P-8164/2015-57

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Snježani Cvitanović, u pravnoj stvari tužiteljice IE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Zvonimiru Bućan, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu ŠAVORIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1/A, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Zvonimira Bućana odvjetnika u Splitu i zamjenika punomoćnika tuženika AE, te po objavi 25. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništav ugovor o kreditu broj 216-540/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 07.09.2006. a solemniziranog 15.09.2006. UO-778/06 JB Zoje Puljiz pa stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike a slijedom ovoga utvrđenja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 499.000,00 kn sa zz kta od utuženja do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak sa zz kta od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana. ", kao neosnovan.

II Utvrđuju se ništavnim odredbe sadržane u članku 6. i 3. ugovora o kreditu broj: 216- 540/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 07.09.2006.g. a solemniziran dana 15.09.2005.g. broj ovjere CE OU-778/06 pa stoga isti članci predmetnog ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 u roku 15 dana isplatiti tužiteljici IE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime iznosa više plaćenih kamata po kreditu iznos od 12.643,80 eur uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se određuje od 30.09.2007.g. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refiranciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate. a koja teče:

na iznos od 54,90 eur teče počev od 31.03.2007.g. ,

na iznos od 54,15 eur teče počev od 30.04.2007.g.

na iznos od 53,53 eur teče počev od 31.05.2007.g.

na iznos od 53,09 eur teče počev od 30.06.2007.g.,

na iznos od 53,37 eur teče počev od 31.07.2007.g.

na iznos od 53,60 eur teče počev od 31.08.2007.g.

na iznos od 81,79 eurteče počev od 30.09.2007.g.

na iznos od 81,54 eur teče počev od 31.10.2007.g.

na iznos od 82,49 eur teče počev od 30.11.2007.g.

na iznos od 81,91 eur teče počev od 31.12.2007.g.

na iznos od 83,39 eur teče počev od 31.01.2008.g.

na iznos od 84,12 eur teče počev od 28.02.2008.g.

na iznos od 160,13 eur teče počev od 31.03.2008.g.

na iznos od 156,05 eur teče počev od 30.04.2008.g.

na iznos od 154,36 eur teče počev od 31.05.2008.g.

na iznos od 156,14 eur teče počev od 30.06.2008.g.

na iznos od 153,19 eur teče počev od 31.07.2008.g.

na iznos od 153,20 eur teče počev od 31.08.2008.g.

na iznos od 154,72 eur teče počev od 30.09.2008.g.

na iznos od 167,16 eur teče počev od 31.10.2008.g.

na iznos od 158,58 eur teče počev od 30.11.2008.g.

na iznos od 185,70 eur teče počev od 31.12.2008.g.

na iznos od 187,34 eur teče počev od 31.01.2009.g.

na iznos od 187,98 eur teče počev od 28.02.2009.g.

na iznos od 185,55 eur teče počev od 31.03.2009.g.

na iznos od 185,80 eur teče počev od 30.04.2009.g.

na iznos od 182,20 eur teče počev od 31.05.2009.g.

na iznos od 179,50 eur teče počev od 30.06.2009.g.

na iznos od 179,99 eur teče počev od 31.07.2009.g.

na iznos od 181,12 eur teče počev od 31.08.2009.g.

na iznos od 180,82 eur teče počev od 30.09.2009.g.

na iznos od 179,30 eur teče počev od 31.10.2009.g.

na iznos od 181,61 eur teče počev od 30.11.2009.g.

na iznos od 183,42 eur teče počev od 31.12.2009.g.

na iznos od 186,07 eur teče počev od 31.01.2010.g.

na iznos od 185,20 eur teče počev od 28.02.2010.g.

na iznos od 188,86 eur teče počev od 31.03.2010.g.

na iznos od 187,90 eur teče počev od 30.04.2010.g.

na iznos od 189,10 eur teče počev od 31.05.2010.g.

na iznos od 201,18 eur teče počev od 30.06.2010.g.

na iznos od 198,42 eur teče počev od 31.07.2010.g.

na iznos od 205,90 eur teče počev od 31.08.2010.g.

na iznos od 202,99 eur teče počev od 30.09.2010.g.

na iznos od 198,45 eur teče počev od 31.10.2010.g.

na iznos od 207,22 eur teče počev od 30.11.2010.g.

na iznos od 195,77 eur teče počev od 31.12.2010.g.

na iznos od 188,24 eur teče počev od 31.01.2011.g.

na iznos od 190,78 eur teče počev od 28.02.2011.g.

na iznos od 187,28 eur teče počev od 31.03.2011.g.

na iznos od 187,60 eur teče počev od 30.04.2011.g.

na iznos od 202,02 eur teče počev od 30.06.2011.g.

na iznos od 213,09 eur teče počev od 31.07.2011.g.

na iznos od 206,95 eur teče počev od 31.08.2011.g.

na iznos od 200,26 eur teče počev od 30.09.2011.g.

na iznos od 153,68 eur teče počev od 31.10.2011.g.

na iznos od 153,04 eur teče počev od 30.11.2011.g.

na iznos od 155,11 eur teče počev od 31.12.2011.g.

na iznos od 156,88 eur teče počev od 31.01.2012.g.

na iznos od 156,88 eur teče počev od 29.02.2012.g.

na iznos od 155,20 eur teče počev od 31.03.2012.g.

na iznos od 155,87 eur teče počev od 30.04.2012.g.

na iznos od 156,24 eur teče počev od 31.05.2012.g.

na iznos od 154,86 eur teče počev od 30.06.2012.g.

na iznos od 154,86 eur teče počev od 31.07.2012.g.

na iznos od 153,76 eur teče počev od 31.08.2012.g.

na iznos od 151,76 eur teče počev od 30.09.2012.g.

na iznos od 153,32 eur teče počev od 31.10.2012.g.

na iznos od 153,91 eur teče počev od 30.11.2012.g.

na iznos od 152,97 eur teče počev od 31.12.2012.g.

na iznos od 149,19 eur teče počev od 31.01.2013.g.

na iznos od 151,85 eur teče počev od 28.02.2013.g.

na iznos od 151,79 eur teče počev od 31.03.2013.g.

na iznos od 150,33 eur teče počev od 30.04.2013.g.

na iznos od 146,44 eur teče počev od 31.05.2013.g.

na iznos od 146,05 eur teče počev od 30.06.2013.g.

na iznos od 146,61 eur teče počev od 31.07.2013.g.

na iznos od 147,70 eur teče počev od 31.08.2013.g.

na iznos od 149,30 eur teče počev od 30.09.2013.g.

na iznos od 147,99 eur teče počev od 31.10.2013.g.

na iznos od 148,36 eru teče počev od 30.11.2013.g.

na iznos od 148,83 eur teče počev od 31.12.2013.g. pa sve do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 u roku 15 dana isplatiti tužiteljici IE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se sa više zatraženim od 0,78 eura ovo traženje tužiteljice odbija kao neosnovano.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 28.05.2015. podnijela tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine br. 216- 540/2006 od 07.09.2006., solemniziranog 15.09.2006. UO-778/06 JB Zoje Puljiz. Člankom 3. Ugovora ugovorena je kamatna stopa od 3,88% dekurzivno godišnje dok je člankom 6 ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci i drugim aktima banke. Sukladno takvoj odredbi predmetnog ugovora tuženik je od dana sklapanja ugovora samoinicijativno u nekoliko navrata mijenjao kamatne stope i to za razdoblja od 312.03.2007. do 29.02.2008. na 5,25%, od 31.03.2008- dp 30.09.2008. na 6,20%, od 31.10.2008. do 30.11.2010. na 6,75%, od 31.12.2010. do 30.09.2011. na 6,50%, od 31.10.2011. do 31.12.2013 na 6,30%.

1.1.Tužiteljica drži kako je predmetni ugovor ništetan sa pozivom na odredbe članka 46.,st.2. ZOO/91 tj čl. 269. ZOO/05, u svezi sa čl. 47. ZOO/91 tj 270. ZOO/05. Naime, premet Ugovora o kreditu je novac koji je tužiteljica primila od tuženika, time da je kamata kao cijena novca koji je tužiteljica primila od tužene, bitan element Ugovora te ista kamata sukladno citiranim odredbama ZOO-a mora biti određena tj barem odrediva, što nije slučaj kod konkretnog Ugovora. Upravo radi navedenog došlo je do kršenja načela savjesnosti i poštenja kao i temeljenog načela Ugovora da je isti zakon među strankama a što bi predstavljalo jednakost, odredivost i definiranost činidbe i protučinidbe. Obzirom da je narušena ta ravnopravnost ugovornih stranaka tužiteljica drži kako je cijeli ugovor ništetan, i to na štetu tužiteljice kao potrošača tim više što je tuženik čl. 6. Ugovora isključio tužiteljici pravo, mogućnosti i njen utjecaj da ugovora predmet i cijenu kao bitni sastojak ugovora a što je suprotno odredbi članka 26. ZOO/91 tj čl. 247 ZOO/05. Takvim postupanjima tužena je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje je stavljaju u neravnopravni položaj kao potrošača a u smislu odredbe članka 83 i čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača.

1.2. Dakle, kako je predmetnim ugovorom je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa čime je obveza tužiteljice kao potrošača istovremeno ovisna o dva promjenjiva bitna elementa ugovora što njezinu ugovornu obvezu čini rizičnom nejasnom i neodredivom. Stoga, tužiteljica drži kako ugovorne strane nisu ravnopravne u smislu čl. 3 ZOO/05., tužena se nije pridržavala načela savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO/05, kao ni odredbe članka 7. istog zakona, radi čega ništetnost ugovora proizlazi iz kršenja odredbe čl. 269. ZOO/05. Radi svega navedenog tužiteljica predlaže sudu u glavnom tužbenom zahtjevu utvrditi ugovor o kreditu broj 216- 540/2006 od 07.09.2006. solemniziranog 15.09.2006. UO-778/06 JB Zoje Puljiz ništetnim i da ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike a slijedom ovoga utvrđenja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 499.000,00 kn sa zz kta od utuženja do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak sa zz kta od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.3. Ukoliko sud ne prihvati glavni tužbeni zahtjev tužiteljica postavlja i podredni tužbeni zahtjev na način da sud utvrdio ništetnim odredbe čl. 6. i 3. Ugovora o kreditu te isti ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, sudužnike i založne dužnike, da tuženik tužiteljici u roku od 15 dana isplati na ime više plaćenih kamata po kreditu ukupan iznos od 96.883,29 kn sa zz kta koje teku na točno određen mjesečne iznose sa kta od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate, za razdoblje od ožujka 2007 do prosinca 2013., kao i da joj tuženik naknadi parnični trošak sa zz kta tekuće od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu 12. veljače 2019. u kojem se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kako glavnom tako i onom podrednom, kao neosnovanima, sa prijedlogom sudu da ga se kao takvog i odbije a tužiteljicu obveže na naknadu parničnog troška.

2.1. Tuženik u bitnome ističe prigovor zastare držeći kako podraživanja u ovom slučaju zastarijevaju u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja temeljem odredbe članka 226. ZOO/05.

2.2. Tuženik čini nespornim da su tuženik i tužiteljica sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici stambeni kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 153.200,00 CHF na rok otplate od 23 godine. Nije sporno da je u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da je početna kamatna stopa 3,88 godišnje i da je u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno kao je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama i drugim aktima tuženika. Međutim, među strankama je sporno je su li odredbe čl. 3 i 6 Ugovora o kreditu ništetne, te je li kamata bitan sastojak Ugovora radi čega bi došlo do ništetnosti Ugovora te ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koje na platila na temelju ništetnog Ugovora. Tuženik ističe kako je tužitelja nakon podnošenja izgubila pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu tj odredbi istoga a ovo stoga što je tužiteljica nakon podnošenja tužbe pristala na konverziju kredita ugovorenog sa tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK) jer je dana 25. veljače 2016. zaključila Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija temeljem čl. 19.e.st.1. ZID ZPK. Tako je tuženik 05.11.2015. uputio tužiteljici izračun konverzije s nacrtom Aneksa Ugovora koji izračun je tužiteljica prihvatila i sklopila Aneks s tuženikom. Zaključenjem Aneksa Ugovora u potpunosti je promijenjena valuta obveza i kamatna stopa tužiteljica ima smatrati korisnicom EUR kredita i to od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik drži kako su zaključenjem Aneksa ugovora u cijelosti prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu.

2.3. U odnosu na podredni tužbeni zahtjev tuženik drži kako je zaključenjem Aneksa otpala i osnova potraživanja navodne pretplate CHF kamata koju tužiteljica potražuje jer su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita što daje vidljivo iz izračuna konverzije. Ovo stoga, što konverzija djeluje od dana zaključenja ugovora jer je EUR kredit zamijenio onaj u CHF kako u valuti obveze tako i u kamatnoj stopi.

3. Tužiteljica tijekom postupka ustraje u navodima iz tužbe a u odnosu na istaknute prigovore tuženika iz odgovora na tužbu navodi kako tuženik pogrešno tumači ZID ZPK jer je na temelju toga zaključen Aneks ugovora o kreditu što znači da je izvršeno samo konvertiranje ili obračun glavnice iz valute CHF u valutu EUR u kunskoj protuvrijednosti bez spominjanja i obračunavanja većih stopa zateznih kamata dok tuženik pogrešno drži kako je zaključenjem Aneksa riješena više preplaćena kamata zbog povećanja kamatne stope neovlašteno od strane tuženika. Naime, tužiteljica drži kako je prema odredbama ZID ZPK jasno propisano da se konverzija odnosi isključivo i jedino na promjenu valutne obveze a ne na kamate koje je netko preplatio a u kojoj konverziji nastaje preplata cijeneći razliku tečaja CHF u odnosu na HRK i prebacivanja u EUR , radi čega je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Tužiteljica se poziva na sudsku praksu županijskih sudova te VS RH iz kojih proizlazi kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzulu kada je riječ o kreditima u CHF ništene a time da su ništetni i cijeli ugovori o kreditu. U odnosu na istaknuti tuženikov prigovor zastare, taj prigovor tužiteljica drži neosnovanim sa pozivom na zauzeti stav VSRH iz kojega proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te da ista počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe ( 13. lipnja 2014.), pa kako je ovo predmetna tužba podnijeta 28.05.2015. to je prigovor neosnovan. Tijekom postupka tužiteljica se također poziva i na iskazanu sudsku praksu EU suda kojim odlukama potkrjepljuje osnovanost svoga potraživanja a osporava izražene stavove tuženika i dostavljenu sudsku praksu kao i tumačenje pojedinih odluka.

3.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje iskazanog u vještvu Ante Blaževića, stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i knjigovodstvo, uz prijedlog za nadopunu na način da isti iskaze koji iznos novca u kunama je tuženik isplatio tužiteljici prilikom isplate novca po kreditu i koji je iznos novca tužiteljica platila tuženiku do današnjeg dana. Sve to iz razloga što tužiteljica ustraje kod ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu temeljem kršenja odredbe čl. 46. st. 2 ZOO-a a (ZOO od 2005.g. čl. 269.) a u svezi sa čl. 47. ZOO-a (ZOO od 2005.g. čl. 270.) od strane tuženika, koa i iz razloga sadržaja ugovora koji je suprotno sa odredbama čl. 26. ZOO- a (ZOO iz 2005.g. čl. 247.) jer se stranke nisu usuglasile o bitnim sastojcima (cijeni tj. kamatnoj stopi). Nastavno, predmetnim ugovorom istovremeno je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, čime je obveza tužiteljice-potrošača istovremeno ovisna o dva promjenljiva bitna elementa, što obvezu iz ugovora čini rizičnom, nejasno i neodredivom. Budući tužiteljica u trenutku zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita u kunama treba vratiti tijekom dugoročne otplate, a ne zna ni koju kamatu (cijenu) će za to platiti.

3.2. Podneskom od 25. rujna 2020. tužiteljica je slijedom vještva i sukladno čl. 191. st. 3. ZPP-a se izjašnjava da tužbeni zahtjev u točki I ostaje neizmijenjen, dok se precizira supsidijarni zahtjev na način da se predlaže donijeti presudu kojim bi se utvrdile ništavnim odredbe sadržane u članku 6. i 3. ugovora o kreditu broj: 216-540/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 07.09.2006.g. a solemniziran dana 15.09.2005.g. broj ovjere CE OU-778/06 pa stoga isti članci predmetnog ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike, te obvezalo tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici na ime iznosa više plaćenih kamata po kreditu iznos od 96.735,36 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teku od dospijeća do isplate a za razdoblje od ožujka 2007. do prosinca 2013.

3.3. Na dodatni nalaz i mišljenje vještaka Ante Blaževića od 17.01.2021. nije imala primjedbi, ali je ista podneskom od 16. svibnja 2024. postavila tužbeni zahtjev u sada važećoj valuti Eur o kojem je sud odlučio u izreci ove presude. Napominje se, kako tužiteljica nije uredila glavni tužbeni zahtjev sadržan u točki I ove izreke sukladno dopunskom nalazu i mišljenju vještaka niti ga izrazila u valuti EUR-a.

4. Tuženik u nastavku postupka ustraje u navodima i prigovorima iz odgovora na tužbu Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala aktivnu legitimaciju u ovom parničnom postupku. Obzirom da u odnosu na glavni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi ništetnim cijeli Ugovor o kreditu, tuženik ukazuje na dio obrazloženja rješenja VSRH donesenog u povodu prijedloga za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019. VSRH je Rješenjem od 4. ožujka 2020 godine, broj:

Gos 1/2019-36 o tom pitanju dao sljedeće obrazloženje: „Međutim, istovremeno kada se govori o posljedicama koje trebaju nastati – proizaći iz eventualne nepoštenosti odredbi, Europski sud je između ostalog naveo da se člankom 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosnotrgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju odredbe. Naime čl. 6. st. 1. glasi: „države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.“ Tuženik tvrdi da spomenute odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, a naravno i da je nakon provedene konverzije uspostavljena nova pravna osnova i odnosi između stranaka u potpunosti retroaktivno uređeni. No, čak i da nije tako, pa sve i da nije bila provedena konverzija pristankom tužitelja, i da se u hipotetskom slučaju doista može govoriti o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, nikako se u smislu citiranih propisa ne bi moglo zaključiti da je ništetan Ugovor o kreditu u cijelosti. Dosljedno navedenom, VSRH je dana 19. ožujka 2019. donio odluku br. Rev 1172/2018-2 kojom je primjenjujući članak 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 41/14., 110/15., 14/19.) i opću odredbu iz članka 105. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.), odlučio da ugovori o kreditu, kod kojih je utvrđena ništetnost u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa s parametrima promjenjivosti koje banke jednostrano određuju svojim odlukama, mogu opstati i bez tih ništetnih odredaba, a to se jednako odnosi i na odredbu o valutnoj klauzuli. Što se tiče valjanosti samog aneksa Ugovoru o kreditu, VSRH je spomenutim rješenjem od 4. ožujka 2020 godine, broj: Gos 1/2019-36 odgovorio: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

4.1. Tuženik drži kako iz citiranih propisa i sudske prakse proizlazi jasan odgovor da niti osnovni Ugovor o kreditu niti Aneks tog Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju ne mogu biti ništetni u cijelosti, pa glavni tužbeni zahtjev iz točke 1. ne bi bio osnovan niti u opisanom hipotetskom slučaju. Međutim, tužba nije osnovana, niti su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu, što je tuženik obrazložio u odgovoru na tužbu.

4.2. Tužiteljica se neosnovano poziva na prave učinke presuda u sporu „Potrošač“. Tužiteljica pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužiteljica se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 7. rujna 2006. godine, prije nego što je na snagu stupio Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“). Čl. 138.a ovog kasnijeg ZZP/07 je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Zbog navedenih pravnih razloga tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu.

4.3. Tužiteljičin tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Tuženik ističe da je tužiteljica prije podnošenja tužbe pristala na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“).

4.4. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. Podredno tuženik predlaže da vještak provjeri ispravnost izračuna konverzije tj. da utvrdi je li za preplatu utvrđenu u konverziji tužiteljici umanjena preostala obveza po kreditu.

4.5. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Sud ne bi smo učiniti grešku pri tumačenju ovog prava tako da poistovjeti i izjednači test postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (shvaćenom u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji je različit od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima) i testa znatnije neravnoteže.

5. Tuženik nakon provedenog vještačenja od strane u postupku imenovanog vještaka za financije i računovodstvo Ante Blaževića, dipl. oec. iz Splita, Osječka 24 A, od 21. kolovoza 2019. navodi kako je isti obračunao razliku između iznosa kamata koje je tužitelj bio obvezan platiti tuženiku u skladu s ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih pod pretpostavkom da je kamatna stopa za cijelo vrijeme otplate kredita ostala na razini inicijalno ugovorene kamatne stope od 3,88%. Na taj je način vještak utvrdio razliku navodno preplaćene kamate u iznosu od 96.735,36 kn. Tuženik prigovara ispravnosti i cjelovitosti izračuna u nalazu i mišljenju vještaka, predlaže da se vještaka pozove na glavnu raspravu radi davanja usmenog očitovanja i obrazloženja i da mu se naloži dopuna nalaza i mišljenja kako bi se ispravile greške. budući da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu od 25. veljače 2016. godine kojim je ugovorena i izvršena konverzija sukladno odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15), tuženik je još u toč. 43. podneska od 2. svibnja 2019. godine naglasio da je Ugovor o kreditu konvertiran te da je sav preplaćeni iznos tužitelju uračunat u uplate koje su uslijedile nakon konverzije . Daljnjom toč. 64. podneska od 5. lipnja 2020. godine tuženik je također pojasnio da je za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjena obveza tužitelja po konvertiranom kreditu. Naime, u spomenutom Aneksu, u čl. 2. st. 2. je bila utvrđena preplata u postupku konverzije u iznosu od 24.376,66 kn koja je bila priznata tužitelju i već iskorištena za povrat daljnjih anuiteta. Niti je sud u svojem rješenju naložio vještaku da ovu odlučnu činjenicu uzme u obzir prilikom izračuna, niti je vještak određujući sebi zadatak i razmatrajući spis predmeta uočio da je bila provedena konverzija Ugovora o kreditu, pa je zanemario njene učinke u svojem Nalazu i mišljenju. Dakle, iznos koji je vještak utvrdio kao (navodnu) preplatu je svakako potrebno umanjiti za iznos koji je već priznat tužitelju kao preplata u postupku konverzije. Isto tako, upravo zbog učinaka provedene konverzije iznos (navodne) preplate treba umanjiti i za iznos smanjene glavnice u konverziji. Tuženik prigovora metodi kojom je izvršen izračun spomenute (navodne) razlike. Tuženik se protivi tužiteljičinom prijedlogu da se vještaku naloži da „iskaže koji je iznos novca u kunama tuženik isplatio tužiteljici prilikom isplate novca po kreditu i koji je iznos novca tužiteljica platila tuženiku do današnje g dana.“

5.1. U odnosu na dopunski nalaz i mišljenje vještaka Ante Blaževića od 17.01.2021. tuženik se u načelu protivio iz gore navedenih razloga, time da tuženik u nastavku postupka ustraje u svom dokaznim prijedlozima, dok se na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja sadržanim u podnesku od 16.05.2024. nije posebno očitovao.

6. Sud je u postupku izveo dokaze pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu broj 216- 540/2006 od 07.09.2006. solemniziran kod JB Zoja Puljiz br. OU-778/06 ( str 10-18), zamolba za obračun preplaćenih kamata po kreditu od 22.08.2014. ( str 19.), Dopis Hypo ALPE ADRIA BANK D.D. sa obračunom preplaćenih kamata po kreditu kreditna partija br. 25315508, ugovor br:216-540/2006 ( str 20-22.), Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. ( str. 38-39.), Obavijest o razvrstavanju poslovnog subjekta prema NKD u 2007. Državnog zavoda za statistiku Od 11.07.2016. ( str 40.), Aneks uz ugovor o kreditu broj 216-540/2006 od 25.02.2016. solemniziran kod JB Zrinke Milić – Štrkalj br. Ov 2436/16 od 25.02.2016. ( str 41-48), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 05.11.2015. ( str 49-61.), Nacrt Aneksa sa prihvaćanjem konverzije uz dostavu Bitnih informacija o konverziji kredita vezanih uz CHF ( str 62-68.), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ane Blaževića od 23.08.2019. ( str 315-337), dopunski nalaz i mišljenje od 17.01.2021. sa prilozima ( str 452-480), saslušanjem tužiteljice od 20.09.2024. ( str 528,529).

7. Parnične stranke su popisale parnični trošak.

8. Glavni tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

9. Podredni tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

10. Predmet ove parnice je zahtjev:

- za utvrđenje ništetnosti Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine br. 216-540/2006 od 07.09.2006., solemniziranog 15.09.2006. UO-778/06 JB Zoje Puljiz

- za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članaka 3. i 6. Ugovora o kreditu,

- za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope za razdoblje od ožujka 2007. do prosinca 2013.

- učinci konverzije tj je li potpisom Aneksa Ugovora o kreditu tužiteljica obeštećena

- postojanje pravnog interesa tužiteljice na utvrđenje ništetnosti kako cijelog ugovora tako i odredbi čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu

- zastara tužiteljičinog potraživanja.

11. Među strankama nije sporno:

- da je između parničnih stranaka sklopljen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine br. 216-540/2006 od 07.09.2006., solemniziranog 15.09.2006. UO-778/06 JB Zoje Puljiz na temelju kojeg je odobrena isplata 153.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan korištenja kredita na rok otplate od 23 godine,

- da je člankom 3. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 3,88 % dekurzivno godišnje

- da je člankom 6. ugovora ugovorena kamatna stopa iz čl. 3. koja se neće mijenjati do 28.02.2007. ako se korisnik kredita pridržava odredbi ugovora a od 01.03.2007. primijeniti će se kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke ili drugog akta Banke i da je promjenjiva

- da će kredit biti otplaćen isplatom zadnje rate 30.09.2029.

- da su stranke 25.02.2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu na temelju ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15).

12. Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu.

12.1.Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

12.2. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

12.3. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

12.4.Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

12.5. Sud prihvaća iskaz tužiteljice koji je ista dala na ročištu glavne rasprave od 20. rujna 2024. kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužiteljica u ovom pravnom poslu ima status potrošača, jer iz njezinog iskaza proizlazi da se radi se o namjenskom, stambenom kreditu, radi rješenja stambenog pitanja tužiteljice, a da se sa njom, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

12.6. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

13. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 3 i 6. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 3,88 %, do konverzije. Dakle, ovaj zahtjev tužiteljice vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužiteljici vrati sve što je po ovom osnovu od tužiteljice više primio, dakle, tužiteljici bi imala pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužiteljici sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 3,88 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

14. Bitni sastojci ugovora o kreditu su sukladno članku 1021. ZOO-a obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Odredbama članka 87. ZZP/03. i članka 102. ZZP/07. izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 430/06. od 6. lipnja 2007.). Isto tako, pravomoćno je utvrđeno da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, ali ne znači da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.

14.1. Ugovor nije protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. ZOO prepoznaje mogućnost da stranke valjano ugovore anuitete kojima se u jednakim, unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamata. Ugovaranje otplate kredita u anuitetima predstavlja standard ugovaranja te ne omogućava tuženiku da nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporavanjem otplate glavnice. Zbog ugovaranja anuitetne otplate ugovor nije i ne može biti ništetan.

14.2. Iz svega naprijed navedenog ovaj sud zaključno utvrđuje da ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, a što znači da je neosnovan glavni tužbeni zahtjev pa je glavni tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti i odlučiti kao u točki I izreke ove presude. Za istaći je kako je tužiteljica u tužbi postavila kako glavni tako i podredni tužbeni zahtjev pa kako ista tijekom postupka nije izričito povukla glavni tužbeni zahtjev sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku to je ovaj sud o njemu odlučio kao u točki I izreke ove presude. Isto tako, sud nije posebno cijenio dopunu nalaza i mišljenja vještaka jer tužitelj nije uredio tužbeni zahtjev sukladno istome, pa je ovaj sud držao taj dokaz suvišan i nerelevantan upravo kao što je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem sudužnika jer iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je ona upravo sama otplaćivala predmetni kredit.

15. Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužiteljice za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

15.1. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužiteljice od 3,88 %, do kamatne stope koja je utanačena Aneksom ugovora kod konverzije, vezano za način njenog izračuna. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno 2016., dakle, znatno prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

16. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača). Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

16.1. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 28.05.2015.) neosnovan i za isplatu preplaćenog radi ništetnosti promjenjive kamatne stope neosnovan, dakle, zahtjev tužiteljice je osnovan u cijelosti i radi navedenog odučeno je kao u izreci ove presude. U ovom slučaja primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan.

17. Iz zaključenog Aneksa Ugovora o kreditu od 25.02.2016. proizlazi da :

- u članku 2. da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 74.204,79 eura,

- da su stranke suglasno utvrđuju preplatu na dan 30.09.2015. od 24.376,66 HRK

- da se iznos preplate na dan 30.09.2015. od 24.376,66 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50%dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

- da je čl. 3. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koje je 6,85 dekurzivno godišnje.

17.1. Uvidom u izračun konverzije na dan 30.09.2015. razvidno je kako slijedi:

- da je početno stanje glavnice 15.200,00 CHF/96.459,26 Eura

- Iznos nedospjele glavnice kredita konvertiranog u EUR na dan 30.09.2015. iznosi

113.017,39 CHF / 74.304,79 Eura-

- ukupno dospjelo kamata i glavnice po simuliranom otplatnom planu je 73.086,67 eura

- iznos izvršenih uplata za zatvaranje kamata i glavnice do 30.09.2015. preračunato u EUR po tečaju na dan uplate je 76.277,82 eura,

- iznos preplate na dan 30.09.2015. koji se koristio za otplatu 50% svake naredne redovne obveze po otplatnom planu je 3.191,15 eura

- broj obveza umanjenje za 50% iz pretplate je 9.

17.2. Uvidom u simulirani otplatni plan u eurima razvidno je da je kamatna stopa bila promjenjiva te je na dan ugovaranja kredita tj od 21.09.2006. bila 6,10% te se tijekom simulacije otplate po konverziji mijenjala od 6,10%, 6,60% do 6,15%, dakle bila je veća nego ona ugovorena od 3,88%.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica potraživala pretplatu po ranije utvrđenoj ništetnoj odredbi promjenjive kamatne stope sadržanoj u članku 3. i 6. Ugovora o kreditu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Anti Blaževiću koji je svoj nalazu i mišljenju od 23.08.2019. dao na temelju Ugovora o kreditu, spisu priložene dokumentacije i to Otplatni plan početni od 21.09.2006., od 19.08.2019, te obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 19.08.2019.

18.1. Vještak je iz Ugovora o kreditu utvrdio da je iznos glavnice kredita 153.200,00 CHF/kn, iznos početnog anuiteta 839,94 CHF/kn i nominalna kamatna stopa godišnje je 3,88%, banka je za izračun anuiteta koristila formulu iz odluke HNB-a o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite te Odluke HNB o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranja usluge s potrošačima koja je bila obvezujuća za sve kreditore.

18.2. U tablici 2. na str.4. vještva ( str 318 ) vještak je prikazao dinamiku promjene redovne kamatne stope od strane banke u utuženom razdoblju pa je tako:

- od 21.09.2006. do 28.02.2007. kamata iznosila 3,88%,

- od 28.02.2007. do 31.08.2007. iznosila 4,60%

- od 31.08.2007. do 29.02.2008. iznosila 5,00%,

- od 29.02.2008. do 30.11.2008. iznosila 5,99%

- do 30.11.2008. do 30.11.2010. iznosila je 6,20%

- od 30.11.2010. do 30.09.2011. iznosila je 5,95%

- a od 30.09.2011. pa nadalje iznosila je 5,45%

18.3. U Tablici 3. vještva na str 319-3212 spisa vještak je dao izračun otplatnog plana za utuženo razdoblje sa inicijalno ugovorenom kamatnom stopom, pregled mijenjanja kamatne stope od strane tuženika, izračun otplatnog plana s promjenjivom kamatnom stopom, pregled srednjeg tečaja banke tuženika na dan dospijeća te izračun razlike mate u CHF te izračun razlike kamate u HRK. Dakle, vještak zaključuje da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz ugovora od 3,88% tužitelj bi isplatio tuženiku u utuženom razdoblju manje kamte u iznosu od 17.913,89 CHF tj 96.735,36 KRK tj 12.643,80 eura, time da je razlika kamata za svaki mjesec u CHF izračunata u stupcu 12 tablice br. 3 a u HRK u stupcu 15 tablice br. 3.

18.6. Ovaj sud nalaz i mišljenje vještaka drži stručnim i vjerodostojnim jer je isto sačinjeno sukladno nalogu suda a temeljem postavljenog tužbenog zahtjev tužiteljice, te po pravilima struke.

19. Na temelju ranijih utvrđenja ovaj sud drži kako je tužiteljičino potraživanje u cijelosti osnovano, ovo stoga što tužiteljica potražuje razliku na temelju promjenjive kamatne stope od one prvotno utužene i to za razdoblje prije konverzije tj zaključenja Aneksa time da pretplata koju je tuženik priznao tužiteljici od 24.376,66 HRK te na temelju iste umanjio 9 anuiteta do 50% iznosa, a koja je dobivena na temelju simulacije kredita kako je to prikazano u točki 17., 17.1. i 17.2. ovog obrazloženja, temelji sa na izračunu kredita u EUR sa promjenjivom kamatnom stopu koja je za utuženo razdoblje bila veća od inicijalne kamate od 3,88% jer je iznosila od 6,10%., 6,15% do 6,60%, kako to proizlazi iz simuliranog otplatnog plana u Eurima, time da je i kamata koju je tužiteljica plaćala kroz utuženo razdoblje po zaključenom Ugovoru o kreditu je također bila veća od 3,88% kako je to prikazano u stupcu 7. Tablice 3 vještva. Stoga, ovaj sud drži kako izračunata pretplata tuženika koja je bila podloga za zaključenje Aneksa nije obuhvaćala ovu utuženu razliku koja je predmet ovog tužbenog zahtjeva tužiteljice. Ovo stoga, što je i nadalje postojala razlika i između inicijalne kamatne stope od 3,88% i one koje je banka primjenjivala dok je računala mjesečne anuitete, dok je banka kod izračuna pretplate koristila dobivenu razliku kao pretplatu između visine kamatne stope koje je ona koristila prilikom izračune anuiteta u valuti CHF do kamatne stope koja se koristila u EUR-skim kreditima. Dakle po mišljenju ovoga suda tuženik nije utvrđenom pretplatom izračunao istu na temelju kamatne stope od 3,88% već prema simuliranom otpalnom planu onu koji je koristio u EUR-skim kreditima. Radi navedenog ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

19.1. Na dosuđene iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od dospijeća tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dakle, zahtjev tužiteljice je i ovom dijelu osnovan, pa joj je u izreci valjalo dosuditi kamate onako kako ih je ista zatražila.

19.1. Na svaki dosuđeni iznos tužiteljicu pripadaju i zatezne kamate a sve na temelju odredbi članka 277. ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO –a ("Narodne novine" broj 35/05), od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 30.12.2023. na temelju odredbe članka 29.st.2. ZOO-a ( Narodne novine br. 155/23) .

20. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ove dvije osnove, do provedene konverzije.

20.1. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužiteljice, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po dvije navedene odredbe i osnove iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

20.2. Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužiteljici prilikom konverzije odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos, međutim, opet je to priznanje iz izračuna konverzije tuženika bilo vezano za simulaciju kredita u EUR sa parametrom veće kamatne stope od početne, a obeštećenje se odnosi na preplatu po ratama vezano za početnu kamatnu stopu od 3,88 %.

21. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka pravno interesa tužiteljice za vođenje ovog spora s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovora o kreditu ovaj sud cijeni taj Aneks samo kao dodatak osnovnom ugovoru koji je dalje na snazi u dijelovima koji nisu izmijenjeni, da ugovorene konverzija nije retroaktivna nego vrijedi od dana kada je provedena, da metodologija za izračun konverzije nije dio aneksa i da se primijenjena metodologija temelji na zakonskim odredbama o konverziji pri čemu je u konverziji primijenjena nedopuštena kamatna stopa iz euro kredita da činjenica da je TZV Zakon o konverziji imao obvezujući učinak samo prema bankama nije bitna u kontekstu prava potrošača na obeštećenje i nakon konverzije da su nakon što su Viski trgovački sud i Vrhovni sud konačno potvrdili da su ništetna i valutna klauzula CHF neutemeljene tvrdnje da su banke imale gubitke i da je konverzijom potrošačima vraćan preplaćeni novac te da nakon konverzije nama osnova za vraćanje novca potrošačima jer osnova za obeštećenje je kolektivna presuda, kao i da je osnova za obeštećenje kolektivna presuda i presuda Suda EU broj 118/17 utemeljene na Direktivi vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( Sl.95 str.29, Sl posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15. svezak 12.s tr.24- danje Direktiva 93/13) s time da usporedba s euro kreditima nije odlučna, zauzima stav da potrošačima unatoč izvršenoj konverziji pripada pravo na sve preplaćene iznose zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a da konverzijom nisu dobili preplaćene kamate, niti preplaćeni tečaj niti su konverzijom potrošačima isplaćene zatezne kamate na iznose preplaćenih anuiteta. Stoga, pozivom na pravno shvaćanje iz odluka VS RH broj Rev2868/18 od 12.02.2019 i rev-18/2018 od 26.05.2020. zauzima stav da samo sklapanje dodatka o konverziji nije zapreka utvrđivanju ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, niti pojedinih njegovih odredbi, budući ništetnost nastupa po samom zakonu pa svaki korisnik kredita ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih nepoštenih odredbi kako bi temeljem toga ostvario svoja prava koja iz toga proizlaze.

22. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 ) i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96, 91/04, 148/09,142/12 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23- dalje Tarife).

26.4. Priznati parnični trošak tužitelja po VPS podrednog tužbenog zahtjeva od 12.643,80 eura sastoji se od sastava tužbe , od sastava podnesaka od 11.03.2019., 03.04.2019., 20.06.2020., 25.09.2020., 20.01.2021., 16.05.2024. za svaku radnju po 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 03.05.2019., 13.06.2019., 15.04.2021., 16.05.2024., 20.09.2024., za svaku radnju po 100 bodova, što ukupno iznosi 1200bodova. Prema vrijednosti boda po važećoj Tarifi od 2,00 eura priznati parnični trošak iznosi 2.400,00 eura koji valja uvećati za pripadajući iznos 25% PDV-a od 600,00 eura, što iznosi 3.000,00 eura a koji iznos valja dodatno uvećati za troškove sudske pristojbe tužbe i presude od 1.327,22 eura te troškove vještačenja od 1.363,00 eura, pa isti onda ukupno iznosi 5.690,22 eura koji iznos valja tužitelju dosuditi a sa više zatraženim iznosom od 0,78eura ovo traženje tužitelja valja odbiti kao neosnovano.

26.5. Tužiteljicu na dosuđeni parnični trošak pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate od dana presuđenja do isplate sve temeljem odredbe članka 29.st.2. ZOO- a i čl. 151.st.3. ZPP-a.

26.6. Radi navedenog valjalo je odlučiti u točki IV. rješenja ove odluke.

Split, 25. travnja 2025.

Sutkinja

Snježana Cvitanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA: - pun tužitelja

- pun. tuženika

- u spis