REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-572/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Rešetaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Rešetar & Partneri, Osijek, protiv tuženika ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-323/2022-40 od 20. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika ... [adresa] djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda Osijeku, poslovni broj: P-323/2022-40 od 20. svibnja 2024. u pobijanoj točki I i II izreke.

II Žalba tuženika ... [adresa] djelomično se prihvaća te se preinačava presuda Općinskog suda Osijeku, poslovni broj: P-323/2022-40 od 20. svibnja 2024. u odluci o troškovima postupka (točka III izreke) tako da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.462,50 eura (umjesto iznosa od 2.135,89 eura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 20. svibnja 2024. godine, pa sve do isplate, po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

IV Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovor namjenskom o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 14. ožujka 2007. godine između ... [adresa], pravnog prednika tuženika ..., i tužitelja PH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], potvrđen dana 15. ožujka 2007. kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa iz Osijeka, pod brojem Ov-5.635/07., i to

- dio odredbe čl. 2. koji glasi: „Kunskoj protuvrijednosti…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja.“

- dio odredbe čl. 3. toč. 2. koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“,

- dio odredbe čl. 3. toč. 3. koji glasi: “... obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.“

- dio odredbe čl. 3. toč. 4. koji glasi: “Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja:“

- dio odredbe čl. 3. toč. 5. koji glasi: „ …plaćaju se sukladno odredbama iz ovog članka…“

- dio odredbe čl. 4. koji glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom.“

II. Nalaže se tuženoj [obrt]d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju PH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti, isplati iznos od 632,90 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 2,19 EUR od dana 13.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 14,10 EUR od dana 02.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,81 EUR od dana 02.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 15,75 EUR od dana 02.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,95 EUR od dana 02.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,92 EUR od dana 02.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,34 EUR od dana 02.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,98 EUR od dana 02.05.2009.. pa do isplate,

- na iznos od 12,11 EUR od dana 11.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,59 EUR od dana 11.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR od dana 11.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,12 EUR od dana 11.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 485,72 EUR od dana 26.09.2009. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate do 31. prosinca.2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.135,89 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 20. svibnja 2024. godine, pa sve do isplate, po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da županijski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbenog postupka.

2.1. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 154. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) budući da prvostupanjski sud nije obrazložio pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 4. Ugovora o kreditu, a tuženiku zbog ništetnosti ove odredbe nije naložena isplata novčanog iznosa na temelju stjecanja bez osnove, zatim jer je tužitelj podnescima od 12. prosinca 2023. i od 25. ožujka 2024. smanjio tužbeni zahtjev, čemu se tuženik protivio pa da je prvostupanjski sud trebao presudom odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom koji prelazi iznos od 632,90 eura u skladu s odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, slijedom čega tuženik ističe povredu članka 354. stavka 1. ZPP-a u svezi članka 193. i članka 325. stavka 1. ZPP-a. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a ističe i iz razloga što prvostupanjski sud prema mišljenju tuženika nije proveo test transparentnosti iz Zakona o zaštiti potrošača i to unatoč tome što su odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i lako uočljive pa da je to protivno i praksi Suda Europske unije.

2.2. U daljnjim žalbenim navodima tuženik ističe da je nejasno zašto prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prijedlog za provođenje financijskog vještačenja jer ako sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna da je tada zapravo riječ o kunskom kreditu i da je slijedom toga jedino ispravno primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za takve kunske kredite u predmetnom razdoblju,

2.3 Osim toga tuženik ističe da su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva jedino u postupcima naknade štete, a nisu primjenjiva u postupcima koji se vode radi stjecanja bez osnove, zatim da su ugovaranjem valutne klauzule u konkretnom slučaju tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja, što je razvidno iz činjenice da su u ponudi tuženika istovremeno bili krediti s različitim valutama i da je tužitelj imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika i ni na koji način nije bio prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takvom valutnom klauzulom, zatim da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: U-I-392/2011 potvrdio da valutna klauzula nije ništetna, da isto tako nije ništetna niti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jer ista nije zabranjena, odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu, a da bi se o ništetnosti kamatne stope moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. Zakona o obveznim odnosima te s obzirom da je riječ o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača/03, a da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope isključivo prema tržišnim parametrima, a ne arbitrarno kako to neosnovano i paušalno navodi prvostupanjski sud.

2.4. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan jer da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, nije mogla prekinuti tijek zastare s obzirom da restitucijski zahtjev zastarijeva za pet godina, što proizlazi iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, a u člancima 240. i 241. Zakona o obveznim odnosima izrijekom su navedeni slučajevi koji dovode do prekida zastare. S obzirom da tuženica nije bila stranka kolektivnog spora, a da je od sklapanja ugovora o kreditu proteklo je više od pet godina, ističe da je potraživanje tužitelja u zastari.

2.5. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka navodeći da je vrijednost predmeta spora 632,90 eura koliko iznosi glavnica pa da je prvostupanjski sud pogrešno vrednovao radnje tužitelja sa 75 bodova umjesto 50 bodova, slijedom čega je pogrešno primijenio Odvjetničku tarifu, zatim da podnesak od 25. ožujka 2024. nije obrazloženi podnesak jer je njime isključivo specificiran tuženi zahtjev, što je tužitelj bio dužan učiniti još u tužbi, kao i podnesak od 12. prosinca 2023. te da su podnesci od 27. siječnja 2023. i 18. listopada 2023. požurnice koje nisu bile potrebne za vođenje spora, da je prvostupanjski sud priznao tužitelju sudsku pristojbu za tužbu i presudu, iako su potrošači oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi, kao i da su tužitelju pogrešno dosuđeni troškovi za sve poduzete radnje prema vrijednosti boda u iznosu od 15,00 kn, iako je navedena vrijednost boda stupila na snagu tek 5. studenog 2022.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni dostatni razlozi koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, tako se ista presuda može ispitati, dok u odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 4. Ugovora o kreditu, odnosno na deklaratorni tužbeni zahtjev u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te u ovom dijelu istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, valja reći da nakon zaključenja glavne rasprave, dakle u postupku po pravnim lijekovima nije dopušteno isticati prigovor nepostojanja pravnog interesa jer postojanje pravnog interesa mora postojati do zaključenja glavne rasprave, do kojeg trenutka je prvostupanjski sud ovlašten deklaratornu tužbu zbog eventualnog prestanka postojanja pravnog interesa odbaciti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Rev-2064/1997 od 20. listopada 1999. i Revr-735/2014 od 23. ožujka 2016.). Slijedom toga, kad je već prvostupanjski sud donošenjem meritorne odluke o deklaratornom tužbenom zahtjevu, tužitelju dao pravni interes za vođenje parnice, u postupku po pravnim lijekovima se ne može dopustiti preispitivanje postojanja pravnog interesa za vođenje parničnog postupka.

5.1. Nadalje, nije počinjena niti jedna od ostalih apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud, u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, kao niti relativno bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 193. i članka 325. stavka 1. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik, ističući da je prvostupanjski sud trebao presudom odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom koji prelazi iznos od 632,90 eura jer je tužitelj podnescima od 12. prosinca 2023. i od 25. ožujka 2024. povukao dio tužbenog zahtjeva, čemu se tuženik protivio. Naime, odredbom članka 341. stavka 2. ZPP-a propisano je da, ako se presuda suda prvog stupnja pobija žalbom samo zato što sud prvog stupnja nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda. Ukoliko tuženik žalbom ne pobija presudu suda prvog stupnja samo iz razloga što istom nije odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva, nego i iz drugih razloga, tada se takva žalba tuženika ne smatra prijedlogom za donošenje dopunske presude. Ovo stoga jer prema odredbi članka 339. stavka 1. ZPP, ako je sud propustio odlučiti o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio odlučiti o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni, dok prema stavku 2. tog članka, ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku iz stavka 1. ovoga članka, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena. Stoga je tuženik, ukoliko je smatrao da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o svim zahtjevima stranaka, odnosno o ukupnom tužbenom zahtjevu, imao mogućnost, u roku od 15 dana od dana primitka presude, podnijeti prvostupanjskom sudu prijedlog radi donošenja dopunske presude pa je žalba tuženika u ovom dijelu nedopuštena.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te kondemnatorni zahtjev za isplatu mjesečnih razlika plaćenih anuiteta kredita po osnovi valutne klauzule.

7. Prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja utvrđujući da je tužitelj potrošač, da su odredbe kredita u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nepoštene, odnosno ništetne, pozivajući se ujedno i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014 i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, zatim da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja i da je tužiteljevo potraživanje osnovano na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO).

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika ... [adresa] ([obrt]), kao davatelj kredita, zaključili su 14. ožujka 2007. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj: 5140230452-20010420513/2007 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju odobren kredit za kupovinu motornog vozila i plaćanje premije osiguranja u iznosu od 24.100,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita;

- da je ugovoreni rok otplate kredita 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, u mjesečnim anuitetima, plativo u kunama i obračunato po srednjem tečaju banke na dan dospijeća;

- da je ugovorena redovna kamata od 5,10% godišnje, te da se tužitelj obvezao platiti predniku tuženika kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke;

- da je kredit otplaćen u cijelosti.

9. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenih iznosa i u kojem iznosu u odnosu na valutnu klauzulu i je li nastupila zastara potraživanja.

10. Tuženik je sveopći pravni slijednik ... [adresa], koja je sklopila potrošački ugovor s tužiteljem te je presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenima u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava, sukladno odredbama Glave 32. ZPP-a, utvrđeno je da je ... sa sjedištem u [adresa] (kojoj je 2009. godine pripojena ...), odnosno ... (nakon promjene tvrtke ...), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača sklapajući u razdoblju od 2003. do najkasnije prosinca 2008. godine, ugovore o kreditu s nepoštenim odredbama o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva na temelju jednostrane odluke banke. Nakon statusnih promjena ..., a potom ..., nastavila je naplaćivati anuitete po osnovi spornih ugovornih odredaba, što znači da nije moguće zanemariti da je kredit otplaćivan nakon statusnih promjena i da imovinske koristi stečene na temelju ništetnih ugovornih odredaba ulaze u imovinu tuženika. ... [adresa] u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnijeg presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt jer je pripojena tuženiku radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže na tuženika, neovisno o tome je su li tuženik ili ... [adresa] zaključili ugovor s tužiteljem. ... je 2009. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo kako prava ... [adresa] kojima je znatno povećao svoju imovinu, tako i obveze ... kao pripojenog društva pa je pravilno i zakonito prvostupanjski sud utvrdio odgovornost tuženika u ovom sporu. Dakle, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tuženik od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje ZZP/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09; dalje ZZP/07) i to članka 96. i članka 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

12. Nadalje, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

13. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U- III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza, a nasuprot žalbenim navodima tuženika, proizlazi da tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora nije dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, pa tako i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP/03 u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.

15. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojima, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

16. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako je valutna klauzula kao dispozitivna odredba predviđena nacionalnim pravom (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO), a prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime takva ugovorna odredba kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao korisnika kredita, pa takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe predviđene člankom 22. stavka 1. ZOO.

17. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu ništetne, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a, u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a, a na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka, kojeg je prihvatio kao stručan i objektivan te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi preplatio tuženiku iznos od ukupno 632,90 eura s osnova ništetne valutne klauzule. Stoga, s obzirom da je u postupku je utvrđena ništetnom ugovorna odredba o valutnoj klauzuli pravilno je postavljena osnova financijskog vještačenja.

18. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nametnuo tužitelju pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

19. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 15. travnja 2022., podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara u odnosu na restitucijske zahtjeve na ime ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila.

20. Zbog svega iznesenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je temeljem članka 1111. i 1115. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev tužitelja s pripadajućim zateznim kamatama, zbog čega je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I i II izreke potvrditi.

21. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, kao i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) prema vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje budući je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi prvostupanjski sud donio 20. svibnja 2024., a odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura.

21.1 Međutim, pravilno tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju priznao troškove postupka prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje, s obzirom da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva i da u konkretnom slučaju do povlačenja tužbenog zahtjeva nije došlo nakon djelomičnog udovoljenja zahtjevu tužitelja pa onda nema mjesta primjeni iznimke iz članka 158. stavak 1. ZPP-a i tužitelj u tom slučaju za radnje poduzete nakon smanjenja zahtjeva ima pravo na troškove postupka prema vrijednosti predmeta spora smanjenog zahtjeva. Vrijednost predmeta spora iznosi 632,90 eura pa tužitelju na temelju Tbr. 7. stavka 1. Tarife pripadaju troškovi u visini od 50 bodova, odnosno za tužbu 100,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT-a), za sastav obrazloženih podnesaka od 10. lipnja 2022., 27. rujna 2023., 12. prosinca 2023. i 8. veljače 2024. (Tbr. 8. t. 1. OT-a) svaki po 100,00 eura i za sastav podneska od 18. listopada 2023. i 25. ožujka 2024. 25,00 eura po podnesku (Tbr. 8. t. 4. OT-a) te za zastupanje na ročištima od 5. listopada 2023. 11. ožujka 2024. i 30. travnja 2024. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT-a), što uz PDV na odvjetničke usluge od 25% u iznosu od 212,50, kao i troškove vještačenja u iznosu od 400,00 eura, ukupno iznosi 1.462,50 eura, umjesto dosuđenog iznosa od 2.135,89 eura. Dakle, sukladno žalbenim navodima tuženika, tužitelju nije priznat sastav požurnice od 27. siječnja 2023. jer ista nije bila potrebna za vođenje postupka, a za sastav podneska od 25. ožujka 2024. priznat mu je iznos od 25,00 eura jer se radi o podnesku u kojem je tužitelj na isti način uredio tužbeni zahtjev kao i u podnesku od 12. prosinca 2023., s tim da je povukao dio tužbenog zahtjeva pa se radi o podnesku iz Tbr. 8. t. 4. Tarife. Na temelju članka 11. stavka 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23), tužitelj je kao potrošač oslobođen je od plaćanja sudskih pristojbi pa je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju priznao sudsku pristojbu za presudu i tužbu. Stoga je u odnosu na naprijed navedeno osnovana žalba tuženika pa je prvostupanjska odluka preinačena u točki III izreke na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a.

21.2. U odnosu na preostale žalbene razloge koji se odnose na parnični trošak, valja reći da je prvostupanjski sud osnovano priznao tužitelju sastav podneska od 18. listopada 2023., koji je iznos ovaj sud korigirao na 25,00 eura jer se ne radi o požurnici, nego o dostavi uplatnice za vještačenje, a koji je podnesak bio potreban u cilju ekonomičnosti postupka, kao i za podnesak od 12. prosinca 2023. naknadu za obrazloženi podnesak jer je tužitelj nakon provedenog vještačenja ovim podneskom precizirao tužbeni zahtjev i prihvatio nalaz i mišljenje, nakon što je isti analizirao i provjerio.

22. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom uspio samo u neznatnom dijelu, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a.

23. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora za žalbu jer ova radnja nije bila potrebna za vođenje postupka.

24. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba tuženika je odbijena u odnosu na točku I i II izreke te je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska odluka te je na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a žalba tuženika prihvaćena u odnosu na točku III izreke te je u tom dijelu preinačena prvostupanjska odluka na način naveden u točki II izreke ove presude.

Slavonski Brod, 25. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić