i uočljiva, ali ne i razumljiva. U spornom Ugovoru čak da nije ni navedeno da je promjena kamatne stope vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, nego samo za odluku banke. Ustanovljena da je praksa suda EU-a koji da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 tumači na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, nego da ona na transparentan način mora objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora i s općim uvjetima poslovanja. Naime, jedino na temelju točnih i razumljivih kriterija potrošač da može predvidjeti ekonomske posljedice koje da za njega proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa. Upravo zbog činjenice što da u Ugovoru o kreditu nije imala obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara, tužena da je, kao savjesni gospodarstvenik, trebala voditi računa i o interesima druge strane, odnosno tužiteljice, i ugovorom odrediti nekakvu referentnu vrijednost. Time da određivanje obveze tužiteljice ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu da se u ugovoru o kreditu precizno definiraju i uvjeti promjenjivosti kamatne stope da ne daje Banci ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Tim više ako se uzme u obzir činjenica da se o spomenutim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Iz svega navedenog razvidno da je da su, u konkretnom slučaju, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatni stopi nepoštene u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.. Radi da se o ugovornim odredbama o čijem da se sadržaju nisu vodili pojedinačni pregovori s tužiteljicom koja da nije niti znala po kojim se kriterijima mijenjala kamatna stopa, koja da se mijenjala jednostranim bezrazložnim odlukama tužene Banke. Tendenciozni da su, dakle, navodi suprotne strane koja da tvrdi da „[…] prema odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati nezakonitom.“ (str. 7. odgovora na tužbu). Spomenute da su odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Stoga, prema odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača te Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., takve da su odredbe ništetne. Potrebno da je naglasiti i da, iako da Banci nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa da čini tu obvezu posebno rizičnom. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica da nije znala koji će iznos glavnice kredita izražene u kunama biti u obvezi vratiti banci tijekom dugoročne otplate, a da nije znala niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Već sama činjenica da je u opisanoj situaciji banka jednostrano određivala element o kojem je ovisila visina obveze tužiteljice, odnosno kamatu, uzrokovala da je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Dodatna okolnost koja da potvrđuje da su sporne odredbe ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja da je ta da su iste u ugovor ušle na inicijativu banke, kao sadržaj pravnog posla na koji da tužiteljica nije mogla utjecati (pri čemu da nije sporno da niti u ugovoru niti u Općim uvjetima banke a niti u Informacijama o načinu promjene kamatnih stopa nisu utvrđeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara). Banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja da je novac kojeg da plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, dužne da su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu (zaključci Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž-7129/2013 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Revt-249/14). I Direktiva 93/13/EEZ, u članku 5., da navodi da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužena da je raspolagala stručnim znanjem o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli, kojeg da nije prezentirala tužiteljici. Tako da je Banka iskoristila nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je, u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, stavila sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, o kojima da nije pregovarala s tužiteljicom i na čiji sadržaj da tužiteljica nije mogla utjecati. Bankarski poslovi da su isključiva djelatnost tuženika, koji da ima odgovarajuće stručne službe (uključujući i pravnu službu) velik broj odvjetnika koji ga zastupaju i/ili savjetuju, slijedom čega da je notorno da je prema pravilima osobite pažnje i dobrog gospodarskog poslovanja, morao vrlo dobro znati i procijeniti pravnu narav i sve posljedice ugovaranja spornih odredbi. Nasuprot tome, tužiteljica kao fizička osoba, nestručna i nevična bankarskom poslovanju, i uopće poslovnim pregovorima i sklapanjima ugovora, da nije znala niti bila upozorena da su neke odredbe ništave a niti su mogli utjecati na izmjenu odredbi predmetnog Ugovora. Jasna da je, po tom pitanju, praksa VSRH koji da, u odluci Revt 249/14-2, navodi da: „[…] kod ocjene poštenosti ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju: uzmi ili ostavi („take it or leave it“) […] S tim u svezi gotovo se ciničnim čini navod u reviziji 5.tužene da su potrošači imali valjan mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjenljivoj kamatnoj stopi stavljanjem reklamacije na istu, a kada je svakom potpuno jasno da se reklamacijom doista ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope, koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.“ Uostalom, iz prakse suda Europske Unije da jasno proizlazi da „[…] je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja od temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga […]“. (ex multis: C-92/11 RWE Vertrieb protiv Verbraucherzentrale Nordrhein-Westfalen eV; C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Gutiérrez Naranjo i dr. protiv Cajasur Banco e Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA; C-186/16 O i drugi protiv Banca Românească SA). Nadalje, u presudi C-26/13 od 30.04.2014, Europski sud za ljudska prava izričito da je naveo da: „članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5- travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na slijedeći način: izraz „glavni predmet ugovora“ odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača, poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe; ne može se smatrati da takva odredba, zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosa koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži „naknadu“ koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13; članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“ Isti da je sud, u presudi C-51/17 od 20.09.2018., naveo da: „članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze; članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo; članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu.“ U presudi C-118/17 od 14.03.2019. naveo da je da: „članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5- travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na slijedeći način da: mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe. Dužnost tuženika, koja da proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje da su zadržane u ZZP-u iz Zakona o kreditnim institucijama, bila da je da potrošaču, ovdje tužiteljici, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji da su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost da je tuženika bila da prije sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici - kao korisniku kredita - pojasni sve bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja i na njegovu kreditnu sposobnost. Svi ovi bitni podaci trebali da su biti sadržani u Ugovoru. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik da je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to da su načelo savjesnosti i poštenja s dužnim primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužiteljica da, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje da su bile potrebne kako bi donijela razboritu informiranu odluku. Važno da je i naglasiti da je pri sklapanju predmetnog Ugovora, tužena osigurala svoje interese na način da je ugovorila niz instrumenata osiguranja, pa da je u konačnici svoju tražbinu još zaštitila i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Time da Banka nije preuzela nikakav rizik za razliku od tužitelja na kojeg da je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično utjecaja na ukupni trošak kredita. Da je tužiteljica imala saznanja da će mjesečni anuiteti toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i na samu njegovu egzistenciju, sigurno da je da ista nikada ne bi preuzela takvu obvezu. Tužiteljica da je imala povjerenje u banku kao pojam sigurnosti i zakonitosti, prihvatila da je povoljan kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF za koji da je Banka ustvrdila da je bio bolji, i po kamati i po anuitetu od kredita vezanih uz euro. Tužiteljica da je bezuvjetno potpisala sporni Ugovor o kreditu jer da je vjerovala Banci, i da nije očekivala niti znala da od banke kupuje visokorizičan proizvod. Zbog nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nametnutih od strane tuženika, tužiteljica da je za vrijeme trajanja otplate kredita tuženoj isplatila novčana sredstva koja da joj ne bi bila dužna isplatiti da u Ugovoru o kreditu nisu bile ugovorene nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime da je tužena bez osnove stekla novčana sredstva koja da tužiteljica, kao korisnik kredita, potražuje u ovom parničnom postupku. Obzirom na sve do sada izneseno kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koja da pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužiteljica da drži ugovoren tečaj na dan korištenja kredita kao jedini mjerodavan i jedinu valjanu kamatnu stopu onu početno ugovorenu od 4.15% godišnje. U odgovoru na tužbu tuženik da navodi da je tužiteljica tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni Ugovor o kreditu i dalje na snazi iako da je, prema mišljenju Banke, prestao postojati obzirom da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje tužena da ističe da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita, tako da tužiteljica više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji interes za nastavak ovog postupka. Suprotna strana da tvrdi i da se ovdje više ne radi o kreditu u CHF i da je tužiteljici već obračunat iznos svih uplaćenih kamata od početka trajanja kredita pa do 30.9.2015.. Osim toga da ističe da je tužiteljica mogla odbiti konverziju, a budući da to nije učinila sada da nije u mogućnosti potraživati ono što čini predmet ovog postupka. Radi da se o neutemeljenim i kapcijoznim prigovorima kojima da suprotna strana na svojstven način interpretira odredbe ZPK-a, pri čemu da je bitno ukazati i na odluku suda Europske Unije iz koje da proizlazi kako okolnosti u kojima su neke ugovorne odredbe proglašene ništetnim i nepoštenim putem zakona te zamijenjene novim odredbama ne mogu proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (C-118/17, D protiv ERSTE Bank Hungary Zrt). Sud Europske unije, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da je da se članak 6. stavka 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikad nije postojala. Pravna i činjenična uspostava ranijeg stanja, kao da ništetna odredba nikada nije postojala, faktički da znači vraćanje ugovornog odnosa na početno isplaćeni kunski iznos kredita, po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita te izvorno ugovorenu kamatnu stopu - drugim riječima, na početni otplatni plan uz restituciju svih preplaćenih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljica smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer da Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Stoga, činjenica da je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditiranju broj 9010969419 da nije od utjecaja na pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplatu preplaćene razlike do konverzije. Naime, potrošač konverzijom da nije doveden u položaj kao da ništetnih odredaba nije bilo, slijedom čega da nije u potpunosti obeštećen. A da nije doveden jer da u trenutku kada je rađena konverzija, valutna klauzula nije još bila pravomoćno suđena kao nepoštena i ništetna, pa da su sve tečajne razlike koje da su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, a posljedično i kamate koje su obračunavane na takve visoke osnovice, ušle u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice. Sud Europske unije u presudi C-118/17, pošao da je od premise valjanosti zakonske intervencije, te zauzeo stav da, unatoč takvoj zakonitoj intervenciji, što da neminovno uključuje i pristanak potrošača, bilo dobrovoljan, bilo prisilan, nacionalni sud mora provjeriti da li je potrošač takvom intervencijom-konverzijom, doveden do pune restitucije, tj. je li banka potrošaču izvršila povrat svih preplaćenih anuiteta i kao nepošten stjecatelj platila mu i zakonsku zateznu kamatu na te preplaćene iznose. Sud EU da je zaključio da zakonodavna intervencija u ugovorni odnos nije zabranjena dokle god omogućava ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba nije postojala - tj. potpunu restituciju. Pritom, Sud EU-a da ističe da je bitno da nacionalni zakon - da bi bio u skladu s člankom 6., st. 1., Direktive 93/13 - ne smije spriječiti povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača. Jednako da je stajalište zauzeo i u presudi u predmetu C (C-483/16 od 31. svibnja 2018. godine), u kojoj da je Sud EU-a zaključio da Direktivi 93/13 nisu protivne odredbe nacionalnog prava ako omogućuju potrošaču traženje povrata koristi koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju nepoštenih odredbi. Notorno da je da presude Suda EU-a imaju učinak erga omnes, odnosno da tumačenje pravne norme prava EU-a postaje dio norme te kao takvo obvezuje sve nacionalne sudove. Valja da napomenuti i da je VSRH, Rješenjem Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zaključio da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK-a ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Svoj zaključak VSRH da obrazlaže time da korisnik kredita i dalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora stoga što da korisniku kredita nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Uz to, VSRH da navodi da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima propisanim ZOO-u. Spomenuti prigovor tužene da je neosnovan iz razloga što da se konverzijom nisu mogle konvalidirati ništetne ugovorne odredbe. Valja da istaknuti kako ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora, tj. ex tunc, a samim sklapanjem Dodatka od 7. prosinca 2015. i stupanjem na snagu ZID ZPK da nije konvalidirana ništetnost pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2006.. Nadalje, ZZP-om da je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošač ne može odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, jer da je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema ZZP-u. Ako bi se eventualno konverzija smatrala konvalidacijom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi to da bi značilo da se potrošač odrekao svojih prava na utvrđenje ništetnosti tih odredbi, a da toga nije bio svjestan. No, to da bi bilo protivno odredbama o zaštiti potrošača. Zakon koji regulira zaštitu potrošača da nije samo navedeni ZZP kao lex specialis, već posredno i ZOO koji da regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane uslijed ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ili cijelog ugovora. Konačno, i Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, iako da nije nacionalni zakon, da ima za cilj usklađivanje zakona i drugih propisa država članica Europske unije koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, pa da su i tamo propisane smjernice o zaštiti potrošača implementirane, između ostalog, i putem ZZP-a. Primjenjivo na slučajeve konvertiranih kredita - unatoč konverziji koja da može biti valjana, tužiteljica da potpisom Dodatka kojima da je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju da joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, tj. gore navedeni zakoni i direktiva. To pravo da ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača, bilo prividno dobrovoljnim kao u Republici Hrvatskoj bilo u okviru zakonskog rješenja kao u Mađarskoj. Stoga, pristanak tužitelja na konverziju da ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove. Naime, takav pristanak, uslijed djelovanja kogentne odredbe ZZP-a i zabrane odricanja koju propisuje, bio da bi ništetan i kao takav bez pravnih učinaka. Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR izvršena da je temeljem ZID ZPK-a. Radi da se o aktu kojim se, temeljem zakona, bankama nalaže izmjena odredbe iz osnovnog ugovora i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosu preostale neotplaćene glavnice kredita, te postizanje sporazuma iz čl. 19.c t. 6. ZID ZPK. Konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka, da nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u Ugovoru o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što da se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost da je nastupila zbog činjenice da je Banka, bez prethodnog pregovaranja s tužiteljicom, sama, odnosno nepošteno, mijenjala visinu kamatne stope u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dodatkom ugovoru o kreditu uređuje da se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF do konverzije, a do koje preplate da je došlo zbog nepoštenog postupanja Banke. Valja da napomenuti i da kamatna stopa sadržana u Dodatku određena da je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, a način ugovaranja promjenjive kamatne stope (kako za Ugovore sa valutnom klauzulom u CHF tako i za ugovore sa valutnom klauzulom u EUR ) bio da je predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba da je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen da je kao nepošten, slijedom čega da sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja, utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Osim toga, konverzija da se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK-a da ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio da je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem da bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Međutim, u konkretnom slučaju konverzija da nije dovela do ravnopravnosti u ugovornim odnosima između stranaka. Obzirom da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, otpala da je osnova temeljem koje je Banka izračunavala visinu mjesečne obveze tužitelja povećavajući mjesečni iznos anuiteta u skladu s rastom kamatne stope. Neoboriva da je činjenica da je tužena, oslanjajući se na ranije navedene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, u razdoblju nakon sklapanja Ugovora o kreditu zaračunavala tužiteljici, kao korisniku kredita, veći iznos anuiteta od onoga kojeg bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 4,15% godišnje. Isto tako, tužiteljica da je do dana konverzije plaćala i veći iznos od onoga kojeg da bi plaćala da je plaćala anuitete u kunama po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Imajući u vidu da su spomenute ugovorne odredbe ništetne, ističe se da je na dan konverzije postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz izvorno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja (na dan isplate kredita) te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednost na dan konverzije koja da je viša za otprilike 10% od one po početnom otplatnom planu (koja da je bez rasta tečaja), a to da znači da potrošač i dalje plaća veće anuitete od početnih. Naime, preplaćenim iznosima banka da nije zatvarala ispravnu glavnicu - onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućom među ugovornim stranama, obzirom na učinke ništetnosti – ex tunc. To da znači da konvertirana glavnica više nije stvarna niti održiva jer da je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja da u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i izvorno ugovorenu kamatnu stopu. Ovo stoga što da konvertirana glavnica koju da je banka zatvarala do tada izvršenim uplatama sadrži tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj, uslijed općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom periodu. Međutim, navedene tečajne razlike naknadno da su, uslijed donošenja presude Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018., anulirane ništetnošću valutne klauzule CHF i njezinim djelovanjem ex tunc. Upravo zato konvertirana glavnica da nije stvarna i kao takva da ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama već da se ima zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju da rast švicarskog franka nije utjecao. A to da je ona po početnom otplatnom planu. Za tako utvrđenu preostalu neotplaćenu glavnicu, prema početnom tečaju i kamati, potrošač da je bio dužan platiti samo iznose onih anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope. Razliku koju da je potrošač uplaćivao po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, banka da nije koristila za zatvaranje konvertirane glavnice. A ono što da nije iskorišteno, a nesporno da je naplaćeno, treba da se potrošaču vratiti, zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja (kako da upućuje praksa Vrhovnog suda RH sadržana u odluci Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013.). U odnosu na navedeno da valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos.-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu da je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "[…] bez obzira na naknado sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima […]". Nastavno svega navedenog nedvojbeno da je da, unatoč izvršenoj konverziji, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje kondemnatornih zahtjeva. Naime, usporedbom preplate iz osnove ništetnih odredbi o kamati i deviznoj klauzuli s efektima izvršene konverzije da proizlazi da tužena nije adekvatno obeštetila tužiteljicu. Tužena da je, oslanjajući se na ranije navedene ništetne ugovorne odredbe, u razdoblju nakon sklapanja Ugovora o kreditu zaračunavala tužiteljici veći iznos anuiteta od onoga kojeg da bi plaćala da je kamatna stopa ostala u visini od 4,15% godišnje. Isto tako, tužiteljica da je do dana konverzije plaćala i veći iznos od onoga kojeg bi plaćala da je plaćala anuitete u kunama po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Razlika između stvarnih uplata tužitelja te iznosa koje bi tužitelj bio dužan plaćati po prvotnom planu od prve preplaćene uplate do rujna 2015. da iznosi 58.969,99= kuna, odnosno € 7.826,66=. Stav da potrošači, pa tako i ovdje tužiteljica, imaju pravo na punu restituciju Vrhovni sud RH već da je ranije usvojio, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Pa da je tako u svojoj presudi posl. br. Rev-2245/17 od 20.3.2018., zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje da, između ostaloga, sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu JBS i JBSM protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15: 1. učinak da djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra da se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga da je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo; 2. proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače da nastaje subjektivno pravo na restituciju; 3. potrošač da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Tužiteljica ukazuje i na odluku Vrhovnog Suda RH, posl. br.: Rev-1096/2022, po kojoj da: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U konkretnom slučaju takva razlika da postoji. Dakle, konvertiranjem kredita da nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer da Dodatkom ugovoru o kreditu od dana 7. prosinca 2015. godine nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica da je temeljem izračuna financijskog stručnjaka utvrdila da provođenje konverzije nije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka i da korisnik kredita nije u potpunosti obeštećen. Navedeni da su izračuni prikazani u priloženom dokumentu/tablici „Analiza konverzije i obračun otplate kredita do konverzije“, u kojem da su sve stvarne uplate korisnika kredita, od isplate kredita do izvršene konverzije, sučeljene s obvezama koje bi korisnik kredita imao da se na anuitete primijenila početno ugovorena kamatna stopa i tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita (u kojem da bi slučaju anuitet iznosio 1.841,64= kuna, odnosno € 244,43=). Svi da se izračuni temelje na bankarskoj dokumentaciji, koja da se dostavlja. U stupcu „dospjeli anuiteti“ tablice iz dokumenta Analiza konverzije i obračun otplate kredita do konverzije prikazano da je koliko bi iznosili anuiteti u kunama po mjesecima kada bi se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,15% i tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Tada da bi sveukupne uplate korisnika kredita, do dana konverzije, iznosile 213.872,39= kn, odnosno € 28.385,74=, sa specifikacijom kako slijedi: 30.1.2006 kn 242,08 eur 32,13, 28.2.2006 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.3.2006 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.4.2006 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.5.2006 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.6.2006 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.7.2006 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.8.2006 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.9.2006 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.10.2006 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.11.2006 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.12.2006 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.1.2007 kn 1.841,64 eur 244,43, 28.2.2007 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.3.2007 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.4.2007 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.5.2007 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.6.2007 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.7.2007 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.8.2007 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.9.2007 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.10.2007 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.11.2007 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.12.2007 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.1.2008 kn 1.841,64 eur 244,43, 28.2.2008 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.3.2008 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.4.2008 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.5.2008 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.6.2008 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.7.2008 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.8.2008 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.9.2008 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.10.2008 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.11.2008 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.12.2008 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.1.2009 kn 1.841,64 eur 244,43, 28.2.2009 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.3.2009 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.4.2009 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.5.2009 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.6.2009 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.7.2009 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.8.2009 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.9.2009 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.10.2009 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.11.2009 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.12.2009 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.1.2010 kn 1.841,64 eur 244,43, 28.2.2010 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.3.2010 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.4.2010 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.5.2010 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.6.2010 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.7.2010 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.8.2010 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.9.2010 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.10.2010 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.11.2010 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.12.2010 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.1.2011 kn 1.841,64 eur 244,43, 28.2.2011 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.3.2011 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.4.2011 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.5.2011 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.6.2011 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.7.2011 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.8.2011 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.9.2011 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.10.2011 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.11.2011 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.12.2011 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.1.2012 kn 1.841,64 eur 244,43, 28.2.2012 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.3.2012 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.4.2012 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.5.2012 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.6.2012 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.7.2012 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.8.2012 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.9.2012 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.10.2012 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.11.2012 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.12.2012 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.1.2013 kn 1.841,64 eur 244,43, 28.2.2013 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.3.2013 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.4.2013 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.5.2013 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.6.2013 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.7.2013 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.8.2013 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.9.2013 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.10.2013 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.11.2013 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.12.2013 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.1.2014 kn 1.841,64 eur 244,43, 28.2.2014 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.3.2014 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.4.2014 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.5.2014 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.6.2014 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.7.2014 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.8.2014 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.9.2014 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.10.2014 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.11.2014 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.12.2014 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.1.2015 kn 1.841,64 eur 244,43, 28.2.2015 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.3.2015 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.4.2015 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.5.2015 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.6.2015 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.7.2015 kn 1.841,64 eur 244,43, 31.8.2015 kn 1.841,64 eur 244,43, 30.9.2015 kn 1.841,64 eur 244,43. U stupcu „uplate“ iste tablice prikazane da su stvarne uplate korisnika kredita u kunama, po mjesecima, do dana konverzije, koje da sveukupno iznose 272.842,38= kn, odnosno € 36.212,41=, sa specifikacijom kako da slijedi (prema stanju iz Knjigovodstvene Krtice i iz dokumenta Pregled uplata po kreditu): 30.1.2006 kn 33,82

eur 4,49, 28.2.2006 kn 1.807,84 eur 239,94, 31.3.2006 kn 1.797,62 eur 238,59, 30.4.2006 kn 1.791,66 eur 237,79, 31.5.2006 kn 1.801,82 eur 239,14, 30.6.2006 kn 1.796,85 eur 238,48, 31.7.2006 kn 1.788,01 eur 237,31, 31.8.2006 kn 1.802,55 eur 239,24, 30.9.2006 kn 1.804,68 eur 239,52, 31.10.2006 kn 1.797,23 eur 238,53, 30.11.2006 kn 1.796,27 eur 238,41, 31.12.2006 kn 1.775,60 eur 235,66, 22.1.2007 kn 1.084,00 eur 143,87, 31.1.2007 kn 1.764,89 eur 234,24, 28.2.2007 kn 1.761,79 eur 233,83, 31.3.2007 kn 1.766,97 eur 234,52, 30.4.2007 kn 1.744,92 eur 231,59, 31.5.2007 kn 1.725,90 eur 229,07, 30.6.2007 kn 1.720,50 eur 228,35, 31.7.2007 kn 1.727,53 eur 229,28 31.8.2007 kn 1.879,49 eur 249,45, 30.9.2007 kn 1.846,76 eur 245,11, 31.10.2007 kn 1.844,46 eur 244,8 30.11.2007 kn 1.870,13 eur 248,21 31.12.2007 kn 1.856,67 eur 246,42, 31.1.2008 kn 1.888,78 eur 250,68, 1.2.2008 kn 1.070,84 eur 142,12, 28.2.2008 kn 2.025,44 eur 268,82, 31.3.2008 kn 2.060,70 eur 273,5, 30.4.2008 kn 2.002,78 eur 265,81, 31.5.2008 kn 1.990,08 eur 264,13, 30.6.2008 kn 2.008,88 eur 266,62, 31.7.2008 kn 1.964,35 eur 260,71, 31.8.2008 kn 1.966,45 eur 260,99, 30.9.2008 kn 1.988,41 eur 263,91, 17.10.2008 kn 1.477,77 eur 196,13, 31.10.2008 kn 2.172,47 eur 288,34, 30.11.2008 kn 2.048,34 eur 271,86, 31.12.2008 kn 2.180,82 eur 289,44, 31.1.2009 kn 2.510,01 eur 333,14, 28.2.2009 kn 2.217,88 eur 294,36, 31.3.2009 kn 2.189,87 eur 290,65, 30.4.2009 kn 2.194,32 eur 291,24, 31.5.2009 kn 2.157,84 eur 286,39, 30.6.2009 kn 2.126,69 eur 282,26, 31.7.2009 kn 2.133,67 eur 283,19, 31.8.2009 kn 2.151,61 eur 285,57, 30.9.2009 kn 2.149,61 eur 285,3, 31.10.2009 kn 2.132,48 eur 283,03, 30.11.2009 kn 2.164,51 eur 287,28, 31.12.2009 kn 2.187,89 eur 290,38, 31.1.2010 kn 2.524,27 eur 335,03, 28.2.2010 kn 2.215,68 eur 294,07, 31.3.2010 kn 2.264,21 eur 300,51, 30.4.2010 kn 2.253,60 eur 299,1, 31.5.2010 kn 2.275,74 eur 302,04, 30.6.2010 kn 2.422,66 eur 321,54, 31.7.2010 kn 2.399,18 eur 318,43, 31.8.2010 kn 2.484,14 eur 329,7, 30.9.2010 kn 2.963,19 eur 393,28, 31.10.2010 kn 2.398,97 eur 318,4, 30.11.2010 kn 2.454,20 eur 325,73, 31.12.2010 kn 2.590,37 eur 343,8, 31.1.2011 kn 2.790,66 eur 370,38, 28.2.2011 kn 2.522,33 eur 334,77, 31.3.2011 kn 2.476,72 eur 328,72, 30.4.2011 kn 2.483,58 eur 329,63, 31.5.2011 kn 2.622,61 eur 348,08, 30.6.2011 kn 2.634,62 eur 349,67, 31.7.2011 kn 2.788,65 eur 370,12, 31.8.2011 kn 2.671,17 eur 354,53, 30.9.2011 kn 3.110,73 eur 412,86, 31.10.2011 kn 2.580,02 eur 342,43, 30.11.2011 kn 2.572,82 eur 341,47, 31.12.2011 kn 2.608,43 eur 346,2, 31.1.2012 kn 2.954,49 eur 392,13, 28.2.2012 kn 2.648,71 eur 351,54, 31.3.2012 kn 2.623,60 eur 348,21, 30.4.2012 kn 2.636,03 eur 349,86, 31.5.2012 kn 2.647,77 eur 351,42, 30.6.2012 kn 2.629,14 eur 348,95, 31.7.2012 kn 2.635,40 eur 349,78, 31.8.2012 kn 2.624,90 eur 348,38, 30.9.2012 kn 3.115,71 eur 413,53, 31.10.2012 kn 2.626,40 eur 348,58, 30.11.2012 kn 2.641,94 eur 350,65, 31.12.2012 kn 2.636,51 eur 349,93, 31.1.2013 kn 2.886,01 eur 383,04, 28.2.2013 kn 2.627,58 eur 348,74, 31.3.2013 kn 2.630,06 eur 349,07, 30.4.2013 kn 2.608,45 eur 346,2, 31.5.2013 kn 2.550,91 eur 338,56, 30.6.2013 kn 2.549,37 eur 338,36, 31.7.2013 kn 2.561,79 eur 340,01, 31.8.2013 kn 2.585,05 eur 343,1, 30.9.2013 kn 3.149,32 eur 417,99, 31.10.2013 kn 2.602,30 eur 345,38, 30.11.2013 kn 2.612,84 eur 346,78, 31.12.2013 kn 2.624,87 eur 348,38, 31.1.2014 kn 2.687,94 eur 356,75, 28.2.2014 kn 2.390,28 eur 317,24, 31.3.2014 kn 2.385,91 eur 316,66, 30.4.2014 kn 2.369,02 eur 314,42, 31.5.2014 kn 2.362,13 eur 313,51, 30.6.2014 kn 2.363,96 eur 313,75, 31.7.2014 kn 2.385,80 eur 316,65, 31.8.2014 kn 2.401,67 eur 318,76, 30.9.2014 kn 2.927,80 eur 388,59, 31.10.2014 kn 2.413,25 eur 320,29, 30.11.2014 kn 2.423,87 eur 321,7, 31.12.2014 kn 2.418,22 eur 320,95, 31.1.2015 kn 2.470,00 eur 327,83, 28.2.2015 kn 2.564,57 eur 340,38, 31.3.2015 kn 2.484,56 eur 329,76, 30.4.2015 kn 2.397,09 eur 318,15, 31.5.2015 kn 2.425,77 eur 321,96, 30.6.2015 kn 2.140,00 eur 284,03, 31.7.2015 kn 2.425,77 eur 321,96, 31.8.2015 kn 2.430,00 eur 322,52, 30.9.2015 kn 2.906,62 eur 385,77. U stupcu „preplate“ tablice prikazane da su preplate po kreditu, po osnovi kamate i valutne razlike, u kunama, po mjesecima, koje da su na dan konverzije iznosile sveukupno 58.969,99= kn, odnosno € 7.826,66= (dakle 272.842,38-213.872,39= 58.969,99= kn, odnosno: € 36.212,41-€ 28.385,73= € 7.826,66), sa specifikacijom kako da slijedi: 22.1.2007 kn 377,80 eur 50,14, 1.2.2008 kn 528,27 eur 70,11, 28.2.2008 kn 183,80 eur 24,39, 31.3.2008 kn 219,06 eur 29,07, 30.4.2008 kn 161,14 eur 21,39, 31.5.2008 kn 148,44 eur 19,70, 30.6.2008 kn 167,24 eur 22,20, 31.7.2008 kn 122,71 eur 16,29, 31.8.2008 kn 124,81 eur 16,57, 30.9.2008 kn 146,77 eur 19,48, 17.10.2008 kn 1.477,77 eur 196,13, 31.10.2008 kn 330,83 eur 43,91, 30.11.2008 kn 206,70 eur 27,43, 31.12.2008 kn 339,18 eur 45,02, 31.1.2009 kn 668,37

eur 88,71, 28.2.2009 kn 376,24 eur 49,94, 31.3.2009 kn 348,23 eur 46,22, 30.4.2009 kn 352,68 eur 46,81, 31.5.2009 kn 316,20 eur 41,97, 30.6.2009 kn 285,05 eur 37,83, 31.7.2009 kn 292,03 eur 38,76, 31.8.2009 kn 309,97 eur 41,14, 30.9.2009 kn 307,97

eur 40,87, 31.10.2009 kn 290,84 eur 38,60, 30.11.2009 kn 322,87 eur 42,85, 31.12.2009 kn 346,25 eur 45,96, 31.1.2010 kn 682,63 eur 90,60, 28.2.2010 kn 374,04

eur 49,64, 31.3.2010 kn 422,57 eur 56,08, 30.4.2010 kn 411,96 eur 54,68, 31.5.2010

kn 434,10 eur 57,61, 30.6.2010 kn 581,02 eur 77,11, 31.7.2010 kn 557,54 eur 74,00, 31.8.2010 kn 642,50 eur 85,27, 30.9.2010 kn 1.121,55 eur 148,86, 31.10.2010 kn 557,33 eur 73,97, 30.11.2010 kn 612,56 eur 81,30, 31.12.2010 kn 748,73 eur 99,37, 31.1.2011 kn 949,02 eur 125,96, 28.2.2011 kn 680,69 eur 90,34, 31.3.2011 kn 635,08

eur 84,29, 30.4.2011 kn 641,94 eur 85,20, 31.5.2011 kn 780,97 eur 103,65, 30.6.2011

kn 792,98 eur 105,25, 31.7.2011 kn 947,01 eur 125,69, 31.8.2011 kn 828,57 eur 109,97, 30.9.2011 kn 1.269,09 eur 168,44, 31.10.2011 kn 738,38 eur 98,00, 30.11.2011 kn 731,18 eur 97,04, 31.12.2011 kn 766,79 eur 101,77, 31.1.2012 kn 1.112,85 eur 147,7, 28.2.2012 kn 807,07 eur 107,12, 31.3.2012 kn 781,96 eur 103,78,

30.4.2012 kn 794,39 eur 105,43, 31.5.2012 kn 806,13 eur 106,99, 30.6.2012 kn 787,5

eur 104,52, 31.7.2012 kn 793,76 eur 105,35, 31.8.2012 kn 783,26 eur 103,96, 30.9.2012 kn 1.274,07 eur 169,10, 31.10.2012 kn 784,76 eur 104,16, 30.11.2012 kn 800,3 eur 106,22, 31.12.2012 kn 794,87 eur 105,50, 31.1.2013 kn 1.044,37 eur 138,61, 28.2.2013 kn 785,94 eur 104,31, 31.3.2013 kn 788,42 eur 104,64, 30.4.2013

kn 766,81 eur 101,77, 31.5.2013 kn 709,27 eur 94,14, 30.6.2013 kn 707,73 eur 93,93,

31.7.2013 kn 720,15 eur 95,58, 31.8.2013 kn 743,41 eur 98,67, 30.9.2013 kn 1.307,68

eur 173,56, 31.10.2013 kn 760,66 eur 100,96, 30.11.2013 kn 771,20 eur 102,36, 31.12.2013 kn 783,23 eur 103,95, 31.1.2014 kn 846,30 eur 112,32, 28.2.2014 kn 548,64 eur 72,82, 31.3.2014 kn 544,27 eur 72,24, 30.4.2014 kn 527,38 eur 70,00, 31.5.2014 kn 520,49 eur 69,08, 30.6.2014 kn 522,32 eur 69,32, 31.7.2014 kn 544,16

eur 72,22, 31.8.2014 kn 560,03 eur 74,33, 30.9.2014 kn 1.086,16 eur 144,16, 31.10.2014 kn 571,61 eur 75,87, 30.11.2014 kn 582,23 eur 77,28, 31.12.2014 kn 576,58 eur 76,53, 31.1.2015 kn 628,36 eur 83,40, 28.2.2015 kn 722,93 eur 95,95, 31.3.2015 kn 642,92 eur 85,33, 30.4.2015 kn 555,45 eur 73,72, 31.5.2015 kn 584,13

eur 77,53, 30.6.2015 kn 298,36 eur 39,60, 31.7.2015 kn 584,13 eur 77,53, 31.8.2015 kn 588,36 eur 78,09, 30.9.2015 kn 1.064,98 eur 141,35. Tužiteljica da je izračunala i da je, na dan konverzije, postojala razlika u nedospjeloj glavnici po kreditu CHF u iznosu od 15.059,12= kn, odnosno € 1.998,69=. Iznos preostale glavnice prema simuliranom (konvertiranom) kreditu, prema obračunu banke, na dan konverzije da iznosi 200.503,47= kn, odnosno € 26.611,38=. Navedeni iznos neovisan da je o uplatama tužitelja i da predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Međutim, prema izračunima tužiteljice, preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu, primjenom tečaja CHF/HRK na dan korištenja kredita, da iznosi 185.444,35= kn, odnosno € 24.612,69=. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan korištenja kredita, jednaka da je razlici 200.503,47= kn – 185.444,35= kn, što da iznosi 15.059,12= kn, odnosno € 1.998,69= na dan konverzije (€ 26.611,38-€ 24.612,69=€ 1.998,69). Navedeni iznos da predstavlja nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji. Zbrajanjem iznosa koji da je korisnik kredita preplatio po osnovi kamatne stope i valutne klauzule do dana konverzije (odnosno 58.969,99= kn/€ 7.826,66=) sa razlikom u nedospjeloj glavnici na dan konverzije (odnosno 15.059,12= kn/€ 1.998,69=), te oduzimanjem od tog zbroja iznosa koji da je tužena priznala korisniku kredita u postupku konverzije (odnosno 19.401,62= kn/€ 2.575,04=), da proizlazi da je na dan konverzije postojala preplata na strani korisnika kredita u iznosu od 54.627,49= kuna, odnosno € 7.250,31=, po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule. Tužiteljica pojašnjava da je umanjila pojedinačne mjesečne utvrđene preplate za iznos od 19.401,62= kn, koji da je tužena priznala u postupku konverzije, i to počev od najstarijih pojedinačnih iznosa razlike na dan plaćanja odnosno od 22. siječnja 2007., do 31. svibnja 2011. (377,80kn+528,27kn+183,80kn+219,06kn+161,14kn+148,44kn+167,24kn+122,71kn+124,81kn+146,77kn+1.477,77kn+330,83kn+206,70kn+339,18kn+668,37kn+376,24kn+348,23kn+352,68kn+316,20kn+285,05kn+292,03kn+309,97kn+307,97kn+290,84kn+322,87kn+346,25kn+682,63kn+374,04kn+422,57kn+411,96kn+434,10kn+581,02kn+557,54kn+642,50kn+1.121,55kn+557,33kn+612,56kn+748,73kn+949,02kn+680 69kn+635,08kn+641,94kn+dio razlike na dan plaćanja 31. svibnja 2011. u iznosu od 597,28 kn). Dakle, iznos od 54.627,49= kn/€ 7.250,31= da je iznos koji tužiteljica zahtijeva od tužene na ime preplate, sa zakonskim zateznim kamatama, sa specifikacijom kako da slijedi: iznos od 183,69 kn 24,38 € tekućim od 31.5.2011, iznos od 792,98 kn 105,25 € tekućim od 30.6.2011, iznos od 947,01 kn 125,69 € tekućim od 31.7.2011, iznos od 828,57 kn 109,97 € tekućim od 31.8.2011, iznos od 1.269,09 kn 168,44 € tekućim od 30.9.2011, iznos od 738,38 kn 98,00 € tekućim od 31.10.2011, iznos od 731,18 kn 97,04 € tekućim od 30.11.2011, iznos od 766,79 kn 101,77 € tekućim od 31.12.2011, iznos od 1.112,85 kn 147,70 € tekućim od 31.1.2012, iznos od 807,07 kn 107,12 € tekućim od 28.2.2012, iznos od 781,96 kn 103,78 € tekućim od 31.3.2012, iznos od 794,39 kn 105,43 € tekućim od 30.4.2012, iznos od 806,13 kn 106,99 € tekućim od 31.5.2012, iznos od 787,50 kn 104,52 € tekućim od 30.6.2012, iznos od 793,76 kn 105,35 € tekućim od 31.7.2012, iznos od 783,26 kn 103,96 € tekućim od 31.8.2012, iznos od 1.274,07 kn 169,10 € tekućim od 30.9.2012, iznos od 784,76 kn 104,16 € tekućim od 31.10.2012, iznos od 800,30 kn 106,22 € tekućim od 30.11.2012, iznos od 794,87 kn 105,50 € tekućim od 31.12.2012, iznos od 1.044,37 kn 138,61 € tekućim od 31.1.2013, iznos od 785,94 kn 104,31 € tekućim od 28.2.2013, iznos od 788,42 kn 104,64 € tekućim od 31.3.2013, iznos od 766,81 kn 101,77 € tekućim od 30.4.2013, iznos od 709,27 kn 94,14 € tekućim od 31.5.2013, iznos od 707,73 kn 93,93 € tekućim od 30.6.2013, iznos od 720,15 kn 95,58 € tekućim od 31.7.2013, iznos od 743,41 kn 98,67 € tekućim od 31.8.2013, iznos od 1.307,68 kn 173,56 € tekućim od 30.9.2013, iznos od 760,66 kn 100,96 € tekućim od 31.10.2013, iznos od 771,20 kn 102,36 € tekućim od 30.11.2013, iznos od 783,23 kn 103,95 € tekućim od 31.12.2013, iznos od 846,30 kn 112,32 € tekućim od 31.1.2014, iznos od 548,64 kn 72,82 € tekućim od 28.2.2014, iznos od 544,27 kn 72,24 € tekućim od 31.3.2014, iznos od 527,38 kn 70,00 € tekućim od 30.4.2014, iznos od 520,49 kn 69,08 € tekućim od 31.5.2014, iznos od 522,32 kn 69,32 € tekućim od 30.6.2014, iznos od 544,16 kn 72,22 € tekućim od 31.7.2014, iznos od 560,03 kn 74,33 € tekućim od 31.8.2014, iznos od 1.086,16 kn 144,16 € tekućim od 30.9.2014, iznos od 571,61 kn 75,87 € tekućim od 31.10.2014, iznos od 582,23 kn 77,28 € tekućim od 30.11.2014, iznos od 576,58 kn 76,53 € tekućim od 31.12.2014, iznos od 628,36 kn 83,40 € tekućim od 31.1.2015, iznos od 722,93 kn 95,95 € tekućim od 28.2.2015, iznos od 642,92 kn 85,33 € tekućim od 31.3.2015, iznos od 555,45 kn 73,72 € tekućim od 30.4.2015, iznos od 584,13 kn 77,53 € tekućim od 31.5.2015, iznos od 298,36 kn 39,60 € tekućim od 30.6.2015, iznos od 584,13 kn 77,53 € tekućim od 31.7.2015, iznos od 588,36 kn 78,09 € tekućim od 31.8.2015, iznos od 1.064,98 kn 141,35 € tekućim od 30.9.2015, iznos od 15.059,12 kn 1.998,69 € tekućim od 30.9.2015. Iako da je tužiteljica djelomično kompenzirala svoja potraživanja prema banci s iznosom koji da je banka priznala u postupku konverzije, na način kako je gore pojašnjeno, tužiteljica da i dalje ima pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznose koji da su stavljeni u prijeboj, odnosno 19.401,62= kn/€ 2.575,04=, sa specifikacijom kako da slijedi: iznos od 377,80 kn 50,14 € tekućim od 22.1.2007, iznos od 528,27 kn 70,11 € tekućim od 1.2.2008, iznos od 183,80 kn 24,39 € tekućim od 28.2.2008, iznos od 218,92 kn 29,06 € tekućim od 31.3.2008, iznos od 161,14 kn 21,39 € tekućim od 30.4.2008, iznos od 148,44 kn 19,70 € tekućim od 31.5.2008, iznos od 167,24 kn 22,20 € tekućim od 30.6.2008, iznos od 122,71 kn 16,29 € tekućim od 31.7.2008, iznos od 124,81 kn 16,57 € tekućim od 31.8.2008, iznos od 146,77 kn 19,48 € tekućim od 30.9.2008, iznos od 1.477,77 kn 196,13 € tekućim od 17.10.2008, iznos od 330,83 kn 43,91 € tekućim od 31.10.2008, iznos od 206,70 kn 27,43 € tekućim od 30.11.2008, iznos od 339,18 kn 45,02 € tekućim od 31.12.2008, iznos od 668,37 kn 88,71 € tekućim od 31.1.2009, iznos od 376,24 kn 49,94 € tekućim od 28.2.2009, iznos od 348,23 kn 46,22 € tekućim od 31.3.2009, iznos od 352,68 kn 46,81 € tekućim od 30.4.2009, iznos od 316,20 kn 41,97 € tekućim od 31.5.2009, iznos od 285,05 kn 37,83 € tekućim od 30.6.2009, iznos od 292,03 kn 38,76 € tekućim od 31.7.2009, iznos od 309,97 kn 41,14 € tekućim od 31.8.2009, iznos od 307,97 kn 40,87 € tekućim od 30.9.2009, iznos od 290,84 kn 38,60 € tekućim od 31.10.2009, iznos od 322,87 kn 42,85 € tekućim od 30.11.2009, iznos od 346,25 kn 45,96 € tekućim od 31.12.2009, iznos od 682,63 kn 90,60 € tekućim od 31.1.2010, iznos od 374,04 kn 49,64 € tekućim od 28.2.2010, iznos od 422,57 kn 56,08 € tekućim od 31.3.2010, iznos od 411,96 kn 54,68 € tekućim od 30.4.2010, iznos od 434,10 kn 57,61 € tekućim od 31.5.2010, iznos od 581,02 kn 77,11 € tekućim od 30.6.2010, iznos od 557,54 kn74,00 € tekućim od 31.7.2010, iznos od 642,50 kn 85,27 € tekućim od 31.8.2010, iznos od 1.121,55 kn 148,86 € tekućim od 30.9.2010, iznos od 557,33 kn 73,97 € tekućim od 31.10.2010, iznos od 612,56 kn 81,30 € tekućim od 30.11.2010, iznos od 748,73 kn 99,37 € tekućim od 31.12.2010, iznos od 949,02 kn 125,96 € tekućim od 31.1.2011, iznos od 680,69 kn 90,34 € tekućim od 28.2.2011, iznos od 635,08 kn 84,29 € tekućim od 31.3.2011, iznos od 641,94 kn 85,20 € tekućim od 30.4.2011, iznos od 597,28 kn 79,27 € tekućim od 31.5.2011. Tužiteljica da u svakom slučaju pridržava pravo da sveukupnu visinu tužbenog zahtjeva uredi nakon provedenog vještačenja po sudbenom vještaku financijske struke. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, isti da nije osnovan. Tužiteljica ističe da je tužbeni zahtjev prije svega usmjeren na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i to odredbi i dijelova odredbi Ugovora kojima da je ugovorena valutna klauzula uz koju da je vezana glavnica švicarski franak, a tek kao posljedica utvrđenja djelomično ništetnim istog da nastaje obveza sadržana u kondemnatornim dijelu zahtjeva. Prema odredbama članka 110. ZOO-a, pravo na isticanje ništavosti/ništetnosti da se ne gasi, odnosno da ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Na ništavost da sud pazi po službenoj dužnosti i na nju da se može pozvati svaka zainteresirana osoba (čl. 109. ZOO-a). Ništavost kao posljedica ugovorne odredbe izrađene u suprotnosti s odredbama ZOO-a koje za posljedicu imaju takav oblik nevaljanosti da nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa da je odredba Ugovora ništetna od samog svog početka, odnosno od kad je ugovorena. Posljedice ništavosti da određuje čl. 104. ZOO-a: ˝U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora (restitucija).˝ Nadalje, podsjeća da se da je u parničnom postupku koji je pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je i ovdje tužena Banka ugovorila nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Iako da tužiteljica osobno nije podnijela tužbu radi zaštite kolektivnih interesa, takva kolektivna tužba u svojoj suštini da predstavlja postupanje koje da je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim supstratom ovoga postupka. U tom smislu da je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba s ugovorenim valutnim klauzulama, koji da zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite da je pokrenuta kolektivna tužba. Stoga podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta da je zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka bitne da su dvije okolnosti. Prva, prema kojoj da je, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, prekinuta zastara, te druga prema kojoj da je ista ponovno počela teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno stajalište kao takvo da jasno proizlazi te biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.. Zaključno, podnošenjem tužbe 12. lipnja 2019. godine, tužiteljica da je istu podnijela unutar zastarnog roka. Slijedom navedenog, prigovor zastare tuženika da je u cijelosti neosnovan. Tužiteljica da sve ostale navode tuženika, a na koje da se nije zasebno očitovala, u cijelosti osporava, te da je stajališta da su isti neosnovani. Imajući u vidu rješenje VSRH (Gos.-1/2019-36 od 04. ožujka 2020.), te cijeneći činjenicu da u konkretnom slučaju konverzija nije dovela do ravnopravnosti u ugovornim odnosima između stranaka, tužiteljica da nije izgubila prava na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, niti pravo na povrat preplaćenog iznosa do konverzije.

4. Prijedlog tuženika, s kraja odgovora na tužbu, da sud, nakon ustupanja predmeta Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, kao mjesno nadležnom sudu, odbaci tužbu kao neurednu, podredno odbije tužbu i tužbeni zahtjev, sud je tretirao kao prigovor mjesnoj nadležnosti.

Prema čl. 20. st. 1. ZPP-a sud se može, u povodu prigovora tuženika, proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari.

Kako je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti podnesen nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari (na kraju odgovora na tužbu, nakon što se tuženik prethodno upustio u raspravljanje o glavnoj stvari), to je isti nepravovremen, pa je odlučeno kao u t. I dispozitiva rješenja.

5. Vezano za tuženikov navod da nije moguće postaviti tužbeni zahtjev za isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje, te da stoga tužba sadrži nedostatke uslijed kojih je istu potrebno odbaciti, obzirom da je tužbeni zahtjev nejasan i nepotpun, ističe se kako slijedi.

Podnošenje tužbe na utvrđenje, predviđene čl. 187. st. 1. ZPP-a, je pravo, a ne i obveza tužitelja.

Tužba na utvrđenje se podnosi kada tužitelj za to ima pravni interes. Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ako pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom.

Neisticanje deklaratornog tužbenog zahtjeva uz kondemnatorni tužbeni zahtjev, nema za posljedicu neurednost tužbe.

Konačno, tuženiku se ukazuje da je tužiteljica u ovom predmetu postavila i deklaratorne tužbene zahtjeve.

6. Tužba tužiteljice, u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (onaj opisan u dispozitivu rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.

Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevom kakav je onaj opisan u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.

Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužiteljica pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, i pokušava tužbenim zahtjevima opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužiteljica nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom opisanim u t. II dispozitiva rješenja.

U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva rješenja.

7. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

8. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 9010969419 od 24. siječnja 2006. (10-14) i dodatak ugovoru o kreditu od 07. prosinca 2015. (15-20). Odbijeni su prijedlozi stranka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.

9. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9010969419 od 24. siječnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i treće osobe, kao založni dužnici i sudionici. Kredit je odobren za adaptaciju stambenog objekta. Ugovor o kreditu u čl. 1., pod naslovom IZNOS KREDITA sadrži odredbu koja glasi: "Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 63.000,00 CHF (slovima: šezdesetritisuće CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita". Ugovor o kreditu u čl. 4. pod naslovom KAMATA NA KREDIT, i to u t. 4.1. sadrži odredbu koja glasi: "Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,15 % godišnje (slovima: četiri cijelih petnaest posto) godišnje.", a u t. 4.2. odredbu koja glasi: "Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz t. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broj grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima." Ugovor o kreditu u čl. 5., pod naslovom INTERKALARNA KAMATA sadrži odredbu koja glasi: "U razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita korisnik kredita plaća banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno, mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate banka će obavijestiti korisnika kredita pisanim putem. Ako korisnik kredita ne plati interkalarnu kamatu u roku od 8 dana od dana dospijeća, banka mu neće zaračunati kamatu na zakašnjela plaćanja, a ako je ne plati u navedenom roku, kamata na zakašnjela plaćanja zaračunat će mu se od dana dospijeća interkalarne kamate." Ugovor o kreditu u čl. 6., pod naslovom KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA sadrži odredbu koja glasi: "Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate." Ugovor o kreditu u čl. 7., pod naslovom OTPLATE KREDITA, i to u t. 7.1. sadrži odredbu koja glasi: "Rok otplate kredita je 240 mjeseci (slovima: dvijestočeterdeset mjeseci). Prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz točke 3.2. ovog ugovora, ili po izjavi korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita.", u t. 7.2. odredbu koja glasi: "Kredit u iznosu od 63.000,00 CHF (slovima: šezdesetritisuće CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuje se u 240 (slovima: dvjestočeterdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pismeno obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta, te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik pisano dostavio banci. Ova obavijest sastavni je dio ugovora.", u t. 7.3. odredbu koja glasi: "Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu.", a u t. 7.4. odredbu koja glasi: "Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta."

Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 07. prosinca 2015. (dalje: dodatak) utvrđeno je da su tuženik, kao banka i tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik, sklopili dodatak, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu. Dodatak je potvrđen dana 10. prosinca 2015. od strane javnog bilježnika Đordana Pahovića, iz [adresa], pod brojem OV-7725/15.

Sporno je da li je sklapanjem dodatka, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku.

Dodatak obvezuje ugovorne stranke.

Sklapanjem dodatka kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužiteljice da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja dodatka.

Dodatak koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja dodatka proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Dodatkom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem dodatka izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužiteljica i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezana, niti prinuđena, te slijedom toga sklopila dodatak, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem dodatka izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile dodatak sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja dodatka neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem dodatka ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

10. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužiteljica je izgubila ovu parnicu, pa je dužna naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za zastupanje na ročištu 04. travnja 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 100,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 500,00 eur.

Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podneska podnesenog 10. travnja 2020., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti usmeno na ročištu, za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe na odgovor na tužbu, jer tuženik te troškove nema, budući da, sukladno čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama, nije obveznik plaćanja ove pristojbe.

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od donošenja odluke do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 25. travnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.