REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U

ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3032/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Snježani Lukša, u pravnoj stvari tužiteljice ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Jošku Biliškov, odvjetniku iz Zagreba, Trnjanska 73, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Joška Biliškov, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika, dana 25. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez valjanog pravnog učinka ugovorna odredba – čl. 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3950002 od 05. ožujka 2007. godine koji je dana 06. ožujka 2007. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Marije Ivančić pod brojem OV3711/07, zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez valjanog pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-3950002 od 05. ožujka 2007. godine koji je dana 06. ožujka 2007. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Marije Ivančić pod brojem OV-3711/07, zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je određeno da se otplata anuiteta veže za valutu švicarskog franka (CHF).

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ČR u dijelu u kojem traži da se utvrdi ništetnom i bez valjanog pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-3950002 od 05. ožujka 2007. godine koji je dana 06. ožujka 2007. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Marije Ivančić pod brojem OV-3711/07, sklopljen između stranaka u čl. 1. u dijelu koji glasi: "Iznos kredita Kunska protuvrijednost CHF 29.735,82(dvadesetdevettisućasedamstotridesetpet švicarskih franaka i osamdesetdva centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja".

IV. Odbija se tuženi zahtjev tužiteljice ČR u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d. d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ČR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana, isplati iznos od 1.459,65 eura, na ime povrata preplaćenih iznosa zbog ništetnosti dijela odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope, po predmetnom kreditu po svakom mjesečnom anuitetu počevši od 30. studenoga 2007. godine do 31. ožujka 2014. godine, a sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatom do 03. ožujka 2016. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 03. ožujka 2016. godine do isplate, obračunatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća do isplate, kako slijedi i to na iznos:

Iznos(eur) Od

7,64 eur 30. 11. 2007.

7,77 eur 31. 12. 2007.

7,82 eur 31. 01. 2008.

7,87 eur 29. 02. 2008.

8,00 eur 31. 03. 2008.

7,80 eur 30. 04. 2008.

11,79 eur 31. 05. 2008.

11,75 eur 30. 06 . 2008.

11,69 eur 31. 07. 2008.

11,73 eur 31. 08. 2008.

12,31 eur 30. 09. 2008.

12,34 eur 31. 10. 2008.

12,26 eur 30. 11. 2008.

13,13 eur 31. 12. 2008.

13,12 eur 31. 01. 2009.

12,84 eur 28. 02. 2009.

19,77 eur 31. 03. 2009.

19,82 eur 30. 04. 2009.

19,58 eur 31. 05. 2009.

19,65 eur 30. 06. 2009.

19,61 eur 31. 07. 2009.

19,55 eur 31. 08. 2009.

19,44 eur 30. 09. 2009.

19,68 eur 31. 10. 2009.

19,77 eur 30. 11. 2009.

20,09 eur 31. 12. 2009.

20,23 eur 31. 01. 2010.

20,59 eur 28. 02. 2010.

20,58 eur 31. 03. 2010.

20,75 eur 30. 04. 2010.

20,71 eur 31. 05. 2010.

21,53 eur 30. 06. 2010.

21,78 eur 31. 07. 2010.

22,53 eur 31. 08. 2010.

22,36 eur 30. 09. 2010.

22,15 eur 31. 10. 2010.

22,86 eur 30. 11. 2010.

23,27 eur 31. 12. 2010.

23,23 eur 31. 01. 2011.

23,58 eur 28. 02. 2011.

23,30 eur 31. 03. 2011.

23,98 eur 30. 04. 2011.

25,00 eur 31. 05. 2011.

26,00 eur 30. 06. 2011.

25,47 eur 31. 07. 2011.

24,46 eur 31. 08. 2011.

23,70 eur 30. 09. 2011.

20,21 eur 31. 10. 2011.

20,16 eur 30. 11. 2011.

20,46 eur 31. 12.2011.

20,73 eur 31. 01. 2012.

20,77 eur 29. 02. 2012.

20,58 eur 31. 03. 2012.

20,71 eur 30. 04. 2012.

20,80 eur 31. 05. 2012.

20,65 eur 30. 06. 2012.

20,69 eur 31. 07. 2012.

20,58 eur 31. 08. 2012.

20,35 eur 30. 09. 2012.

20,60 eur 31. 10. 2012.

20,72 eur 30. 11. 2012.

20,63 eur 31. 12. 2012.

20,16 eur 31. 01. 2013.

20,56 eur 28. 02. 2013.

20,60 eur 31. 03. 2013.

20,44 eur 30. 04. 2013.

19,95 eur 31. 05. 2013.

19,94 eur 30. 06. 2013.

20,06 eur 31. 07. 2013.

20,25 eur 31. 08. 2013.

20,52 eur 30. 09. 2013.

20,38 eur 31. 10. 2013.

20,48 eur 30. 11. 2013.

20,59 eur 31. 12. 2013.

20,65 eur 31. 01. 2014.

20,80 eur 28. 02. 2014.

20,75 eur 31. 03. 2014."

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ČR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana, isplati iznos od 4.208,92 eura, na ime povrata preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, po predmetnom kreditu, a sve sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznose kako slijedi:

Iznos(eur) Od

1,75 eur 31. 03. 2008.

5,39 eur 21. 10. 2008.

6,05 eur 21. 11. 2008.

4,37 eur 22. 12. 2008.

22,90 eur 21. 01. 2009.

22,60 eur 23. 02. 2009.

16,66 eur 23. 03. 2009.

15,67eur 21. 04. 2009.

16,30 eur 08. 05. 2009.

13,10 eur 23. 06. 2009.

13,94 eur 21. 07. 2009.

13,43 eur 21. 08. 2009.

12,67 eur 22. 09. 2009.

11,15 eur 21. 10. 2009.

14,45 eur 23. 11. 2009.

15,64 eur 21. 12. 2009.

20,06 eur 21. 01. 2010.

22,07 eur 22. 02. 2010.

27,04 eur 22. 03. 2010.

26,86 eur 21. 04. 2010.

29,18 eur 21. 05. 2010.

28,60 eur 31. 05. 2010.

39,95 eur 21. 07. 2010.

43,38 eur 31. 07. 2010.

53,69 eur 21. 09. 2010.

51,35 eur 21. 10. 2010.

48,54 eur 23. 11. 2010.

58,27 eur 30. 11. 2010.

63,93 eur 20. 01. 2011.

63,36 eur 22. 02. 2011.

68,23 eur 21. 03. 2011.

64,32 eur 20. 04. 2011.

73,79 eur 20. 05. 2011.

87,84 eur 20. 06. 2011.

101,69 eur 20. 07. 2011.

113,08 eur 22. 08. 2011.

98,39 eur 31. 08. 2011.

87,39 eur 30. 09. 2011.

86,20 eur 31. 10. 2011.

85,36 eur 30. 11. 2011.

90,60 eur 31. 12.2011.

95,18 eur 31. 01. 2012.

95,79 eur 29. 02. 2012.

92,63 eur 31. 03. 2012.

94,76 eur 30. 04. 2012.

96,23 eur 31. 05. 2012.

93,77 eur 30. 06. 2012.

94,41 eur 31. 07. 2012.

92,57 eur 31. 08. 2012.

88,59 eur 30. 09. 2012.

92,83 eur 31. 10. 2012.

94,87 eur 30. 11. 2012.

93,44 eur 31. 12. 2012.

85,43 eur 31. 01. 2013.

92,24 eur 28. 02. 2013.

92,83 eur 31. 03. 2013.

90,16 eur 30. 04. 2013.

81,87 eur 31. 05. 2013.

81,66 eur 30. 06. 2013.

83,69 eur 31. 07. 2013.

86,96 eur 31. 08. 2013.

91,49 eur 30. 09. 2013.

89,15 eur 31. 10. 2013.

90,80 eur 30. 11. 2013.

92,68 eur 31. 12. 2013.

93,84 eur 31. 01. 2014.

96,31 eur 28. 02. 2014.

95,50 eur 31. 03. 2014. s time da do 31.7.2015. kamate teku po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužiteljice ČR za isplatu zakonske zatezne kamate

na iznos od 5,39 eur u razdoblju od 30.9.2008. do zaključno 20.10.2008. na iznos od 6,05 eur u razdoblju od 31. 10. 2008. do zaključno 20.11.2008. na iznos od 4,37 eur u razdoblju od 30. 11. 2008. do zaključno 21.12.2008. na iznos od 22,90 eur u razdoblju od 31. 12. 2008. do zaključno 20.01.2009. na iznos od 22,60 eur u razdoblju od 31. 01. 2009. do zaključno 22.02.2009. na iznos od 16,66 eur u razdoblju od 28. 02. 2009. do zaključno 22.03.2009. na iznos od 15,67 eur u razdoblju od 31. 03. 2009. do zaključno 20.04.2009. na iznos od 16,30 eur u razdoblju od 30. 04. 2009. do zaključno 07.05.2009. na iznos od 13,10 eur u razdoblju od 31. 05. 2009. do zaključno 22.06.2009. na iznos od 13,94 eur u razdoblju od 30. 06. 2009. do zaključno 20.07.2009. na iznos od 13,43 eur u razdoblju od 31. 07. 2009. do zaključno 20.08.2009. na iznos od 12,67 eur u razdoblju od 31. 08. 2009. do zaključno 21.09.2009. na iznos od 11,15 eur u razdoblju od 30. 09. 2009. do zaključno 20.10.2009. na iznos od 14,45 eur u razdoblju od 31. 10. 2009. do zaključno 22.11.2009. na iznos od 15,64 eur u razdoblju od 30. 11. 2009. do zaključno 20.12.2009. na iznos od 20,06 eur u razdoblju od 31. 12. 2009. do zaključno 20.01.2010. na iznos od 22,07 eur u razdoblju od 31. 01. 2010. do zaključno 21.02.2010. na iznos od 27,04 eur u razdoblju od 28. 02. 2010. do zaključno 21.03.2010. na iznos od 26,86 eur u razdoblju od 31. 03. 2010. do zaključno 20.04.2010. na iznos od 29,18 eur u razdoblju od 30. 04. 2010. do zaključno 20.05.2010. na iznos od 39,95 eur u razdoblju od 30. 06. 2010. do zaključno 20.07.2010. na iznos od 53,69 eur u razdoblju od 31. 08. 2010. do zaključno 20.09.2010. na iznos od 51,35 eur u razdoblju od 30. 09. 2010. do zaključno 20.10.2010. na iznos od 48,54 eur u razdoblju od 31. 10. 2010. do zaključno 22.11.2010. na iznos od 63,93 eur u razdoblju od 31. 12. 2010. do zaključno 19.01.2011. na iznos od 63,36 eur u razdoblju od 31. 01. 2011. do zaključno 21.02.2011. na iznos od 68,23 eur u razdoblju od 28. 02. 2011. do zaključno 20.03.2011. na iznos od 64,32 eur u razdoblju od 31. 03. 2011. do zaključno 19.04.2011. na iznos od 73,79 eur u razdoblju od 30. 04. 2011. do zaključno 19.05.2011. na iznos od 87,84 eur u razdoblju od 31. 05. 2011. do zaključno 19.06.2011. na iznos od 101,69 eur u razdoblju od 30. 06. 2011. do zaključno 19.07.2011. na iznos od 113,08 eur u razdoblju od 31. 07. 2011. do zaključno 21.08.2011.

VII. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici ČR troškove parničnog postupka u iznosu od 1.410,39 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja tj.25.travnja 2025. g. pa do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 16.4.2021. tužiteljica navodi da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 418-50-3950002 dana 5.3.2007. solemniziran kod javnog bilježnika Marije Ivančić broj Ov-3771/07 6.3.2007. prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 29.735,82 CHF za kupnju vozila. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci prema ugovoru o kreditu uz redovnu kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama kreditora, a na dan sklapanja je ista iznosila 7,20% godišnje.

Valja istaći da je nedvojbeno da je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu P- 1401/2012 koju tužiteljica navodi u tužbi, a u sporu tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, potvrđena presudom Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018. g. Visokog trgovačkog suda RH te presudom Rev- 2221/2018 od dana 3.9.2019.g. Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da tuženik (banka) prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.9.2003 do 6.8.2007. i to čl. 81., 82., 90, a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96., 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Povodom istaknutih revizija tuženika, Vrhovni sud RH je u presudi Rev- 2221/18 od 3.9.2019. odbio revizije tuženih i potvrdio presudu nižestupanjskih Trgovačkih sudova. Presuda Rev-2221/18 je obvezujuća za nižestupanjske sudove. Nadalje, tužiteljica ne spori činjenicu da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena tzv. valutna klauzula, odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute RH (kuna) u odnosu prema stranoj valuti to jest u ovom pojedinačnom slučaju, vrijednost švicarskog franka - CHF, ali tužiteljica osporava valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima.

Tužiteljica prilikom zaključenja ugovora kao prosječni potrošač nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, dok je tuženiku, kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi, to bilo poznato ili moglo biti poznato, iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije postupao u dobroj vjeri. S obzirom da odredbe Ugovora nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično tome ništetne. Tužiteljica ističe da je Ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu. Isto tako tužiteljica ističe da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s tužiteljicom korisnikom kredita nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Ističe da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa više puta mijenjala sukladno jednostranim odlukama tuženika na štetu tužiteljice. Navedena odredba čl. 2 predmetnog Ugovora, po kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena je ništetna iz razloga nepoštenosti. Ističe da prije svega valja napomenuti kako je predmetni Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor te da se o odredbi čl.2. o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno nije pregovaralo. Nije upozorena na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta te brojnih faktora koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na duži rok, te ukazuje da je tuženik prikazao tužiteljici svoju ponudu kao najpovoljniju moguću, preporučujući sklapanje kredita u švicarskim francima radi niže kamatne stope, ali je pri tome prešutio rizik tečajnih razlika. Ukazuje da sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su ništetne. Konačno postavljenjem tužbenim zahtjevom traži ( podnesak 1.7.2024.) prihvaćanje zahtjeva sadržaja citiranog kao u izreci s time da zakonske zatezne kamate na pojedino navedeno novčane iznose potražuje od datuma dospijeća, a ne od datuma plaćanja, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu (list 88) u kojem osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Smatra da je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne. Ističe kako su odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi Ugovora jasne, uočljive i razumljive te tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora. Ističe prigovor zastare potraživanja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate. Ističe (list 274) da nema prigovora na matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka.

3. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 418-50- 3950002 u preslici od 5. ožujka 2007., solemnizaciju privatne isprave javnog bilježnika Marije Ivančić iz Solina broj OV-3711/07 od 6. ožujka 2007., presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4 (list 16-37 sudskog spisa), presudu i rješenje VSRH broj Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015. (listovi 38- 57 sudskog spisa), odluku Ustavnog suda RH U-III-2521/2015, prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31. ožujka 2007. do 4. ožujka 2021., dopis tuženika tužiteljici od 19. studenog 2007., 14. svibnja 2008. i 11. veljače 2009., otplatni plan, zahtjev za kredit, promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih vozila u razdoblju od 1. veljače 2007. do 31. ožujka 2007., tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF – prosječne veličine za kvartal, nalaz i mišljenje dao je sudski vještak Darko Prpić za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (listovi 230-245 sudskog spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice, odnosno izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, a stranke ( list 295 - roč. 20.3.2025. ) izričito upitane i upozorene na posljedice tereta dokazivanja radi utvrđivanja osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva suglasno su istakle da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga i predložile raspravu zaključiti i suditi temeljem stanja spisa.

Saslušavanje javnog bilježnika bilo bi bespredmetno jer on niti je stručan niti ovlašten za tumačenje tužiteljici spornih ugovornih odredbi, a niti ima saznanja o tome kako je tuženik postupao prilikom zaključenja ugovora i tijekom otplate kredita. Saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Od saslušanja predloženih svjedoka stranke su odustale.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud je donio odluku kao u izreci.

Svako daljnje izvođenje dokaza bilo bi nepotrebno i protivno čl. 10 ZPP.

5. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili predmetni Ugovor o kreditu 5.3.2007. solemniziran 6.3.2007. na iznos 29.735,82 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje, promjenjivu – vidljivo iz Ugovora o kreditu. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno je li riječ o ništetnim odredbama u svezi kamatne stope i valutne klauzule i pripadaju li tužiteljici utuženi iznosi pretplate po osnovi valutne klauzule te kamatne stope.

6. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 29.735,82 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Prema čl. 2. ugovorena je redovna kamata: 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Prema čl. 6 namjena je kupnja vozila.

7. Tužiteljica ČR (list 279-280 - ročište 21.5.2024.) u svom logički povezanom i stoga uvjerljivom iskazu navodi da su suprug i ona odlučili kupiti novo vozilo za njihove osobne potrebe i nije se radilo o kupnji vozila za obavljanje bilo kakve profesionalne djelatnosti, odnosno za bilo kakve poslovne svrhe. Niti suprug niti ona nisu bili obrtnici. Otišli su u autokuću i izabrali vozilo i to prosječno vozilo za njihove financijske uvjete i u autokući su ih uputili na tuženika i na još neke druge banke. U autokući im je rečeno da mnogo ljudi uzima kredit kod tuženika tako da su otišli kod tuženika zahtijevajući kredit za kupnju vozila jer su željeli kupiti novo vozilo, a s obzirom da im je vozilo koje su do tada koristili bilo staro i dotrajalo. Nadalje, navodi da im u banci nisu nudili kredit u kunama, iako je pitala koje su moguće opcije dobivanja kredita te joj je samo ponuđen kredit u EUR u kunskoj protuvrijednosti i CHF kredit u kunskoj protuvrijednosti s time da je bankovni službenik naveo da je puno povoljniji kredit u CHF. Ističe da je 2007. godine bila mlađa osoba i nije imala nikakvih iskustva u vezi bankarskih poslovanja i prihvatila je ono što im je od strane banke navedeno kao njihov najpovoljniji proizvod i vjerovala je banci. Pročitala je Ugovor koji je sadržavao više strana i vjerovala je da je to sve najpovoljnija opcija za nju, a radilo se o tipskom Ugovoru po principu "uzmi ili ostavi". Bila je uvjerenja da rate neće toliko rasti koliko su rasle i njezina početna rata bila je oko 1.800,00 kuna što je bilo ispod 1/3 njezinih primanja, a najviša rata kasnije bila je oko 3.000,00 kuna, što je prelazilo polovinu njezine plaće. Ističe da je uredno otplatila kredit i da ga je osobno otplaćivala i nitko drugi umjesto nje putem trajnog naloga s time da je morala nekoliko puta mijenjati trajni nalog zbog promjene kamatne stope. Nije bilo razdoblja koliko se sjeća kada je tečaj bio niži i rate su rasle. Prilikom zaključenja Ugovora nije tražila pojašnjenja odredbi Ugovora jer joj je navedeno u banci da je to za nju najpovoljnija opcija i povoljan kredit. Nije tražila raskid Ugovora jer je željela sve svoje preuzete obveze ispuniti i dobiti vozilo. Valutnu klauzulu je protumačila kao iznos strane valute koji ona mora plaćati u protuvrijednosti kuna. Ne sjeća se da li je uz Ugovor ikada zaprimila Opće uvjete banke. Ističe da nije bilo nikakvog pojedinačnog pregovaranja sa bankom o pojedinim ugovornim odredbama jer se radilo o unaprijed pripremljenom Ugovoru od strane banke. Prilikom sklapanja Ugovora nije bila svjesna ekonomskih posljedica te nije smatrala da će baš toliko rasti stopa i tečaj. Fiksna stopa nije joj ponuđena, a ona je pitala u banci postoji li neka opcija prema kojoj ću ona uvijek plaćati isti iznos rate kredita i rečeno joj je da nema te opcije. Ističe da je točno da je dobivala dopise banke o promjeni kamatne stope i temeljem toga je odlazila u Zagrebačku banku kod koje je imala otvoren tekući račun kako bi promijenila na trajnom nalogu da se ispravno vrše isplate tuženiku. Kredit je u cijelosti otplatila. Ističe da joj nitko u banci nije pojašnjavao svaku pojedinu odredbu ugovora, a kod bilježnika je izvršila solemnizaciju Ugovora, te joj bilježnik nije ništa objašnjavao o samom Ugovoru, već joj je rekao da ukoliko dođe do neplaćanja kredita da onda može doći do pljenidbe vozila.

Sud je prihvatio tvrdnje tužiteljice koje nisu u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima, a osobito cit. dokumentacijom.

8. Presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 1. 1. 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. U smislu čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene.

11. Ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika sklopljen je upravo u razdoblju obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pa uvažavajući i sadržaj Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika primijetiti da sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

12. Ovaj sud utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

13. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Trgovac ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

14. Kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

15. Posljedica nepoštenih odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18 i 126/21 dalje: ZOO).

16. Kako odluka o tome je li odredba Ugovora o kreditu ništetna predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za isplatom, to je sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a, uvažavajući sve naprijed navedeno, ovaj sud utvrdio ništetnom odredbe prijepornog Ugovora o kreditu kako je navedeno u izreci, tj. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

17. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na zatraženu isplatu tj.povrata preplaćenog glede valutne klauzule.

18. Čl. 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Čl. 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim u svezi valutne klauzule, to je temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužiteljicu upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici pripada od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa tj. dana plaćanja, a ne dospijeća pa je valjalo odlučiti kao u izreci (tč. Vi VI izreke). Tužitelj je svoj konačno postavljeni tužbeni zahtjev uskladio s rezultatima stručno, objetkivno i obrazloženo izrađenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darfin d.o.o. po sudskom vještaku Darko Prpić u ukupno i pojedinačno navedenim iznosima na koji matematički izračun vještaka stranke ističu da nemaju primjedbi. Vještak ističe (list 244-245 spisa) da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 5.668,57 eur tj. 1.459,65 eur-razlika anuiteta s osnove promjena kamatne stope i 4.208,92 eur-razlika anuiteta s osnove valutne klauzule. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -859,49 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi

-114,08 EUR.

20. Kamatna stopa dosuđena je po stopi u smislu čl. 29 st. 2 ZOO (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB (Narodne novine 132/07) do 31.7.2015., a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a kamate na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona.

21. U pogledu ništetnosti valutne klauzule mjerodavna je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni br. Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. Pravomoćne presude po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mogu se primijeniti u ovom slučaju kako u pogledu ništetnosti tako i kod rješavanja prigovora zastare. Tužiteljica je tužbu podnijela 16.4.2021. pa je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225 ZOO (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21). Pravomoćnim okončanjem spora (14.6.2018.) pred Visokim trgovačkim sudom RH zastara počinje teći iznova. Slijedom svega navedenog neosnovan je prigovor zastare (glede valutne klauzule).

22. Što se tiče negativnih razlika valja istaknuti da tužiteljica u ovom postupku potražuje upravo razlike više plaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF tj. obuhvaća u tužbenog zahtjevu samo razdoblje preplate dok tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev ili sl. i sud je vezan tužbenim zahtjevom tužitelja (čl. 2/1 ZPP) i sud je u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik za razliku od tužiteljice nije potrošač te se na njega ne može odnositi kolektivna zaštita pa za eventualno nastale "negativne razlike" u korist tužiteljice u odnosu na početni tečaj CHF ne postoji odgovornost potrošača. Prema tome, tužiteljica za razliku od tuženika nije nepošteni stjecatelj. Kolektivna tužba štiti tužiteljicu, a ne tuženika.

23. Sporna je odredba čl. 2. predmetnog ugovora u kojoj je navedeno: " kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora". Odredbom čl. 81. st. 1. t. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, 46/07 i 79/07) propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je ista materija bila jednako regulirana i odredbama Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 89/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) u čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stopa ugovorene kamate kao takva mora biti određena, odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO-a). Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava. U konkretnom slučaju, ugovorene promjenjive kamatne stope bile su sastavni dio ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane banke i tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja korisniku kredita nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora; takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, ovdje tužiteljice kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, ovdje tuženika kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zlouporabe prava. U vezi promjene kamatne stope nije se u ugovoru navelo egzaktne, jasne i provjerljive parametre o načinu promjene kamatne stope čime de facto proistječe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o odluci samog tuženika. S obzirom da je promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika (čl. 2. predmetnog ugovora) bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaja na nju, a kojom odredbom je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta obveza koju tužiteljica nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne ugovorne strane, ovdje tužiteljice u odnosu na drugu ugovornu stranu, ovdje tuženika, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

Odredba čl. 2 predmetnog ugovora o kreditu u kojoj je navedeno: "kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora" je neodređena i neodrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, takvu nejasnu odredbu je sastavio tuženik kao bankar i osoba od koje se traži povećana pažnja treba tumačiti u korist tužiteljice te je takva ugovorna odredba ništetna jer je protivna prisilnom propisu na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a. U konkretnom slučaju, dijelovi odredbe čl. 2. predmetnog ugovora kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo je ništetna na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a.

24. U dijelu čl.1 kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna jer je navedenom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita koji je tuženik isplatio tužiteljici. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer definira obvezu tuženika, a ne tužiteljice, a iznos visine kredita je bitan sastojak ugovora o kreditu te bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica nije dokazala ništetnost odredbe čl.1. pa je u tom dijelu zahtjev valjalo odbiti.

25. Glede zahtjeva za isplatom iznosa na ime povrata preplaćenih iznosa zbog ništetnosti dijela odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope nastupila je zastara pa je taj tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 16.4.2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se treba primijeniti čl. 225. ZOO-a,( ranije čl. 371 ZOO) koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., to je vidljivo da je predmetna tužba podnesena izvan roka i da je nastupila zastara, uslijed čega se prigovor tuženika da je nastupila zastara smatra osnovanim. Naime, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno je počela teći 14.6.2014. od presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 pa bi zastarni rok istekao 14.6.2019

26. Parnični trošak dosuđen je primjenom čl. 154 st. 2. ZPP. ( VPS u tužbi 5.646,71 eur + 1.327,23 eur = 6.973,94 eur, a od 12.4.2023. 5.668,57 eur + 1.327,23 eur = 6.995,80 eur)

Tužiteljici je priznat potrebni trošak

- sastava tužbe od 16.4.2021. po Tbr 7/1 - 100 bodova

- sastava podneska od 18.10.2021. po Tbr 8/1 - 100 bodova

- sastava podneska od 20.9.2021. po Tbr 8/1 - 100 bodova

- zastupanja na ročištu 29.9.2022. po Tbr 9/1 - 100 bodova

- sastava podneska od 29.9.2022. po Tbr 8/4 - 25 bodova

- sastava podneska od 12.4.2023. po Tbr 8/1 - 100 bodova

- sastava podneska od 29.9.2023. po Tbr 8/1 - 100 bodova

- zastupanja na ročištu 13.10.2023. po Tbr 9/1 - 100 bodova

- zastupanja na ročištu 21.5.2024. po Tbr 9/1 - 100 bodova

- sastava podneska od 1.7.2024. po Tbr 8/2 - 50 bodova

- zastupanja na ročištu 20.3.2025. po Tbr 9/1 - 100 bodova

- trošak PDV 25% 487,50 eur

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 51,46 eur po Tbr 1 t.1.TSP – list 85 spisa, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur – list 246 spisa, što iznosi ukupno 2.820,72 EUR pa kako je omjer uspjeha u sporu tužiteljice glede osnova i visine oko 75%, a tuženika 25%, tuženik je dužan nadoknaditi 50%(75% minus 25%) potrebnog troška tužiteljici tj. iznos od 1.410,39 eura. Trošak ročišta za objavu i uručenje presude nije priznat jer se ne smatra neophodnim troškom, a s obzirom da se presuda može preuzeti i u zgradi suda na dan objave, a ne samo na ročištu povodom objave presude

27. Sve je dosuđeno primjenom čl. 155 ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu, 25. travnja 2025.

Sutkinja:

Snježana Lukša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa ove presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 73 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku-Narodne novine 25/13).

DNA:

- pun. stranaka