REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-4332/21-24

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ines Bojić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-1495/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. travnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika PĆ, odvjetničkog vježbenika, dana 25. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj:158-50-4115711 od 21. svibnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja IĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, solemniziranog dana 21. svibnja 2007. godine po javnom bilježniku DĆ iz [adresa], pod brojem OV-8766/07, kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutnu klauzulu u CHF-u.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju IĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 4.519,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,68 eura od 28. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 1,57 eura od 02. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,71 eura od 14. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 2,97 eura od 16. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,71 eura od 27. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,69 eura od 12. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,21 eura od 18. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 1,47 eura od 18. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,70 eura od 16. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 0,42 eura od 17. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 0,58 eura od 16. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,53 eura od 16. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,27 eura od 15. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,39 eura od 13. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 19,94 eura od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,87 eura od 15. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,74 eura od 15. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,12 eura od 16. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,60 eura od 19. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,78 eura od 21. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,97 eura od 21. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,72 eura od 18. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,20 eura od 11. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,07 eura od 18. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,58 eura od 26. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,38 eura od 25. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 20,64 eura od 10. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,84 eura od 10. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,10 eura od 19. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 27,45 eura od 21. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 26,62 eura od 05. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 28,23 eura od 09. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 42,14 eura od 14. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 39,28 eura od 14. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,03 eura od 23. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,00 eura od 16. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 40,14 eura od 18. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 50,40 eura od 17. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,45 eura od 15. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 54,21 eura od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 57,45 eura od 25. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 53,33 eura od 23. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 54,07 eura od 10. lipnja 2011. godine do ispate,

- iznos od 71,57 eura od 28. lipnja 2011. godine do isplate te na

- iznos od 3.471,96 eura od 28. lipnja 2011. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.560,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 28. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 3,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,38 eura od 03. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 1,08 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 1,41 eura od 10. studenog 2007. godine do isplate te na

- iznos od 0,20 eura od 16. siječnja 2008. godine do isplate.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je dana 21. svibnja 2007. godine tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 158-50-4115711, temeljem kojeg je tuženik, kreditor, odobrio i isplatio tužitelju, korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 24.020,67 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupnje novog vozila, na rok otplate 7 godina i uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu iznosila 5,20%. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da su utužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je ističući da je tužitelj pred naslovnim sudom protiv tuženika pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vezanih uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i isplatu preplaćenih iznosa koji se vodi pod poslovnim brojem P-5068/19, tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 1. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutnu klauzulu u CHF-u te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 4.519,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti te osporava tužiteljeve navode iz tužbe. Naime potpuno je neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, jer je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Inače tužitelj je mogao izabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditni aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji, a ujedno je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da je valutna klauzula u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, pa se ne može smatrati kako je ugovaranjem valutne klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije tri godine od podnošenja tužbe sukladno odredbi članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, jer se tužitelj referira na presude donesene u kolektivnom sporu, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete, a podredno je istaknuo i prigovor zastare potraživanja po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije pet godina od podnošenja tužbe. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo kako nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate, jer tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući prigovor radi prebijanja u iznosu od 3,07 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini potplaćeni iznos, s time da je ujedno osporio i potrošačko svojstvo tužitelju, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog ugovora o kreditu broj:158-50-4115711 od 21. svibnja 2007. godine (stranica 9-13 spisa), u presliku dopisa tuženika od 27. lipnja 2011. godine (stranica 14 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 15-17 i 23-24 spisa), u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice za sud na dan 03.10.2018. godine (stranica 18-22 spisa), u presliku arhive tečajne liste (stranica 25-26 spisa), u presliku izračuna preplate (stranica 27 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 41-66 spisa), u presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.04.2007.g. do 30.06.2007.g. (stranica 79-84 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze OĆ (stranica 90-95 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 111-112 spisa) te u spis naslovnog suda poslovni broj P-5068/19.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 21. svibnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 24.020,67 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,20% koja je promjenjiva u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“. Isto tako nesporna je činjenica da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti, kao i činjenica da je parnični postupak koji se vodio pred naslovnim sudom poslovni broj P-5068/19 između tužitelja i tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vezanih uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i isplatu preplaćenih iznosa po toj osnovi pravomoćno okončan. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, a time i ništetne, s time da je ujedno sporno potrošačko svojstvo tužitelja, visina tužbenog zahtjeva i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, a sporno je postoji li potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 24. svibnja 2023. godine preinačio tužbu povišenjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, s time da se punomoćnik tuženika upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po tako preinačenoj tužbi, a da se prije toga nije protivio preinaci, pa se sukladno odredbi članka 190. stavka 4. ZPP-a smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe.

7. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Naime prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 1. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, stava da tim odredbama nije vezano uz valutnu klauzulu u CHF jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima ugovorna odredba o riziku promjene tečaja je tužitelju kao prosječnom potrošaču morala biti razumljiva ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini, dakle da tečaj može varirati, nego su mu morali biti jasni i stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Nastavno bitno je naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, s obzirom da je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

8. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

9. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

10. Iskazu tužitelja (stranica 111-112 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku u koju su ga uputili iz autokuće radi dizanja kredita za kupnju auta, htio je kredit u eurima, ali mu je osobni bankar preporučio kredit u valuti CHF, koji je bio „povoljniji, jer je bila niža kamatna stopa nego za kredit u eurima“ te je ujedno osobni bankar rekao da je „CHF stabilna valuta, da se već godinama nije mijenjala za razliku od eura, koji non-stop ide gore-dolje“, znao je što znači valutna klauzula, odnosno da „mjesečna rata ovisi o tečaju valute CHF“ ali ga u banci „nisu upozorili na nikakav rizik valute CHF, nego upravo suprotno, to valutu su prikazali kao „stabilnu valutu“, niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i životno uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv dio iskaza tužitelja da ga niti javni bilježnik nije upozorio na rizik valute CHF, a sredstvima ovog kredita kupio je auto koji je zajedno sa suprugom koristio isključivo u privatne svrhe, u vrijeme sklapanja ugovora i tijekom otplate bio je zaposlen u trgovačkom društvu Petrokemija Kutina, nije imao svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva. Treba naglasiti da je zamjenik punomoćnika tuženika tijekom postupka odustao od prijedloga za provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka DĆ, javnog bilježnika. S obzirom da je dakle tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

11. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 21. svibnja 2021. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

12. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze OĆ (stranica 90-95 spisa) proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog porasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 4.519,78 eura, odnosno 34.054,32 kuna, dok ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 3,07 eura, odnosno 23,13 kuna.

13. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a to tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a, kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjani početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita.

14. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

15. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo već u odgovoru na tužbu, dok je iznos tog potraživanja tuženika prema tužitelju konačno postavio podneskom od 27. studenog 2023. godine nakon provedenog financijskog vještačenja, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 3,07 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom temelji na potplaćenim anuitetima s osnove razlike u tečaju CHF kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, jer tuženik nije potrošač, što rezultira time da se na njega niti ne može odnositi kolektivna zaštita, pa činjenica da je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, odnosno tečaj CHF na dan isplate kredita, za to ne postoji odgovornost tužitelja, koji u predmetnom ugovornom odnosu, za razliku od tuženika, trgovca, nije nepošten stjecatelj. Iako ugovorni odnos stranaka po predmetnom Ugovoru o kreditu dakako determinira određena prava i obveze obje ugovorne stranke, tužitelja, potrošača i tuženika, trgovca, upravo bit pravomoćnog utvrđenja iz kolektivnog spora pokrenutog radi zaštite prava potrošača, potvrđuje stav suda ne postoji potraživanje tuženika, trgovca prema tužitelju, potrošaču na ime potplaćenih anuiteta s osnove razlike u tečaju CHF kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, a to tim više što tužitelj po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika nije ništa stekao, pa da bi isto bio obvezan vratiti, platiti, tuženiku, trgovcu.

16. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 288. a stavka 6. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem da su ništetne odredbe članka 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.519,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, dok je naprotiv utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 3,07 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.560,87 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 21. svibnja 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 13. svibnja 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 16. veljače 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 24. svibnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 16. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 eura i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 45,42 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 25. travnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

18. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 11. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) odbio kao neosnovan, jer tužitelj niti nije obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

19. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a sud je odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

20. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 28. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate propisana je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 25. travnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 25. travnja 2025. godine