REPUBLIKA HRVATSKA

P-3709/2024

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Vlaho Duplančić odvj. u Splitu, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo financija, Zagreb, Katančićeva 5, zastupan po z.z. Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Splitu, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave održane dana 04. travnja 2025. god., u prisustvu pun. tužitelja Vlaho Duplančić odvj. u Splitu, zamj. z.z. tuženika RŽ dipl. iur., dana 25. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

„-Utvrđuje se da je sada pok. BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] rođ. **.**.1937.., a preminuo **.**.2017.., u zakonskom roku podnio Fondu za naknadu oduzete imovine RH zahtjev za kupnju stana u [adresa], ulaz I, visoko prizemlje, površine 95 m2, a koji stan je položen u zgradi označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], a uz koji zahtjev su priložene sve propisane i valjane isprave podesne za zaključivanje Ugovora o kupoprodaji stana.

-Utvrđuje se da Fond za naknadu oduzete imovine RH nije ponudio sada pok. BŽ zaključivanje ugovora za kupoprodaju stana, i to baš stana u [adresa], ulaz I, visoko prizemlje, površine 95 m2, a koji stan je položen u zgradi označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina].“

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.150,00 Eur.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 23. srpnja 2019. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da se je prije podnošenja tužbe, sukladno odredbi čl. 186a ZPP-a obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, no tuženik u zakonom određenom roku nije odgovorio na zahtjev tužiteljice za mirno rješenje spora, pa su time ispunjeni uvjeti za podnošenja ove tužbe.

Sada pok. prednik tužiteljice BŽ iz [adresa] je za života podnio nadležnom državnom tijelu, i to baš Fondu za naknadu oduzete imovine, zahtjev za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana.

Navedeni zahtjev sada pok. BŽ je podnio dana 19.03.1997. god., a odnosio se na kupnju stana u [adresa], ulaz I., visoko prizemlje, površine 95 m2, a koji stan je položen u zgradi označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], a u kojem stanu je imenovani BŽ sa suprugom stanovao kao nositelj stanarskog prava.

Uz navedeni zahtjev sada pok. BŽ je podnio sve potrebne isprave, i to:

Uvjerenje Uprave za katastarske i geodetske poslove od 11.02.1997. god., Domovnicu, Odluku Grada Splita, Komisije za stambene poslove od 02. 11.1994. god., kojom se BŽ priznaje stanarsko pravo, Rješenje Grada Splita od 23. 05.1993. god., o komunalnoj naknadi, Izjavu od 04.10.1994. god., Uvjerenje MORH od 13.02.1997. god., o mirovinskom stažu, Izvadak iz katastra za predmetnu čest. zgr. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina], Domovnicu za suprugu, Izvadak iz zemljišne knjige, Uredovnu potvrdnicu Općinskog suda u Splitu od 12. veljače 1997. god., Potvrdu od dohotku od 20.02.1997. god., Podatke o stanu sa izračunom cijene stana [adresa] od 27.01.1999. god., Zapisnik o bodovanju, Ugovor o korištenju stana , te Uvjerenje Uprave društvenih prihoda.

No, Fond za naknadu oduzete imovine RH nije nikada odgovorio na gore navedeni Zahtjev za kupnju stana.

Po zahtjevu bivših vlasnika stambene zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan je pokrenut postupak za naknadu radi dobivanja naknade za oduzetu imovinu, a koji postupak još uvijek teče pred Uredom državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji pod Kl. UP/I-942-04/97-01/388. U navedenom postupku je sada pok. BŽ sudjelovao kao stranka.

BŽ je u međuvremenu preminuo i to baš 29. ožujka 2017. godine. Iza njegove smrti je doneseno rješenje o nasljeđivanju, a u kojem rješenju je utvrđeno da u imovinu ostavitelja ulaze i prava u postupku koji se vodi pred uredom državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji Kl. UP/I-942-04/97-01/388. Navedenim rješenjem kao jedna od nasljednica je utvrđena i tužiteljica.

Odredbom čl. 24 st. 1 Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (N.N. 92/1996), propisano je da zahtjev za otkup stana stanar podnosi Fondu (Fondu za naknadu oduzete imovine) u roku od 3 mjeseca od stupanja na snagu Zakona.

Nadalje, odredbom čl. 24 st. 2 Zakona je propisano da Fond kao prodavatelj i stanar kao kupac zaključuju Ugovor o prodaji stana... u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.

Budući je navedeni Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine stupio na snagu 01.01.1997. god., te budući da je sada pok. BŽ u svojstvu nositelja stanarskog prava podnio zahtjev za kupnju stana dana 19.03.1997. god., to je razvidno da je navedeni zahtjev podnesen u zakonskom roku.

No, iz gore navedenog je razvidno da Fond za naknadu oduzete imovine nije u roku od 3 mjeseca od dana dobivanja zahtjeva ponudio sklapanje ugovora o kupnji stana nositelj stanarskog prava sada pok. BŽ SŽ. Iz navedenog je razvidan propust nadležnog državnog tijela, i to baš Fonda za naknadu oduzete imovine.

Da je Fond za naknadu oduzete imovine postupio sukladno svojim zakonskim dužnostima to bi sada pok. BŽ sklopio ugovor o kupnji stana, pa bi time i postao vlasnik predmetnog stana. Nadalje, nakon smrti BŽ, predmetni stan bi ušao u sastav ostavine pok. BŽ, a što znači da bi tužiteljica dobila u nasljedstvo i postala vlasnica odgovarajućeg idealnog dijela predmetnog stana.

No, kako je već navedeno upravni postupak koji se vodi pred Uredom državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji Kl. UP/I-942-04/97-01/388 još uvijek nije okončan, a u kojem postupku je trebalo odlučiti ne samo o pravu na naknadu bivših vlasnika, već i o pravu sada pok. BŽ SŽ u odnosu na predmetni stan.

Iz svega navedenog je razvidan pravni interes tužiteljice da se utvrdi da je njen prednik sada pok. BŽ SŽ pravodobno podnio zahtjev za kupnju stana, da je zahtjev bio osnovan, te da je nadležno državno tijelo propustilo ponuditi sklapanje ugovora u zakonskom roku. Posebno se naglašava da je u međuvremenu prestao postojati Fond za naknadu oduzete imovine, te da su njegove nadležnosti prešle na Ministarstvo financija RH.

Slijedom navedenog tužiteljica je predložila sudu da donese odluku kojom će utvrditi da je sada pok. BŽ u zakonskom roku podnio Fondu za naknadu oduzete imovine RH zahtjev za kupnju predmetnog stana, a uz koji zahtjev su priložene sve propisane i valjane isprave podnesene za zaključivanje Ugovora o kupoprodaji stana, te odluku kojom se utvrđuje da Fond za naknadu oduzete imovine RH nije ponudio sada pok. BŽ zaključivanje Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana.

U odgovoru na tužbu od 30. studenog 2020. god., tuženik predlaže tužbu odbaciti kao nedopuštenu, te naložiti tužiteljici plaćanje parničnog troška tuženiku.

Naime, predmetnom tužbom tužiteljica traži da se utvrdi da je njen prednik sada pok. BŽ u zakonskom roku podnio Fondu za naknadu oduzete imovine zahtjev za kupnju stana u [adresa], ulaz I, visoko prizemlje, površine 95 m2, a koji stan se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], uz koji zahtjev je priložena sva potrebna dokumentacija, te da se utvrdi da Fond za naknadu oduzete imovine nije ponudio sada pok. BŽ zaključivanje ugovora o kupoprodaji predmetno stana.

Sukladno odredbi čl. 187. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Nadalje, čl. 187. st. 2. ZPP-a propisano je da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Obzirom da je zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje činjenica - da je Fondu za naknadu oduzete imovine pravodobno podnesen zahtjev za otkup stana te da Fond za naknadu oduzete imovine nije ponudio zaključenje ugovora o kupoprodaji, to je jasno da isti nije u skladu s odredbom čl. 187. st. 1. i st. 2. ZPP-a odnosno da bi predmetna tužba bila nedopuštena.

Podredno, tuženik ističe kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužiteljici plaćanje parničnog troška tuženiku.

Prvenstveno se ističe da je stanarsko pravo strogo osobno pravo i ono pripada samo nositelju stanarskog prava, pa kao takvo ne ulazi u ostavinu niti može biti predmetom nasljeđivanja (u tom smislu ukazuje se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev x 82972015-2 od 17. travnja 2018., te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4281/2013 od 08. travnja 2014.).

Obzirom na navedeno, a imajući u vidu činjenicu da tužiteljica nije bila nositeljica stanarskog prava, niti član obiteljskog domaćinstva ranijeg nositelja stanarskog prava, ista ne bi bila niti aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

Nadalje, ističe se kako je odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 2/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, dalje: Zakon o naknadi), propisano da ako Fond odbije sa stanarom sklopiti ugovor o prodaji stana ili ne sklopi ugovor u roku iz članka 24. stavka 2., stanar ima pravo radi ostvarenja svoga prava na otkup stana podnijeti tužbu nadležnom općinskom sudu, dok je odredbom čl. 25. st. 3. Zakona o naknadi propisano da pravomoćna odluka iz st. 1. ovog članka kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev stanara za otkup stana u cijelosti zamjenjuje ugovor o prodaji stana.

Stoga, ukoliko je sada pok. BŽ podnio zahtjev za otkup stana u smislu odredbi čl. 24. st.1. Zakona o naknadi, i ukoliko o istome nije odlučeno u roku iz st. 2. istoga članka, imenovani je mogao svoja eventualna prava ostvarivati u parničnom postupku u smislu citiranih odredbi.

S tim u vezi, ističe se da podnošenje zahtjeva za otkup stana, kao i tužbe kojom se traži donošenje presude koja će nadomjestiti ugovor o prodaji stana nemaju nužno za posljedicu sklapanje ugovora o kupoprodaji stana odnosno donošenje presude koja će zamijeniti takav ugovor, te posljedično navedenome stjecanje prava vlasništva, već je potrebno ispunjenje odgovarajućih zakonskih pretpostavki.

Stoga, obzirom da prednik tužiteljice pok. BŽ nije realizirao pravo na otkup predmetnog stana, odnosno nije stekao vlasništvo istoga, to niti tužiteljica nasljeđivanjem imenovanoga nije mogla steći vlasništvo stana.

Isto tako, tužiteljica u ovom postupku ne može „ispravljati“ propust svog prednika da se koristi pravima koja bi mu pripadala.

Ovo osobito kad se ima u vidu da bi pok. BŽ upravo kao nositelju stanarskog prava pripadalo eventualno pravo na otkup, te kod činjenice da se radi o strogo osobnom pravo koje njegovom smrću nije moglo preći na nasljednike, pa tako niti na tužiteljicu, pa tužiteljica iz takvog prava ne može za sebe izvoditi bilo kakva prava.

Tužiteljica u podnesku od 21. siječnja 2021. god., navodi da je tužba u ovom predmetu podnesena protiv Republike Hrvatske, Ministarstva financija, a sve zbog činjenice da je poslove Fonda za naknadu oduzete imovine, nakon ukidanja navedenog Fonda, preuzelo Ministarstvo Financija RH. No, odgovor na tužbu je dalo Ministarstvo obrane RH, a koje nije tuženo.

Budući da tuženik i to baš Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, nije dalo odgovor na tužbu, to se predIaže Sudu da donese presudu zbog ogluhe kojom ée usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo financija.

No, ukoliko Sud ne prihvati navedeni prijedlog za odnošenje presudu zbog ogluhe, te utvrdi da je odgovor na tužbu dan od ovlaštene osobe, onda se navodi kako slijedi.

Tuženik se u svom podnesku poziva na odredbu čl. 187. st. 1. ZPP-a, kada navodi da je predmetna tužba nedopuštena jer da se istom zahtijeva utvrđenje činjenica, a ne postojanje nekog pravnog odnosa.

No, tuženik pogrešno tumači navedenu zakonsku odredbu, te pogrešno čita tužbeni zahtjev koji je postavila tužiteljica. Pod toč. 1. tužbenog zahtjeva tužiteljica zahtijeva utvrđenje da je njen prednik, sada pok. BŽ, u zakonskom roku podnio zahtjev za kupnju stana i to baš Fondu za naknadu oduzete imovine, dakle, pravnom predniku tuženika.

Dakle, tu se radi o utvrđenju postojanja određenog pravnog odnosa, a taj je da li je prednik tužiteljice u zakonskom roku podnio zahtjev nadležnom tijelu ili ne. Sud će, da bi utvrdio navedeno, utvrditi potrebne činjenice i to: točan datum kada je pok. BŽ podnio zahtjev, da li je taj zahtjev podnio nadležnom tijelu, te da li je taj zahtjev podnesen u zakonom propisanom roku.

Nakon što Sud utvrdi navedene, a možda i neke druge bitne činjenice, Sud će utvrditi da li je pok. BŽ u zakonskom roku podnio zahtjev za otkup stana, a ukoliko je pravodobno podnio zahtjev za otkup stana, to znači da je uspostavljen određeni pravni odnos između stranaka. Pravodobnim podnošenjem zahtjeva za otkup stana ostvarena je pretpostavka za otkup stana, a time i obveza tuženika da odluči o zahtjevu. Ovdje se radi o pravu prednika tužiteljice da otkupi stan od prednika tuženika, dakle o pravnom odnosu, a što je smisao toč. 1. tužbenog zahtjeva.

U toč. 2, tužbenog zahtjeva tužiteljica zahtjeva utvrđenje da Fond nije ponudio sada pok. BŽ zaključivanje ugovora o kupnji stana, pa se tu opet radi o utvrđenju postojanja određenog pravnog odnosa, odnosno utvrđenja da li je Fond za naknadu oduzete imovine (prednik tuženika) postupio po svojoj zakonskoj obvezi, a što se opet odnosi na utvrđivanje određenog pravnog odnosa, odnosno na njegovo nepostojanje, jer postojanje ili nepostojanje obveze je uvijek pitanje pravnog odnosa.

Iz navedenog je razvidno da je u cijelosti poštovan smisao odredbe čl. 187. ZPP- a. U konkretnom slučaju je riječ o deklaratornoj tužbi, a koja tužba uvijek u sebi sadrži zahtjev da se nešto utvrdi ili ne utvrdi.

Po pogrešnoj logici tuženika, svaku tužbu na utvrđenje bi trebalo odbaciti jer svaka traži od Suda da nešto utvrdi. Na primjer, da se utvrdi nečije pravo vlasništva, odnosno da se utvrdi nečije stvarno pravo, nadalje, da se na primjer utvrdi postojanje neke obveze, odnosno da se utvrdi da neka obveza ne postoji jer je dug isplaćen i sI. U svakom takvom slučaju prema stajalištu tuženika tužbu bi trebalo odbaciti, a jasno je da se takve tužbe ne odbacuju, nego Sud o istima raspravlja.

Tuženik, nadalje, u svom odgovoru na tužbu navodi da je stanarsko pravo strogo osobno pravo, pa da stoga to pravo ne može pripadati tužiteljici, odnosno da tužiteljica nema nikakva prava na predmetni stan.

No, ovdje se ne radi o tužbi kojom se zahtijeva donošenje presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo. Tužiteljica je u tužbi jasno rekla da je predmetni stan trebao kupiti sada pok. BŽ, a da ga nije kupio upravo zbog nepoštovanja zakonskih obveza od strane, tuženika, pa da stoga predmetni stan za života nije stekao u vlasništvo njen prednik sada pok. SŽ. Nadalje, tužiteljica je u tužbi naglasila da je zbog navedenog, umanjena imovina pok. BŽ, odnosno da u ostavinsku masu imenovanog nije ušao predmetni stan.

Evidentno je dakle, da je na opisani način oštećena tužiteljica kao nasljednica pok. BŽ. Tužiteljica je oštećena, a sve zbog propusta u radu tuženika.

Na opisani način je tuženik ostvario nepripadajuću imovinsku korist jer mu je ostao u vlasništvu stan, a koji, da su poštivane zakonske odredbe, je trebao ući u ostavinsku masu iza pok. BŽ SŽ.

Zbog navedenog su u cijelosti promašeni navodi odgovora na tužbu. Tužiteljica ustraje u tužbi i tužbenom zahtjevu.

U podnesku od 01. veljače 2021. god., tuženik ističe kako je u odgovoru na tužbu, broj. P-DO-436/2020 od 30. studenoga 2020., u nazivu tuženika pogreškom naznačeno „Ministarstvo obrane“, radi čega zastupnik po zakonu tuženika ovim putem ispravlja pogrešku na način da umjesto navedenog ministarstva treba stajati „Ministarstvo financija“ dok preostali dio naziva tuženika ostaje neizmijenjen. Nadalje, u konkretnom slučaju tuženik nije niti Ministarstvo obrane niti Ministarstvo financija već je tuženik Republika Hrvatska, kako je to i navedeno u nazivu tuženika u odgovoru na tužbu, te je upravo od Republike Hrvatske naveden i OIB.

Odgovor na tužbu, što je razvidno iz istoga, dala je Republika Hrvatska zastupana po svom zastupniku po zakonu - Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu a koje je nadležno za postupanje pred Općinskim sudom u Splitu, sve sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i čl. 34. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu (Narodne novine, broj: 67/18). Sama činjenica što je u nazivu tuženika bilo naznačeno Ministarstvo obrane nije od utjecaja.

Stoga, navodi tužiteljice da tuženik nije dao odgovor na tužbu u potpunosti su promašeni, a prijedlog sudu da se donese presuda na temelju ogluhe bez ikakvog uporišta u relevantnim odredbama čl. 331. b Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), te time neosnovan. S tim u vezi, čak i da nije dan odgovor na tužbu ne bi bilo udovoljeno ostalim pretpostavkama iz odredbe čl. 331. b ZPP-a za donošenje takve presude.

Ukoliko pak tužiteljica smatra da je u ovoj pravnoj stvari tuženik Ministarstvo financija onda se u tom slučaju predlaže tužbu odbaciti iz razloga što isto nema pravni subjektivitet i ne može biti stranka u parničnom postupku.

Nadalje, tuženik ponovno ističe da tužbeni zahtjev nije u skladu odredbom iz čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a, iz razloga što se istim traži utvrđenje činjenica, a ne utvrđenje postojanja određenog pravnog odnosa kako to navodi tužiteljica.

Osim toga, i sama tužiteljica u predmetnom podnesku navodi da će sud utvrditi „potrebne činjenice – točan datum kad je pok. BŽ podnio zahtjev, da li je taj zahtjev podnesen nadležnom tijelu, te je li taj zahtjev podnesen u zakonom propisanom roku.“ Dakle, razvidno je da je postavljeni tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje činjenica, a što proizlazi i iz naprijed citiranih navoda tužiteljice.

Nadalje, pogrešno tužiteljica tumači navode tuženika iz odgovora na tužbu kada iz istih izvodi zaključak da bi „svaku tužbu na utvrđenje trebalo odbaciti jer svaka traži od suda da nešto utvrdi“. Tuženik je samo istakao da tužbu u ovoj pravnoj stvari valja odbaciti, iz jednostavnog razloga, a to je da ista ne udovoljava pretpostavkama iz čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a pa je nedopuštena. S tim u vezi, primjer koji navodi tužiteljica - tužba na utvrđenje prava vlasništva - iz čega je jasno da se traži utvrđenje prava zasigurno se ne može usporediti s predmetnom tužbom, a iz svega navedenoga jasno je i zbog čega.

Vezano za navode tužiteljice o pravu njezina prednika, ponovno se ističe da je stanarsko pravo strogo osobno pravo i ono pripada samo nositelju stanarskog prava, pa kao takvo ne ulazi u ostavinu niti može biti predmetom nasljeđivanja (u tom smislu ukazuje se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev x 82972015-2 od 17. travnja 2018. te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4281/2013 od 08. travnja 2014.), dakle, eventualna prava iz tog prava mogla su nastati samo za prednika tužiteljice – pok. BŽ, a ne i za tužiteljicu koja niti je bila nositelj stanarskog prava, niti član obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Obzirom na navedeno, ista ne bi bila niti aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

Nadalje, navodi tužiteljice da je oštećena zbog propusta u radu tuženika, odnosno da njezin prednik pok. BŽ nije otkupio predmetni stan i stekao vlasništvo istoga zbog nepoštivanja zakonskih obveza od strane tuženika, pa da stan nije ušao u ostavinsku masu, neosnovani su u cijelosti.

Prednik tužiteljice svoje eventualno pravo na otkup stana nije ostvarivao isključivo zbog vlastitog postupanja odnosno vlastitih propusta. Naime, ukoliko je isti podnio zahtjev za otkup stana u smislu odredbi čl. 24. st.1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 2/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, dalje: Zakon o naknadi) i ukoliko o istome nije odlučeno u roku iz st. 2. istoga članka, imenovani je mogao svoja eventualna prava ostvarivati u parničnom postupku, kako je to i propisano odredbom čl. 25. Zakona o naknadi.

S tim u vezi, za naglasiti je da samo podnošenje zahtjeva za otkup stana kao i tužbe kojom se traži donošenje presude koja će nadomjestiti ugovor o prodaji stana, nemaju nužno za posljedicu sklapanje ugovora o kupoprodaji stana odnosno donošenje presude koja će zamijeniti takav ugovor, te posljedično navedenome stjecanje prava vlasništva, već je potrebno ispunjenje odgovarajućih zakonskih pretpostavki.

Stoga, kako prednik tužiteljice pok. BŽ nije realizirao pravo na otkup predmetnog stana, odnosno nije stekao vlasništvo istoga, to niti tužiteljica isti nije mogla steći nasljeđivanjem, pa nije niti oštećena za vlasništvo tog stana.

Svakako, tužiteljica u ovom postupku ne može „ispravljati“ propust svog prednika da se koristi pravima koja bi mu pripadala, a zasigurno iz njegovih propusta ne može izvoditi bilo kakva prava za sebe.

Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev, te naložiti tužiteljici plaćanje parničnog troška tuženiku.

Tužiteljica u podnesku od 01. ožujka 2021. god., navodi da ekonomičnosti radi, ukazuje na formalne nedostatke odgovora na tužbu, kao i na činjenicu da na tužbu nije uopće odgovorio tuženik.

Tim povodom tužiteljica naglašava:

1. ovaj postupak je pokrenut tužbom koju je tužiteljica predala Sudu elektroničkim putem dana 23.07.2019.g., a u kojoj tužbi je kao tuženik označena Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Zagreb.

2. Odgovor na tužbu Sudu nije podnio tuženik, već je Sud zaprimio odgovor na tužbu od strane Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, a u kojem odgovoru na tužbu je naznačen OIB tuženika i to: OIB: 52634238587, a koji odgovor je datiran sa 30.studenog 2020.g.

3. Na navedeni odgovor na tužbu tužiteljica se očitovala podneskom koji je predan Sudu elektroničkim putem dana 21.01.2021 .g., a u kojem podnesku je navela da tuženik Ministarstvo financija RH, nije uopće dalo odgovor na tužbu.

4. Nakon navedenog, Sud zaprima podnesak tuženika datiran sa 21.veljače 2021 .g., a u kojem se sada kao tuženik navodi Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, OIB: 5263423858.

No, OIB kojeg se navodi u odgovoru na tužbu, odnosno podnesku tuženika i to baš OIB: 52634238587 nije OIB niti tuženog Ministarstva financija RH, a niti Ministarstva obrane RH, kako je to navedeno u odgovoru na tužbu datiranom sa 30.studenog 2020.g. OIB tuženika i to baš Republike Hrvatske, Ministarstva financija je: OIB: 18683136487. (Ispis internetske stranice tuženika Ministarstva financija, u privitku).

Ministarstvo obrane RH, a koje je dalo odgovor na tužbu koji je datiran sa 30.svibnja 2020.g. ima OIB i to: OIB: 66486182714. (Ispis internetske stranice Ministarstva obrane, u privitku).

Iz svega navedenog je razvidno da u ovom predmetu tuženik Ministarstvo financija nije dalo odgovor na tužbu u zakonom propisanom roku, pa stoga tužiteljica predIaže Sudu da u ovom predmetu donese presudu zbog ogluhe.

Opreza radi, tužiteljica ukazuje da zbog gore navedenih nejasnoća, odnosno nepotrebnih podnesaka, podnesenih od strane Ministarstva obrane, svi dosadašnji troškovi postupka, trebaju pasti na teret Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: 66486182714.

Na raspravnom ročištu dana 13. rujna 2023. god., tužiteljica navodi da je sudu u dokazne svrhe dostavljeno samo rješenje kojim se tužiteljicama ne priznaje svojstvo stranaka u upravnom postupku. Međutim, to nije bitno jer je bitno da li je njihov prednik sada pok. BŽ bio stranka u tom postupku, te da je imenovani postavio zahtjev za otkup stana na kojem je imao stanarsko pravo. Nadalje, prema saznanju tužiteljice u tom upravnom postupku je donijeto djelomično rješenje kojim je okončan taj postupak, a kojim rješenjem predmetni stan nije vraćen u vlasništvo bivšim vlasnicima, odnosno njihovim slijednicima, već je drugim rješenjem tim osobama priznato pravo na naknadu u novcu i obveznicama RH. Dakle, za zaključiti je da su bili ispunjeni uvjeti da nositelj stanarskog prava BŽ, prednik tužiteljice ima pravo otkupiti predmetni stan, a što je mogao postići da se tuženik, odnosno nadležno tijelo pridržavao propisanih zakonskih odredbi. Navedeno djelomično rješenje kojim se određuje pravo na naknadu u novcu i obveznicama nosi nadnevak 31.svibnja 2007.god., pa se predlaže sudu da o gore navedenom ponovno zatraži obavijest od Državne uprave, odnosno da zatraži čitav spis, a svakako djelomično rješenje kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu za oduzetu imovinu. Nadalje, protiv rješenja kojeg je sud zaprimio od Državne uprave, a kojim se je tužiteljima osporio status stranaka u tom upravnom postupku, u tijeku je upravni spor pred Upravnim sudom u Splitu.

Tuženik na istom ročištu ukazuje, a nastavno na dopis Ureda državne uprave, da je donijeto drugostupanjsko rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave kojim je odbijena žalba ovdje tužiteljice na prvostupanjsko rješenje kojim se istoj ne priznaje položaj stranke. U odnosu na spomenuto djelomično rješenje o naknadi u novcu i obveznicama, ističe kako je isto prema saznanju z.z. tuženika poništeno, te je predmet vraćen na ponovni postupak.

U podnesku od 20. veljače 2024. god., tuženik pojašnjava da je predmet upravnog postupka pod Klasom: UP/I-942-04/97-01/00388, zahtjev ŠŽ i dr., radi utvrđivanja naknade - povrata oduzete imovine, i to baš konfisciranih stanova položenih u zgradi u [adresa], sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] i dijelu čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koja zgrada je za 2/3 dijela konfiscirana P i UŽ rješenjem, broj: Konf. 109/46 od 03. siječnja 1947., te za 1/3 dijela nacionalizirana pravomoćnim rješenjem Kotara Split, NO Općine Split, broj: N-80/2-63 od 05. veljače 1963., prijašnjoj suvlasnici KŽ pok. R.

Kao i to da je nesporno kako se u predmetnom upravnom postupku rješenjem, Klasa: UP-I-942-04/97-01/388, Ur.broj: 2181-05-01/020-18-52 od 28. rujna 2018., tužiteljici ne priznaje položaj stranke, a isto tako da je nesporno i to da je rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Klasa: UP/II942-01/18-01/482, Urbroj: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 14. rujna 2021., odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja, odnosno da je protiv citiranog drugostupanjskog rješenja pokrenut upravni spor.

Tužiteljica u podnesku od 08. veljače 2024. god., navodi da je upravni spor pokrenut podnošenjem tužbe pred Upravnim sudom u Splitu protiv tuženika i to baš Ministarstva pravosuđa i uprave RH, odnosno protiv Rješenja tog Ministarstva od 14.09.2021., a kojim Rješenjem je odbijena žalba izjavljena protiv prvostupanjskog Rješenja od 28.09.2018. godine.

Navodi da je pokrenula upravni spor pred Upravnim sudom u Splitu, a koji upravni spor je pravomoćno okončan. Naime, Upravni sud u Splitu je svojom Presudom od 24.01.2023. god., odbio tužbu tužiteljice. Protiv navedene Presude Upravnog suda u Splitu tužiteljica je uložila žalbu, no njena žalba je odbijena Presudom Visokog upravnog suda RH pod Usž-1371/2023 od 09.08.2023. godine.

Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je upravni spor okončan donošenjem gore navedene Presude Visokog upravnog suda RH.

Tužiteljica u podnesku od 08. srpnja 2024. god., ističe da predmet ovog parničnog postupka nije pravni status/položaj tužiteljice u postupku koji se vodio pred nadležnim tijelom državne uprave, već utvrđenje pravnog odnosa glede pravovremenog podnošenja zahtjeva njenog prednika sada pok. BŽ iz [adresa], Fondu za naknadu oduzete imovine radi sklapanja Ugovora o kupoprodaji stana.

Naime, jasno je da tužiteljica svojim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je njen prednik sada pok. BŽ iz [adresa] u zakonom propisanom roku podnio Fondu za naknadu oduzete imovine RH zahtjev za kupnju stana, te da o tom zahtjevu navedeno tijelo nikada nije odlučilo.

Nadalje, tužiteljica ukazuje da je Sud ovlašten donijeti presudu i meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu na temelju dokumentacije koja već prileži spisu, naravno nakon pribave cjelovitog spisa od strane upravnog tijela.

Zbog svega navedenog tužiteljica predlaže Sudu da pribavi cjeloviti spis Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji pod Klasa: UP/I942-04/97-01/00388, izvede predložene dokaze čitanjem isprava koje prileže sudskom spisu, te donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice, te obvezati tuženika na naknadu troškova ovog parničnog postupka.

Na raspravnom ročištu dana 04. travnja 2025. god., utvrđeno je da je u dokazne svrhe pribavljen na uvid spis predmeta Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za upravljanje nepokretnom imovinom, izgradnju i imovinsko-pravne poslove Kl. UP-I- 942-04/97-01/00388.

Tužiteljica na istom ročištu navodi da iz upravnog spisa jasno proizlazi da je prednik tužiteljice sada pok. BŽ pravodobno i to u ožujku 1997., podnio zahtjev za otkup stana na kojem je imao stanarsko pravo. Razvidno je da je uz zahtjev podnio svu potrebnu dokumentaciju koja ukazuje na njegovo pravo da otkupi taj stan. Nadalje je razvidno da u zakonom propisanom roku nadležna tijela nisu odgovorila, odnosno ponudila sada pok. BŽ zaključivanje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo. Također je razvidno da ne samo u propisanom roku, nego i u daljnjem razdoblju od 10 godina, taj ugovor nije ponuđen sada pok. BŽ koji je preminuo u ožujku 2007. godine. Smrću BŽ nositelja stanarskog prava, prestaje mogućnost otkupa tog stana budući je to pravo vezano uz status – stanovanja najmoprimca. Navedenim su oštećeni nasljednici, dakle tužitelji, jer da se postupalo sukladno propisima, taj stan bi bio vlasništvo sada pok. BŽ i ušao u ostavinsku masu, dakle pripao bi tužiteljima. Tužiteljica drži da je sve raspravljeno te predlaže sudu pregledati spis i zaključiti raspravljanje.

Tuženik na istom ročištu navodi da prvenstveno predlaže odbaciti tužbu jer ista ne udovoljava pretpostavkama iz čl. 187 st. 1 i 2. ZPP-a, podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovanog. Smatra činjenično stanje dovoljno raspravljenim, te predlaže zaključiti raspravljanje u ovoj pravnoj stvari.

Tužiteljica potom osporava pravno stajalište tuženika iz razloga što se ovdje radi o imovinskom sporu.

Stranke su zatražile parnični trošak.

Tijekom postupka sud je u dokazne svrhe pregledao Zahtjev za mirno rješenje spora od 05. travnja 2019. god., Zahtjev za sklapanje ugovora o kupnji stana od 19. ožujka 1997. god., Uvjerenje Županija Splitsko-dalmatinska Ured za katastarsko- geodetske poslove Split Kl. 935-08/97-01/5455, Ur. br. 2181-05-97-02 od 11.02.1997. god., Domovnicu Kl. 224-05-92-02/67522, Ur. br. 2181-05-03/92-02 od 11.06.1992. god., Odluku Županija Splitsko-dalmatinska, Grad Split, Komisija za stambene poslove od 02.11.1994. god., Rješenje Županija Splitsko-dalmatinska, Grad Split, Gradsko poglavarstvo Kl. UP/I-363-03/84-01/020841, Ur. br. 2181-18-38-95-02 od 23.05.1995. godine, Izjavu BŽ od 04. listopada 1994. god., Uvjerenje Republički Fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba Split, br. MS- 109279 od 13.02.1997. god., Izvadak iz katastra zemljišta Županija Splitsko- dalmatinska, Ured za katastarsko-geodetske poslove Split, Kl. 935-07/97-01/638, Ur. br. 2181-05-97-02 od 31.01.1997. god., Domovnicu Kl. 224-05/92-02-21494, Ur. br. 2181-05-03/92-02 od 10. kolovoza 1992. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda za čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] (str.1) Uredovnu potvrdnicu ovog suda br. S- I. 2030/97 od 17. veljače 1997. god., Potvrdu o dohotku Ministarstvo financija-porezna uprava, područni ured Split, Ispostava Split, Kl. 034-04/9-03/1018, Ur. br. 513-07-17- 08-9-1 od 20.02.1997. god., Podatke o stanu [adresa], Zavod za gospodarenje gradom, Odjel za upravljanje nekretninama od 27.01.1999. god., preslik Zapisnika o bodovanju društvenog stana 19542-003-003 od 08.12.1997. god., Ugovor o korištenju stana između ŽŽ iz [adresa] kao korisnika i poduzeće za izgradnju Splita- Split, Mažuranićevo šetalište 1 kao poduzeća, Uvjerenje Općina Split, Općinska uprava društvenih prihoda, odjel za naplatu i knjigovodstvo Kl. 034-04/92- 03, Ur. br. 2181-15-06-2 od 05.10.1992. god., Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Mila Čipčić, Split, Gundulićeva 20, kao povjerenika ovog suda posl. br. O- 2972/17, UPP/OS-112/17 od 29.12.2017. godine, Rješenje Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove, Kl. UP-I-942- 04/97-01/388, Ur. br. 2181-05-01/020-18-52 od 28. rujna 2018. god., Presudu Visokog upravnog suda RH posl. br. Usž-1371/2023-3 od 09. kolovoza 2023. god., te spis predmeta Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za upravljanje nepokretnom imovinom, izgradnju i imovinsko-pravne poslove, Kl. UP-I-942-04/97-01/00388.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (N.N. br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i , u daljnjem tekstu Zakona o naknadi) propisuje u odredbama čl. 2 st. 1 toč. 11, da se prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu za imovinu oduzetu na teritoriju Republike Hrvatske na temelju propisa kao što je, između ostalih Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (Sl.list DFJ br. 40/45 i 70/45) i Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Sl.list FNRJ br. 52/58).

U odredbama čl. 22 Zakona o naknadi, propisno je da se stanovi oduzeti prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka 2., te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona na kojima postoji stanarsko pravo ne vraćaju u vlasništvo, osim stanova oduzetih prijašnjem vlasniku na temelju propisa o konfiskaciji (st. 1). Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo i posjed stan na kojem ne postoji stanarski odnos, što rješenjem utvrđuje nadležna služba ureda državne uprave (st.2). Prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu, a stanaru pravo na otkup stana (st.3).

U odredbama čl. 23 Zakona o naknadi, propisano je da pravo na naknadu i visinu naknade prijašnjem vlasniku utvrđuje rješenjem nadležna služba Ureda državne uprave (st. 1). Pravomoćno rješenje iz stavka 1. ovoga članka dostavlja se prijašnjem vlasniku, stanaru, Fondu, davatelju stana na korištenje i Fondu u stambeno- komunalnom gospodarstvu (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 24 Zakona o naknadi, propisano da Zahtjev za otkup stana stanar podnosi Fondu u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovoga Zakona, o čemu Fond izvješćuje prijašnjeg vlasnika (st. 1). Fond kao prodavatelj i stanar kao kupac zaključuju Ugovor o prodaji stana pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", br. 43/92. - pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 44/94. i 58/95.) za prodaju stanova u vlasništvu Republike Hrvatske, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana (st. 2). Plaćanje cijene stana može se ugovoriti odjednom ili uz obročnu otplatu, prema izboru kupca (st.3). U slučaju plaćanja cijene stana odjednom, kupac je utvrđenu cijenu dužan platiti u roku koji ne može biti dulji od tri mjeseca od dana sklapanja ugovora (st.4). U slučaju obročne otplate cijene stana, kupac je dužan platiti odjednom u roku od 15 dana od dana sklapanja ugovora, iznos koji ne može biti niži od 10% od utvrđene cijene stana (st.5). Ugovor iz stavka 2. ovoga članka obvezno sadrži odredbu o pravu prvokupa prijašnjeg vlasnika stana u slučaju daljnjega stvarnopravnog raspolaganja otkupljenim stanom. Pravo prvokupa zabilježit će se u zemljišne knjige (st.6).

U odredbama čl. 25 Zakona o naknadi, propisano je da ako Fond odbije sa stanarom sklopiti Ugovor o prodaji stana ili ne sklopi ugovor u roku iz članka 24. stavka 2., stanar ima pravo radi ostvarenja svoga prava na otkup stana podnijeti tužbu nadležnom Općinskom sudu (st. 1). Tužba se podnosi u roku od 60 dana od dana kada je Fond dostavio akt kojim je odbio ponudu za sklapanje ugovora o prodaji stana (st. 2). Pravomoćna odluka suda iz stavka 1. ovoga članka kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev stanara za otkup stana, u cijelosti zamjenjuje ugovor o prodaji stana (st. 3).

Slijedom svega navedenog, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravno stajalište tuženika, kada navodi da u konkretnom slučaju tuženik nije niti Ministarstvo obrane, niti Ministarstvo financija, budući da ministarstva nemaju pravnu osobnost, već je tuženik Republika Hrvatska, kako je to i navedeno u nazivu tuženika u odgovoru na tužbu, pa stoga činjenica da je u dogovoru na tužbu omaškom navedeno Ministarstvo obrane, a eventualno i osobni identifikacijski broj Ministarstva obrane, nije od nikakvog značaja za eventualno donošenje presude zbog ogluhe, a koji prijedlog tužiteljice je stoga odbijen kao neosnovan.

Ovaj sud nadalje prihvaća i pravno stajalište tužiteljice kada navodi da se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja postojanja određenog pravnog odnosa, a budući da je pravodobnim podnošenjem zahtjeva za otkup stana ostvarena pretpostavka za otkup predmetnog stana, a time i obveza tuženika da odluči o zahtjevu, odnosno da se radi o pravu prednika tužiteljice da otkupi predmetni stan od prednika tuženika, dakle o pravnom odnosu, a što je smisao toč. 1. tužbenog zahtjeva, a radi čega je i prijedlog tuženika za donošenje rješenja o odbačaju tužbe odbijen kao neosnovan.

Među parničnim strankama nije sporno činjenično stanje, kao niti pitanje da li je u konkretnom slučaju prednik tužiteljice pok. BŽ kao ovlašteni stanar podnio Zahtjev za otkup predmetnog stana u roku propisanom citiranom odredbom čl. 24. st. 1 Zakona o naknadi, odnosno u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu istog Zakona (01. siječnja do 01. travnja 1997. godine).

Naime, pregledom priloženog Zahtjeva pok. BŽ za sklapanje ugovora o kupnji predmetnog stana, utvrđeno je da je isti zahtjev podnesen dana od 19. ožujka 1997. god., dakle, tijekom zakonskog roka od tri mjeseca od stupanja na snagu Zakona o naknadi (01. siječnja do 01. travnja 1997. godine).

Međutim, tuženik po ocjeni ovog suda tijekom postupka osnovano ističe da je stanarsko pravo strogo osobno pravo i ono pripada samo nositelju stanarskog prava, pa kao takvo ne ulazi u ostavinu niti može biti predmetom nasljeđivanja, te da prednik tužiteljice pok. ĐŽ svoje eventualno pravo na otkup stana nije ostvario isključivo zbog vlastitog postupanja odnosno vlastitih propusta. Naime, ukoliko je isti podnio zahtjev za otkup predmetnog stana u smislu odredbi čl. 24. st.1. Zakona o naknadi i ukoliko o istome nije odlučeno u roku iz st. 2. istoga članka, prednik tužiteljice je mogao svoja eventualna prava ostvarivati u parničnom postupku, kako je to i propisano odredbom čl. 25. Zakona o naknadi.

Osnovano tuženik ističe i to da prednik tužiteljice pok. BŽ nije realizirao pravo na otkup predmetnog stana, odnosno nije stekao vlasništvo istoga, pa stoga niti tužiteljica isti stan nije mogla steći nasljeđivanjem, pa nije niti oštećena za suvlasništvo tog stana, te da tužiteljica svakako u ovom postupku ne može „ispravljati“ propust svog prednika da se koristi pravima koja bi mu pripadala, a zasigurno iz njegovih propusta ne može izvoditi bilo kakva prava za sebe.

Nadalje, a obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da tužiteljica nije bila nositeljica stanarskog prava, niti član obiteljskog domaćinstva ranijeg nositelja stanarskog prava, tuženik osnovano ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari.

Da je tako, nedvojbeno ukazuje i činjenica da se je tužiteljica tijekom postupka detaljno očitovala o svim iznesenim prigovorima tuženika tijekom postupka, osim o naprijed navedenim prigovorima tuženika.

Ne samo da prednik tužiteljica pok. BŽ nije podnio tužbu nadležnom Općinskog sudu u roku od 60 dana od proteka zakonskog roka za sklapanje Ugovora o prodaji stana pod uvjetima propisnim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo za prodaju stanova u vlasništvu Republike Hrvatske (tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana), već isti nije podnio tužbu nadležnom Općinskom sudu niti u razumnom roku tj. niti u daljnjem razdoblju od 10 godina do svoje smrti u ožujku 2007. godine.

Prednik tužiteljice pok. BŽ je po ocjeni ovog suda na navedeni način svojim pasivnim ponašanjem nedvojbeno očitovao svoju volju u smislu odustanka od otkupa predmetnog stana pod uvjetima propisnim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo za prodaju stanova u vlasništvu Republike Hrvatske.

Da je tako ukazuje i činjenica da predmetna tužba nije podnesena od strane preostalih zakonskih nasljednika pok. BŽ, u dijelu ostavine koji se odnosi na prava u postupku pred Službom za imovinsko-pravne poslove Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji Klasa: UP-I-942-04/97-01/388, i to sestre PŽF, nećaka HŽ, nećakinje FŽ, nećakinje RŽF, i nasljednice pok. brata MŽ, a sve temeljem priloženog Rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Mila Čipčić, Split, Gundulićeva 20, kao povjerenika ovog suda posl. br. O-2972/17, UPP/OS-112/17 od 29.12.2017. godine.

Osim toga, među strankama je nesporno da prednik tužiteljice pok. BŽ nije stekao nikakva prava u postupku pred Službom za imovinsko-pravne poslove Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji Klasa: UP-I-942-04/97-01/388, a što je utvrđeno i pregledom spisa predmeta Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za upravljanje nepokretnom imovinom, izgradnju i imovinsko-pravne poslove, Kl. UP-I-942-04/97-01/00388.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav odgovora na tužbu 100 bod., sastav jednog podneska po 100 bod., sastav žalbe protiv rješenja o prekidu postupka 50 bod., pristup na tri ročišta po 100 bod, pristupp na jedno ročište 25 bod., sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Splitu, 25. travnja 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA:

- pun. tužitelja

- z.z. tuženika