Poslovni broj P-1882/2018-124

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ŽL iz [adresa] 110, OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Marku Babiću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika GL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Ivanu Vučićeviću, odvjetniku iz [adresa], radi utvrđenja ništetnosti ugovora i dr., nakon glavne rasprave zaključene 28. kolovoza 2024. godine u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, tuženika i punomoćnika tuženika, 25. travnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je Kupoprodajni ugovor zaključen između ML, kao prodavatelja i tuženog GL, kao kupca od 14. kolovoza 1985. o kupoprodaji k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi oranica, kuća i dvorište ništav te da ne proizvodi pravni učinak prema tužitelju.

II Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola uspostava zemljišnoknjižnog stanja kako je bilo prije provedbe Kupoprodajnog ugovora iz stavka I., na način da se briše uknjižba prava vlasništva u korist tuženika ČL u 4/10 dijela k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te se nalaže uknjižba prava vlasništva ML na 4/10 dijela k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

III Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništavim Kupoprodajni ugovor zaključen između SL, kao prodavateljice i tuženog GL, kao kupca od 14. kolovoza 1985. o kupoprodaji k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi oranica, kuća i dvorište te ništavost očitovanja od 8. veljače 1986. kojim su ovjerovljeni potpisi na navedenom kupoprodajnom ugovoru kao i dio zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva uknjižbu prava vlasništva na ime ML pok. ML.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 8.281,25 eur, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 11. lipnja 2002. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora i očitovanja te uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u kojoj navodi da je tuženik uknjižen kao vlasnik u 8/10 dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja u naravi predstavlja kuću sa dvorištem. Tuženik je postao suvlasnik nekretnine uknjižbom Kupoprodajnog ugovora od 14. kolovoza 1985. Tim je ugovorom otac i prednik tužitelja pok. ŽL otuđio svojih 4/10 dijela nekretnine. Tužitelj, kao pravni slijednik svoga oca, ističe da se takav ugovor ima smatrati ništavim zbog simulacije. Ugovorne su stranke sklopile navedeni ugovor praveći se da ga žele i takvog ga je tuženik isticao prema vani. Cilj spornog kupoprodajnog ugovora je bio osigurati povrat glavnice i kamata tuženiku s osnova više ugovora o zajmu koji su bili sklopljeni između pok. ŽL, oca tužitelja i tuženika, a nikako stjecanje vlasništva nekretnine koja je bila predmet tog simuliranog ugovora te su se upravo iz tih razloga sklapali paralelno i ugovori o zajmu i sporni kupoprodajni ugovor. O predmetnoj nekretnini i o okolnostima njezine prodaje vodilo se puno sporova od kojih se većina još uvijek vodi. Tužitelj ima pravni interes tužbom tražiti utvrđenje ništetnosti Kupoprodajnog ugovora, jer da navedeni ugovor nije sklopljen njemu bi pripalo 4/10 dijela predmetne nekretnine nasljeđivanjem od pokojnog oca.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od dana 27. rujna 2004. osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev. Priznaje da je uknjižen kao suvlasnik u 8/10 dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća s dvorištem. Prije svega poriče aktivnu legitimaciju tužitelja, te navodi kako se majka tužitelja SL u ovosudnom spisu posl.br. P-465/86 odrekla tužbe i tužbenog zahtjeva protiv tuženika ML, oca tužitelja, kao i u spisu posl. br. P-1068/86 u kojem je tobože tražila posjedovnu zaštitu. Tužitelj je pokušao u predmetu posl.br. P-465/86 nastupiti kao pravni slijednik, ali je Županijski sud u Puli potvrdio rješenje Općinskog suda u Puli uz obrazloženje da nikakvog tu sljedništva nema, jer je nakon opisanog odricanja od tužbenog zahtjeva svako sljedništvo nepotrebno i bespredmetno. U podnesku od 05.07.1991. u predmetu posl.br. P-465/86 ML, otac tužitelja, da je u cijelosti porekao tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice priznajući da je prodajna cijena u cijelosti isplaćena, dakle svih 150.000,00 DEM-a, da je dana 14.08.1985. majka tužitelja sama primila prodajnu cijenu, da su potom 08.02.1986. primili iznos od 1.300.000,00 dinara radi plaćanja hipoteke u Zagrebačkoj banci, da su dobili na ruke 40.000,00 DEM-a i da je na ime zajma primljeno 2.680.000,00 dinara. Istovremeno je majka tužitelja izdala očitovanje i punomoć odvjetniku DL iz [adresa] kojom priznaje da su sve radnje koje je taj punomoćnik izvršio u ime i po ovlaštenju SL i ML pravovaljane, da ih SL priznaje, te da istovremeno uvažava zahtjev istog punomoćnika za brisanje predbilježbe na ime EL i RL. Ovim očitovanjem tuženik želi ukazati da tužitelj ne može nastupati kao pravni slijednik svoga oca iz razloga što je u predmetu posl. br. P-465/86 SL ML bio tuženik koji je poricao tužbeni zahtjev SL i koji priznaje postojanje kupoprodajnog ugovora o prodaji kuće u [adresa], čije poništenje ovom tužbom tužitelj traži. Nadalje, navodi kako nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego ga sam ima, a kako otac tužitelja nije imao to pravo na koje se tužitelj poziva, jer je priznao postojanje ugovora, to takvo pravo ne može imati ni sin jer niti je to pravo utvrđeno u ostavinskom postupku ili bilo kojim drugim pravnim aktom. Kako tuženik poriče osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva to predlaže njihovo odbacivanje zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, a podredno odbijanje istih kao pravno neutemeljenih. Također ističe i prigovor presuđene stvari.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u spis posl.br. K-702/87, posl.br. K-226/87 (Kio-109/87, preslik spisa posl.br. P-1086/86, preslik spisa posl.br. P-2206/08 (kasnije P-89/19), izvadak iz zemljišnih knjiga (list 4-9 spisa), presudu na temelju odricanja ovoga suda posl.br. P-465/86, presudu Okružnog suda u Puli posl.br. Gž- 1492/91, rješenje posl.br. P-465/86 od 25. siječnja 2001. i rješenje Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-677/01, očitovanje SL od dana 11. veljače 1986. (list 80 spisa), očitovanje SL od 8. veljače 1986. (list 79 spisa), Ugovor o zajmu od dana 11. veljače 1986. (list 44 spisa), potvrdu od 12. veljače 1986. (list 45 spisa), prijedlog radi upisa brisovnog očitovanja od 27. svibnja 1999. (list 46 spisa), potvrdu od 4. veljače 1986., Kupoprodajni ugovor od dana 14. kolovoza 1985. (list 81-83 spisa), rješenje posl.br. Z-16482/10, pročitani su iskazi parničnih stranaka, svjedoka AL, DL, NL, OL, ĆL, UL.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da su Kupoprodajni ugovor sklopljen između ŠL i prednika tužitelja pok. ŽL kao prodavatelja te tuženika GL kao kupca od 14. kolovoza 1985. i očitovanje od 8. veljače 1986. ništavi te zahtjev za uspostavu zemljišno knjižnog stanja, kako je bilo prije provedbe toga Kupoprodajnog ugovora na način da se briše uknjižba tuženika na 4/10 dijela k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i naloži upis prava vlasništva tužitelja na 4/10 dijela k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

6. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da se radilo o prividnom pravnom poslu koji je prikrivao ugovor o zajmu.

7. Tuženik tvrdi da se radilo o valjanom Ugovoru o kupoprodaji koji je između prednika tužitelja, tuženika i Ž zaključen.

8. U predmetu je dana 19. veljače 2010. donijeta presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev tužitelja, koja presuda je potvrđena odlukom Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-1319/2010 od 16. svibnja 2011.

8.1. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2435/11 od . studenoga 2019. prihvaćena je revizija tužitelja, ukinute su presuda ovoga suda posl.br. P-1365/2002 od 19. veljače 2010. i presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1319/2010 od 16. svibnja 2011. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U rješenju se u bitnome navodi da zakon predviđa više razloga za ništavost pojedinog ugovora. Samim time da je moguće u pogledu nekog pravnog posla zaključiti da nije ostvaren određeni, a isticani razlog ništavosti što samo po sebi ne mora značiti da nije ostvaren neki drugi razlog ništavosti na koje se stranke nisu pozivale. Utoliko stranke mogu pokrenuti novu parnicu i tražiti utvrđenje ništavosti pozivom na neki drugi razlog, pa postoji mogućnost i različitog odlučivanja u različitim predmetima o ništavosti istog pravnog posla. U ovom predmetu se niži sudovi nisu bavili ispitivanjem razloga ništavosti, zbog čega za sada nedostaju činjenice da bi se mogla ispitati pravilnost u primjeni materijalnog prava, slijedom čega je u ponovnom suđenju potrebno voditi računa o navedenom, te ocjenom i pravnog položaja stranaka u ovom postupku u odnosu na druge postupke vođene među strankama, ponovno odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu.

9. Dakle, predmet raspravljanja u ponovljenom postupku je da li Ugovor o kupoprodaji k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 14. kolovoza 1985. zaključen između tuženika i prednika tužitelja pok. ŽL to doista i je ili predstavlja prekriveni ugovor o zajmu s ugovorenom hipotekom u kojem je ugovoreno da po dospjelosti istoga nekretnina prelazi u vlasništvo zajmodavatelja, a koja odredba predstavlja ništavu ugovornu odredbu.

10. U odnosu na isticani prigovor presuđene stvari ukazuje se kako je isti neosnovan, obzirom ne postoji subjektivni identitet svih stranaka postupka sukladno čl. 333. ZPP- a, a i presuda na temelju odricanja donijeta u predmetu ovoga suda posl.br. P-465/86 u odnosu na prednika tužitelja, odnosila se na Kupoprodajni ugovor zaključen između SL i pravnih učinaka u odnosu na SL. Nadalje, u odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije isti je također neosnovan, obzirom se na razloge ništavosti može pozivati svaka zainteresirana strana, a tužitelj kao nasljednik pok. ŽL to je. Takav stav suda prihvatio je i viši sud u svojem obrazloženju.

11. Prednik tužitelja - tužiteljev otac, tužiteljeva majka i tuženik su međusobno i s trećim osobama, a u vezi s predmetom spora, sklapali niz pravnih poslova i sastavljali veći broj isprava.

11.1. Kupoprodajnim ugovorom od 14. kolovoza 1985. (list 81-83 spisa) sklopljenim između ŽL i SL, kao prodavatelja, i GL, kao kupca, ugovoreno je da prodavatelji prodaju, a kupac kupuje obiteljsku stambenu zgradu koja se nalazi u [adresa], Sad 110, 8/10 dijela k. č. br. [katastarska čestica] površine 991 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Člankom II. ugovora utvrđena je kupoprodajna cijena u iznosu od tadašnjih 15.000.000 dinara (petnaest milijuna dinara), za koju se navodi da ju je kupac platio prodavatelju u gotovom novcu, što su potvrdili potpisom ugovora, uz istovremeno odricanje prava potraživanja bilo kakvog daljnjeg iznosa po osnovi kupoprodajne cijene. Člankom III. ovlašten je kupac da se bez ikakve daljnje privole uknjiži u zemljišnim knjigama, a člankom IV. ugovoreno je da u posjed i uživanje nekretnine kupac stupa 30. kolovoza 1985. u 12,00 sati, do kojeg su datuma prodavatelji dužni osloboditi kuću od osoba i stvari i predati je kupcu s ključevima. Člankom V. su prodavatelji preuzeli obvezu ishoditi brisanje upisanog prava zaloga u korist Zagrebačke banke d.d. u iznosu od 2.000.000 dinara, upisano na ime SL do 5. rujna 1985. na način da banci otplate preostali dio kredita. Plaćanje poreza na promet i ostalih pristojba vezanih za prijenos prava vlasništva s prodavatelja na kupca sporazumno je preuzeo kupac. Člankom IX. ugovoreno je da kupac zadržava pravo da nakon izvršene procjene nekretnine i to do 30. kolovoza 1985. odustane od ugovora, a prodavatelji vezano za rezervu kupca preuzimaju obvezu da kupcu vrate primljeni iznos na ime kupoprodajne cijene odnosno zbog devalvacije odnosno pada vrijednosti dinara do kojega obzirom na protek vremena može doći u međuvremenu, u ugovorenoj protuvrijednosti iznosa od 150.000 DEM važećeg na dan 30. kolovoza 1985. Ugovor su potpisale ugovorne strane te svjedoci VL, KL, BL i PL. Na ugovoru je upisan i sporazum ugovornih strana da prodana nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] zahvaća zemljište označeno betonskim i kamenim zidom i žičanom ogradom i sa stražnje strane prodane obiteljske stambene zgrade po samom rubu zgrade. Sporazumno je utvrđeno da otac prodavatelja ŽL, VL ima pravo prolaza po dijelu prodane nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] radi ulaza u garažu, prema svojoj potrebi.

11.2. Sporazumom od istoga dana (omotnica lista 122a spisa P-89/2019) stranke, a zajedno s njima i tuženikov otac BL su ugovorili da se kupoprodajni ugovor neće podnijeti na ovjeru u Općinu Pula odnosno da se neće platiti porez na promet niti pokušati uknjižba do 30. kolovoza 1985. ujutro do kada si ML i SL pridržavaju pravo kao prodavatelji vratiti kupcu iznos primljen na ime kupoprodajne cijene od 15.000.000 dinara odnosno protuvrijednost od 150.000 DEM važeću na dan 30. kolovoza 1985. Na istoj ispravi je rukom dopisani tekst GL koji potvrđuje prijem 20.000 DEM uz naznaku „Ugovor ne ovjeravam odnosno ne naplaćujem porez do četvrtka 4. rujna 1985. u 12,00 sati” (omotnica na listu 122.a spisa P-19/2019).

11.3. Kupoprodajnim ugovorom od 13. rujna 1985. (list 200-201 spisa) prodavatelji su istu nekretninu prodali CL i LL za 15.000.000 dinara. Potpisom ugovora prodavatelji su potvrdili primitak kupoprodajne cijene, a ugovoreno je da će posjed biti predan najkasnije do 15. listopada 1985.

11.4. Prethodno su RL i LL **.**.1984. kao zajmodavci sklopili Ugovorom zajmu s FL kao zajmoprimcem za iznos od 50.000 DEM s rokom povrata do godine dana (list 290-291 spisa P-89/2019). Radi osiguranja vraćanja zajma ŽL dozvolio je zajmodavcima uknjižbu založnog prava na njegovom suvlasničkom dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Još jedan Ugovor o zajmu među istim strankama sklopljen je 15. srpnja 1985. za iznos od 60.000 DEM na vrijeme do 18. kolovoza 1985. (list 292 spisa P-89/2019). Dana 8. kolovoza 1985. između istih zajmodavaca te tužiteljice SL kao zajmoprimca sklopljen je Ugovor o zajmu za iznos od 40.000 DEM s rokom povrata zajma najkasnije do 13. kolovoza 1985. (list 446 spisa P-89/2019).

11.5. Očitovanjem od 25. rujna 1985. (list 13 spisa P-19/2019) FL i SL izjavili su da povlače i da se smatra ništavim očitovanje kojega su sačinili 23. rujna 1985. kojim su otkazali punomoć odvjetniku DL kojom je bio ovlašten da umjesto njih izvrši ovjeru potpisa na Kupoprodajnom ugovoru sklopljenom s GL **.**.1985. Predmetnim Očitovanjem potvrđeno je da punomoć dana odvjetniku DL koja se odnosi na ovlaštenje za ovjeru potpisa i sprovođenje daljnjih radnji po Kupoprodajnom ugovoru ostaje na snazi.

11.6. Dana 3. listopada 1985. sklopljen je Kupoprodajni ugovor između TL kao prodavatelja i GL kao kupca za obiteljsku kuću u [adresa] za prodajnu cijenu od 4.000.000 dinara (list 297 spisa P-89/2019). Prodavatelj je potvrdio da mu je kupoprodajna cijena isplaćena te se obvezao u roku od dva mjeseca srediti imovinskopravne odnose u odnosu na drugog suvlasnika nekretnine ili u protivnom vratiti kupcu kupoprodajnu cijenu.

11.7. Dopisom od 30. studenoga 1985. (list 492 spisa K-226/87) odvjetnik DL upozorio je tuženikovog odvjetnika Momira Kolesara iz [adresa] da treba poduzeti radnje da se „njihova” predbilježba (očito je riječ o predbilježbi RL i LL) briše, a da se za „našu” donese rješenje (očito u korist tuženika), uz zaključak, cit.: „Ne zamjerite mi na mojoj sugestiji, ali smatram da imamo jedan krajnji cilj a to je da se izvrši uknjižba na kuću ako na vrijeme ne plati.”

11.8. Potvrdom od 4. prosinca 1985. odvjetnik TL potvrdio je da je od odvjetnika DL primio 1.856.000 dinara s osnova povrata prodajne cijene iz Kupoprodajnog ugovora sklopljenog između njega i GL (list 299 spisa P-89/2019). Potvrdom od 10. prosinca 1985. (list 200 spisa P-89/2019) odvjetnik DL je u ime GL potvrdio da je od ŽL, a u ime i za račun TL, primio iznos od 1.500.000 dinara s osnova povrata prodajne cijene iz Kupoprodajnog ugovora sklopljenoga između TL i GL.

11.9. U spisu postoji nedatirana Punomoć (list 377 spisa K-226/87) kojom je tuženik opunomoćio odvjetnika DL da nakon isplate obveze o povratu novca FL i SL, a vezano za prodaju objekta u [adresa], može (po isplati) raskinuti ugovor.

11.10. Izjavom o dugovanju od 25. prosinca 1985. (list 125 spisa K-226/87) ŽL izjavio je da je na ime zajma od TL primio 3.000.000 dinara koje mu je voljan vratiti beskamatno do 15. siječnja 1986., a koje je upotrijebio radi isplate svojih vjerovnika, napose GL iz [adresa].

11.11. Tuženik je 20. siječnja 1986. platio porez na promet nekretnina u iznosu od 8.076.923 dinara (list 82 spisa P-19/2019).

11.12. Potvrdom od 4. veljače 1986. (list 199 spisa P-89/2019) ŽL potvrdio je da je primio od Dragana Ašanina 500.000 dinara, a potvrdu su kao svjedoci potpisali HL i PL.

11.13. U Očitovanju datiranom 8. veljače 1986. (list 18 spisa P-89/2019), na kome je SL ovjerila potpis **.**.1986., G i ŽL potvrđuju da je Ugovor od 14. kolovoza 1985. zaključen njihovom suglasnom voljom, da im je odmah isplaćena kupoprodajna cijena u iznosu od 15.000.000 dinara pa su nakon što je kupac platio porez na promet istome dali ključeve kuće i uveli ga u posjed tako da se nalazi u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu. Prodavatelji su potvrdili da je kod njih postojala volja da se nekretnina proda. Očitovanjem je konstatirano da je u međuvremenu, od trenutka potpisivanja Kupoprodajnog ugovora do plaćanja poreza i vršenja uknjižbe od strane kupca, vršena pozajmica od strane prodavatelja kupcu, a koju je pozajmicu kupac prodavateljima vratio u cijelosti te su njihovi međusobni odnosi u cijelosti po tom osnovu raščišćeni.

11.14. Očitovanjem od 8. veljače 1986. (list 43 spisa) SL je povukla otkaz punomoći koju je dala odvjetniku DL **.**.1985. te je navela da je isti ovlašten izvršiti ovjeru potpisa Kupoprodajnog ugovora od 14. kolovoza 1985. kod Općine Pula i drugih radnji koje su vezane uz uknjižbu tog ugovora o zemljišne knjige Općinskog suda u Puli. Ujedno je osnažila radnje koje je imenovani odvjetnik poduzeo 31. siječnja 1986. kada je izvršio ovjeru potpisa Kupoprodajnog ugovora u Općini Pula i zatražio brisanje predbilježbe u zemljišnim knjigama na temelju Kupoprodajnog ugovora za istu kuću zaključenoga između nje i ŽL te LL i RL kao kupaca.

11.15. Očitovanjem od 11. veljače 1986. (list 42 spisa) SL izjavila je da je punomoć izdana odvjetniku DL **.**.1985. i 25. rujna 1985. i dalje u cijelosti na snazi, a koja se odnosi na ovjeru potpisa i druge radnje vezane za provedbu kupoprodajnog ugovora zaključenog 14. kolovoza 1985., da je u prosincu 1985. imala namjeru otkazati tu punomoć o čemu odvjetnika DL nikada nije obavijestila, a opreza radi za slučaj da bi netko osporavao radnje koje je u njeno ime poduzeo odvjetnik DL, konkretno ovjeru ugovora u njeno ime u Općini Pula i zahtjev za brisanje predbilježbe prava vlasništva na ime LL i RL pod brojem Z-3016/86 da se ima smatrati kao da ih je sama poduzela, jer su u skladu s njenom voljom.

11.16. Dana 11. veljače 1986. sklopljen je Ugovor o zajmu (list 44 spisa) između ĐL kao zajmodavca te SL i ZL kao zajmoprimaca za iznos od 2.680.000 dinara do 1. srpnja 1986., a za slučaj da ne vrate primljeni iznos zajmoprimci su se obvezali uvesti zajmodavca u 1/4 caffe bara Zodijak.

11.17. Potvrdom od 12. veljače 1986. (list 45 spisa) SL je potvrdila da je toga dana primila od odvjetnika DL iznos od 1.300.000 dinara, koje je on primio od JL i GL, kako bi s tim iznosom podmirila dug Zagrebačkoj banci d.d. po osnovi kredita i kako bi se na taj način brisala upisana hipoteka na kući u [adresa], Sad 110.

12. Iz zemljišnoknjižnih izvadaka za k. č. br. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 10. srpnja 1986. (list 4-9 spisa) utvrđeno je da je nekretnina bila uknjižena kao suvlasništvo FL i SL, svakoga u 4/10 dijela te IL u 2/10 dijela. Dana 13. rujna 1985. na suvlasničkim dijelovima ŽL i SL predbilježeno je pravo vlasništva u korist RL i LL, a 23. rujna 1985. predbilježeno je pravo vlasništva u korist GL. Dana 24. siječnja 1986. brisane su predbilježbe prava vlasništva te je uknjiženo pravo vlasništva u korist tuženika. Prethodno je, 20. siječnja 1986., na temelju Prijavnog lista Ureda za katastar od 20. siječnja 1986. ispravljena kultura i površina. Na suvlasničkom dijelu SL na predmetnoj nekretnini bilo je uknjiženo pravo zaloga u korist Zagrebačke banke d.d. i to 1.500.000 dinara od 9. prosinca 1982. i 500.000 dinara od 16. svibnja 1983. koje je izbrisano 27. svibnja 1999. na temelju brisovnog očitovanja od 17. prosinca 1999.

13. Kod ovoga suda u odnosu na predmetni Kupoprodajni ugovor i odnose stranaka istoga, vođen je veći broj sudskih postupaka.

13.1. Uvidom u spis ovoga suda posl.br. P-89/19 (ranije P-465/86 i P-2206/08) utvrđeno je da je postupak pokrenut po tužbi tužiteljice SL protiv tuženika 1. Urti FL i 2. GL radi poništenja ugovora o kupoprodaji raskida ili isplate. U tom je predmetu dana 28. listopada 1991. donijeta presuda na temelju odricanja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na 1. tuženika ML. Presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli posl.br. Gž- 1492/91. Zatim je u predmetu rješenjem od 25. siječnja 2001. odbijena subjektivna preinaka tužbe na način da na mjesto tužitelja kao II tužitelj stupi mlt. ŽL. Postupak je pravomoćno okončan na način da je dana 4. svibnja 2021. donijeta presuda kojom je utvrđeno da je Kupoprodajni ugovor zaključen između tužiteljice, kao prodavateljice i tuženog GL, kao kupca od 14. kolovoza 1985. o kupoprodaji k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi oranica, kuća i dvorište ništav te da ne proizvodi pravni učinak prema tužiteljici i da je tuženik GL dužan trpjeti stanje upisa u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Puli- Pola kako je bilo prije provedbe Kupoprodajnog ugovora na način da tužiteljica AL (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] 110, ostane upisana kao suvlasnica u 4/10 dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] oranica, kuća, dvorište, površine 1000 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te je naloženo Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola uspostava takvog zemljišnoknjižnog stanja za slučaj svake naknadne promjene. Istom je presudom odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva da se utvrdi ništavim Kupoprodajni ugovor zaključen između ŽL, kao prodavatelja i tuženog GL, kao kupca od 14. kolovoza 1985. o kupoprodaji k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi oranica, kuća i dvorište. Navedena je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-767/2021-2.

13.2. Uvidom u spis ovoga suda poslovni broj P-1068/86 utvrđeno je da je parnica vođena po tužbi SL podnesenoj 18. srpnja 1986. protiv GL i ĐL radi smetanja posjeda kuće u [adresa], Sad 120. Tužiteljica je 27. veljače 1987. povukla tužbu navodeći da je u međuvremenu uselila u kuću i zadržala posjed.

13.3. Uvidom u spis ovoga suda poslovni broj Kir-151/87, Kio 109/87 odnosno K- 226/87 (razdvojen u K-702/87) utvrđeno je da je vođen protiv okrivljenih ŽL i GL. U tijeku istrage i u kaznenom postupku višekratno su saslušani glavni sudionici predmetnog pravnog posla odnosno pravnog posla sa RL i LL koji je usko povezan s ovim pravnim poslom - ŽL, SL, GL, DL, TL, ĆL, Slobodan Simić, RL i LL.

13.3.1. Protiv ŽL je 29. travnja 1987. bila podignuta optužnica pod brojem K-226/87 zbog devet kaznenih djela, a točkom 9. optužnice optužen je da je 3. studenoga 1984. sklopio Ugovor o zajmu sa RL i LL od kojih je primio 50.000 DEM na rok od jedne godine računajući taj rok od dana sklapanja ugovora uz kamatu od 13.000 dinara dnevno počev od 1. studenoga 1984. te Ugovor o zajmu od 15. srpnja 1985. s istim zajmodavcima od kojih je primio 60.000 DEM s time da taj iznos vrati najkasnije do 16. kolovoza 1985. beskamatno, a kao garanciju da će novac vratiti dozvolio je da zajmodavci u zemljišnim knjigama upišu založno pravo - hipoteku na suvlasničkom dijelu od 4/10 dijela njegove obiteljske kuće u [adresa], Sad 110, ali je prema unaprijed stvorenoj namjeri da se materijalno okoristi nevraćanjem zajma novac potrošio za svoje potrebe te zajmodavce držao u zabludi obećavajući im da će prodati svoju kuću u [adresa], Sad 110 o čemu je s istima zajedno sa svojom suprugom SL sklopio i Kupoprodajni ugovor od 13. rujna 1985. iako je prethodno već sklopio fiktivni Ugovor o kupoprodaji s GL kao garanciju povrata zajma koji mu je dao, a nakon toga doveo u zabludu odvjetnika TL i ĆL obećavši im da će vratiti novac GL i na taj način učiniti nevažeći prvi ugovor o kupoprodaji kako bi se kuća prodala trećim osobama i na taj način namirili vjerovnici pa je TL dao na zajam iznos od 3.000.000 dinara, a ĆL 5.500.000 dinara, međutim kako je ŽL u međuvremenu dozvolio da se GL uknjiži kao vlasnik na njegovoj kući u [adresa], Sad 110, a pozajmljeni iznos nije vratio imenovani su oštećeni za iznose koje su pozajmili okrivljeniku, dakle, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist doveo drugog lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da ovaj nešto učini na štetu svoje imovine čime je počinio kazneno djelo protiv privatne imovine prijevarom.

13.3.2. U odnosu na GL je 29. travnja 1987. podnesen optužni prijedlog da je 14. kolovoza 1985. u [adresa] zajedno s bratom ĐL neovlašteno dao na zajam ŽL iznos od 100.000 DEM s tim da mu ovaj do 30. kolovoza 1985. vrati iznos od 150.000 DEM odnosnu dinarsku protuvrijednost na taj iznos na navedeni dan, na što je ŽL pristao, zbog čega su istog dana sačinili fiktivni kupoprodajni ugovor o prodaji obiteljske kuće ŽL i SL u [adresa], Sad 110 što je trebalo poslužiti kao garancija da će ŽL vratiti novac u ugovoreno vrijeme te su pored toga sačinili i Sporazum od istog dana kojim se sporazumijevaju da se navedeni Kupoprodajni ugovor neće podnijeti na ovjeru Općini Pula i kuća prepisati na GL ukoliko ŽL vrati iznos od 150.000 DEM odnosno dinarsku protuvrijednost na dan 30. kolovoza 1985., dakle neovlašteno dao novac na zajam i pritom ugovorio nesrazmjernu imovinsku korist pa da je time počinio kazneno djelo protiv privatne imovine ugovaranjem nesrazmjerne imovinske koristi.

13.3.3. Rješenjem poslovni broj K-702/87-14 od 31. listopada 1990. kazneni postupak protiv ŽL je obustavljen zbog smrti, dok je kazneni postupak protiv GL obustavljen zbog odustanka od kaznenog progona.

14. Svjedokinja ŠL u iskazu je navela da Kupoprodajni ugovor sa tuženikom nikada nije sklopljen, jer oni kuću nikada nisu prodavali, a sve je nastalo zbog novca kojeg je njezin pok. suprug ŽĐ (Pino) posudio od brata tuženika ĐL. Pok. GĐ posudio je iznos od 100.000,00 DEM sa kamatom od 50% na rok vraćanja od 3-4 tjedna. Ne zna kako je i na koji način pok. GĐ upoznao tuženika i njegovog brata JL, no nakon što on u roku od 3-4 tjedna nije uspio vratiti novac počele su razne garancije za taj novac. Pojasnila je da je novac posudio ĐL, a svi papiri glasili su na njegovog brata GL, ovdje tuženika. Sjeća se da joj je pok. GĐ rekao da je ĐL radi sigurnosti novac njemu dao preko odvj. DL, a ona taj novac nikada nije vidjela i ne zna gdje je završio. Nekoliko je puta pok. GĐ nešto potpisivala, no ne zna što, a i sam GĐ joj je priznao da je nekoliko puta se umjesto nje sam potpisao. Kada joj je predočena potvrda sa lista 45 spisa, navela je da potpis na toj potvrdi nije njen. Zna da je pok. GĐ novac prvi puta posudio od tuženika, odnosno njegovog brata te da bi im kasnije taj novac vratio počeo je pozajmljivati i od drugih osoba pa tako i od nekih taksista sa kojima se vodi neka druga parnica. GĐ je novac vraćao nešto sam, a nešto upravo putem tih drugih osoba, no osobno nikada nije vidjela kretanje toga novca. Ne zna da li je potpisala kupoprodajni ugovor, odnosno da li je ovjerila svoj potpis u pisarnici tadašnje SO Pula. Sjeća se da su jednom prilikom u njihovoj kući u [adresa] nešto potpisivali, a tada je bio prisutan i pok. GĐ, njegov otac te braća ĐL. Kada me pitate da li poznajem osobe KL, BL i MĐ, navodim da iste ne poznajem, odnosno da su to bili neki ljudi od braće BL iz [adresa], a nisu bili prisutni kada je ona potpisivala ugovor. Braća BL u samom početku nekoliko puta su dolazili u kuću u [adresa], misli da im je ključ od kuće dao pok. GĐ, a danas u kući ne živi nitko. U početku kada se događalo sve oko tih novaca, ugovora znala je razgovarati sa GL i ĐL kada ih je sretala u dvorištu, no obzirom su uglavnom prijetili nije imala puno što razgovarati. Pok. GĐ rekao joj je, a što je rečeno i na sudu i za što misli da postoje potvrde da je vratio iznos od 100.000 DEM-a no da nije vratio kamatu. Misli da je to bilo negdje godinu dvije nakon sklapanja ugovora. Pok. ČĐ znali su i pretući, a jednom su ga toliko pretukli da su mu i rebra polomili, a on joj je sam rekao da je to bilo po nalogu braće ĐL. Tuženik, a i njegov brat čitavo su vrijeme govorili da ih kuća ne zanima, da ih zanima samo novac te su na njega vršili razni pritisak, prijetili mu, a kao jamca da su novac dali imali su odvj. DL. Prijetili su mu u [adresa], u [adresa], na ulici, odnosno na razno razne načine. Pok. GĐ nakon sklapanja toga ugovora neko vrijeme je bio u zatvoru pa je otišao u Italiju i nakon toga umro. Jednom prilikom kod njih u kuću došao je na lijep način odvj. DL nakon što se vratio iz [adresa], a gdje je zajedno sa čini joj se g-dinom ĆL avionom putovao i nosio novac koji je GĐ dao za dug te da su mu tamo navodno braća ĐL u njihovoj kući u [adresa] gdje žive prijetili kalašnjikovima i na razno razne načine i to upravo iz razloga što nisu donijeli kompletan iznos novca kako su se dogovorili te je odvj. DL rekao da mu je sve to teško te da više nikada ne bi imao posla niti sa ČĐ niti sa bilo kim drugim te da se «štufa». Misli da je pok. GĐ, ne zna točno u koji spis uložio sve potvrde za novac koji je vratio i koji je vraćen ĐL. Kada joj je predočen Kupoprodajni ugovor sa lista 12. u spisu posl. br. P-465/ 86, navela je kako potpis na ugovoru može biti njen kao i potpis na očitovanju sa lista 42 i 43 ovoga spisa. SĐ nikakav namještaj nije kupila niti je prodala. Kredit Zagrebačkoj banci koja je na spornoj nekretnini imala upisan teret je isplatio odvj. DL, ali ne zna sa čijim novcima da li sa Pinovim ili svojim. Ona M nije darovala sliku kuće u [adresa], ali zna da im je neku sliku koja im se u njihovoj kući svidjela poklonio GĐ jer je morao.

14.1. U ponovljenom iskazu svjedokinja ŠL je navela da je tuženika upoznala kada su bili u tijeku razgovori sa pok. FL, prije toga tuženika nije poznavala, a niti taksiste. Pok. FL joj je rekao da mu je brat od tuženika, ĐL posudio 100.000,00 DEM za koje je još morao vratiti i 50.000,00 DEM kamata i da ona ne zna istinu šta je s tim novcem bilo. Ona i pok. FL prije toga su i prodali neku zemlju, ne zna ni šta je s tim novcem bilo. Nije čula da bi pok. FL kockao i bavio se s nečim sličnim ali da može reći da je on par godina prije toga doživio jednu prometnu nezgodu i da nakon toga nije bio baš svoj, nije bio ubrojiv i da je ona to znala od početka do ovoga i do svih postupaka sigurno ne bi došlo. Od uvijek je ugostitelj, privatnik i u vrijeme sklapanja tih pravnih poslova nikada nikome nisu bili dužni. Pok. FL je sa ranije spomenutim taksistima LL i RL imao neki zajam, koji je navodno vratio i to su sve dogovarali sa pok. odvjetnikom TL te je ona u tom razdoblju nešto pok. FL potpisivala, negdje se on potpisao umjesto nje što je i priznao na sudu, a kasnije ona više u tim poslovima nije sudjelovala. Ona nikada nije dobila nikakav novac niti je vidjela da je netko od tih osoba nekome taj novac dao. Njoj se u kancelariji DL prijetilo od strane g. ĐL, a g. DL je inzistirao da se to sprovede, da plate taj kredit koji je bio za kuću u Zagrebačkoj banci. Naime, oni su htjeli da ona uzme taj novac i odnese u banku za taj kredit a ona nije htjela. U tom trenutku u kancelariji odvjetnika DL bio je ĐL, odvjetnik DL, a ne sjeća se da li je bio tuženik. Shvatila je da su oni novac za taj kredit dali kako bi kuća bila slobodna da bi oni mogli prepisati na sebe i da su oni tu kuću trebali prepisati na sebe kao garanciju dok im pok. FL ne vrati novac. Potvrdu od 12.02.1996. na listu 46 spisa misli da je tu potvrdu potpisao suprug umjesto nje. Ne sjeća se da li je pok. FL bio prisutan u kancelariji DL u isto vrijeme kada i ona, misli da nije u istom trenutku. Kupoprodajni ugovor od 14.08.1985. je potpisala jer ju je pok. suprug molio da ga potpiše, da on s njima ima neki posao, ali da će on taj novac njima vratiti za par mjeseci. Pok. FL je taj novac i vraćao, imao je za to i potvrde. Na sudu su i dostavljene 4 potvrde o povratu novca, ne zna da li je pok. FL vratio 60 % ili 80 % glavnog duga ali kamatu nije vratio. U tu kuću u to vrijeme prvo su ušli taksisti, palili, razbijali, s njima je bio i odvjetnik DL, ĆL, oni su joj prijetili da će od nje kao supruge se naplatiti. Ona i pok. FL su se od sramote rastali. Na sudu je dobila odluke da oni njoj nikada ništa od novaca nisu dali. Kasnije su se iz te kuće iselili, ona je sada prazna, a ključeve ima tuženik. Taj kupoprodajni ugovor je negdje osobno potpisala. Između nje i odvjetnika DL se nešto događalo, ne zna reći šta, ali nešto je bilo. DL prvo je zastupao ŽL pa ĐL, a poslije nikoga jer su se nešto valjda zamjerili. Ne sjeća se da je ona njemu dala neke punomoći, ne zna za šta. Osobno niti je novac dobila niti je bilo šta nekome vratila ni prije ni nakon smrti pok. FL. Zna da je pok. FL novac vraćao ĐL, i ĆL i TL su u sudskim postupcima tvrdili da su i oni posudili novac ŽL, oni su isto tako novac vraćali ĐL, a ne zna da li su vraćali novac koji im je dao ŽL ili nešto svog novca. Navodno je ŽL platio avionsku kartu da odnesu novac u [adresa] DL, pok. Slobodan Simić i ĆL, još je DL govorio da je dobio batine u [adresa] jer da nije donio novaca koliko je trebao. Ne zna koliko su novaca nosili. U to vrijeme misli da je ŽL bio na bolovanju, nakon prometne nesreće koju je doživio i nakon koje je imao hematom na četvrtini mozga i parezu pola tijela, a prije toga radio je u Triglav osiguranju kao procjenitelj šteta i kao sudski vještak. Njoj nikada pok. ŽL nije govorio koji su njegovi planovi s tim novcem koji je posuđivao i nikada nije ni saznala. Pok. ŽL je dobio batina od taksista, slomili su mu dva rebra, pa su ga odveli u Badernu, i tamo ostavili te je još dva puta dobio batina ali ne zna ni gdje ni od koga samo je to na njemu vidjela i kada ga je pitala šta mu se desilo, nije htio reći od straha, nije ni u bolnicu htio ići. Prijetnje je dobivao od ĐL i RL, to joj je on osobno rekao, prijetili su mu i vršili pritisak da taj novac vrati. I njoj je ĐL prijetio, a DL je vršio pritisak i to u kancelariji kod DL, nakon čega je ona to prijavila da se zna da ako joj se šta desi da je za to odgovoran ĐL nakon čega joj više nisu prijetili. Oni su tu kuću nadogradili i u nju se uselili negdje 1984., odnosno 6 mjeseci prije svih ovih događaja, kuću su opremili da bi u njoj mogli spavati, ništa previše jer nisu financijski mogli, bili su mladi te nikad nisu spominjali ni namjeravali da tu kuću prodaju, napravili su je za svoje potrebe. ĐL bio je kod njih u dvorištu, ne zna da li je to bio prvi put da ga je vidjela. Ne sjeća se tko je pisao ugovor o kupoprodaji da li DL ili TL. Misli da je odvj. DL prije nego je otvorio ured radio u Croatia osiguranju i da ne zna tko je zvao DL da dođe u dvorište ali jedino joj je logično da ga je pozvao ŽL jer ga je samo on poznavao. Ne zna koliko je trajalo potpisivanje kupoprodajnog ugovora, nije bila prisutna ni kada se dogovaralo ni kada se novac davao niti zna da li je djed ovdje tužitelja potpisao neki dokument sa ovdje tuženikom glede neke služnosti, ona nije potpisivala nikakav drugi ugovor ili pravni posao, ali sve su to bile nekakve garancije, a nikada kupoprodaja. Navodno su JL i pok. ŽL kod svakoga povrata novca to nešto obnavljali i potpisivali te neke nove stvari ali ona nije bila prisutna. Pok. ŽL je dva puta potpisala neke papire koji su kao bili garancija za kuću, ali nikada novac nije ni primila ni vratila. Isti ugovor kao i sa GL za garanciju potpisan je i sa taksistima RL i LL. Ne zna da li je ikada opozvala punomoć odvj. DL niti da li je išla ovjeriti i potpisati ugovor u Općinu Pula. Nije ni sigurna da li je prvo potpisana garancija za RL i LL ili za GL ali su se vodili i sudski sporovi sa RL i LL. Poznato joj je da LL i RL imaju upisano založno pravo na kuću u [adresa]. Ne zna koliko je ŽL i da li je ŽL bio dužan RL i LL, koliki je dug ostao niti je ona ikada nikakav novac primila niti vratila. Nije vidjela osobno, ali u sudskim postupcima su postojale potvrde da je ŽLI JL vratio novac, nešto u [adresa], nešto u [adresa], nešto u [adresa], pa misli da kada su te potvrde postojale da su oni taj novac i primili, da je kamata na taj posuđeni iznos iznosila 50% odnosno 50.000,00 DEM i uvijek je bila riječ o 50.000,00 DEM, taj se iznos kamate nije mijenjao. Nije joj poznata uloga pok. TL u svezi prodaje kuće RL i LL, niti se sjeća da je ŽLI poklonila sliku, odnosno da mu nikada ništa nije poklonila. Ne sjeća se išta o događaju kada su LL i RL ušli u kuću, palili nešto, ni što je bilo s namještajem u toj kući, taj namještaj njoj nikada nije vraćen niti ju je netko zvao da ga uzme. Kada su iz kuće izašli uzeli su samo osobne stvari, a ništa od namještaja. Namještaj nisu uzimali jer su mislili da će se to riješiti i da će se vratiti u kuću. Iselili su negdje 1985.-1986. godine, preselili su se u stan kod svekrve gdje su i bili prije u neposrednoj blizini. Osobno nije nikome dala ključeve od kuće, to je riješio pok. FL da ne bi opet dobio batina, a misli da je ključeve dao ĐL, ali to nije vidjela. Ne sjeća se da je Zagrebačka banka prihvatila brisovno očitovanje, makar joj je pok. FL rekao da je to riješeno, niti da li se povećao dug pok. FL iz razloga što su Č dali novac za brisanje kredita u banci. Pok. FL je govorio da je bilo toliko puno kamate da koliko god je vratio nikada nije bilo dosta. Nije joj poznato kada se tuženik uknjižio kao vlasnik i koliko primjećuje u kuću sada ne dolazi nitko. Ne sjeća se ni da li su kod nje u kuću dolazili radi sklapanja ugovora, sjeća se da je ĐL donio 150.000,00 DEM za kupnju kuće. Ne sjeća se da li je kuća bila ucrtana u vrijeme kada su se sklapali ti pravni poslovi. Ne sjeća da se da bi poklanja nikakvu sliku DĐ u kancelariji pok. TL. Ne sjeća se koga je TL zastupao da li taksiste ili pok. ŽL. Ne zna da bi pok. FL dolazio u [adresa] da moli S da ne plaćaju porez, nudio 20.000,00 DEM jer da ĆL ima kupca u Njemačkoj za 500.000,00 DEM kojim novcem bi onda ŽL podmirio i taksiste i GLI vratio novac. Ne sjeća se da je GLI nudio neku svoju kuću u [adresa] u [adresa] da oni oslobode njihovu kuću u [adresa] kako bi se ona dala taksistima. Ne sjeća se da su u Dama baru proslavili dovršetak tog pravnog posla i da bi ona tom prilikom ĐL poklonila neku sliku. Ponovila je da ona nikada nikakav novac nije od nikoga primila.

15. Svjedok DL u iskazu je naveo da ne zna kako su stupili u kontakt ML i GL te da je njega pok. ŽL angažirao u kolovozu 1985. kada je došao kod njega i rekao mu da dođe da nešto zaradi. Došao je u [adresa] i pisao je taj kupoprodajni ugovor, odnosno stavio u formu ono što su se pok. ŽL i ĐL dogovorili. Pregovore i namjeru da kupi tu kuću imao je tuženikov brat JL koji je živio tada u Njemačkoj i koji danas više nije živ, a kako je to u to vrijeme bila Jugoslavija kao kupac je naznačen tuženik koji je bio nazočan tamo u to vrijeme. On je napisao ono što su se oni među sobom dogovorili i nikakve sile ni prisile tu nije bilo već stvar njihova dogovora, a i ŠL je dolazila nekoliko puta. Pojasnio je kako je taj ugovor pisao u kući PL, prijatelja ĐL, koja kuća je na 150 metara od kuće pok. ML. ŠL je nekada dolazila u tu kuću i ona je bila upoznata sa svakim centimetrom odnosno milimetrom tog dogovora. To je bio klasični kupoprodajni ugovor ja tebi 150.000,00 DEM, a ti meni kuću. Kako je pok. ML bio jako zagrižen za tu kuću, ta kuća se naslanjala na kuću njegovog oca u jednom dijelu, pok. ŽL je htio da si tu kuću povrati pa je u ugovor stavljen raskidni uvjet da ako uspije vratiti kupoprodajnu cijenu do 30. ili 31.08. da će se onda ugovor raskinuti. Problem je nastao što je bilo dogovoreno da kupac ne predaje ugovor na uknjižbu niti na predbilježbu da se ŽL ne bi stvarali problemi. ĐL da je bio veliki đentlmen po tom pitanju i to se sve poštivalo dok nisu nastali problemi. On je tek kasnije saznao da su ŽL pritiskali RL i LL sa TL jer su imali neke ugovore o zajmu sa kamatom na kamatu ne zna jesu ga tad već bili prebili ili kasnije, a o tome su se kod ovoga suda već vodili postupci. U Ugovoru je bilo utanačeno da nakon što kupci plate porez da će se ovjeriti potpis na kupoprodajnom ugovoru u Općini i upravo u tu svrhu su ŽL ML i ŽL ŠL njemu dali punomoć koju su ovjerili u općini. Problemi su počeli kada je ŽL želio pod svu silu zadržati tu svoju kuću ali nikako nije mogao skupiti dovoljnu količinu novaca koje je trebao vratiti, pritiskali su ga TL i taksisti gdje se u jednom trenutku u igru uključio i ĆL, a tada je otac od ĆL prodao neku nekretninu i on je raspolagao s nekim novcem kojeg je mogao dati u tom klubu. Naglasio je da je 13.09.1985. došlo do prinudnog zaključenja kupoprodajnog ugovora između taksista i pok. ML i ŠL, a kasnije je ĆL govorio da je ta kuća trebala biti njegova. Ti taksisti su pod svaku cijenu htjeli tu kuću za sebe, oni su htjeli materijalizirati svoje minimalno potraživanje na koje su imali ogromnu kamatu, a ne zna prema kome je bilo to potraživanje da li prema ML ili ML i ŠL zajedno, ali je u najvećem dijelu bilo prema ML. Prilikom sklapanja ugovora 13.09.1985. bio je prisutan i pok. Simić, pripravnik kod TL, koji se dosjetio da bi RL i LL mogli upisati predbilježbu svog prava vlasništva na toj nekretnini i tu su nastali problemi. ŽL je navaljivao da se novci skupe, ĆL je neki novac i odnio ali on ne zna kome ni koliko, a ne zna ni da li to zna tuženik, to bi mogao znati njegov brat JL. On osobno nikada nije bio prisutan kada se neki novac davao ili vraćao. Kada je došlo vrijeme da se ugovor potpiše išli su u [adresa] kod te kuće, našli su se u dvorištu i otac od ĐL koji je došao iz [adresa], jer njegovi sinovi kupuju kuću, tada je i ŽL pozvao svog oca da ga upozna da je kuću prodao i u tom trenutku plaću obojica i otac i sin, pok. ML govori ocu da on to mora učiniti i ugovor se potpisuje, u tom je trenutku Urtijev otac ukazao da on ima garažu na toj nekretnini i da mu se dopusti da on može do te garaže prolaziti pa je na taj ugovor naknadno dodana odredba za tu služnost. Nakon toga predan je novac, JL je u ruci imao novac, novčanice od po 1.000,00 DEM i u kuću od ŽL ušli su ŠL, ML i JL ne zna da li je još netko bio u kući ali on osobno nije ulazio jer nije bio pozvan i to je sve što on zna o predaji kupoprodajne cijene. Dobio je ovjerenu punomoć koju je sastavio za ŠL i ML, međutim oni su je pokušali opozvati o čemu je on obavijestio državno odvjetništvo, odnosno podnio prijavu protiv njih, nakon čega su oni njemu i vratili tu punomoć. Istaknuo je da njemu oko sklapanju tih poslova nikada nitko nije prijetio niti ga je tukao, nikakve sile ni ružne riječi prema njemu nije bilo i da su to sve izmišljotine ĆL, TL i te družine te da sada tek vidi da je to bila jako opasna družina, sada bi se to zvalo kriminalna organizacija ali tada se još nije rabio taj izraz ali to je bilo to. Jednom mu je prijetio LL, ali to je bilo kasnije, nije bilo u vrijeme kada se ovaj posao sklapao. Ne može opisati šta je ŠL radila u svemu tome, čas je bila na jednoj strani, čas na drugoj, čas je poklanjala, ne zna kako bi se tu osobu opisalo ali može reći da je njegovo mišljenje da je neke ljude stvorio D a neke druge onaj drugi E, a to stvorenje bi bila upravo ta gđa. ŠL. Ona je tvrdila „ja nisam ništa dobila“, „ma kako nije dobila“, kada joj je on osobno dao 1.300.000,00 dinara koje mu je dao ĐL da da njoj da ona te novce odnese u banku i briše kredit koji je bio upisan na toj kući jer mu je ĐL rekao da utvrdi koji je dug da bi dao novac da se taj dug skine i da je taj novac koji je njemu dao ĐL od 1.300.000,00 dinara on osobno dao ŠL koje je ona odnijela u banku i donijela mu je potvrdu da je kredit otplaćen nakon čega je tražio od banke očitovanje da je kredit otplaćen te po očitovanju od banke predao je zahtjev za brisanje kredita. On je bio punomoćnik od pok. ŽL i nastupao u njegovo ime. Situacija oko pokušaja vraćanja novca trajala je do veljače 1986. kada su kod njega u ured u M. Laginje 3 došli JL, tuženik, još jedan gospodin, ŠL i pok. ŽL i rekli su da su došli da će sada sve riješiti oko te kuće da nitko od nikoga više ništa ne potražuje. U to vrijeme porez je bio plaćen i to dosta visoko preko 50 % od kupoprodajne cijene negdje protuvrijednost od 70.000,00 DEM, ŽL je još tražio neki dodatni zajam od ĐL ne sjeća se u kojem iznosu možda 40.000,00 - 60.000,00 DEM u raznim valutama, bilo je tu švicarskih franaka, bilo je tu i ono što je dano za brisanje hipoteke. Nitko od njih nije bio u nekoj svađi, a niti je ŽL bio svadljiv. On je tada shvatio da su se oni sve dogovorili i Ugovor je nošen na uknjižbu u zemljišne knjige, on je proveden. Dogovor oko sklapanja tog kupoprodajnog ugovora trajao je 3 dana, ŽL je mislio i želio da se zaključi ugovor o zajmu ali je JL bio vrlo konkretan i rekao ili ćeš prodati ili ništa. Po [adresa] i po Istri je kružila priča da se kod ŽL novac može umnožiti i ljudi su stvarno nosili novac i dolazili kao muhe na onu stvar, a sada kada gleda misli da je ŽL bio dužan na sve strane i svi su ga pritiskali. Ne zna da li je GL odnosno JL u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora znao za probleme sa taksistima i da je ŽL dužan, međutim kasnije kada su eskalirali problemi sa taksistima RL i LL koji su po kući palili, pok. ŽL vezali za noge i palili mu vatru ispod glave, to je došlo do ĐL ili GL i oni su ponudili i pružili ŽL zaštitu jer je bilo pitanje posjeda kuće i da ne bi oni ugrožavali taj posjed JL su pružili zaštitu. Kada je došlo do pokretanja postupka od strane Amalije Urti 1986. protiv ĐL i ML, osobno je zastupao ŽL, u tom postupku je ŽL rekao ŠL da on njoj duguje nešto s osnova bračne stečevine ali da ona to ne može tražiti od ĐL. Kada je ŽL preminuo ŠL se u odnosu na njega odrekla tužbenog zahtjeva, a postupak se nastavio samo protiv tuženika. Isto tako se u posjedovnoj parnici odrekla tužbenog zahtjeva protiv ĐL. Istoga dana kada je sklapan taj kupoprodajni ugovor, sklopljen je i sporazum kao što je i ranije rekao u kojem je dogovoreno da se ŽL daje rok za vraćanje kupoprodajne cijene ako bude mogao u kojem slučaju bi se ugovor raskinuo. Njemu su u veljači 1986. ŽL i ŠL ponovno potpisali punomoć da može ovjeriti potpis umjesto njih na općini i predati na uknjižbu u zemljišne knjige. Valuta kupoprodajne cijene u ugovoru napisana je tako da se s obzorom na vrijeme u kojem je ugovor sklapan može utvrditi vrijednost kupoprodajne cijene. Prijavu u svezi te punomoći podnio je u svoje ime kao odvjetnik, a ne kao privatna osoba. U pogledu neke razlike od 1.600.000,00 dinara u priču se uključio TL koji je za povrat Urtijevog duga ĐL, ĐL prodao svoju kuću u [adresa], međutim kada je kasnije utvrđeno da ta kuća nije na ime od TL i da je taj ugovor neprovediv, ĐL je tada kod njega donio 1.600.000,00 dinara da ga on vrati TL, što je osobno i učinio. ĐL nikada nije prijetio ŠL, tuženik je odmah pročitao ŠL i rekao bratu kakva je, a o slici koju je ona poklonila ne zna ništa.

16. Svjedok ĆL u iskazu je naveo da je to što se događalo između pok. ŽL i JL i GL bilo prije oko 40 godina te ono što on zna je da je pok. ŽL bio založio kuću braći GL čini mu se za 100.000,00 Dem-a, a ne zna za što pok. ŽL bio potreban taj novac. Misli da je ugovor između GL i ŽL radio odvjetnik DL, a on je u to vrijeme radio kod pok. odvjetnika TL. Osobno je bio prisutan u [adresa] kada je jedan dio glavnice u iznosu od 30.000,00 DEM-a u ime ŽL odnio GLI te su u [adresa] bila oba brata, a s njim je bio i odvjetnik DL i pok. odvjetnik Simić. Pok. ŽL je novac koji je dobio trebao vratiti GLI te misli da novac nije vratio i da su se oni uknjižili na kuću. I sam je posudio pok. ŽL 30.000,00 Dem-a jer mu je gorilo pod petama. ŽL je bio dužan i drugima ali ne zna kome sve. Ne zna da li je osim tih 30.000,00 DEM-a još koji iznos ŽL vratio niti da li je još nešto od njih posudio, niti da je pok. ŽL u to vrijeme kuću prodavao ni da li ju je još nekome prodao. Plaćanje se vršilo u valuti njemačke marke te ne zna da li je bila dogovorena nekakva kamata i kolika je bila ta kamata, niti da li je braći GL bilo uopće poznato da je pok. ŽL u dugovima. U to je vrijeme on bio apsolvent prava i bio zaposlen u odvjetničkom uredu. Kada je pok. ŽL došao kod odvjetnika TL ugovor između njega i GL je već bio potpisan, a pisao ga je odvjetnik DL. Pok. ŽL je dolazio u ured gotovo svaki dan, dolazio je i odvjetnik DL, kako zbog ugovora od ŽL ali i zbog puno drugih stvari, suradnje. Odnos između ŽL i DL je bio odnos odvjetnik-klijent jer mu je DL pisao ugovor. Tuženika je upoznao kada je došao kod odvjetnika TL radi naplate potraživanja od ŽL. Ne sjeća se detalja, oko otkaza punomoći odvjetniku DL ali se sjeća da su se i taksisti upisali na tu kuću, ne zna tko je taksistima radio ugovor ali se sjeća da je i pok. odvjetnik TL kasnije za njih nešto radio. Ne sjeća se da je odvjetnik TL zamolio ŠL da donese sliku DĐ, ali zna da je neka slika bila. Ne sjeća se da su davali nekakvu posebnu punomoć odvjetniku DL te da ne zna u kakvim odnosima su bili tuženik, RL i LL, niti da su oni dolazili u kuću gosp. ŽL nakon što je on kuću prodao GL. Kada su bili u [adresa] bili su u stanu kod GL ali ne zna kojeg. On je donio 30.000,00 maraka koje mu ŽL nikada nije vratio i zamolio da se strpe još malo. JL su tada prema njima bili korektni, netko od njih odvezao ih je na avion kako bi se vratili kući. Ne sjeća se da je bio priustan nikakav odvjetnik iz [adresa] u to vrijeme. On nije našao kupca za tu kuću ali je prijedlog bio da se kupac nađe, da se kuća proda za iznos kojim bi se vratio dug taksistima i GL, ali do toga nije došlo. Kada je istekao rok da ŽL treba vratiti pare počele su se nuditi opcije da se kuća proda nekom trećem. Sjeća se da je bio jedan kupac iz Münchena kojega je on našao koji je najvjerojatnije odustao kada je čuo od koga se i što kupuje. Ne zna da li se naknadno GL upisao kao vlasnik kuće. Misli da je EĐ nudio neku njegovu kuću za zamjenu u centru [adresa], a sve kako bi pomogli GĐ. Odvjetnik TL nije bio vlasnik te kuće, pa taj posao nije realiziran. Ne zna u kakvim su odnosima bili pok. ŽL i GL.

17. Svjedok RĐ u iskazu je naveo da tuženika poznaje od kada je njegov brat JL kupio kuću u [adresa] negdje 1984. ili 1985. Tuženikovog brata upoznao je prije tuženika jer je svakoga dana dolazio kod njega u lokal, a u to vrijeme u [adresa] nije bilo jako puno lokala i sve se događalo u centru. Kasnije je upoznao i tuženika. Tuženikov brat kuću je kupio od pok. ČĐ koji je u to vrijeme ima sina ML. Nije bio prisutan kod sklapanja tog ugovora niti kod predaje bilo kakvog novca, a znalo se da je kuću kupio ĐL. Znalo se da je GĐ bio dužan, pričalo se po selu, i njega je osobno dva puta pitao da mu posudi novac ali mu novac nije posudio. Bio je prisutan dva puta sam kada mu je nakon što je kuću kupio, JL dao novac na ćošku njegovog lokala, ali ne zna koji iznos mu je dao, ni zašto mu je dao novac ni za što ga je tražio. Nije vidio koju valutu mu je dao. Pretpostavlja da su ĐL i GL znali da je ŽL dužan čim ih je novac pitao, a novac je posuđivao i od drugih ljudi u selu. Ne zna da li je pok. GĐ vraćao novac JL ili GL, koliko zna GL pok. GĐ novac nije davao ali da on druge stvari oko te nekretnine ne zna, osim što se pričalo da je kuću prodao i da opet traži novac te na što je potrošio novac koji je dobio od prodaje kuće. Zna da su tuženik i njegov brat došli u [adresa] iz razloga što su htjeli kupiti kuću, o sredstvima za kupnju kuće s njima nije razgovarao ali obzirom da su došli kupiti kuću pretpostavlja da su sredstva imali. Zna da su na preporuku pok. AĐ kupili tu kuću, da se kuća prodavala i da ju je kupio brat tuženika a nakon toga je vidio da se ta kuća opet nastavila prodavati i da ne zna kakvu je to igru igrao pok. GĐ.

18. Svjedok NL naveo je da je on bio pozvan da bude prisutan kao svjedok kod potpisivanja Ugovora o kupoprodaji od strane oca tuženika BL i da ga vozi u [adresa] radi kupnje kuće. Na putu od [adresa] pokupili su i KL koji je BL dao, ne zna točno koliko 10 ili 12 tisuća maraka koliko mu je falilo do 150.000,00 maraka za kupnju kuće te je s njima u autu bio i tuženik GL. Na putu do [adresa] stali su u Gorskom Kotaru na ručak i sjeća se da je tuženik zaboravio aktovku u tom restoranu. Kada su došli u [adresa], sjeća se da je nešto bilo sporno oko te kuće da vlasnici neće da se proda. Otišli su na plažu, a kada su se vratili žena je rekla da hoće prodati. Nakon kupnje kuće vratili su se u [adresa] i BL mu je u autu govorio kako je sretan što su kupili kuću. Ne zna tko je dao novce za kupnju da li BL ili GL. Kod kupnje kuće bili su prisutni GL, JL, on, KL, BL neka žena misli da je prijateljica od JL i žena koja je prodala kuću. Osobno je vidio kada su novce predali, misli da je to bilo u kući u dnevnom boravku iznos od 150.000,00 maraka koji je novac bio od JL. Ne zna da li su vlasnici tu kuću prodavali zato jer su imali problema.

19. Svjedok OL navela je da je ona kuma sa tuženikom i sa njegovim bratom JL te da je sa suprugom od JL oduvijek bila jako dobra prijateljica. Ona i suprug kupili su parcelu u Medulinu 1980. i počeli sa gradnjom 1982. Tuženik je sa ženom bio u Rovinju negdje 1984. ili 1985. JL im je rekao da mu nađu nešto da i on kupi. Njezin suprug mu je rekao da se prodaje jedna kuća u [adresa], o tome se pričalo i njezin je muž uspostavio kontakt između JL i ŽL. Kuća se prodavala za 230.000,00 DEM-a. Upoznala je i ŠL i ŽL, bili su kod nje kući. Novac im je trebao jer su imali dugove prema različitim ljudima i bankama. Ne zna da li je JL znao da oni imaju dugove, ona mu nije rekla, ne zna da li mu je rekao njezin suprug. JL te ljude nije poznavao i prvi put je došao u [adresa]. Bila je prisutna kada je došlo do zaključenja tog ugovora, bio je prisutan i odvjetnik DL, GL, JL, njihov otac BL, moj suprug, ja, ŠL, ŽL, misli da je DL tada bio njihov odvjetnik. Ne sjeća se da li je još netko bio. Nakon što su sklopili ugovor žena je donijela i sliku, čestitala i predala ključeve od kuće. Misli da je novac predan toga dana ali se ne može sjetiti na kojem mjestu, ali sigurna je da je, ne bi dali ključeve da nisu dobili novac. Misli da je novac dan na rate, a kada su ključevi predani plaćeno je sve. Novac za kupnju kuće dali su GL i ĐL, možda je nešto bilo i od njihovog oca ali ona to sada ne zna. Toga dan su oni od ŠL i ML kupili neki namještaj iz te kuće da ga oni ne moraju iznositi i to neku staru spavaću sobu, ormar, nije bilo malo novaca i onda su to darovali GL i JL za njihovu novu kuću. Nije vidjela papire ali kako su pričali misli da je na kući bila hipoteka. Ne zna o kojem je iznosu riječ. U vrijeme kada se kuća prodavala u kući su živjeli ML i ŠL sa malim djetetom, a onda su se iselili iza kod oca od ML. Nakon toga u kuću povremeno dolazi GL, JL više nije živ. Nije joj poznato da li su JL ii GL posuđivali novac ŽL, ne zna kako da posude novac čovjeku kojega ne poznaju. Nije čula ni da su novac posuđivali nakon što su kuću kupili.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u vrijeme kada je sklopljen kupoprodajni ugovor on bio vrlo mali te da mu je otac preminuo kada je on imao sedam godina i da ga se jedva sjeća te da sva saznanja o spomenutom ugovoru ima od majke. Zna se da su ti ugovori, odnosno radnje koje su se sklapale, sklapali pod ucjenom, prijetnjom, odnosno u vrlo teškim situacijama. Tuženika je vidio prije par godina, s njim je razgovarao i on mu je iznio svoju stranu priče, da su oni tu kuću kupili te da mu to nije bilo logično znajući priču svoje majke te da ona nije imala nikakva prava i da se sa time ne bi petljala, obzirom zna tko su ti ljudi. Naveo je da od pok. oca nije naslijedio ništa. Misli da mu se majka u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod posl. brojem P-465/86 i P-1086/86 odrekla tužbenog zahtjeva ne pod svojom voljom te da je njezin punomoćnik postupio protivni njezinoj volji. Misli da je majka potpisala kupoprodajni ugovor ali da nije primila kupoprodajnu cijenu jer mu je to cijelo vrijeme i govorila. Njegova majka da je očito potpisala očitovanje SO Pula od dana 11. i 8. veljače 1986. ali da ne zna da li je to potpisala vlastitom voljom. Smatra iako nije pravnik, da je kao sin pok. ŽL naslijedio njegov status. Njegov otac da je u predmetu koji se vodio pod posl. br. P-465/86 imao svojstvo tuženika te da se njegova majka odrekla tužbenog zahtjeva u odnosu na njega ali o tome ne zna ništa.

21. Iz iskaza tuženika proizlazi da je u [adresa] dolazio na ljetovanje kod svoga prijatelja PL i upoznao je ŽL, starijeg u ljeto 1985. kada je ML došao kod PL i rekao da prodaje kuću. On i brat bili su zainteresirani i otišli pogledati tu kuću te su čini mu se istoga dana i ugovor sklopili. ML je kao uvjet za sklapanje Kupoprodajnog ugovora naveo mogućnost, da ukoliko bude mogao da u roku od dva mjeseca njemu i bratu vrati iznos od 150.000 DEM-a. Ta mu je situacija bila čudna, dao mu je tu mogućnost, ali su sklopili Ugovor o kupoprodaji koji su potpisali ML, njegova supruga ŠL, on, njegov brat ĐL i svjedoci NĐ, KL, BL i PL. NĐ je otac ML, a BL je njegov otac. Ti svjedoci su potpisali taj ugovor upravo iz razloga što je njemu ta priča od ML, starijeg bila pomalo čudna. Na njegovo inzistiranje i inzistiranje njegovog brata, ML pozvao je svoga oca NĐ, za kojeg se sjeća da je prilikom potpisivanja ugovora plakao te zamolio da se u ugovor doda klauzula da on jednom godišnje može prolaziti tom nekretninom kada provozi drva. Da bi umirio oca, ML je istome rekao da će kada bude smogao novaca njima vratiti novac, a oni njemu kuću te su stoga i to stavili u predmetni ugovor. Na nekretnini ML i OĐ, bila je neka hipoteka Zagrebačke banke, koju su on i brat podmirili kako bi se mogli upisati u zemljišnim knjigama kao vlasnici. Istina je da je ML pokušao vratiti iznos koji je dobio od njega i brata no vratio je samo 40.000 DEM te je nakon toga rekao da nije u mogućnosti vratiti cijeli iznos pa su mu on i brat ipak vratili taj iznos od 40.000 DEM, te su dodatnih 40.000 DEM dali kao pozajmicu SL, tako da je SL od njega i brata istoga dana dobila 80.000 DEM-a. Sve to događalo se prije veljače 1986. kada je podmirio sve svoje obveze, platio porez te se uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine. SL bila je zadovoljna što su im vratili novac koji su primili, dobro obavili posao, odnosno kupnju kuće što su slavili u Damen baru kojeg je ona vodila te je njegovom bratu poklonila sliku kuće. Nakon toga otišli su natrag u [adresa]. Ne sjeća se koliko nakon toga, nazvao ga je prijatelj R iz [adresa] i rekao da je netko u kući, pa su on i otac sjeli na avion, došli u [adresa] i vidjeli da je netko promijenio bravu. U kući nije bilo nikoga, on i otac pozvali su bravara, promijenio je bravu i jednu noć prespavali su u kući, a slijedećeg jutra došla je policija i privela ga navodeći da je provalio u tuđu kuću. To se događalo krajem 1986. ili početkom 1987. Tada su priveli još i ŽL te neke osobe za koje zna da je ŽL njima dugovao novac. U pritvoru je bio 10 dana, nakon čega je pušten i nitko ga nikada više nije pozivao, niti mu je poznato što se sa tim postupkom kasnije događalo. Nakon što je kupio nekretninu saznao je da ŽL ima financijske poteškoće. On je bio gospodin koji je imao u [adresa] lijepu kuću i restoran «Fontanu» i nitko ne bi ni pomislio da on ima probleme za koje je kasnije saznao. Naime, A je od određenih ljudi posuđivao novac kojeg je davao SL te su se njihovi dugovi gomilali. Od jednog policajca je saznao koji je razlog za pokretanje tužbe radi utvrđenja ništavosti ugovora. Priča je bila ta da, kako su došli neki ljudi iz Srbije i kupili tu kuću da će se taj ugovor poništiti upravo iz razloga što je određen iznos novca bio vraćen, da će oni ponovno prodati kuću i vratiti novac dužnicima - domaćim ljudima. SL je taj plan ozbiljno shvatila. On i brat da su bili nebrojeno puta u situaciji da brane ML kada su ga dolazili tući, obzirom je on nakon što je kuću prodao živio u kući svoga oca, koja je odmah do te kuće. Jednom je prilikom A posudio svoj auto i to na tri dana, budući mu je rekao da je dužan neki novac ljudima iz Poreča te da ga ne bi prebili dao je svoj auto kao garanciju dok ne nađe novac. On ili njegov brat, osim Ugovora o kupoprodaji sa ML nisu sklopili i Ugovor o zajmu. Ugovor o zajmu nije sklapan ni sa SL, ali su on i brat SL posudili 20.000 ili 40.000 DEM bez ugovora, a koji iznos je ona trebala vratiti svojim radom i zalaganjem, bez određivanja roka vraćanja i bez kamata, odnosno novac su dali na riječ. ŽL su predali iznos kupoprodajne cijene od 150.000 DEM, a što je bila i ugovorena cijena za nekretninu. Rok koji je bio ostavljen ŽL da vrati primljeni novac bio je 2 mjeseca i to bez kamata. U zemljišnim knjigama nije izvršena predbilježba prava vlasništva, a garancija mu je bila kuća. ŽL vratio je iznos od 40.000 DEM ali ne zna da li je to bilo u [adresa] ili [adresa] te ne zna da li ga je preuzeo od ML ili nekog drugog. Ne zna da li je ĆL u prisutnosti odvj. DL njemu donosio novac. Potpis SL i ŽL na ugovoru je ovjeren istoga dana kada je ugovor i zaključen. Ugovor o kupoprodaji ne pokriva Ugovor o zajmu kojeg je sklopio sa ML, jer da je upravo zbog namjere ML prilikom sklapanja ugovora pitao: «da li ti prodaješ kuću, on mu je odgovorio da, na što je on rekao da će sklopiti Ugovor o kupoprodaji». Nije istina da je ZL posudio 100.000 DEM, s time da mu on u roku od 15 dana vrati 150.000 DEM, a da je garancija za povrat tog novca bila kuća. Porez na predmetnu nekretninu, platio je nakon par mjeseci. Iznos od 20.000 ili 40.000 DEM koji je posudio SL nije vraćen ni njemu ni njegovom bratu, niti su tužili SL za povrat iznosa. SL bila je nazočna isplati iznos od 150.000 DEM i to u kući u [adresa], na adresi [adresa] 108. Namještaj u toj kući prodan je AĐ, a on ga je poklonio njima. Naime, kada mu je njegov brat htio platiti iznos od 12.000 DEM on isti iznos nije htio prihvatiti jer je rekao da je to za useljenje. SL poklonila je njegovom bratu sliku kuće koju su kupili, a koju je naslikao neki umjetnik. Rok u kojem je ŽL mogao vratiti 150.000 DEM, bio je kratak, ali ne zna točno koliki. ML i SL ovlastili odvj. DL koji je bio njihov prijatelj da u njihovo ime obavlja radnje vezano za predmetni ugovor. Kada mu je punomoćnik predočio Ugovor o zajmu, s lista 44 spisa, naveo je kako je očito da je ugovor o zajmu sklopljen. Porez na predmetnu nekretninu, plaćen je u veljači 1986. godine, kada su završili svi poslovi vezano za kupoprodaju te nekretnine. Nije se knjižio dok nije platio porez na predmetnu nekretninu. Na može se sjetiti da li je u veljači 1986. ŽL isplaćen još neki iznos i to na ruke, a kada mu je predočena potvrda (list 56), naveo je da je. U posjedu sporne nekretnine je od 1986. godine pa do danas.

22. Prema odredbi članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima koji se primjenjuje u ovom slučaju („Narodne novine” broj 53/91., dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

23. Tužitelj u ovom postupku tvrdi da je osporeni ugovor prividan (simulirani). Člankom 66. ZOO-a propisano je da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama (stavak 1.), ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor taj drugi ugovor važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost (stavak 2.).

24. Po stajalištu ovoga suda, za predmet spora relevantna je i odredba članka 141. stavka 1. ZOO-a kojim je propisano da je ništav ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekoga trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Prema stavku 2., na zelenaški ugovor na odgovarajući se način primjenjuju odredbe toga zakona o posljedicama ništavosti i o djelomičnoj ništavosti ugovora.

25. Člankom 973. stavkom 1. ZOO-a propisana je ništavost odredbe ugovora o zalogu da će založena stvar prijeći u vlasništvo vjerovnika, ako potraživanje ne bude namireno o dospjelosti i odredbe da će u tom slučaju vjerovnik moći po unaprijed određenoj cijeni prodati založenu stvar ili je zadržati za sebe. Odredba članka 69. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine” broj 53/91.) propisivala je ništavost odredbe ugovora o hipoteci kojom hipotekarni vjerovnik ugovara za sebe u slučaju neisplate duga namirenje svog potraživanja stjecanjem prava vlasništva na založenoj nekretnini.

25.1. Ugovorna odredba da će založena stvar preći u vlasništvo vjerovnika ako njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti se još od rimskog prava naziva lex commissoria. Ova ugovorna odredba je ništava ako se ugovara prije ili u vrijeme sklapanja ugovora o zalogu, jer založni vjerovnik može zloupotrijebiti stanje prijeke potrebe dužnika za kreditiranjem što može rezultirati nepovoljnim čak i zelenaškim klauzulama. Dužnik na takve odredbe pristaje iz nužde ili lakomislenosti pa se takav ugovor izjednačuje sa zelenaškim ugovorom, koji je nemoralan, i kao takav apsolutno ništav.

26. Kod ugovaranja lex commissoria, zabranjena odredba ne mora cijeli ugovor učiniti ništavim već je moguće da ugovor ostane na snazi uz utvrđenje ništavim samo zabranjene klauzule ugovora. Naime, člankom 105. stavkom 1. ZOO-a propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istoga članka propisano je da će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

27. U zaključivanju o pravnoj prirodi ugovornog odnosa stranaka ugovora treba poći od njihove stvarne volje oko koje je među strankama postignuta suglasnost, jer ugovor nastaje suglasnošću volja ugovornih stranaka (arg. iz članka 26. ZOO-a).

28. Prodaja je konsenzualni dvostranoobvezni ugovor koji nastaje već samim sporazumom stranaka o predmetu i cijeni. Člankom 454. stavkom 1. ZOO-a propisano je da se ugovorom o prodaji obvezuje prodavatelj da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavaocu plati cijenu.

29. Ugovorom od 14. kolovoza 1985., koji nosi naziv Kupoprodajni ugovor, u članku I. ugovoren je predmet ugovora (suvlasnički dio kuće u [adresa] na adresi [adresa] 110), a u članku II. cijena te je potvrđeno da je ta ugovorena cijena i isplaćena, a prodavatelji su člankom III. dali i tzv. tabularnu izjavu te su stranke ugovora isti i potpisale. Međutim, odredbom članka IX. ugovora, između ostalog, ugovoreno je da kupac nakon izvršene procjene nekretnine, do 30. kolovoza 1985. može odustati od tog ugovora, a prodavatelji preuzimaju obvezu da kupcu vrate iznos primljen na ime kupoprodajne cijene, odnosno zbog devalvacije, odnosno pada vrijednosti dinara do kojega obzirom na protek vremena na ovaj iznos može doći u međuvremenu, ugovara se vraćanje dinarske protuvrijednosti za iznos od 150.000 DEM važeće na dan 30. kolovoza 1985. Sporazumom sklopljenim istoga dana, 14. kolovoza 1985. stranke tog Sporazuma ŽL, SL, GL te BL su se pozivom na ranije zaključeni Ugovor o kupoprodaji obiteljske stambene zgrade u [adresa], Sad 110 sporazumjeli da se kupoprodajni ugovor neće podnijeti na ovjeru u Općinu Pula, odnosno da se neće platiti porez na promet niti pokušati uknjižbu u zemljišne knjige sve do 30. kolovoza 1985. ujutro, do kada si ML i SL pridržavaju pravo da kao prodavatelji kuće u [adresa], Sad 110, smještene na 8/10 kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] vrate kupcu GL iznos koji je primljen na ime kupoprodaje, a to je 15.000.000 dinara odnosno dinarska protuvrijednost od 150.000 DEM, važeća na dan 30. kolovoza 1985. u odnosu prema tečaju DEM:dinar. U istom kontekstu valja sagledati ugovornu odredbu po kojoj je rok za predaju nekretnine u posjed 30. kolovoza 1985. do 12,00 sati. Na primjerku Sporazuma od 14. kolovoza 1985. (na listu 122a i 316 spisa posl.br. P-19/2019) nalazi se i potvrda o prijemu iznosa od 20.000 DEM, potpisana po tuženiku i ĐL te utvrđenje tuženika da „Ugovor ne ovjeravam odnosno ne uplaćujem porez do četvrtka (4.9.85.) u 12,00h”.

30. Kada se ove dvije isprave - Kupoprodajni ugovor i Sporazum, sagledaju u cjelini odnosno kao dvije isprave koje sadrže klauzule o istom pravnom poslu (što one nesumnjivo i jesu), proizlazi da su učinci navodnog Ugovora o kupoprodaji od 14. kolovoza 1985. odgođeni najprije do 30. kolovoza 1985. te potom do 4. rujna 1985. (nakon što su prodavatelji isplatili 20.000 DEM), jer je do tada odgođena ovjera potpisa prodavatelja, plaćanje poreza (što je u to vrijeme bila pretpostavka za uknjižbu) i, u konačnici, uknjižba prava vlasništva te predaja posjeda. Prodavateljima je dana mogućnost da do toga dana kupcu vrate kupoprodajnu cijenu, za koju je navedeno da je iznosila 150.000 DEM.

31. Analizirajući iskaze svjedoka i stranaka, ovaj sud nalazi da o činjenicama koje su od značaja za odluku o pravnoj prirodi ugovornog odnosa među tim iskazima nema značajne nepodudarnosti odnosno da o samom tijeku pregovora i postignutom dogovoru u bitnome suglasno iskazuju, ali drugačije zaključuju o značenju tih činjenica. Nepodudarnosti u iskazima uglavnom se odnose na isplaćenu novčanu svotu (150.000 DEM ili 100.000 DEM), ali to za prirodu ugovornog odnosa nije bitno.

31.1. Osim ugovornih strana iz spornog ugovornog odnosa, odnosno prednika tužitelja, tuženika i svjedokinje AL, glavni akter je svjedok DL, odvjetnik koji je pisao sporni ugovor. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je kontakt s tuženikom uspostavio upravo preko oca tužitelja pok. ŽL. Međutim, po ocjeni ovoga suda, njegova je uloga u konačnici bila zaštiti upravo poziciju tuženika, jer primjerice u dopisu upućenom odvjetniku Momiru Kolesaru od 30. studenoga 1985. svjedok DL je naveo, cit. „...smatram da imamo jedan krajnji cilj a to je da se izvrši uknjižba na kuću ako na vrijeme ne plati”. Iz tih navoda jasno proizlazi da je odvjetnik DL, iako izvorno angažiran od strane ŽL, nastupao kao punomoćnik tuženika. Stoga njegov iskaz i uopće stav u ovome postupku valja sagledati u tom kontekstu (on je i zastupao tuženika u ovome postupku do brisanja iz imenika odvjetnika 31. svibnja 2011.) uzimljući u obzir i činjenicu da se kako kroz ovaj postupak, tako i kroz kazneni spis poslovni broj K- 226/87, učestalo provlače tvrdnje o prijetnjama koje su dolazile s tuženikove strane vezano za realizaciju ugovora. Iz kaznenog spisa poslovni broj K-226/87 proizlazi da je prilikom pretrage predmetne nekretnine 3. ožujka 1987. od tuženikovog oca BL oduzet pištolj sa sedam metaka. S obzirom na navedeno, sud je stajališta kako on u ovom postupku ne nastupa kao objektivni i nepristrani svjedok.

31.2. Drugi glavni sudionik ugovora, prednik tužitelja, ŽL je preminuo, ali je više puta saslušavan u kaznenom postupku u svojstvu okrivljenika (zapisnik od 4. ožujka 1987. u Kir 151/87, zapisnici od 10., 16. i 24. ožujka 1987. u Kio 109/87, zapisnici od 5. i 6., 7. listopada 1987. u K-226/87). Budući da nije bilo izričite suglasnosti stranaka da se njegovi iskazi iz kaznenog postupka koriste kao dokaz u ovom postupku, sud zapisnike o njegovom saslušanju nije analizirao kao svjedočke iskaze već kao isprave iz kaznenog spisa koje (također) mogu biti posredan izvor informacija za utvrđenje činjeničnog stanja, tim više što imenovanoga nije bilo moguće saslušati.

31.3. Isto vrijedi za u međuvremenu preminulog odvjetnika TL koji je zastupao vjerovnike MLI i LL. On je u kaznenom postupku također dao više iskaza (zapisnik od 18. ožujka i 21. travnja 1987. u Kio 109/87, zapisnici od 9. listopada 1987. i 20. studenoga 1987. u K- 226/87).

31.4. U kaznenom postupku su višekratno saslušavani i svjedoci koji su saslušani u ovom postupku, i to svjedok DL (zapisnik od 12. ožujka 1987. u Kio 109/87, zapisnici od 12. i 20. listopada 1987. u K-226/87), svjedok ĆL (zapisnik od 10. travnja 1987. u Kio 109/87, zapisnici od 13. i 14. listopada 1987. u K- 226/87), SL (zapisnik od 11. ožujka 1987. u Kio 109/87, zapisnik od 12. listopada 1987. u K-226/87) i tuženik GL (zapisnik od 4. ožujka 1987. u Kir 151/87, zapisnici od 9. i 12. ožujka 1987. u Kio 109/87). Ti iskazi mogu poslužiti radi provjere istinitosti iskaza svjedoka u ovom postupku.

31.5. Po stajalištu ovog suda o pravnoj prirodi spornog ugovornog odnosa valja zaključivati, osim iz isprava koje su sklopljene o predmetnom pravnom poslu i u vezi s tim pravnim poslom, prvenstveno analizirajući razvoj događaja kako prije sklapanja ugovora tako, posebice, od samog sklapanja ugovora do konačne uknjižbe prava vlasništva u korist tuženika.

32. U tijeku postupka utvrđeno je da je prednik tužitelja, pok. ŽL (raspolagao svojim suvlasničkim dijelom nekretnine), bio inicijator sklapanja predmetnog pravnog posla. Nadalje, iz izvedenih dokaza utvrđeno je da je u času sklapanja predmetnog Ugovora o kupoprodaji pok. ŽL bio u nezavidnoj financijskoj situaciji odnosno imao je puno dugova. To proizlazi iz svih podataka iz priloženih spisa P-89/19, K- 702/87 i K-226/87, ugovora o zajmovima priloženih spisu u kojima je nastupao kao zajmoprimac, te iskaza svjedoka DL, OL, UL, ĆL, ali i samog tuženika. Iz svih navedenih dokaza evidentno je da se zbog financijskih problema ŽL htio pod svaku cijenu domoći novaca kojima bi pokrio dugove prema vjerovnicima.

32.1. ŽL stupio je u kontakt s GL upravo s ciljem da mu isti pozajmi novac. To, između ostaloga, proizlazi iz iskaza svjedoka DL i samog GL koji su iskazali da je ŽL od tuženika prije svega tražio pozajmicu, koju je on odbio. Tuženik je, istina, iskazao da je po pozivu brata koji se nalazio u [adresa], s ocem i prijateljem KL došao u [adresa] s namjerom kupnje kuće. Međutim, taj njegov iskaz samo upućuje na njegovu namjeru da u konačnici - ako se za to ispune uvjeti - postane vlasnikom kuće, dok ništa ne govori o namjeri druge ugovorne strane, pobudama za sklapanje ugovora i postignutoj suglasnosti volja.

33. Sud prihvaća tuženikov iskaz da on nije pristao na sklapanje ugovora o zajmu već isključivo na sklapanje ugovora o kupoprodaji jer je, u konačnici, ugovor o kupoprodaji u pisanom obliku i sklopljen. U protivnom, da upravo tuženik nije inzistirao na sklapanju takvog ugovora do istoga nesumnjivo ne bi ni došlo kada je tuženik jasno iskazao da ŽL kuću nije htio prodavati već je tražio pozajmicu. Međutim, sve okolnosti slučaja upućuju na zaključak da je predmetni ugovor, premda uobličen u ugovor o kupoprodaji, tuženiku kao tzv. kupcu služio prvenstveno kao osiguranje njegove tražbine prema tzv. prodavateljima da će mu vratiti isplaćenu novčanu svotu. U vrijeme ugovaranja predmetnog pravnog posla jedini zakonski način stvarnopravnog osiguranja tražbine bilo je založno pravo (hipoteka), jer institut fiducijarnog vlasništva nije postojao. Kod kupoprodaje kupac za isplaćenu kupoprodajnu cijenu stječe vlasništvo, a prodavatelj dobiva kupoprodajnu cijenu i ostaje bez vlasništva. Međutim, iz izvedenih dokaza proizlazi da su ovdje prodavatelji (prvenstveno ŽL) htjeli dobiti novac, a istovremeno su svim silama htjeli zadržati vlasništvo kuće. Ovo, između ostaloga, proizlazi iz iskaza svjedoka DL, nesumnjivo naklonjenog tuženiku, i samog tuženika. Svjedok DL je u svome iskazu jasno naveo da je ŽL bio jako zagrižen za tu kuću, ta kuća se naslanjala na kuću njegovog oca u jednom dijelu, pok. ŽL je htio da si tu kuću povrati pa je u ugovor stavljen raskidni uvjet da ako uspije vratiti kupoprodajnu cijenu do 30. ili 31.08. da će se onda ugovor raskinuti kao i da je ŽL mislio i želio da se zaključi ugovor o zajmu ali da je JL bio vrlo konkretan i rekao ili ćeš prodati ili ništa. Nadalje, iskazao je da se u to osobno uključio i odvjetnik TL koji je pokušao vratiti GL Urtijev dug. Svi ovi navodi upućuju na zaključak da prodavateljima uopće nije bila namjera izgubiti vlasništvo na kući spornim ugovorom, što je nužna posljedica kupoprodaje. Tuženik je u iskazu također naveo da mu je rečeno da postoji mogućnost da vrate njegov novac pa je na to pristao te da je ugovoreno da neće plaćati porez na promet jer mu je MLI rekao da će vratiti cjelokupni iznos. Iskazao je i da je znao da je ŽL kuća bitna pa je pristao na povrat. Korištenje pojma „vraćanje” nema veze s kupoprodajom već je svojstveno ugovoru o zajmu. Naime, prema članku 557. stavku 1. ZOO-a ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete. Ugovorna volja stranaka jasno proizlazi i iz dopisa odvjetnika DL upućenoga odvjetniku Momiru Kolesaru od 30. studenoga 1985. u kome navodi da im je krajnji cilj da se izvrši uknjižba na kuću ako (ŽL) na vrijeme ne plati, iz čega slijedi zaključak da je uknjižba na kuću trebala biti posljedica neispunjenja ugovorne obveze u vidu plaćanja odnosno vraćanja primljene novčane svote (očito po osnovi zajma). I ŽL je u Izjavi o dugovanju od 25. prosinca 1985. naveo da je 3.000.000 dinara koje je primio na zajam od odvjetnika TL upotrijebio za isplatu svojih vjerovnika, napose GL, iz čega proizlazi zaključak da je GL prema njemu imao novčanu tražbinu, dakle tražbinu iz ugovora o zajmu. Posljedično svemu navedenom, u samom Ugovoru o kupoprodaji ugovoreno je da kupac može odustati od ugovora, a koju ugovornu odredbu treba tumačiti u kontekstu ugovorne odredbe iz Sporazuma sklopljenoga istoga dana da prodavatelji mogu vratiti kupoprodajnu cijenu u određenom roku i da do tada kupac neće ništa poduzimati u svrhu stjecanja vlasništva. Na Ugovoru o kupoprodaji nije izvršena ovjera potpisa prodavatelja iako nije bilo nikakve zapreke da se to učini već su prodavatelji istovremeno sa sklapanjem Ugovora o prodaji dali punomoći odvjetniku DL na temelju kojih je on trebao, očito kada za to dođe vrijeme odnosno dospije tražbina iz ugovora o zajmu a isti ne bude vraćen, izvršiti ovjeru potpisa i ishoditi uknjižbu. Te su punomoći očito bile oblik osiguranja tražbine tuženika. Plaćanje poreza na promet odgođeno je i izvršeno tek u siječnju 1986., a odgođena je i predaja posjeda te uknjižba vlasništva, koja je također izvršena u siječnju 1986. Sve ove činjenice upućuju na zaključak da nije bila riječ o kupoprodaji već o ugovoru o založnom pravu (hipoteci) radi osiguranja tražbine iz ugovora o zajmu s odredbom da će stvar preći u vlasništvo zajmodavca ako obveza iz ugovora o zajmu ne bude ispunjena u roku.

34. Nadalje, iz svih izvedenih dokaza jasno proizlazi da je i nakon isteka roka od 4. rujna 1985. tuženik pristajao i prihvaćao različite aktivnosti s ciljem da mu se vrati novac, a ne da se uknjiži kao vlasnik kuće. Tako je on nesporno primao vraćanje novaca od strane odnosno u ime prodavatelja. To proizlazi iz napomene na Sporazumu od 14. kolovoza 1985. da je njegov brat ĐL primio 20.000 DEM radi čega neće plaćati porez. Tuženik je priznao da su i njemu osobno isplaćene određene novčane svote.

34.1. Indikativno je da je u Očitovanju SL i Josipa SL od 8. veljače 1986. (list 18 spisa) navedeno da su u međuvremenu, od trenutka potpisivanja Kupoprodajnog ugovora do plaćanja poreza i vršenja uknjižbe od strane kupca, vršene pozajmice od strane prodavatelja kupcu. Očitovanje je sastavljeno u istom obliku kao i niz drugih isprava u vezi s predmetnim pravnim poslom, a iz čega valja zaključiti da je (uvijek) isti i pisac toga očitovanja, a to je bio odvjetnik DL. Osim što je nelogično da bi prodavatelji, koji su nesumnjivo bili u financijskim problemima, kupcu pozajmljivali novac, iz iskaza svjedoka DL i tuženika jasno proizlazi da se u stvari radilo o vraćanju primljenog novca od kupca odnosno da nikakvih pozajmica prodavatelja kupcu nije bilo. Kada bi se doista radilo o zakonito ugovorenom, dopuštenom pravnom poslu (s ugovorenim raskidnim uvjetom ili nazadkupnjom), koji nije prikrivao drugi pravni posao, ne bi bilo nikakvog razloga da se u predmetnom Očitovanju ovakvo plaćanje naziva davanjem pozajmice umjesto vraćanjem primljene kupoprodajne cijene ili pak plaćanjem kupoprodajne cijene za ponovo kupljenu nekretninu. Na isti način valja tumačiti i napomenu u tome Očitovanju da je kod prodavatelja postojala volja da se kuća proda pa je ta volja i zapisana u kupoprodajnom ugovoru točno u skladu s njihovom voljom. I ova napomena predstavlja očiti pokušaj otklanjanja sumnje u stvarnu pravnu prirodu ugovornog odnosa stranaka, jer da tome nije tako ne bi bilo nikakve potrebe da su u posebnoj ispravi utvrđuje da su stranke sklapanjem ugovora htjele upravo ono što u ugovoru piše.

34.2. Pored navedenoga, tuženik je s ciljem vraćanja novca kojega je dao SL i njenom suprugu pristajao i na sklapanje ugovora s trećim osobama, konkretno odvjetnikom TL koji mu je u svrhu osiguranja predmete tražbine (fiktivno) prodao kuću u [adresa] u [adresa] (iako do konačnog ispunjena ugovora nije došlo). Nema nikakvog logičnog opravdanja da bi se tuženik, kao ranije potpuni neznanac obitelji SL, upuštao u takve pravne poslove umjesto da je jednostavno inzistirao na realizaciji kupoprodaje do kraja odnosno uknjižbi u zemljišne knjige, da nije bila riječ o prividnom pravnom poslu.

35. Na prividnost pravnog posla upućuje i činjenica da je jedan jedinstveni pravni posao reguliran dvjema ispravama sklopljenim istoga dana, 14. kolovoza 1985. - Ugovorom o kupoprodaji i Sporazumom, od kojih je u Ugovoru o kupoprodaji (koji se prijavljivao tadašnjoj Upravu prihoda (Poreznoj upravi) i dostavljao u zemljišne knjige te je time postao javno dostupan) pravo na raskid dano kupcu, dok je u Sporazumu, čije su ugovorne odredbe sastavni dio sklopljenog ugovora, prodavateljima dano pravo da vrate kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku. Očito je da se ugovaranjem prava na vraćanje kupoprodajne cijene od strane prodavatelja u posebnoj ispravi (Sporazumu), koja se ne predaje tijelima javne vlasti, nastojalo prikriti dio sadržaja ugovornog odnosa stranaka, a time i prividnost samog pravnog posla.

36. Nije prihvaćen tuženikov iskaz da je na ugovoreno pristao iz sažaljenja prema ŽL budući da je taj dio njegovog iskaza u suprotnosti s preostalim dijelom iskaza i iskazom DL iz kojih proizlazi da je Urtijev uvjet bio da mu se omogući da vrati novac, jer da bez toga ne bi ni došlo do sklapanja ugovora, a ŽL da je svakako htio zadržati kuću. Nije logično da bi tuženik, kao kupac koji nastupa s pozicije kupca, koristeći priliku da vjerojatno povoljno stekne kuću u [adresa], vodio računa o zamolbama ŽL da ne plati porez i zatraži uknjižbu prava vlasništva, a da je on to doista htio. Ovo čak i ako se uzme u obzir stanje ŽL, koji je plakao prilikom potpisivanja ugovora. Izvedeni dokazi upućuju na zaključak da je tuženik pristao na takvu odredbu jer su MLI i SL pristali na sklapanje ugovora jedino pod uvjetom da im se ostavi rok u kojemu imaju mogućnost vratiti kupoprodajnu cijenu budući da im pobuda za sklapanje ugovora nije bila otuđenje nekretnine već stjecanje novčane svote kojom će namiriti svoje vjerovnike, a što je tuženiku bilo poznato. Osim toga, ni tuženikov cilj (a time ni pobuda za sklapanje ugovora) očito nije bila stjecanje nekretnine već ispunjenje obveze po ugovoru o zajmu (vraćanje novčane svote) kada je kroz više mjeseci pristajao na različite aktivnosti da mu se isplati (vrati) novac prije nego što je u konačnici platio porez na promet nekretnina i zatražio uknjižbu.

37. Iz izvedenih dokaza, posebice iskaza iz kaznenog spisa, proizlazi da je ŽL razmatrao i mogućnost prodaje kuće, očito pritisnut dugovima, jer u protivnom ne bi bilo razloga da prodaje tek izgrađenu kuću koja neposredno graniči s kućom njegovog oca. U tijeku ovog postupka, a posebice kaznenog postupka, spominjali su se iznosi kupoprodajne cijene od čak 500.000 DEM, svjedokinja OL spomenula je iznos od 270.000,00 DEM, dok je prema spornom ugovoru to bilo 150.000 DEM. Da je prava i stvarna namjera tuženika kao kupca bila kupiti nekretninu doista nema nikakvog logičkog objašnjena zašto bi prodavateljima izlazio u susret i čekao da mu u konačnici vrate kupoprodajnu cijenu. Ovakvo bi se postupanje eventualno moglo očekivati od osobe vrlo bliske prodavateljima, no nikako od neznanca koji je prodavatelje upoznao tek u kontekstu sklapanja predmetnog ugovora.

38. U konačnici, u tijeku postupka nije utvrđeno da bi bilo razloga praviti razliku između pravne prirode toga ugovora i ugovora sklopljenoga sa RL i LL, odnosno i Ugovora sklopljenog sa SL također u obliku ugovora o kupoprodaji, a za kojega je pravomoćno utvrđeno da prikriva ugovor o zasnivanju založnog prava radi osiguranja tražbine iz ugovora o zajmu s ugovorenom lex commisoria. Prilikom sklapanja oba ugovora SL i njen suprug nastupali su s istim pobudama - omogućiti osiguranje tražbina svojih vjerovnika kojima su dugovali određene novčane svote po osnovi zajma. Ovo upućuje na zaključak da je među akterima ovih ugovornih odnosa sklapanje prividnih kupoprodajnih ugovora bila uobičajena praksa pa u tom kontekstu valja sagledati i sporni ugovor.

39. Po ocjeni suda, ni činjenica što je spornim Ugovorom o kupoprodaji ugovoreno pravo služnosti u korist kuće oca pok. ŽL ne govori u prilog tuženikovim tvrdnjama. Naime, kako je već navedeno, sporni pravni posao prikriva uglavak po kojemu će zalog preći u vlasništvo zalogoprimca ako tražbina ne bude ispunjena. Ugovoreno pravo služnosti odnosilo se upravo na situaciju ako dođe do realizacije toga uglavka. Iz toga se ništa ne može zaključivati o stvarnoj namjeri stranaka prilikom sklapanja ugovora.

40. Po stajalištu ovoga suda, ni okolnosti koje su se događale u veljači 1986., kada su protekom gotovo šest mjeseci prodavatelji omogućili kupcu uknjižbu prava vlasništva osnaženjem punomoći koje su za ovjeru dali odvjetniku DL, ne mogu biti osnova za konvalidaciju ugovora, jer se od početka radilo o nevaljanom ugovoru.

41. Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je da je između SL i pok. ŽL kao zalogodavaca i tuženika kao zalogoprimca ugovoren zalog na suvlasničkim dijelovima zalogodavaca od po 4/10 dijela k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], radi osiguranja tražbine po ugovoru o zajmu, s odredbom da će ako zajam ne bude vraćen u roku zalog prijeći u vlasništvo prodavatelja. Naime, u postupku je utvrđeno da je tuženik određeni iznos u DEM (sporno je da li iznos od 150.000 ili 100.000,00 DEM) predao po osnovi spornoga ugovora predniku tužitelja.

42. Tuženik je u tijeku ovog postupka izričito priznao da je MLI i SL isplatio devize odnosno njemačke marke, što proizlazi i iz iskaza ostalih svjedoka u ovome postupku.

42.1. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o zajmu na snazi je bio Zakon o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom („Službeni list” SFRJ broj 15/77., 61/82., 77/82., 34/83., 70/83., 71/84., 66/85.) Člankom 77. stavkom 1. toga Zakona bilo je propisano da kupoprodaja, poklanjanje, pozajmljivanje i davanje deviza na čuvanje između domaćih osoba i između domaćih osoba i stranih osoba u Jugoslaviji nisu dopušteni, ako tim zakonom nije drugačije određeno, dok je stavkom 3. bilo propisano da su odredbe pravnog posla protivne zabrani iz stava 1. nevažeće. Citirana odredba je kogentne naravi pa, budući da je sporni ugovor o zajmu protivan prisilnom propisu, isti je ništav (arg. iz članka 103. stavka 1. ZOO-a, tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 1903/1997 od 6. travnja 2000., Rev 1196/2002 od 26. lipnja 2003.).

42.2. Ništavost ugovora o zajmu povlači za sobom i ništavost ugovora o zasnivanju založnog prava budući da je založno pravo akcesorne naravi.

43. S obzirom na to da predmet ovoga postupka nije zahtjev za vraćanje isplaćenoga (neosnovano stečenoga) po osnovi ništavog ugovora o zajmu, sud ovom presudom nije utvrđivao je li tuženik ocu tužitelja pozajmio 150.000 DEM, koliko tvrdi da je isplatio na ime kupoprodajne cijene, ili pak 100.000 DEM, kako tvrdi svjedok SL i kako je u svim iskazima danim u tijeku kaznenog postupka dosljedno iskazivao pok. ŽL, dok je razlika od 50.000 DEM predstavlja ugovorenu kamatu. Nema stoga pretpostavki niti za zauzimanje stajališta o (ne)dopuštenosti (eventualno) ugovorene kamate.

44. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka ĆĐ i UĐ na okolnost posjeda sporne nekretnine, ŠĐ na okolnost isplate iznosa kupoprodajne cijene, VĐ i KĐ na okolnost odnosa tuženika i pok. ŽL, BĐ na okolnost da je kupoprodajna cijena isplaćena, da prijetnji od strane tuženika nije bilo i posjeda nekretnine te PĐ na okolnost sklapanja Kupoprodajnog ugovora jer okolnosti na koje je predloženo njihovo saslušanje nisu odlučujuće za odluku niti bi, u tom smislu, iskazi ovih svjedoka mogli dovesti do drugačijih zaključaka suda donesenih na temelju izvedenih dokaza, prije svega iskaza samog tuženika i isprava u spisu.

45. Iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženik poziva broj U-III- 740/2014 od 28. prosinca 2017. i U-III-1673/2011 od 31. ožujka 2015., a koje su donesene povodom ustavnih tužbi podnesenih protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1679/10-2 od 17. svibnja 2010. kojom je djelomično prihvaćena žalba tužitelja i preinačena presuda ovog suda broj P-602/09-201 od 26. studenoga 2009., uopće ne proizlaze činjenice koje sugerira tuženik - da je SL znala i htjela sklopiti ugovor o kupoprodaji s tuženikom pa je naknadno simulirala novi ugovor o kupoprodaji od 13. rujna 1985. s drugim kupcem s kojim nije imala namjeru sklopiti kupoprodajni ugovor kako bi pokušala otkloniti upis prava vlasništva po ugovoru sklopljenom s tuženikom.

46. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 66., 103. i 973. ZOO-a te članka 69. ZOVO-a valjalo je utvrditi ništavost predmetnog ugovora i naložiti tuženiku trpljenje uspostavljenog zemljišnoknjižnog stanja upisom prednika tužitelja. Naime, posljedica utvrđenja ništetnosti je uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ništetnog ugovora, a obzirom je prednik tužitelja preminuo, tužitelj će svoje pravo ostvarivati u ostavinskom postupku iza pok. ŽL pok. NĐ.

47. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništavim Kupoprodajni ugovor zaključen između SL, kao prodavatelja i tuženog GL, kao kupca od 14. kolovoza 1985. o kupoprodaji k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi oranica, kuća i dvorište i očitovanje od 8. veljače 1986. ništavi jer je riječ o dva ugovora u jednoj ispravi, budući da je svaki suvlasnik „prodavao” svoj suvlasnički dio nekretnine, a tužitelj nije dokazao da bi bio aktivno legitimiran zahtijevati utvrđenje ništavim ugovora o kupoprodaji o očitovanja kojega je sklopila njegova majka SL. O tome zahtjevu se, uostalom, kod ovog suda vodila posebna parnica pod poslovnim brojem P-19/2019 u kojoj je donijeta pravomoćna presuda.

48. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, obzir da tužitelj u postupku nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, tuženik je u obvezi tužitelju u cijelosti naknaditi prouzročeni parnični trošak.

48.1. Tužitelju je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe 250 bodova (Tbr. 7/1), sastav podneska od 18. prosinca 2002. 25 bodova (Tbr. 8.3.), za zastupanje na ročištima 18. prosinca 2006., 22. veljače 2007., 5. veljače 2010., 13. veljače 2019., 15. prosinca 2022., 1. srpnja 2024. i 28. kolovoza 2024. po 250 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1), zastupanje na ročištu od 24. rujna 2004., 19. siječnja 2005., 9. travnja 2008., 9. prosinca 2008. po 125 bodova za svako ročište (Tbr. 9/2), zastupanje na ročištu od 9. listopada 2002. i 29. svibnja 2008. za svako ročište 50 bodova (Tbr. 9/4), za sastav žalbe 312,50 bodova (Tbr. 10/1) te za sastav revizije 375 bodova (Tbr. 10/6), odnosno ukupno 3.312,50 bodova što s obzirom na vrijednost boda i PDV iznosi 8.573,24 eur.

48.2. Tužitelju je priznata i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 172,54 eur, na presudu u iznosu od 53,09 eur i na reviziju u iznosu od 66,36 eur.

48.3. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 7. travnja 2003. i 21. studenog 2006. obziorm sastav istih nije bio nužan za vođenje ovoga postupka te naknada za zastupanje na ročištu 2. ožujka 2022. obzirom predmetnog dana u predmetu nije održano ročište.

48.4. Slijedom navedenog, ukupan trošak priznat tužitelju iznosi 8.281,25 eur, dok je zahtjev tuženika odbijen u cijelosti.

U Puli, 25. travnja 2025.

Sudac

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u 3 istovjetnih primjeraka, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku