REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-655/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenici Anamariji Jengić Bujan, odvjetnici u Rijeci, Trpimirova 4, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, 25. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/23- 01/24, URBROJ: 513-04-24-10 od 26. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/21-01/125, URBROJ: 513-07-08-22-14 od 26. srpnja 2022. u dijelu kojim su tužitelju utvrđene obveze plaćanja poreza na dohodak od drugog dohotka za 2017., 2018., 2019., 2020. i 2021.

Spomenuto drugostupanjsko rješenje doneseno je u ponovljenom postupku nakon što je ovaj Sud presudom posl. br. Us I-793/2023 od 10. studenog 2023. poništio tč. 3. izreke rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/23-01/24, URBROJ: 513-04-23-2 od 28. veljače 2023. Tim rješenjem djelomično je uvažena žalba tužitelja te je obustavljen postupak utvrđivanja porezna obveze poreza na dohodak za 2016. zbog nastupa zastare (tč. 2. izreke) dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana (tč. 3. izreke).

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povreda pravila postupka. U tužbi i tijekom spora (održano ročište), izlaže isto kao i u žalbi te, u bitnom, navodi kako slijedi.

Prije svega, navodi da se u pobijanom upravnom aktu tvrdi da nema dokaza (tužitelj nije dokazao) da je novac od izvršenih uplata predan u tim računima navedenim pružateljima dobara i usluga. Načelo materijalne istine u ZUP-u isključuje takav stav tuženika. Tuženiku nedostatak dokaza nije dovoljan da bi odbio zahtjev tužitelja. Tuženik mora utvrditi činjenice i ne može ništa pretpostavljati, jer u ovom konkretnom slučaju pogrešno tvrdi da nema dokaza o nečemu. Tuženik ne može tvrditi da dokaza nema da je novac predan, već je dužan utvrditi je li račun plaćen ili nije, a osoba koja posjeduje račun je osoba koja ga je platila dok se ne dokaže suprotno. U upravnom postupku materijalna istina mora biti utvrđena, a o činjenicama se ne može zaključivati jer „nisu dokazane”. Nadalje, tužitelj navodi da pobijani upravni akt ne iskazuje ukupan iznos računa koje je porezni obveznik prikazao u poreznom nadzoru kao račune za koje ima izvor (pokriće) niti koliki je ukupan iznos uplata fizičkih osoba na njegov račun za koje nije prikazao izvor (pokriće). Zbog navedenog nije moguće povezivati uplate na račun poreznog dužnika s priznatim odnosno nepriznatim troškovima koje je prikazao porezni obveznik, niti konkretizirati račune koji su po tuženiku prihvaćeni kao trošak, a koji nisu. Nastavno, odlučivanje tuženika o svakom pojedinom računu ne može se kontrolirati niti mu se može argumentirano protiviti. Iz navedenog proizlazi da se inozemne uplate sastoje od dva po tuženiku neodređena iznosa. Iznosa za koji tužitelj nije tuženiku predao račune i dio za koji je predao račune. Dio tih predanih računa je prihvaćen, a dio odbijeni (navode se tri opća razloga). Pri tome nisu individualno određeni računi o kojima se radi i zbog kojeg je razloga konkretni račun odbijen, već je to prepušteno poreznom obvezniku tužitelju na pogađanje. Radi se grupiranju računa. Kada porezno tijelo odbija priznati izdani račun kao izvor (pokriće) potrebno je račun identificirati i individualno za svaki odbijeni račun obrazložiti zašto je odbijen. Ne može se prepustiti tijelu nadležnom za kontrolu zakonitosti postupanja tuženika i poreznom obvezniku tužitelju pogađanje koji je račun prikazan po tužitelju i zašto je tuženik odbio prihvatiti. Zaključno, navodi da je nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze za 2017.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

4. U ovom sporu provedena je rasprava čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

5. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

6. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja ocijenivši izvođenje istih suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor poreza na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2021. te je sukladno odredbi čl. 88. i 89. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20; dalje: ZPD) proveden postupak prikupljanja i usporedbe podataka bitnih za oporezivanje i utvrđivanje obveze poreza na dohodak. O provedenom nadzoru prvostupanjsko tijelo je sastavilo Zapisnik, KLASA: UP/I-471- 02/21-01/125, URBROJ: 513-07-08/22-12 od 31. svibnja 2022. (dalje: Zapisnik).

9. Iz Zapisnika proizlazi da je u postupku nadzora izvršena usporedba imovine i izdataka za njeno stjecanje s primitcima tužitelja te je tako izvršenom usporedbom utvrđen njihov nesrazmjer, odnosno utvrđeno je postojanje (novčane) imovine koju tužitelj nije mogao opravdati vjerodostojnim dokazima i to: u 2017. u iznosu 197.375,56 kn, u 2018. u iznosu 81.471,81 kn, u 2019. u iznosu 112.670,00kn, u 2020. u iznosu od 165.145,00 kn, u 2021. u iznosu 5.870,00 kn.

10. Prema odredbi čl. 88. ZPD-a radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava je dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje (st.1.). Usporedbu podataka iz st. 1. ovog čl. Porezna uprava provodi na temelju svih podataka o ostvarenom dohotku iz čl. 5. ovoga Zakona, ostvarenih primitaka koji se ne smatraju dohotkom iz čl. 8. ovoga Zakona, a i drugih neoporezivih primitka i tražbina te podataka o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora (st. 2.). Ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz st. 1. i 2. ovoga čl. utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s čl. 76. ovoga Zakona (st. 3.).

11. Sukladno čl. 89. ZPD-a podatke o poreznim obveznicima prikupljene na temelju odredaba toga Zakona i podatke prikupljene kroz ostale porezne postupke iz nadležnosti Porezne uprave, Porezna uprava je dužna međusobno uspoređivati (st. 1.). Radi usporedbe podataka iz st. 1. Porezna uprava dužna je prikupiti javno dostupne podatke o poreznim obveznicima, kao i podatke o imovini dostupne kroz sustave za razmjenu podataka između nadležnih institucija i Porezne uprave (st. 2.) Ako usporedba podataka iz st. 1. i 2. toga čl. pokazuje znatna odstupanja između uobičajenih primitaka poreznih obveznika i nastalih izdataka za nabavljenu imovinu i utrošena sredstva za potrošnju, Porezna uprava će kroz postupak provjere pozvati poreznog obveznika da popuni obrazac Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine, propisan odredbama posebnog propisa (st. 3.). U provedbi postupka provjere podataka Porezna uprava je ovlaštena tražiti i razmjenjivati podatke s drugim javno pravnim tijelima te tražiti podatke od drugih osoba sukladno odredbama posebnog propisa (st. 4.) Ako u postupku provjere podataka porezni obveznik dostavi vjerodostojnu dokumentaciju kojom dokazuje izvore sredstava, Porezna uprava će navedene podatke pridružiti već poznatim podacima za poreznog obveznika (st. 5.). Iznimno od st. 5., ako se porezni obveznik ne odazove pozivu ili ne dostavi vjerodostojnu dokumentaciju, Porezna uprava će u roku od 60 dana putem ovlaštenih osoba pokrenuti postupak utvrđivanja drugog dohotka iz čl. 76. toga Zakona (st. 6.) Na temelju okončanih postupaka pokrenutih na temelju st. 5. i 6. toga čl., Porezna uprava će ustrojiti stanje imovine za tog poreznog obveznika na određeni dan (st. 7.). Postupak pokrenut na temelju st. 5. i 6. provodi se za imovinu stečenu u rokovima zastare propisane zakonom kojim je uređen opći porezni postupak (st. 8.). Izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju se temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim. Ako porezni obveznik kao vjerodostojne isprave dostavlja isprave iz razdoblja koja su izvan rokova zastare, iste se mogu prihvatiti ako se iz svih objektivnih okolnosti može utvrditi njihova vjerodostojnost (st. 9.).

12. Čl. 76. st. 1. ZPD-a propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane.

13. Odredbom čl. 88. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: OPZ) propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: porezno tijelo za činjenice na kojima utemeljuje porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

14. Analizirajući ukupnost činjenica utvrđenih uvidom u spisu priležeću dokumentaciju ocjena je ovog Suda da je u provedenom postupku pravilno utvrđeno visina postajanje razlike između vrijednosti stečene imovine i visine dokazanih sredstava za njezino stjecanje (u razdoblju 1. siječnja 2017. – 31. prosinca 2021.) u ukupnom iznosu 562.533,37 kn, slijedom čega je pravilno porezno tijelo navedeni iznos utvrdilo kao nedokazani izvor sredstava koji je oporeziv kao drugi dohodak po čl. 76. st. 1. ZPD-a. Način utvrđivanja primitaka detaljno je opisan (i tablično prikazan) u obrazloženju prvostupanjskog rješenja te u Zapisniku a iz istog slijedi da su tužitelju u izvore imovine uračunati svi primici koji su potkrijepljeni odgovarajućim materijalnim dokazima.

15. Porezni postupak posebna je vrsta upravnog postupka u kojem se bitne činjenice, primarno, utvrđuju na temelju vjerodostojne dokumentacije, a što jasno proizlazi kako iz odredbe čl. 89. st. 9. OPZ-a („Izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju se temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim“). Sukladno prethodnom, tužitelj je svoje navode o porijeklu svoje imovine bio dužan potkrijepiti odgovarajućim ispravama, a što nije učinio budući da isprave koje je dostavio, same po sebi, ne predstavljaju vjerodostojan dokaz o porijeklu imovine. Ističe se da je na tužitelju bio teret dokazivanja ovih činjenica, u smislu odredbe čl. 88. tč. 2. OPZ-a, jer se radi o činjenicama koje umanjuju poreznu obvezu. Kao što je to ovaj Sud isticao u svojim brojnim prethodnim odlukama, izjave stranke ili drugih poreznih obveznika u ovoj vrsti postupka mogu biti samo pomoćno dokazno sredstvo, ali bez druge dokumentacije kojom bi se potkrijepili navodi iz istih, ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz o izvorima stjecanja imovine.

16. Slijedom gore izloženog, sud utvrđuje da navodima iznijetim u tužbi tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojim se temelji obračunata porezna obveza, pri čemu valja istaknuti da se radi o istim prigovorima koje su isticani i u žalbi a na koje se tuženik opširno očitovao u obrazloženju pobijanog drugostupanjskog akta iznoseći pritom jasne, precizne te činjenično i pravno utemeljene razloge zbog kojih se isti ne prihvaćaju, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

17. Zaključno, Sud utvrđuje da nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze za 2017. (počela teći 1. siječnja 2018). obzirom da u tijek zastare ne ulazi vrijeme trajanja sudskog postupka – čl. 108. st. 6. OPZ-a, a koji stav je zauzela i upravno sudska praksa. Dakle, zastara nije tekla od dostave tužbe Sudu 2. svibnja 2023. pa do 14. studenog 2023. kada je tužitelju dostavljena presude posl. br. Us I- 793/2023 od 10. studenog 2023.

18. Uzevši u obzir navedeno, osporavane odluka tuženika i prvostupanjskog tijela ocjenjuju se zakonitima. Trebalo je stoga, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan (tč. I. izreke).

19. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a.

U Rijeci 25. travnja 2025.

Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Anamariji Jengić Bujan, odvjetnici u Rijeci, Trpimirova 4

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5