REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-256/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola po sucu toga suda Tamari Došen, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 19. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnice tužitelja a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 25. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.5.2. Ugovora o kreditu broj 326- 137/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 20. prosinca 2006., a koja glasi:

«Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.»

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.8.2. Ugovora o kreditu broj 326- 137/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 20. prosinca 2006., a koja glasi:

«U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.»

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 209,40 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 22. prosinca 2006. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počevši s 30. prosincem 2023. uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 75,20 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 08. travnja 2013. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena za period do 31. srpnja 2015. (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počevši s 30. prosincem 2023. uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 575,78 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana dok se u preostalom iznosu do 785,87 eura zahtjev odbija.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 500,00 eura zajedno sa sporednom tražbinom od objave odluke do isplate.

Obrazloženje

1. Tužbom od 23. travnja 2024. tužitelj navodi da je 20. prosinca 2006. zaključio s tuženikovim prednikom ugovor o kreditu broj 326-137/2009 za kupnju vozila u iznosu kunske protuvrijednosti 22.950,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s otplatom u 84 mjesečna anuiteta od 327,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan dospijeća, da odredba čl. 5.2. popisuje iznos jednokratnih troškova obrade od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, koji se odbija od iznosa kredita prije njegove isplate, ne precizirajući na koje se konkretne usluge ili troškove pa je banka 22. prosinca 2006. zadržala 1.577,00 kuna ili 344,25 CHF-a., da je odredbom članka 8.2. ugovora banci dano pravo da u slučaju prijevremene otplate kredita zaračuna naknadu sukladno svojim odlukama, da je u travnju 2013. prije vremena otplatio kredit, a tuženik mu je zaračunao i naplatio tzv. izlaznu naknadu od 566,61 kuna, da u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa je visina ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranke, netransparentna je i unaprijed formulirana ugovorna odredba kojom se tužitelju kao potrošaču stvara teret, da je tuženik sam jednostrano odredio obvezu tužitelja i njenu visinu, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je ugovorom određena visina tzv. izlazne naknade zbog čega je ugovorna odredba članka 8.2. nepoštena i ništetna. Zahtijeva utvrđenje ništavima odredbi 5.2. i 8.2. ugovora o kreditu te povrat plaćenih iznosa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Odgovorom tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača, osporava osnovu tužbe smatrajući da su osporene ugovorne odredbe jasne i razumljive, usklađene s Direktivom 93/13 EEZ koja ne zahtjeva da potrošači znaju smisao ugovornih odredbi, već samo da o odredbama budu informirani, da naknade ne predstavljaju prekomjerni teret potrošaču niti su ekonomski neopravdane, da nisu zabranjene niti protivne prisilnim propisima, da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova jer bi utvrđivanje visine stvarne štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima s obzirom da tuženik na odobreni iznos kredita plaća kamatu svojim zajmodavcima i pokriva rizik promjene aktivne i pasivne kamatne stope, osporava nemogućnost pregovaranja o ugovornim odredbama, ističe prigovor zastare jer ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora. Predlaže odbijanje zahtjeva i naknadu troška sa sporednom tražbinom.

3. U dokaznom postupku je pročitan ugovor o kreditu i dokumentacija te saslušan tužitelj.

3.1. Člankom 2. ugovora o kreditu broj 326-137/2006 od 20. prosinca 2006. tužitelju je odobren kredit u protuvrijednosti 22.950,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, čl. 5.2. propisan je iznos jednokratnih troškova obrade u iznosu od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita, a čl. 8.2 dano je ovlaštenje banci da u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita zaračuna naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge.

3.2. Prema isplatnom nalogu - obračunu izrađenom 22. prosinca 2006. isplaćeni iznos kredita manji je za troškove obrade od 1,5% ili 1.577,70 kuna te kamate za grace period od 136,16 kuna od odobrenog iznosa kredita 105.179,85 kuna.

3.3. Prema pregledu prometa od 19. ožujka 2024. tužitelju je 5. travnja 2013. naplaćen trošak od 566,61 kunu.

3.4. Tužitelj iskazuje da je pronašao vozilo za osobne potrebe, obišao banke, prikupio svu potrebnu dokumentaciju od poslodavca kako bi banka pripremila ugovor o kreditu, da mu je neposredno prije potpisivanja ugovora službenik rekao da će biti potrebno platiti ulaznu naknadu jer su takva pravila banke, da se ne sjeća da li mu je naknada naplaćena s računa ili je za taj iznos umanjen odobreni kredit, da mu je na pitanje čemu naknada služi odgovoreno da su to bankovna pravila, da je ugovor pročitao na šalteru banke, da su bitni elementi visina odobrenog kredita, kamatna stopa, visina anuiteta i rok otplate upisano kako su dogovorili, da ostale odredbe ugovora tada nije pročitao niti mu ih je pročitao bankovni službenik, da naknada prilikom prijevremene otplate kredita uopće nije bila spomenuta, da je ugovor pročitao kod kuće, ali se ne sjeća da li je pisalo da bi trebao nešto platiti prilikom prijevremene otplate, da je kredit zatvorio godinu dana prije ugovorenog roka otplate jer je htio zatvoriti nekoliko manjih kredita, da nije stekao dojam niti je mislio da može odustati od potpisivanja ugovora jer je auto odabrao, osnovni uvjeti su mu odgovarali, nije smatrao da bi zbog plaćanja nečega trebao odustati od kupnje vozila, da mu u banci nisu pojasnili što ulazna naknada obuhvaća ili što bi bili eventualni troškovi banke, već da to proizlazi iz pravila banke, a on je to mogao prihvatili ili ne, da nije ni pomislio da bi mogao utjecati na visinu ulazne ili izlazne naknade.

4. Utvrđeno je :

- da je tužitelj s tuženikom 20. prosinca 2006. zaključio ugovor o kreditu kojim je tužitelju kao korisniku kredita za kupnju vozila odobren iznos od 22.950,00CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima prema tuženikovom planu otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća, da je kredit otplaćen 8. travnja 2013.,

- da je ugovoreno da će se iznos jednokratnih troškova obrade od 1,5% iznosa kredita banka odbiti od odobrenog kredita prije njegove isplate,

- da je ugovoreno da će banka zaračunati naknadu sukladno svojoj odluci o naknadama u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita,

- da kupnja vozila za vlastite potrebe tužitelju daje svojstvo potrošača,

- da je ugovor o kreditu sastavio tuženik na svome standardnom obrascu,

- da su jednokratni troškovi od 1,5% iznosa kredita, odnosno 344,25 CHF ili 1.577,70 kuna, oduzeti od odobrenog iznosa kredita,

- da je tužitelju naplaćena naknada od 566,61 kuna za prijevremenu otplatu kredita.

5. Prema čl. 29. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine isti se ne primjenjuje na kredite sklopljene do tada osim u slučajevima iz čl. 2. kojim se između ostalih definiraju pojmovi:

„potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja“,

„ugovor o kreditu, u smislu ovoga Zakona, je ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka“ i

„potrošačko kreditiranje je pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu“.

6. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) bio je na snazi do 6. kolovoza 2007. od kada je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.) koji je izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013.) vrijedio do 8. travnja 2014. stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2014., 110/2015. i 14/2019.).

Članak 3. st.1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003,79/2007) definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), važećem u vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača mogla bi se smatrati nepoštenom odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu. U skladu s čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Postupanje u skladu s čl. 62. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača obavještavanjem potrošača nakon sklapanja ugovora o zajmu o svakoj promjeni godišnje kamatne stope ili bilo kojeg drugog troška, u razumnom roku nakon izvršene promjene nema utjecaj na ništavost ugovorne odredbe.

7. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca u pogledu pregovaračke snage i razine obaviještenosti, u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.

Članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može je učiniti bitnom činidbom. Sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba. (Presuda Suda Europske unije od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19)

8. Člancima 1021-1025 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.) uređen je ugovor o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Članak 1022. st.2. Zakona o obveznim odnosima određuje da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka i u slučaju insolventnosti korisnika čak i kad nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravne osobe ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davatelj kredita došao u bitno nepovoljniji položaj. Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, može kredit vratiti prije roka određenog za vraćanje ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, ali je u oba slučaja dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada je kredit trebalo vratiti prema ugovoru. Zakon o obveznim odnosima određuje sadržaj ugovora o kreditu na način da ugovor sadrži uvjete davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao na kojeg se primjenjuju temeljna načela obveznog prava načelo ravnopravnosti, dužnosti suradnje sudionika, načelo savjesnosti i poštenja.

9. Ugovorne odredbe članaka 5. i 8. o „odbijanju od iznosa kredita jednokratnih troškova obrade od 1,5% iznosa kredita“ i „zaračunavanju naknade prema Odluci o naknadama“ u slučaju prijevremene otplate“ kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, unijete su u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta, a po vjerovniku nametnuta obveza, koja nije predviđena Zakonom o obveznim odnosima koji isključivo kamatu smatra cijenom pozajmljenog novca, su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, stoga ništetne u skladu s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima. Prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

10. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike sa sjednice održane 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. Ova tužba je podnesena 23. travnja 2024. za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i isplatu jednokratnih troškova obrade od 1.577,70 kuna koji su 22. prosinca 2006. oduzeti od odobrenog iznosa kredita te naknade zbog prijevremene otplate od 566,61 kune naplaćene 5. travnja 2013.

Budući da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ne može nastupiti niti zastara za potraživanje iznosa naplaćenih prema ništetnim ugovornim odredbama čija visina je utvrđena uvidom u isplatni nalog-obračun i pregled prometa.

11.1. Sukladno čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH („Narodne novine“ br. 57/22. i 88/22.) izvršeno je preračunavanje novčanih iznosa primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro, navedenog u Odluci Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 85/22.).

12. Sporedno potraživanje, zatezna kamata teče od dospijeća, dana naplate novčanih iznosa do isplate, a određena je do 31. prosinca 2007. člankom 277. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91.,73/91.,111/93.,3/94., 7/96.,91/96.,112/99. i 88/01.) u visini utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 72/02., 153/04.), počevši s 1. siječnjem 2008. člankom 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, počevši od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši s 1. siječnjem 2023. po stopi nastaloj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počevši s 30. prosincem 2023. uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

13. Tužitelju je prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi priznat trošak pristojbe na tužbu 6,64 eura, presudu 6,64 eura (odnosno polovicu iznosa od 13,27 eura, sukladno čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama NN 118/2018 i NN 51/2023), nagrade punomoćniku za sastav tužbe, podneska od 12. srpnja 2024., zastupanja na ročištu 6. veljače i 19. ožujka 2025. po 50 bodova, na ročištu za objavu prema Tbr.9.2.OT 25 bodova, ukupno 225 bodova, što primjenom Tbr. 46., 52. t.3. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023.) iznosi 562,50 eura.

13.1. Tužitelju nije priznata nagrada punomoćniku za sastav podneska od 26. lipnja 2024. i cjelovita nagrada za zastupanje na ročištu za objavu.

13.2. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.).

13.3. Sud je na zahtjev tužitelja u skladu s čl. 151. st.3. Zakona o parničnom postupku odredio plaćanje zatezne kamate na troškove postupka po stopi utvrđenoj čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

U Puli 25. travnja 2025.

S u d a c

Tamara Došen

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave odluke. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavna naredba:

1. punomoćnici tužitelja Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule

2. punomoćniku tuženika iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba